(NE)UJAGMLjENI
Osvrt na roman „JAGMA“, Senahida Nezirovića
Radenko Kela - Banjaluka,22.02.2021.
Kad mi je ovaj roman dospio u ruke i pred oči prvi utisak je bio o srećno izabranom naslovu ,kratkom i jasnom, riječju koja objašnjava sve, ovdje i sada,u prošlosti, a teško da će se nešto bitno promijeniti i u budućnosti, ako poslije silnih nedaća ne doživimo katarzu, metanoju, ili narodski rečeno, ako nam ne dođe iz dupeta u glavu.
Jagma sama po sebi ne nosi negativne konotacije, normalna je i poželjna borba mišljenja, ideja, pa i borba za meterijalnu egzistenciju sebe i svojih bližnjih, potreba da se ujagmi što više duhovnog i materijalnog i da se (pro)nađe sklad između to dvoje.
Naravno, ne na štetu i negiranju drugih, ne na gaženju ljudi oko sebe i ljudskosti u sebi, jer, što reče profesor Tihomir Levajac, čovjek se osjeća najviše ostavljen kad sebe ostavi. A da li je i koliko to tako odgovore daje i ovaj roman. Ali i otvara pitanja i daje povode za promišljanja, identifikacije i samoispitivanje.
Poslije utiska o naslovu, čitajući roman, iskren da budem, bio sam ne malo razočaran ,pa i ljut na autora, iz više razloga.
Prvi je sam smisao pisanja autobiografskog romana čovjeka u najboljim godinama, kad se još uvijek ne svode računi, ne sumiraju životni bilansi, nema se još želja da se na taj način ostavi trag o sebi. Drugi je taj što se ne radi o nekoj javnoj ličnosti, pa da bude zanimljivo za širu čitalačku publiku. Kad to kažem mislim na sve one koji čitaju ne samo knjige, već tekstove na društvenim mrežama. Poznato je recimo, autobiografisanje zvijezde realiti emisija i „slavne spisateljice“ Kije Kockar koja je „književnim majstorstvom“ i životnim pikanterijama opisanim u knjizi izazvala najveću pažnju čitalaštva na Sajmu knjiga u Beogradu, pretprošle godine, čini mi se. Njen štand je bio najposjećeniji i njene knjige najviše potpisivane i prodavane. Koga još može da zanima autobigrafska proza nekog tamo književnika iz Lukavca?
Treći razlog je što je pisanje autobografskog djela ulazak na klizav teren, jer uvijek rizikuješ da napraviš kontraispovijest, prikazujući sebe u najboljem svjetlu i u lošem druge oko sebe. To je gotovo neminovnost. Četvrti razlog je što sam, poznajući donekle, ali dovoljno za utisak erudiciju i pjesnički senzibilitet autorov očekivao mnogo više, umjetnički razrađenije, sa više poetskih cjelina i slika, više i detaljnije opise ličnosti i ambijenata, metafora, više dubokih misli. Ukratko, tkivo romana mi je izgledalo nekako ogoljeno, sa puno faktografije, čak i fotokopija konkursa, diploma, članskih karata, naslovnica knjiga itd. Pa onih skraćenica kojim je toliko obilovala bivša nam država( SUBNOR, SSRNJ, SKJ itd).
Pitao sam se: u čemu je stvar? Šta mu je sve ovo trebalo?
Kad sam kontaktirao autora i manje –više otvoreno iznio mu svoje negativne kritike nije se ljutio, naprotiv. To me dodatno zbunilo, jer je svepristutna sujeta aksiom u književnom svijetu.
Nakon nekoliko dana, baveći se drugim stvarima, mislima sam se vraćao na roman. Ličio mi je na minu sa odgođenim dejstvom. Ili na neki cvijet ili domaću dunju koji zamirišu tek kad odstoje.
U glavnom junaku sam se sve više pronalazio, a što je važnije, shvatao sam da se mnogi drugi takođe mogu pronaći i prepoznati, svi oni kojima „vlastita krila smetaju da hodaju“(Bodler). Svi oni, tragikomičniji od Don Kihota, jer su i bez Sanče Panse, a i kobila Rozinante se uspuntala i negdje izgubila, usput. Svi oni koji se ne mire sa lažima, hipokrizijom, dvostrukim moralom, nepravdom, udvorištvom i licemjerjem. Oni neprilagođeni, ne(s)podobni, nenavikli da ćute radi sitnih i krupnih materijalnih interesa i položaja na društvenoj ljestvici,ukratko-oni koji nisu ostavili sebe, ma koliko to koštalo i bilo nepametno.
Mogli bi se prepoznati i oni drugi, ali oni baš i nemaju vremena ni volje za čitanje književnih djela. Cifre im draže i bliže od slova.
Poetskim uljepšavanjima izgubila bi se realističnost i ogoljenost, surovost date stvarnosti kakva jeste. Pisac je, izgleda, namjerno čuvao roman od sebe, od pretjerane sentimentalnosti i liričnosti. Ton romana je pomalo nonšalantan, pisac se dugo ne zadržava na jednom mjestu, u jednom momentu. Posebno je potresan opis prebijanja od strane oca. Zadivljuje bogatstvo leksike. Inače, malo gdje naiđoh ovako toplim bojama odslikan lik majke.
Upečatljiv je i lik pok. profesora Špire Matijevića, koji je autoru i glavnom junaku romana bio više od profesora i životnog učitelja, nešto kao duhovni otac. Zato ne čudi praznina i tuga koju ta praznina ostavlja: tragično je stradao u ratu, ubijen od komšija sa kojima je dijelio sve dobro i od kojih nije očekivao nikakvo zlo. Ubijen je i njegov sin, fizički.
Duhovnim, nekim čudom, voljom Božijom živi. U njegovom stvaralaštvu, uz svoje, živi i profesor.
Senahid Nezirović je ovim romanom pokušao da čitaoce odvede od lokalnog ka opštem, univerzalnom, od određenog, omeđenog vremena i prostora dođe do bezvremenosti i prostranstva. I da pokaže da se u svijetu gdje se jagma podrazumijeva da preživi, i stvara djela trajne vrijednosti. Da li je uspio - reći će čitaoci. I vrijeme koje se nečujno,a stalno smije našim jagmama...
Dok se Vječnost smiješi smiješnim i nasmijanim.
Neujagmljenim.
