U Antici, tačnije u presokratskom periodu kosmogonija i mitova, postojao je ideal koji je težio da objedini individualno i kolektivno u jedno prvobitno, nepocijepano jedinstvo, njegov savršen izraz nalazimo u Lesingovoj formuli: jedno i mnoštvo (hen kai pan). Ideal o kojem je riječ, a koji nalazimo u poeziji Dušice Mrđenović, oslikava prvobitan sinkretizam mitske slike svijeta (u kojoj su čovjek i priroda stopljeni u jedno, nepocijepano i savršeno jedinstvo) i zlatnog doba (Aurea Aetas). Na ovoj slici još uvijek nema velikih podjela na opozicionim linijama: tijelo-um, sopstvo-ne-sopstvo, subjektivno-objektivno, spoljašnje-unutrašnje, čovjek-priroda (podjele kreću sa Sokratovim antropocentrizmom i izmještanjem čovjekovog lika iz ovog prvobitno neodvojivog jedinstva, kao i snažnom vjerom u njegovu moć razuma koja ga iz njega izdvaja). Ova podjela će, kao što je poznato, svoj konačan rascijep zadobiti Dekartovim racionalizmom koji kulminira u formuli cogito ergo sum (ovako rascjepljeni subjekt manje-više egzistira do današnjih dana a na njemu počiva i dualizam ,,pocijepanog” svijeta koji ga okružuje…).
Pomenuti ideal (hen kai pan) će doživjeti brojne modifikacije, naročito u romantičarskom idealu slobode (,,spoznati sebe u zrnu pijeska”, stihovnoj panteističkoj formuli V. Vordsvorta i Narenšifu(Narrenschiff), književnom sastavu preuzetom iz priča o Argonautima, o velikom simboličkom putovanju kao potrazi za identitetom), dadaističkom slikarstvu (Dišanovom izumu ready-made kojim je inicirano otvaranje umjetnosti prema svijetu, iskoraku arta iz okvira slike, dakle razbijanjem predmetnosti materijalnog svijeta a to su upravo postulate na kojima počiva Dušičina poezija.
(Iz prikaza Katarine Sarić, Vavilonska biblioteka)
Izbor iz poezije Dušice Mrđenović:
JEDNA NOĆ U GRADU KOJEG SU ČUVALI PSI
Na raskrsnici
blato i polomljen putokaz
magla koja pokušava da iskopa oči
noć koja halapljivo pije krv
u daljini lavež pasa
kojeg prekidaju pucnjevi
kamenje koje je podrlo nogavice
polako se gnezdi u kolenima
počinje kiša
mirišu trešnje
još malo i moj je red
na mome potiljku više neće biti
samo rođeni dlanovi
CEPANjE STRAHA
Koračam
Obećala sam sebi
Od svake kapi krvi
Iz tabana
Jedna grobnica
Za sliku iz prošlosti
Koračam
Dok zemlja podrhtava
U nemilosti
Koračam
Da stignem
Na ivicu tvog sveta
Gde je ništa
I stižem
Da vidim odraz
Zalazećeg sunca
Na vodi
Koja se probija
Između dve stene.
***
Uzalud pišeš datume na kamenu.
Uzalud pišeš na kamenu.
Uzalud kamen.
Kamen.
O autorki:
Dušica Mrđenović, rođena 1990.godine u Somboru. Piše i prevodi poeziju. Učesnik više Festivala poezije, zastupljena u mnogim književnim časopisima i zbornicima poezije. Do sada objavljene dve autorske knjige: poezije Samo u nama (2015, Gramatik, Beograd) i Kraj jednog dramskog čina (2020, Anoa, Beograd). Poezija prevođena na ruski i makedonski jezik.
