KORA
Kad protegne se ispod kore
ona
kojoj sinovi utrobu pocijepaše
i mine strah od
žene
majke
života
Ja sakupiću rubove naborane haljine
i sašiti
novo srce za svečanu priliku
da paše
kao saliveno uz ovo lice i sliku
oboljelu od anemije
- vazduha treba
Izliveno rudarsko okno
pretopljeno je
u posljednji ciklus alhemije
presušen je
plač iz kolijevke
Kad izbaci more
posljednje kosti pitomih fosila
ja sjedjeću na obali
prebirajući krše
u pozi djevojčice s razglednice
u kliše
zaglavljene
i obavezno snene
u bijelom
i s jednom šiškom preko čela
prebačenom naizgled ovlašno
poziraću u slavu nevinosti i ponovnog rođenja
A zapravo ću željeti da vrisnem odušno
i pocijepam taj ram
- vazduha mi treba
Ispod Heraklovih stuba
grčkih tragičara koji slave oceubistvo, silovanje
majke
zemlje
žene
pravdajući ga neznanjem
umro mi je sram
i niko nije došao na sahranu
otišao je u spam
Kad ustane i protegne se ona
prašnjava
silovana
pocijepana
pogrebena
zemlja
majka
žena
u posljednjem kriku
epske završnice
koja ostaje bez daha
Kad odu i otac i brat i drug
ja vratiću se na ono naše mjesto
otkopati nam davno urezana imena iz betona
prenijeti u Afriku
ih
ja postaću prsten vremena
stih
što zatvara krug
daleko od zemlje naših predaka
LUTKA OD KRPE
Dan u kojem Crnjanski preko Nađe ulazi u moj život
kao dijete naopako rođeno
forcepsom
odrezao je moje posljednje napore da se uklopim u propisom
utvrđene standard
(Nađa je ruska plemkinja na imaginarnom tronu)
Ona živi od šivenja krpenih lutki
u Londonu
u vrijeme koje bezglavo žuri
hukti
Ona
milina
divljina jedna koja prodire u civilizaciju
neobuzdanost koja ne poznaje matricu
krpi njene zagađene genocidne otvore
gordo ćuti i trpi
Dan u kojem se rađam kroz Nađu
dan je u kojem puštam štakore
niz kanalizaciju
spaljujem papirnate brodiće
pljujem na Evropu
- a zapravo je dan mog biološkog rođenja obilježen pucnjavom i sadnjom jednog vitog bora
rukom mog pijanog oca
osvetnika tom životu skotu
(Govorili su mi mnogo kasnije da se nijednoj Crnogorki nije kao meni obradovalo)
I da sam dobila kraljevsko ime
da ne mine
sjećanje na dozu odgovornosti
Uvijek mora neko da prkosi
ali bilo je to mnogo prije mogućnosti izbora
progona i prorokovanja
Nikad u svom selu nemoj da budeš ovca
paljenica žrtva
Dan u kojem farbam kosu i sašivam proreze na dupljama
dan je u kojem lutka krpena
postajem
pravim se mrtva
Neko nas iznad uvijek posmatra
dajem
djevojčicama da je oblače
dobacujem je dječacima da se poigraju
Neki nas događaji zarežu za čitav život
Dan u kojem počinjem da vezem plaštenicu za ćivot
dan je đavolom dan
za vještice na metli
došljake koji su posjekli
bor sa ćoška naše ulice
(smetao je prilazu novoiznikle petospratnice)
Nikad više nisam pokazala svoje pravo lice
Nikad više nisam pustila prirodnu boju kose
niti korak kroz onaj posječen ćošak
pojela sam sav mrak
kad zaustila sam riječ o poštenju
Neki nas događaji pokose
u jednom trenu
a za život cijeli
ilustrator: Stefan Keller
