PJESMA SA POSVETOM
Bože moj...
Ako si mi ga poslao
na Sretenje sa Bogojavljenjem u sebi,
da smiren i tih,
uđe u snivani nesan mojih stihobzorja...
U tišini smaragda,
pojanjem procvalih praskozorja
kao mirišljavim tamjanom,
okadi vinograde moje nebeske ravnice!
U vijencu ivanjskog cvijeća donese parče poljupca
i buket zrelog sunca!
Dubinom svoda svojih čula,opčini zrenjem moja vrela.
Milovidom prospe mjesečevu otavu i
probudi moja pospana nebesa,
da nas ne ureknu Ivanjdanske vračare.
Oče moj!
Pošalji blage kiše oko Petrovdana
I svice njegovih psalmi da osvijetle crkve u meni,
da mi ne klone duša od ilindanskih gromova.
I slušaj kako šumori molitva,u svjetlost se vazdiže poezija!
MJESEC JE VAJAO ŽENU
Ne prizna Trebišnjica
da je čežnja slama,
dok naše sjenke
pod platanima
ljubav vode.
Ne prizna Leotar
vjetru... vitraž zvuka
kad samo proćarlija
i... ode.
Ne daju moje zjenice
plamenu tvoga pogleda
da pali u njima
zvijezde šunjalice,
kad ne znaš
da lažeš... slađe od meda
i suncem
da mi miluješ lice.
Ne vjeruje pjesma
riječi,
dok se jecaj u njoj
ne pretvori u pjenu.
Umjesto tebe,
pod Leotarom,
mjesec je vajao ženu.
Nježno...
Nježnije...
Najnježnije...
Gasio našu žeđ.
BOŽE, BLAGOSLOVI MI PJESMU
Tihu i svečanu, žudnjom spletenu, hrišćanski smjernu, anđeoski čednu.
Oplođenu suncem Apolonskim.
Usnula u čežnji, u vinu njegovih očiju, kao kćer Jerusalimska.
Javi joj se, Bože, kroz smiraj,vjeru i nadu.
Ispovjedi je...
Da se ne sruši od uzdaha, i ne bude pjesma Labudova.
Da se ne zaljubi u svoju ljepotu.
Bože, pomiluj je, pitaj je šta je snivala...
Blagoslov joj podari!
I molitvu!
Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Da živi na vo vjeki vjekov u bogoljubnom zagrljaju,
i bude vječna tajna
u sabranim djelima njegove duše
