BRIJEG
Ne bih ja dao onaj moj brijeg ni za šta na ovome svijetu,
i da dođu neki čudni ljudi i za njega mi ponude planetu,
ja prije bih birao da cio svoj vijek tumaram kroz moje sokake,
a kroz noć da mirišim lipu i cvjetale livade i voćnjake.
Ono sam što sam, od toga još niko pobjegao nije,
probaše da otmu ovo parče zemlje bijelosvetske ale i krvopije,
al` nije zalud kovao sablju Marko na viganju ispod hrasta,
nije se zalud dizao na ustanak u proljeće kad se grana razrasta.
I nema nigdje na bijelom svijetu `vakoga neba k`o što je ovdje,
i nigdje ne miriši sijeno i trava niti žubore potoci i vode,
k`o što miriši klasala livada i žito što se na vjetru vije,
k`o što žubori pjesmom izvor sa koga Srbin pod javorom vodu pije.
Rek`o bi čovjek: ma parče zemlje, to može svuda da nađe,
a svak` bi od njih po jedan brijeg k`o što je ovaj da pronađe,
pa da se jutrom sagne kraj bunara i hladnom vodom se polije,
da ga namirišu lipa i trava i prvi zrak s`Vujna ogrije.
PROLEĆE KRAJ DIČINE
Negde u daljini svud se svu noć čuje,
slavujeva pesma kroz lug odjekuje,
žuta dunja meseca iznad Vujna bdije,
prašnjavo nebo zvezda, pod njim selo spije.
Vazduh duše meke tek po nekad pirne,
kroz bukete šljiva cvetalih zavirne,
pa se odmah izgubi taj seoski znalac,
u livade i šume, prolećni povetarac.
Miriše i zemlja, miriše i trava,
zamiriše i majska trešnja ucvetala,
uztrepti i srce od topline neke,
kad oseti proleće kraj Dičine reke.
PREDVEČERJE
Sunce zalazi za Krvavac. Rumeni prosu zrak,
polje kraj reke pokri prvi prolećni mrak.
Odnekud miriše behar cvetalog jorgovana,
nosi ga šumni vetar po livadi i padinama.
Zaplamta nebo nad bregom, zapali vrhove bora,
utihnu prolećni lahor i žubor vode s`izvora,
požar se nebeski gasi u tami listalih šuma,
sve tiše žubore talasi Dičine kraj starog seoskog druma.
Prohladni sunčani zrak uminu za planinu,
osu se svezdano nebo i skruni zvezdanu prašinu,
na mesečev fenjer što plani nad selom,
uvijen u orove grane pa zlatnom svojom senom:
upi u sebe mirise proleća i memljivog semena žita,
prošara bujale livade i polja, potoke i skrivena korita,
kliznu niz hrapavu koru lužnjaka i zagrli snene vrbake,
uspava njivu, cvetalu šljivu, povrtnjake i voćnjake.
