OGNjIŠTE

 

I do sad je Radoje ispraćao sinove u svijet, u tuđinu, ali nikad mu ne bijaše kao danas... Snaga njegova neizmjerna, što sve nosi i uzdiže, najednom kao da posusta. Osjećanja se ne dadoše smiriti, navriješe poput bujice. Provali brzak mutan kao oranje, sve preplavi i potopi…

Prsnu muka silovita i vrela, gorka kao nikad. Najednom, sve se poruši. Cijelim bićem njegovim zavlada čudna pustoš i neobjašnjiva hladnoća. Sve obavi i nadvi nekakva jeziva praznina, nedokučiv strah. Oko njegove vedre duše stušti se očaj, smrče se baš kao i nevrijeme iznad Podgorine. Kroz silovitu jeku pljuska, sa drhtave usne verandom poletješe riječi, one što se same otimaju:

- Eto, šta ti je život...

Hraniš ga, neizmjerno voliš i paziš dok ne odraste, a čim je odrastao - ode...

Prvi Rajko ode nekako pred rat, kada se u Krajini sve uskuva, pa čim se tamo malo snađe, dođe i odvede Dragana. Pravo da ti kažem, nisam ni znao kako da se osjećam, ili da se radujem što će možda tamo preživjeti, il′ da tugujem što mi snaga ode iz kuće. Ali maločas, kada sam ispraćao Miloša, osjećao sam da će mi srce pući.

- A, što ti se suza iskrade pred njim, crni Radoje? Što ga kariš na odlasku? Zar nisi mog′o ni malo da se suzdržiš?

- E, moja Jovanka, gledajući za Milošem kako odlazi, vidim kako i sav život naš ode s njim. Sva mi je utjeha bila u njemu, sve sam nade polagao u njega, a eto, danas ode i on.

Trebalo je urediti šljivik, popraviti ograde, pokositi Gredar, pšenica zori...

Najstarijeg mi Nikolu uze rat, a svu trojicu ostalih inostranstvo. Meni ne osta ni jedan. Da mi nije još ′ćeri Jelene u drugom selu, ne bi mi imao ko ni nazvati boga, ni upitati kako mi je... Sada mi osta samo još ova klupa na verandi i sjećanje...

I pod klupom Miloševe čizme gumene, koje je do maločas nosio. A pljusak se izli na nas, kao da se nebo otvorilo. I ono je zaplakalo.

Kada sam ih s′ puta vraćao, takva mi se želja javi, da mu ih doživotno, donosim i prinosim, samo da je tu… Odoše oni, Jovanka, na tuđe gotove trotoare, a ko će ih graditi ispred naše kuće... Za to se meni suza iskrade, za to. Za koju godinu, ni ovo dvorište neće imati kome biti dvorište... Niti će ga tarabe ograđivati, niti će se u njemu traktor okretati. Još za koju godinu, a možda i prije, stari pas će u zemlju, lanac u rđu, a kolnica u šikaru... Nit' će se čuti pjesma ljudi, nit lavež pasa, a, bogami, ni brektanje traktora. Tišinu će parati još samo vučije zavijanje. Kud bi onda i trotoari vodili, no u trnje...

- Ovdje im ratovi nebi dali ni da naspu cestu, ni da lokve zatrpaju, a kamo li da grade trotoare. Svu bi snagu uložili u zakućavanje iznova, iznova, i tako dovijeka. Djeca ne bi vidjela ništa drugo osim poreza i gorevine. Obnevidjeli bi od svojih suza. Davno sam ja govorila, k′o da sam znala, Bog sa mnom, ovdje će onoliko „svevišnjih“ i „preuzvišenih“ zavaditi sve, i oči u glavi i braću rođenu. Ništa im nije sveto ni drago, - ni život ni narod, kao što nije ni dom ni domovina, pa ni tekovine ni ognjišta. Dok oni od svetaca pravie đavole, a od đavola svece, gluvo bilo, ti sad samo gledaj glavi mjesta po ovom trnjaku nesretnom. Narod samo nestaje. Oduvijek se govorilo: „gdje nema naroda – nema ničeg“. Ako nešto nije više ljudsko, đavolsko je, odnio ga je đavo crni.... Od onakve zemlje i naroda šta uradiše, ned′o im Bog, da se samo prekrstiš...

- Kada mi je Rajko odlazio, samo sam uspio reći - nikad ne zaboravi jezika svog, sine moj, a mene obiđi kada se sjetiš. Kada mi je Dragan odlazio, samo sam uspio reći: - nikad ne zaboravi pjesme svoje, sine moj. A, danas Milošu golobradom rekoh da nikad ne zaboravi svoju šarenicu, jer poslije nje, zaboraviće i samog sebe, a po sebe se ne može vraćati. Rekoh mu da nikad ne zaboravi zbog čega su u Krajini sve šarenice crne i crvene…

E, moja Jovanka, lijepe se pjesme u ovom dvorištu čulo i lijepog kola naigralo. Lijepog se tu kruva pojelo i ručka ručalo.

- Suzama začinjenog, Radoje, suzama...

Nego, smiri se ti sada, Radoje moj, pa da i mi ručamo. Imam ja u ormaru tri najljepše otkane šarenice, ostavljene za sinove i snaje. To ću im dati kada se ožene, nek′ se malo prisjete rodnog kraja.

- Da se samo prisjete i ništa više... Je li? Da se sjećaju kako su ga nekad imali... Blago nama od tolikih sjećanja. A ti se sada prisjeti i ručka, kao da je meni do ručanja. Koliko nas je nekad sjedalo za ovaj sto, a vidi ovo danas. Nekad ne mogasmo ni sjesti svi odjednom. Djece nam petero i nas dvoje sedmero, pa stari roditelji - devetero, pa brat Drago, snajka Smilja i mali Mladen... A?... Dvanaestero je nas sjedalo za ovaj sto, a od danas samo nas dvoje... I svaki put s prvom kašikom pomislićemo za svima što odoše: da li su i oni sjeli za sto, ručaju li, da neko možda nije gladan... Lije li i oko njih ovakva kiša, more suza i od boga i od neba, kao da je potop.

Kako i ne bi, kad′ sva mladost i snaga ode, a pusta Krajina pusta ostade...

 

- Djecu mi ne krivi! Što je to sve tako, ima tu i tvog udjela, i to dosta. Nikad te nisam vidjela da si, uveče za večerom, počeo s njima razgovor o životu. Mladog čovjeka već od osamnaeste godine treba priupitati za njegove želje i planove. Misliš da oni nemaju nikakve vizije. Treba ih pitati šta da učinimo svi zajedno, pa da i oni vide sebe u tome. Kad si vidio da je Švabo ostavio svoj kraj i došao ovdje tražiti posla i koru hljeba? Imao je i on svojih muka, pa je opet ostajao na svom kućištu i nije bio sam, imao je od koga kupiti i kome prodati, nije mu ostajalo pusto.

Nemaju ni oni po tri ruke, već po dvije, isto kao ti i tvoji sinovi, pa su opet skućili. Ti i tvoji sinovi imate osam ruku. Osam ruku zajedno mogu izgraditi četiri kuće i ispred njih trotoar, možda još pod jednom i prodavnicu. A tvoje dvije stare ruke, same ne mogu ništa. Koliko sam puta sve vas opominjala i ukazivala na ovo isto?...

- E, djedovino moja pusta... Pusta li si... Nekad se u jednoj kući moglo skrasiti i po četrdeset ukućana, i svi su bili zadovoljni, a danas teško i dvoje…

- A šta misliš zbog čega?

- Ušao đavo u narod.

- Ne, samo se mijenjao način života.

- Pa šta ako se mijenjao, ovo je uvijek njihovo!

- Oni to nisu tako osjećali, jer im nisi omogućio, nisi im dozvolio da osjete i zbog toga su otišli, bolje reći - pobjegli...

- Uh, bogati, vidi sad to... Ti praviš krivca od mene koji sam od usta odvajao da bi njiima bilo ljepše.

- Da, dok su djeca, ali zaboravio si da su izrasli u ljude, da su se pojavile njihove nove potrebe, želje, vizije...

- Pričaš mi k'o učitelj, bogati, de-de nasvjetuj me još malo!

- Stalno si im govorio kako im je dovoljna jedna kuća, jedan traktor, kako ti sam sa svoje dvije ruke ne možeš zakućiti za sve. To je tvoja fatalna greška. Umjesto da si im govorio kako svi zajedno sa svojih osam ruku možete učiniti mnogo. Tada bi i oni mogli da se nadaju ostvarenjima svojih snova, vizija, svojim posebnim kućama, familijama. Ako su oni braća, neće im žene biti sestre, pa i da jesu, mora se znati šta je čije i ko s čim raspolaže. Porodice mogu par dana zajedno, ali ne mogu vječno. Zbog tvog stava, nisu vidjeli nikakvu mogućnost za sebe i otišli su na druga mjesta za svojim mogućnostima.

A zar nebi bilo ljepše da su svi svoje kuće gradili na svome, jedan do drugog, a ne ovako da su se razbježali kud ko. Na kraju će i oni biti ojađeni isto kao i ti danas, a sve zbog tih krutih stavova i sporih shvatanja. I da ti ne zaboravim reći još jedno: - nisu oni pobjegli od tebe kao oca i roditelja, već su pobjegli od tvoje uprave...

- Majko moja mila...

- Da, da, majko moja mila. Izgleda, kad ostarimo zaboravimo da smo nekad bili mladi, puni želja, vizija, planova… Dok god dišemo, ne dozvoljavamo mlađima da išta znaju, da i o čemu odlučuju. Kada se konačno dočepamo te imovine, zgrljapimo je toliko, da je ne možemo povjeriti čak ni djetetu rođenom. Djeca nemaju vremena čekati da se i oni dočepaju, odlaze u tuđinu i tamo pola života rmbaju da bi kupili to isto što su već imali ovdje. Dakle, pola života su potrošili onako, džaba, otišlo u hladnu vodu. A mi ovoliko pametni na kraju ronimo suze, jer vidimo da nam tekovine nemaju naslednika, ubi nas strah od pustoši i korova… Plačemo, a sami sebi nećemo da priznamo da smo upravo mi svojim stavom najviše uticali i doprinosili da krajnji rezultat proistekne takav kakav je. Ako se djeca mogu snaći u tuđem svijetu, u svom bi se snašli još bolje, samo da im je bilo omogućeno. Nisu oni nesposobni i nije to toliko do njih, koliko je do nas.

Ovakve pitomine djeca napuštaju i odlaze u koječije skupocijene blatare i ledare, jer se narod tamošnji bolje i pametnije organizovao, pa je omogućio kakvu takvu budućnost. Kada smo najviše trebali da učimo od onih tamo, kojima nam djeca bježe, pamet nam je bila tako veličanstvena, a sada plačemo nad njom… Da li ćemo ikad shvatiti da prekasno shvatamo?

- Kako da gledam rasparčavanje i ko zna kako će koji dio završiti...

- Opet ti uprⁱo samo u ono svoje. E, u tome i jeste suština, što star čovjek djedovinu gleda kao svetinju, a mlad čovjek kao radno mjesto. Ko je rekao da trebaš rasparčavati, već svima omogućiti kreaciju, pa da svi zajedno iznađete mogućnost bavljenja onim od čega ćete svi imati koristi. Tada bi oni to vidjeli kao svoju mogučnost, kao stvaranje dodatnih vrijednosti s kojim bi kupovali dodatna imanja i sami sebe zakućili. Sami sebe, jesi li me razumio. Ne trebaš im ti dalje kao stvaralac, koji im neće stvoriti više ništa, već im trebaš kao otac, uz kog su sami sebi stvorili. Dok su djeca, ti im trebaš kao stvaralac, da imaju ljepše pojesti, obuči i slično, ali kada odrastu, trebaju im imanja, jesi li me razumio. To im ti nisi mogao stvoriti i to ti nisu ni tražili, ali su tražili odobrenje, tvoju saglasnost da ovdje pokušaju stvoriti sami. Od tebe su očekivali samo dozvolu - i nisu je dobili.

Evo, pogledaj niz Podgorinu... Na prste jedne ruke možeš izbrojati kuće iz kojih mladež nije otišla. Ako neka imovina i preživi rat i dočeka slobodu, u najviše slučajeva neće dočekati naslednika…

 

Silno obuzet brigama i svojim mislima, Radoje te riječi više više nije ni čuo ni razaznavao. Do njega su dopirale nekako iz daleka i tek na mahove, razbijene o zid i kao odjek razlivene preko verande. Pogled mu je odlutao dolje negdje niz Podgorinu, pa gazi li gazi, po izmaglici se zapliće i spotiče, prebira po horizontu, traži nedokučivo...

U čudnom magnovenju daljina nejasno titra i poigrava, dok opšte sivilo neda da se išta vidi jasno i prepoznatljivo, pa ni to da li se ta magla diže ilⁱ još više spušta, da li se to nevrijeme odmiče, ilⁱ ponovo nadolazi...

PODELITE OVAJ TEKST NA: