O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Recenzije


BINARNA OPOZICIJA U PRIZMI SUBJEKTIVNE PERCEPCIJE - O POEZIJI IVANA HRISTOVA

Katarina Sarić


Binarna opozicija u prizmi subjektivne percepcije


Prof. Katarina Sarić


Još od Dekarta i njegovog poznatog dualizma koji odvaja područje res cogitas i res extensa, uspostavlja se strogo odvajanje između subjekta i objekta. Subjekt je na ovaj način, i u krajnjoj liniji shvaćen kao pasivan, kao onaj čija djela ne utiču na objektivna zbivanja. Ne i kod bugarskog pjesnika, Ivana Hristova, čija se poezija prelama kroz prizmu subjektivne percepcije na čijem fonu objekti gube materijalne oblike, te postaju čulnost, perceptivno stanje duha koji ih podiže, sublimira, na duhovni plan postojanja kao otpor “postvarenosti” na koju su, posebno, ukazivali kritičari teorije društva: Markuze u “Čovjeku jedne dimenzije” i Horkajmer, na kojem ćemo se zadržati prilikom tumačenja Ivanove poezije:

U toj užasnoj tišini
Ja sam bio jedini turista
opterećen istorijom.

Stihovi svjedoče o potrebi lirskog subjekta da palimpseistički otkopava arhitektonske slojeve ispod materijalne determinisanosti linije subjekt – objekt, on nije tek puki turista koji sa selfiše štapom hoda unaokolo fotografišući objekte, okom kamere, on odbija da da doprinos populističkoj kulturi, masmedijalnoj hordi opsjednutih šetača, naprotiv, iako dobro zna da je “jedini”, usamljen, sam, on, opterećen istorijom kao tragom, pečatom u vlastito sopstvo utisnutim – ostaje stamen, izdvojen, autentičan. Poput nekog Horkhajmerovog junaka koji je iskočio iz svijeta teorije i kritike u praktičnu egzistenciju: Ako su u pogledu nužnosti u logičkom smislu obe vrste teorijskih struktura slične, suprotnost nastaje čim više nije reč samo o logičkim već i o stvarstvenim nužnostima, o nužnostima faktičkih tokova. Iskaz biologa da neka biljka mora uvenuti na osnovu imanentnih procesa, ili da izvesni procesi svojstveni ljudskom organizmu nužno vode ka propasti tog organizma, ne govori o tome da li bilo kakvi uticaji deluju na karakter ovih tokova ili ih mogu totalno izmeniti.
Riječ je, dakle, o mogućnostima izmjene, o stanju protesta protiv postojećih oblika, što bi se, primjenjeno na društvenu praksu i društvene ekonomske tokove moglo tumačiti kao protest protiv nužnosti poretka i ideju samoodređenja ljudskog roda, odnosno takvog stanja u kojem ljudsko djelo ne proističe iz nametnute nužnosti mehanizma, već iz njegovih odlika. Što se tiče teorija koje razdvajaju subjekt i objekt, pri čemu se subjekt neminovno dovodi u poziciju otuđenosti, Horkhajmer kaže da zamišljanje predmeta teorije odvojeno od nje, donosi lažnu sliku i vodi ka kvijetizmu ili konformizmu u kojem nedostaje kritika i borba protiv postojećeg. U prilog pomenutoj binarnoj opoziciji, svjedoče sljedeći Ivanovi stihovi:

Suprotno uobičajenom viđenju
Ja nisam parazit
 
Moje korijenje ne isisava
tvoje hranjive materije,
koristi te samo za podršku

Glagol “koristiti” u kontekstu poezije I. Hristova nema pragmatičku konotaciju, naprotiv, podrška kao vid oslonca, potpore, upravo je onaj prijeko potreban most da bi se prevazišlo rascijepljenje između subjekta i objekta o kojem smo na početku govorili, kada smo spomenuli da je Dekart vinovnik dualizma koji se, kasnije, u industrijskoj, a danas, tehnološkoj postvarenoj stvarnosti – izoštrio do krajnjih zategnutosti svih vidova radikalnih ekstremizama.
O otuđenosti između subjekta i objekta do kojeg su dovele tradicionalne teorije spoznaje u kojima je duh izgubio svoju vlastitu supstanciju a njegove kategorije postale metafore vječitog ponavljanja prirodnih sljedova, Horkhajmer govori naročito u Pomračenju uma:
Od vremena kad je um postao oruđe svladavanja ljudske i vanljudske prirode od strane čovjeka – to će reći od samih njegovih početaka – on je bio poražen u svojoj vlastitoj težnji da otkrije istinu. To je zbog same činjenice da je od prirode napravio puki objekt i da nije uspio otkriti trag sebe sama u takvoj objektivaciji …
Prirodu uma u sveukupnoj civilizaciji i kulturi od njenih početaka, Horkhajmer naziva bolešću koja oštećuje um a ta bolest se rodila iz čovjekovog poriva da dominira prirodom. Tek kad čovjek, smatra Horkhajmer, shvati da um može ostvariti svoju razboritost samo putem razmišljanja o bolesti svijeta kakvu je on sam stvorio i proizveo u vlastitoj težnji ka dominaciji koja ga, paradoksalno, otuđuje od prirode. Iz oblika kulture i civilizacije koju je um stvorio ovladavajući prirodom, proistekao je krajnji oblik razvijenog industrijskog društva u kojem je pod udarom sveobuhvatne mašinerije masovne kulture, pala ideja individuuma i njegovog dostojanstva.
Jedinstvenu poetsku manifestaciju, Horkhajmerovih vizionarskih teorija, nalazimo u stihovima pjesme:

Nulta Tačka  / Kota Nula Nula

Išao sam tim autobusom –
za razgledanje,
iz kojeg možete videti čitav
Njujork za dva dana.
Bio sam zapanjen
činjenicom da je ruta uključivala
stanicu na “Nultoj Tački.”
Možeš li stvarno pretvoriti
prazninu u predmet želje,
koliko karta
do ničega košta?
Ispred "Nulte Tačke"
svi su ćutali,
kao pred nekim
nevidljivim grobljem.
Samo jedna Afroamerikanka
povika:
"Pazi!"
"Pazi!"

Od svih civilizacija u kontekstu „opterećenosti istorijom“ samo je jedna, i to Afroamerikanka“ digla glas, što nas u stepenima razvoja, tj. progresa na točku civilizacijskog napretka, vraća zapravo u regres, na sam početak prvobitnih plemenskih društava koja su bivstvovala u tzv. „nultom civilizacijskom stepenu“, što će reći da su bili povezani, tabuima i totemima, sa prirodom, nataknutom i čistom sa kojom su u savršenom skladu živjeli. Za razliku od današnjeg, modernog ali robotizovanog, izolovanog, betonskog čovjeka. Ivan Hristov to odlično percipira: samo je jedan korak od progresa u regres.
 
IVAN HRISTOV
Izbor iz poezije:

Nulta Tačka  / Kota Nula Nula

Išao sam tim autobusom –
za razgledanje,
iz kojeg možete videti čitav
Njujork za dva dana.
Bio sam zapanjen
činjenicom da je ruta uključivala
stanicu na “Nultoj Tački.”
Možeš li stvarno pretvoriti
prazninu u predmet želje,
koliko karta
do ničega košta?
Ispred "Nulte Tačke"
svi su ćutali,
kao pred nekim
nevidljivim grobljem.
Samo jedna Afroamerikanka
povika:
"Pazi!"
"Pazi!"
Iako je
pet godina
već prošlo.
Zurio sam u
golu zemlju
nadajući se
da ću otkriti neke ruševine,
neki trag
prošlog života,
Nije mi pošlo za rukom.
U toj užasnoj tišini
Ja sam bio jedini turista
opterećen istorijom.

Iz "American Poems"(Američke Poeme) sa bugarskog na engleski prevela Angela Rodel
Sa engleskog na srpski preveo Ilija Stanković

Bršljan

Ja sam bršljan
Lišće mi je okorjelo
zeleno zimi,
takođe,
varira u formi
od štita do šiljate zvijezde
Moje stabljike su uklopljene
sa sitnim čvorovima –
korijenje koje je transformisano,
koristim da se za tebe uhvatim.
Suprotno uobičajenom viđenju
Ja nisam parazit
Moje korijenje ne isisava
tvoje hranjive materije,
koristi te samo za podršku,
moji cvjetovi su zelenkasto-žuti
Moje čudno voće sazrijeva
krajem zime, početkom proljeća
što je upravo suprotno
drugim biljkama
Ranjiv sam samo na najgore hladne talase
Moje lišće bi trebalo biti
zalivano redovno
i treba da primim dovoljno svjetla
ali nemoj me izložiti
direktnoj sunčevoj svjetlosti

Iz “A DICTIONARY OF LOVE”(REČNIK LjUBAVI), sa bugarskog na engleski prevela Angela Rodel
Sa engleskog na srpski preveo Ilija Stanković

O autoru:
Ivan Hristov, rođen je 1978. u Borovu, bugarski je pjesnik i kritičar. Njegova prva knjiga poezije "Sbogom devenajsti vek" objavljena je 2001. godine i već naredne, 2002. osvojila prestižnu "Southern Spring" nagradu.
Osvojio je Nacionalnu literarnu nagradu u Svetlostruy-u 2006. prvo mjesto na "Goranovo proljeće" Festivalu u Hrvatskoj 2009. kao i čuvenu "Kultura je Utočište Čovječanstva" na Safi Internacionalnom Forumu Poezije (Safi International Forum of Poetry) u Maroku 2018.
 





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"