detalj slike: KRK Art

 

Razgovr sa Katarinom Sarić, književnicom iz Crne Gore na temu rodne ravnopravnosti.

ZAČARANI KRUG IZ KOJEG NEMA IZLAZA

Više i aktivnije uključivati se u društvene promjene bez ukazivanja na rodne razlike bilo bi idealno, ali kako smo već vjekovima rastrzane na ekstremnom polu koji zapovijeda, vedri i oblači (muškom naravno) tako sada moramo i mi zaoštriti feminizam do ekstrema – ne bi li se napokon došlo do zlatne, idealne sredine u aristotelovskom modelu iz njegove “Ekonomije”.

 

Катарина Сарић, фото лична архива

Vlade novostvorenih država na zapadnom Balkanu u period svoje nezavisnosti donose nove zakone usklađene sa stavovima demokratije ili po uzoru na savremeno društvo proevropskog modela, odnosno kapitalističkog neoliberalizma. U tom procjepu nalazi se i pitanje položaja žene u tim državama. Njena uloga bi trebala biti potpuno izjednačena po pitanju rodne ravnopravnosti. Za pravno stanje stvari u društvu danas brinu nadležne institucije i brojne agencije koje se bave statistikama i analitikom aktivnosti na tom planu.  Kakvo je pravo stanje da li se pomaklo od porušenog sistema potrošenih vrijednosti. Razgovaramo sa književnicom Katarinom Sarić iz Budve, koja će biti najeksplicitnija u svojim odgovorima o stanju u Crnoj Gori, posebno osvrtom na kulturnoumjetničku oblast, dotičući književnost, društvene aktivnosti, tradiciju i mnoga druga pitanja.

Katarina Sarić, živi i stvara između rodne Budve i Beograda.

Diplomirala je filosofiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, potom jezik i južnoslovenske književnosti, na Fakultetu političkih nauka u Podgorici završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada.

Piše društveno angažovanu poeziju, prozu i esejistiku. Književnica je, poetska provokatorka i performans umjetnica.

Autorka je 13 samostalnih izdanja, zastupljena  u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima.

O njenoj poeziji i prozi napisani su naučni radovi. Djela su joj nagrađivana, prevođena i objavljivana u regionu ali i  na svjetskoj literarnoj sceni.

Aktivistkinja je Kulturne baze Kunst, Podgorica i Alia Mundi, udruženja za kulturnu različitost, Beograd. Umjetnička direktorica zajednice Vavilonska biblioteka.

 

Priredio: Ilija Šaula, West Chester – 26.3.2021.

 

Kako danas vidite prava žene u Crnoj Gori, kako se sprovodi plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti?

 

Vidljivost žena na crnogorskoj kulturnoj, naročito literarnoj sceni kojoj i sama pripadam (odnosno ne pripadam) i dalje je “mrtvo slovo na papiru”; već godinama, decenijama, mi ovdje imamo jedan muški zatvoreni krug od nekoliko “eminentnih pisaca” koji sam sebe objavljuje, prevodi, dodjeljuje nagrade iza kulisa, a tek ponekad pozove ženu, eto tek da bi ispunio statističku kvotu koju EU, na čijem smo “kao” putu, zahtijeva.

 

Kakva je ravnopravnost na intelektualnoj osnovi, stručnoj kvalifikaciji, jesu li muškarac i žena jednako plaćeni u istom zanimanju i na istom random mijestu? Kakva je zastupljenost kadrova kada su najodgovornije pozicije društva u pitanju?

 

Ženama se i dalje dodjeljuju efemerna ministarstva poput ekologije, očuvanja životne sredine, zdravstva, tek blagi se pomaci od ove godine čine, ali sve je to još uvijek nedovoljno. Kao što sam već rekla, mi smo tu samo da se ispuni statistika na papiru.

 

Koliko kultura i umetnost, posebno književnost može imati uticaja u sprovođenju aktivnosti da bi se postigao što veći stepen rodne ravnopravnosti?

 

To je vrlo slojevito i kompleksno pitanje, odnosno problem mentalne prirode, naime, u našoj svijesti i dalje postoji ukorijenjena predrasuda po kojoj je žena pisac trivijalna, neozbiljna, nesposobna da se uhvati u koštac sa temama poput filosofije egzistencijalizma, globalne politike, socijalne angažovanosti, taj muški krug koji je etabliran kao alfa i omega kod nas, vrlo je teško probiti, a ja, konkretno, nemam namjeru da im se dokazujem kako sam podjednako sposobna ako ne i sposobnija da pišem i “ozbiljnije” od njih. A kako znam iz iskustva sa koleginicama, sem onih par koje su im se na ovaj ili onaj način upodobile – sve nailazimo na isto a priori odbijanje, ili ignorisanje, što je još gore. Udaramo glavom u zid, bolje rečeno.

 

Šta je to što najviše ometa savremenu ženu u crnogorskom društvu i koje su to stvari o kojima se do sad ćutalo ili se još uvek ćuti?

 

Najviše se ćuti o činjenici da je žena u crnogorskom društvu još uvijek ona plemenska domaćica koja čeka na red da prvo “glava kuće” progovori. Ja sam lično doživjela da me jedan naš pisac koji je sam sebe ispromovisao, maltene kao sinonim za crnogorsku književnost, pozove kao “pratilju” na neki prestižni festival u regionu (bilo je to prije sedam, osam godina, više se i ne sjećam o čemu je bilo riječi) a ja sam već tada imala za sobom čak tri objavljena romana. Otprilike kako je istorija književnosti zabilježila Sartra kao velikog pisca a Simon de Bovoar (koja je ostavila daleko opsežnije i impozantnije stvaralaštvo) kao njegovu pratilju. Tome mačoizmu ako ne stanemo na kraj, upravo ove godine kada smo krenuli sa talasom promjena – nećemo nikad.

Šta nam možete reći o nasilju u porodici i sudskoj praksi kad su takve optužnice u pitanju?

 

Nažalost, i pored toliko nevladinih udruženja za zaštitu od nasilja u porodici, i dalje imamo slučajeve u kojima nasilnik (kad mu se supruga vrati iz “sigurnih ženskih kuća”) bude ponovo zlostavljana, pa nerijetko i ubijena. Takođe, za nju, nakon izlaska iz zone zaštite, nema mjesta u društvu koje bi joj olakšalo da se, kao žrtva nasilja, što bezbolnije uključi u resocijalizaciju. I jedni i drugi tu zakazuju i to je, praktično, začarani krug iz kojeg još uvijek nema izlaza.

 

Šta mislite o braku, je li to održiva zajednica ili u kojoj mjeri bi se i taj zakon morao mijenjati?

 

Brak je oduvijek bio samo još jedna građanska institucija, kako kaže Fuko, osmišljena da bi se pod nadzor stavila ekonomija, radnička klasa, natalitet. Pa da bi se stupilo u brak, potrebno je državnom aparatu platiti takse, isto kao i kod razvoda. To je manje-više institucionalizovani čin a ne romantični trenutak, zarobljen na svadbenim fotografijama. Ja sam više za slobodnu zajednicu života - poreza i taksi, punjenja budžeta državnom mehanizmu koji nas kontroliše, svakako je već previše.

 

Žena umjetnik koliku podršku uživa u društvu, a prije svega da li je podržana u porodici, osnovnoj ćeliji društva?

 

Ovim ste pitanjem, praktično sumirali sve što sam do sada kazala. Nebrojeno puta sam se, za više od deset godina otkako stvaram suočila sa omaložavanjem moje književnosti, mobingom kako se to danas kaže. Nebrojeno puta su mi odbili (dok sam još slala a to je bilo prvih par godina, na početku moje književne karijere dok sam još bila nesigurna u svoj rad) rukopise kao nedovoljno dobre da ih “oni” objave, da “oni” o njima nešto napišu. Nedavno sam promovisala svoju jubilarnu zbirku aktivne ženske poezije na Prvom mladom festivalu ženske književnosti pod sloganom “ONE” gdje sam razmijenila identična iskustva sa književnicama koje bi da vrište – jer izgleda nas samo tako mogu čuti. Ista stvar je i sa porodicom: naše je da se udajemo, rađamo djecu, radimo nešto korisno i pragmatično.

Treba li razvijati i jačati feminizam ili se samo više i aktivnije uključivati u društvene promjene bez ukazivanja na rodne razlike?

 

Ovo drugo bi bilo idealno, ali kako smo već vjekovima rastrzane na ekstremnom polu koji zapovijeda, vedri i oblači (muškom naravno) tako sada moramo i mi zaoštriti feminizam do ekstrema – ne bi li se napokon došlo do zlatne, idealne sredine u aristotelovskom modelu iz njegove “Ekonomije”.

 

Vaše mišljenje o LGBT populaciji, imate li osećaj da je nešto preskočeno kad se usporede prava te populacije i žena u Crnoj Gori? Vjerovatno je zakonom to riješeno po standardima Evropske unije, ali pitanje je kako se sprovodi u praksi?

 

U praksi je pitanje LGBT vidljivosti i zastupljenosti u društvenim tokovima, isto kao i pitanje feminizma, nažalost samo “mrtvo slovo na papiru”, zahtijev koji je Crna Gora, na putu ka EU morala implementirati u svoje zakonike, ali zakon ništa ne znači ako imate u običajima zajednice duboko ukorijenjenu mržnju i strah od svega što je drugačije. Džon Lok je jednom zapisao da je teže nositi osudu i prezir društvene zajednice nego li lance robije – ovi drugi odsluže svoju kaznu a prvi vam, kao žig različitosti na koju se upire prstom – ostaje zauvijek. Čini mi se da se nigdje ovo njegovo razmišljanje ne može bolje primijeniti nego u mojoj Crnoj Gori.

Možemo li u skoroj budućnosti očekivati ženu predsednika Crne Gore?

 

Ako i možemo, i to će biti po diktatu EU ahaha, i vjerovatno će služiti samo kao medijska lutka dočim će muškarac iza povlačiti konce.

 

Da li bi Crnogorac umio uraditi dobrotsku retićelu* i pridržavati se njenog tradicionalnog značenja? U stvari želim da vas pitam o uticaju tradicije na ravnopravnost polova?

 

Da, razumijela sam Vašu aluziju odlično, mogao bi možda neko od ovih mlađih ali po mraku (da ga niko ne vidi) jer se muškarac koji se usudi da pomaže ženi u brisanju podjele rada na toj surovoj mačoističkoj šemi – po "difoltu" odmah naziva papučarem i ostalim pogrdnim imenima. Tako da ga opet društvo vraća na početnu poziciju.

 

Za kraj nam recite nešto više o prvom ženskom festival u Crnoj Gori posvećenom kulturi, pod nazivom “I literatura ima žensko lice”.  Kada i kako je pokrenut, ko je osnivač, šta se dešava na festivalu, i da li ima tendenciju da  preraste u tradiciju?

 

Катарина Сарић, фото лична архива

Odlučila sam da svoju jubilarnu poetsku zbirku “Globus Hystericus”, zbirku aktivne ženske poezije koja je suma mog desetogodišnjeg stvaralaštva, premijerno promovišem upravo uoči projekcije poetskog filma sa prvog ženskog književnog festivala u Crnoj Gori: I LITERATURA IMA ŽENSKO LICE pod sloganom ONE, koja se održala 6. marta, 2021. u gradskoj biblioteci “Dr Radovan Lalić”, Berane i tako podržim ovaj sjajan projekat. Dakle, ja sam, ako mogu tako da kažem, otvorila svojevrsni omaž već održanom I festivalu u maju prošle godine koji je okupio autorke iz cijelog regiona. O festivalu je govorila glavna i odgovorna urednica Rebeka Ćilović, asistentkinja na projektu Milena Bubanja, "piar" festivala Alma Rastoder i prošlogodišnja učesnica Ljerka Petković. Program je vodila Milica Marković a mediji su cjelokupan događaj nazvali “malom ženskom revolucijom”. U maju se očekuje drugi, a ove divne žene, entuzijastkinje koje su cijeli projekat iznijele bez pomoći institucija za kulturu (naročito finansijske) obećale su da ih ništa neće spriječiti u naumu da postanu tradicija.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: