LOZA RADOVANOVA IZ KORDUNSKOG LjESKOVCA
Dari
Ja ću ostati s tobom nepomičnom
Kada sve, i zdrave i hrome, protjeraju
I namisle da nas više biti neće.
Da gledam kako nam pale sjenike,
Kolju stada, šenicu kukolje.
Ne boj se kćeri od svih djeva
Najčednije i najljepše moje
Ostajem ti ocem na vjek vjeka
Za vječno naše sada
Zbog tvojih osamnaest i mojih
Triput više kordunaških ljeta.
Ostajem da ti poklonim svoj prah.
Da se zemljan nagnem i načinim
Od zemlje teške umornoj ti hlad
I spustim na te dažd,
Da se mojih suza napiju zmije
Kad na tvoju humku koščatu
Pritisnu, da se kote i legu...
Moram ti ostati da ih munjama
Rastjerujem kada počupaju
Crkvištima grkljane, a ko će
Klepalo tući pred novom olujom
Uč Velika pétka i Vaskrsa...
Ako neću ja?
Mene bi svakako bez tebe
Jednako ubila tuđina
A živjeti tek svikoh s tvojim
Napupjelim grobom,
Pa te o svakom proljeću okopavam
Zalivam ti sinove, pa milujem Narcis i Jorgovan i Zumbul,
Pa Đurđevak o Đurđevdanu, pa
Kadife, pa mrazevac poljubim u čelo
Prije no što bjeli pokrov nahodi
Da legne na te i oplodi
Bjelju od anđela na oči Očinje...
I kako sad,
Kada tek na grob ti bijeli svikoh
Bez života tvoga i bez smrti svoje
Da svikavam nanovo,
Ne znam ti ja to...
Prije znaću i hrabrije mrijeti
No hodati i umirati
Bez, u kamen srasle nam, kolijevke.
U njoj usnio sam Nebesa
Gleduć krst tvoj i kroza nj'
Tvrdo šćeri ispovijedam:
Ne brini, priželjkujem nijemo
Da te ovim kordunaškim rukama
Žilavim zagrlim
Ne bi li od nas dvoga,
Tebe mi prve i mene pošljednjega,
Kap iz loze vinove u putir Nebeski
Vječnost vinula,
Da se rodimo makar ko grojze
U istom čokotu Sekulićâ.
