PJESMA ZA DARU SEKULIĆ
(napisano početkom juna 2020.)
Pišeš, „mislila si da se vraćaš kući“...
Toj djetinjskoj, što je u pepeo zgasla...
Tražeći sličnu, provede vijek putujući.
Sa pjesmom, izgleda, jedino si srasla.
Dom je odsanjan, a pustoš vlada konakom...
U pjesmi, samo u pjesmi, niko te ne dira,
Samo pjesmom ideš sigurnim korakom.
Putovaše mnogo, ali rijetko nađe mira...
I opet, ko nekad, u Sarajevu. Sad „zapadnom“,
Koje ne želi – i ne može – skriti pravu ćud...
Međutim, u Istočno, za njih „nazadno“,
Utkala si godine, svoje znanje i svoj trud.
Uz život mučan, pjesme se same napisaše,
U gradu u kom ptica odavno nema u letu...
A ti pomože, te tako one „istočno“ zapojaše
Kad već „preko“ – stalno su na puškometu.
Pjesnikinjo naša, tvoje je stradanje epsko.
Malo toga je tvoje – tek pokoji krajičak neba...
I dok prolaziš ma kojom ulicom sarajevskom,
Ponizno i pobožno znaš kud i kako treba –
Ne licem ka čovjeku, no LICEM PREMA SUNCU.
Prema BOGU! Čovjekov pogled skamenjuje –
Samo Bog daje nadu i milost ranjenom srcu,
To jedini je lijek koji uopšte djeluje.
Pišeš, „mislila si da se vraćaš kući“...
Ali te djetinjske – nema, nema decenijama...
Fizički tek ćeš se u vječnoj skućit,
Ali duhovna ti je kuća u pjesmi i u nama!
