detalj slike: Jovan Šekerović, KRK Art dizajn

 

SAJIĆA MLINOVI

 

Sunce je već visoko odskočilo kada dvojica progonjenih ljudi stigoše negdje do polovine toka rijeke Krčić. Osjećali su da se ovo predugo putovanje bliži kraju, bar što se tiče današnjeg kratkog odmora. Evo, već i prije podne stići će do cilja. Iako je od sinoć splasnula ona silna jurnjava, opšti umor je ostavio traga. Oba putnika su se gotovo klatili u sedlu. Uglavnom su ćutali i tek katkad bi Stojan započinjao razgovor:

    - Evo, iza ove okuke ugledaćemo naš cilj, naše odmorište kod čika Pavla Sajića, u njegovim mlinovima.

    - A Turaka nigdje na vidiku. Od sinoć, kada im tragove svoje zametasmo, od njih ni traga ni glasa... Možda su i odustali od potjere, jer ovo je već za njih opasan teren i pitanje je koliko će se uopšte usuditi da ih šačica silazi ovamo.

    - Nikad nisi siguran. Moramo računati kao da će svakog časa banuti pred nas.

Odavde dalje teren ti je poznat. Posljednji put ovdje smo navraćali jesenas, u oktobru, kada smo dolazili odozgo, nizvodno, i istim putem se vraćali.

    - Jesenas dođosmo po magli, sumornoj, mračnoj, pod kojom je sve ćutalo pokislo i tužno. A poslušaj sada ove male graditelje gnijezda u krošnjama oko vode. U tom svome cvrkutu, kao da se nadmeću koja će sa ljepšom melodijom objaviti svoje djelo – primijeti Ivan.

 

Iza grube padine otvori se šira i još plića kotlina, po čijem se dnu razlijeva nekoliko rukavaca vode. Ugleda se i veliki zidani mlin. Stoji poprečno preko sporednog kanala, a na plato ispred njega dolazi se zidanim mostom, preko glavnog kanala. Pečat ovom suvom i gotovo krševitom kraju daje voda.

 

Čista, kristalno prozirna voda, između velikih i manjih gromada kamena, preko ploča i mahovine, juri bešumno. Žuri kao da se hoće što prije sliti u dolinu i utonuti u smiraj. Krčić, korijen rijeke Krke, još je u maju snažan, plah i neumoran tako da bi mogao pokretati čitavo mnoštvo mlinova. Tokom avgusta zna presahnuti toliko da čika Pavle pomišlja na zaustavljanje i zadnjeg uključenog mlina. Opet, s jeseni i zime, za topljenja snjegova, ili kada se okiša, postaje pomamna rijeka, nabuja toliko da Pavle sa strijepnjom očekuje kada će mu odnijeti mlinove.  Dolje, preko slapa, katkad se ruši takva voda da se sa bukom nadvikuješ, a od magle pokisneš. Sada je to samo jedan majski Krčić, kao iz pjesme. Sve umiva.

 

Putnici stigoše na most, širok, stamen, čvrsto ozidan. Nema bočnu ogradu, već samo niske kamene ivičnjake. Vodi na zaravnjenu adu gdje stoje mlinovi. Okružuju centralni prostor sa vezom za konje. Kako ga okružuju mlinovi, tako ga ispunjava prijatan šum vode sa lakomica i točkova, preplićući se sa zvukom klepetavih čekala i užurbanih žrvnjeva.

Pored jednog zadrijemalog kljuseta na vezu, putnici privezaše svoje konje. Ivan osta kod konja, a Stojan stupi na otvorena vrata velikog mlina.

Kako banu, tako i progovori:

    - Dobar dan! Ima li ovdje čika Pavla? Može li da melje i moje žito?

 

Prije nego što izgovori, obuhvati pogledom unutrašnjost prostorije. Od tri žrvnja rade bliža dva. Pored onog srednjeg razgovarala su tri čovjeka, a uz njih stajaše i jedan dječak. Dok je Pavle spokojno stajao pored koša za brašno, sa jednom nogom pridignutom na rub podložne grede i nešto pričao, ostali su ga pažljivo slušali. Kako Stojan banu na vrata i progovori, svi se okrenuše a mlinarevo lice se razvedri:

 

    - Ooo, koga ja to vidim na svojim vratima? Nisi valjda od Posedarja dovde doteglio žito? Dobro mi došao, Stojane moj!

 

Srdačno se pozdraviše i Pavle požuri da Stojana upozna sa prisutnima: 

    - Ovog mladića do mene, koji već predugo pamti, kao i ja, i hoće da posijedi više nego ja, mislim da dosad′ nisi vidio. To je moj komšija Đurađ Vranić, tu gore iz ovog našeg krša polačkoga. Dobar mi je drug, jer se nikad ne ljuti na mene.

Ovaj drugi momak sredovječni, koji je viši od mene samo kada se popne na koš i dosipa žito, to je moj pomoćnik, moja desna ruka u mlinu, Kosta Veselica. Ma i kada ne bih pomislio, on bi mi opet ostao drag skoro kao sin.

Njega nisi zatekao jesenas, pa ga ne poznaješ. Nekoć smo se nas dvojica našli na zgarištu njegove rodne kuće. Tada je u najezdi Turaka jedini on preživio. Kada smo sa brda udarili i potisli Turke, našao sam ga u pepelu, iznemoglog i gladnog, gdje sjedi, plače i sav u suzama doziva, a nikoga više nema dozvati, sve pobijeno. Oba smo se tada isplakali kao kiša. Onda sam ga doveo svojoj kući, a gdje bi drugdje. Odrastao je u ovom mome mlinu. Pored svih njegovih muka, on voli šalu i gotovo uvijek priča u stihu.

    - A, odakle je Kosta rodom? – upita Stojan. 

 

Iako je pitanje bilo upućeno Pavlu, Kosta odgovori:

    - S Klisine sam, iz nestalog sela...

 

Kako Kostin odgovor ne dade određenije podatke, već bijaše njegovo klupko za razvezivanje priče, vidjevši i dalje upitan Stojanov pogled, Pavle pokuša da razjasni:

    - Budući da je nebrojeno bregova po Balkanu sa nazivom Klisina i isto toliko nestalih sela, određenije mjesto je niža podgorina podno Orlova kuka na Dinari. Kuća Kostina bijaše u blizini crkve, gdje mu je otac bio zvonar, dok ga Turci nisu objesili o konopac zvona, u tom istom napadu. Zatekli su ga gdje zvoni i javlja narodu da se sklanja. Tada je mali Kosta zapamtio samo svoje ime i Klisinu. Prezime nije ni zapamtio, a ono bijaše Miljević. Ja sam ga iz milja nazvao Veselica, jer nas često uveseljava.

 

Ovamo kod Koste, kao da je čekao, krenu njegov stih:

             -  A Klisina, gdje god brdo ima,

                Tu nam crkva bješe od davnina.

                Spališe je napadom u bici.

                Ili Turci, il′ podmukli Mleci...

                Po tome se zaključiti može,

                Šta dušmanin za budućnost sprema,

                Sve dolaskom zatrovaše svojim,

                Da nam mira vijekovima nema...

 

U želji da još nešto pojasni iz svoje prošlosti, Kosta opet uskoči u priču, a Pavle, koji nije volio da mu se priča prekida, reagovao je na svoj način:

    - Kosta, molim te, dospider još žita u koš i goni one ′tice s′ prozora, da nam zrnevlja ne zoblju!

Čuvši ovu već toliko puta izgovorenu rečenicu, kao opomenu da ne ometa sagovornike, Kosta požuri da posluša, dok je Pavle produžavao započetim predstavljanjem:

    - A ovaj mladić treći, kada bismo se šalili, ponajveći, to je moj unuk Radovan, moja mladost i radost i sve moje, Stojane moj. On je stariji sin moga Vukana, kojeg znaš. I da znaš još, Radovan najviše voli svoga đeda Paju.

Sedmogodišnji dječak sa mrvicom pekmeza u uglu usana i dopola namazanom kriškom hljeba u rukama, samo se spokojno i radosno osmjehivao, dok je njegov djed ostalima predstavljao Stojana samo kao poznanika. Onda se ponovo okrenu sagovorniku:

 

    - Dok si ti dobro, vazdan će biti i žita i kruva nasušnoga. Nego, reci ti meni, kojim dobrom, radosti moja, i kakvih nam vijesti donosiš?

    - Ne dolazim od kuće, već sa suprotne strane, iz Bosanske Krajine.

    - Sam si išao tamo?

    - Nisam sam, već sa Ivanom. I on je tu, pred vratima.

    - Pa, što i on ne uđe?

    - Ostade da malo osmotri, gone nas Turci...

    - Turci?!

    - Da, imali smo okršaj. Nekoliko ih je poginulo i željni su osvete. Za nama su...

    - Kako se to dogodilo?

    - Išli smo u izviđanje Bosanske Krajine i tamo su nas napadali, neki iz obijesti, a neki iz želje za dokazivanjem, jer su nas prepoznali. Ovi za nama su osvetnici.

    - Pa, šta ćemo sad′?  

    - Od sinoć, kada im tragove zametasmo gore na Koritima dinarskim, nismo ih više vidjeli... Mi se ovdje nećemo dugo zadržavati. Tek da malo konji predahnu. I nećemo dugo, da ti ne činimo neprilike. Samo smo svratili da te vidimo i upozorimo, eto, da se ne iznenadiš.

    - Pa neće valjda stići baš ovog trena. Nismo valjda te sreće. Morate i vi malo odahnuti, pa onda nastavite. Nećeš, bogami, tek tako otići. Morate stati makar toliko da se konji izduvaju, jer više vas neće moći ni nositi. Valjda možete bar to učiniti?

    - Samo ćemo par trenutaka zastati, upravo zbog toga, i odmah produžavamo. Idem sa Ivanom, da malo pogledamo okolo, dok konji odahnu.

 

Krenu prema vratima, upravo kada je i omaleni Kosta progovorio:

             - Ne brine se đavo brigom svojom,

               Već seiri nad nevoljom tvojom...

 

Pavle i Đurađ se zgledaše, jer ove ih Kostine upadice iznenadiše. Izgledaše im da je sada već svojom neozbiljnošću pretjerao. Obazrevši se sa vrata, Stojan samo konstatova kako je Kosta u pravu, a zatim iskorači pred mlin. 

 

I Ivan, nakon što se pozdravio sa ostalima, vratio se i  stojeći u blizini konja, oprezno je motrio na okolinu. Odozdo uz put i sa sjevernih brežuljaka, ništa se novo nije ni čulo ni vidjelo.

Zatim su krenuli u obilazak oko mlina, da bi osmatrajući iz drugih uglova, ujedno pogledali šta je to Pavle novo ozidao i izgradio. Taj mlinar, rođeni graditelj, nikad ne miruje.

 

Došli su i na najnoviju, desnu lakomicu, za novi mlin u izgradnji. Bijaše prepuna bistre vode. Obostrano se prelijevala preko  bijeličastih zidanih rubova... 

    - Evo i u ovom kraju, kao u cijeloj Bukovici i Dalmaciji, svuda ćeš naći vrsne zidare. Stalno su u kontaktu sa tim kamenim materijalom i na daleko su čuveni po zidarstvu i graditeljstvu. Pogledaj ti samo kako je on to izveo...

 

Tek što Ivan to izgovori, zrakom pisnu munjevit, oštar šum, zagasi se prigušenim udarom u nešto meko...

Ivan samo jeknu i sruši se, kao gromom ošinut...

 

Sa gornje ivice sjevernog, golog brežuljka, doletje pucanj  i odbi se o šumarak suprotne padine, poviše puta. Tamo, gdje ciknu puška, podiže se oblačak sagorjelog baruta, ispod kojeg neko podvrisnu...

Vrisak ushićenja, pobjedonosni, zlokoban, nije se mogao zatomiti, koliko ga je likovanje podjarivalo.

 

Sljedećeg trenutka Stojan je već bio u zaklonu. Iza započetog zida privuče i Ivana, svega već opuštenog, nemoćnog da se pomjera i brani.

 

Nakon prodornog vriska sa brijega se pojaviše konjanici, progonioci. Jedan brzo uzjaha, valjda onaj što je sišao da u miru i sa naslona nanišani. Već su se sa vrha  obrušili i, šibajući konje, u bijesnom galopu nadiru raspojasani, pomamni, prijeteći...

 

Kako li se situacija za tren okrene? - pomisli Stojan. - U trenu se pretvori u krajnje opasnu i pogibeljnu. Ako ovo preživimo, možemo stotinu godina? Koliko mi je samo taj umor srušio pažnju? Turci su zaobišli zasjedu u Kovačiću i pratili nas poizdalje. Pucanj namijeniše meni.

 

Misli munjevito poletješe kroz glavu, ali se odmah trže, uhvati Ivanov kolijer i pritisnuo ga na ranu iznad ključne kosti, tamo gdje navrije krv...

    - Drži tako! Pritisni i drži! Biće dobro!

 

Obazrije se prema mlinu i ugledavši četiri glave kako vire iza ugla zida, doviknu i Njima:

    - Sklanjajte se dok vremena ima, ja Ivana ostaviti neću!

 

Pred očima mu je lebdio lik dječaka sa mrvicom pekmeza u uglu usana... Već ga je razdirala pomisao  da će možda skriviti njegovu nesreću...   

 

Više nije bilo vremena za umor ni slabost. Kao da odnekud nova snaga dođe, dovuče je očajna volja da se preživi, šta li... Osjeti trenutak kada mora ustati iza zida, potpuno pribran, s pažnjom usmjerenom samo na protivnika, dušmanina što sve sveto po Krajini tare. Sada i po život dođe. Ne smije se neprijatelj brojati, badava je vrijeme gubiti, već je tu, gotovo je...

 

Sunu uvis Stojan i opali u najbližeg, a on se izvi unazad.  Svaljujući se povuče i konja ustranu, popriječi se, svima zasmeta. Na sljedećem koraku grunu pucanj, nešto ga ošinu po boku, ali ne izgubi korak, produži dalje među sljedeću dvojicu, dohvati ih mačem jednog, drugog... Dok su padali, proskoči između njih kad, sljedeća dvojica zastadoše, ustuknuše neodlučno. Onog bližeg sa zemlje dohvati pljoštimice po glavi a onaj do njega dade se u bijeg... Sljedeći, preostali na poprištu, skoči s konja i lupi ga dlanom po sapima, da se odmakne...

Sve što se dešavaše u jednom trenu, jednom dahu, činiše nekoliko pokretnih silueta, zlokobnih, crnih toliko da u njima Stojan ne vidje lica ni lika. Tek se sada slika poče bistriti. U posljednjem preostalom, najkrupnijem liku i u njegovom zlokobnom stavu Stojan spazi Omera...

 

Vrhom sablje prijeteći kvrcka po zemlji i cijedi kroz zube:

    - Drž′ se kaurine, čekam te na kraju, izmorenog!

    - Kako ti i jezik kaurski ne omrze, kao i sve ostalo pradjedovsko, nesrećo? Oba smo očevidci da ti je brat svoju nesreću skrivio sam, pa nećeš valjda i mene i sebe ubjeđivati u suprotno?..

 

Da je protivnik htio da razmisli, ne bi dovde ni stigao. Kada je već tu, došao je da ubije. Valja se braniti.

 

Ove misli samo sinuše kroz napeti tren u kojem Stojan primijeti na Omeru kako mu sva huja sunu u lice, sav buknu...

 

    - Samo ti razmišljaj, kaurine, ali nećeš dugo!

    - Da li ćeš biti srećniji poslije toga?

 

Ne odgovori više ništa, dok je samo pogledajući okolo škrgutao zubima.

Ostadoše njih dvojica sami...

Konačan obračun...

 

Dotjeraše svoje odnose na zadnji korak. Svaki umor, ili napor izgubi opravdanje pred konačnim ciljem. Zaštita ličnog dostojanstva, obraza, već vijekovima je jedno opšte balkansko pravilo. Balkansko moranje...

Na zadnji korak stigoše toliko umorni, da jedva dišu. Sada su na razboju, na megdanu, oči u oči i u gluvoj tišini. Ili od svoga disanja ništa više ne mogu ni čuti.

 

Stigoše tu, svako sa svojim razlogom, pravilom, mukom koja ga natjera...

Progonioca dotjera njegov stav: - kakva bismo mi to vlast bili kada bi joj se svaki paor i kaurin mogli suprostavljati? Progonjeni je i odrastao samo s jednim stavom: - kakvi bismo mi to ljudi bili, kada bi dozvolili da nam svaki turski ulizica, zulumćar jaše za vratom dovijeka? Progonitelja opet dovede razlog da osveti brata voljenog i jedinoga, a progonjenog da brani čast i opstanak, jer ga na to opominju grobovi braće, prijatelja, saboraca, rođaka. Da brani svu nejač nevinu, đedovinu poharanu.

 

Svakom je njegova muka najmučnija. U svim porama života ukorijenjena, kao vječnost vječna, zavičajna. Svim mogućim vjetrovima, već generacijama  je raspirivana i razbuktavana, pa peče kao so na rani. Uporna je i okrutna, kao i sam surovi sudar religija, koji je donese mučnu toliko da joj se ne može sagledati ni širine, ni visine, ni dubine. Opisati se riječima ne može, već se samo u grudima mora nositi takva kakva je i osjećati stalno, dok svim osjećanjem ljudskim ne ovlada, kao jedno opšte moranje pod ovim nebom balkanskim.

 

Ovdje čovjek bijaše primoran da stalno trpi kada mu se vrijeđa i gazi dostojanstvo njegovo, a kada se ono pogazi, pogažen je potpuno. Ono je najveća muka i najjače oružje. Zluradom ga je najzgodnije gaziti, jer je  najosjetljivije. A kada se ono dirne, sve ostalo trenutno prelazi u neke druge važnosti. Ostaje samo opšta borba za opstanak života golog i časti ljudske. Makar pomen  da opstane, ako život neće...

Ovdje su sve oči uprte u tebe, i kada se jednom osramotiš, bolje da te nema. Tada već moraš da se kloniš i bližnjih svojih, da se povlačiš i prepuštaš volji dušmanina, a tada više nisi svoj na svome i nisi nigdje. Tada si na dnu dna i odatle gledaš kako te nema.

Čast ljudska se i životom plaća, hoćeš časno, nećeš porobljeno, pred tuđinom nećeš pokunjeno. I prijatelji su ti već odavno osiromašili braneći se, neprijatelji obogatili pljačkajući te. Prijatelj ti samo pustom željom želi bolje, jer drugo i ne može, dok neprijatelj svesrdno čini gore, koliko god može. Kako god okreneš, na kraju si sam.

Ovdje, gdje svako svoju pravdu ima, a niko ne vidi da mu je već odavno iščezla, digla ruke od Balkana. Čim su prve bjelosvjetske protuve i prestupnici svoju prljavu šapu spustili na njega i počeli da ga truju. Da se takmiče ko će ga više zatrovati, kao Turci i Mleci. Ko će ga onda žešće optužiti da je već zatrovan?.. Ko će se više upinjati da ga pročisti po svome uvjerenju, u njega usadi svoju pravdu?

Čovjeku, balkancu više ništa i ne ostade, no nevolja i gorčina teška, očaj porobljenog...

 

Megdandžije počeše da kruže jedan oko drugog, oči u oči, svim čulima usmjerenim na borbu.

Omer, polupognut, poče prebacivati sablju iz jedne ruke u drugu, pri čemu bi i stopalom tabnuo o tlo uz povik „ha“, ne bi li zavarao protivnika, na šta se ovaj i ne pomjeri. Tako nekoliko puta, dok se ne sudariše...

 

Zveknu gvožđe o gvožđe, silovito, pomamno, u ljeskaru odjeknu. Sada bijahu u sudaru, balčak na balčak, dohvativši se za okovratnike, sučelice, oči u oči, dah na dah, kivno... Jedan u osveti brata rođenoga, a drugi u odbrani svega što priliči čovjeku - časti ljudske i slobode zlatne, djedovine svete, dječakovog osmijeha.

 

Pogledima se probadaju, dok se silovito ne odgurnuše.

Zveknu još nekoliko puta, dok i oni, dašćući u tišini, ugibajući se i izmičući stigoše do vode, ustremljeni samo jedan na drugoga. Zagaziše u vodu, čas do gležnja, čas do koljena, tamo odmah poniže mlinskog točka, gdje je voda zapljuskivala.

Nemoguće je sagledati koliko je snage u golemom, sredovječnom Turčinu, a koliko vještine u okretnom, vitkom i mlađanom Stojanu. Kao da je u borbi rođen a s mačem odrastao.

 

U jednom trenutku Turčin se nađe u dubljoj vodi i pokret mu nešto zakasni, olabavi... Sijevnu mač Stojanov, turčinova sablja ispade iz raskrvavljene ruke i on sav u čudu zastade...

Gušeći se zadihani, iznemogli, u oči se gledaše jedan tren, nakon čega Stojan svoj mač odbaci ustranu...

Još jedan tren su se gledali nekako ukočeno, a onda Turčin iznenada, munjevito, iza pojasa trže jatagana, i svom preostalom silinom jurnu na Stojana, u nadi da će mu, gurajući ga nauznak, razbitii glavu o kamenje podzida...

Posljednjom snagom još se izmače i opet se nađoše u koštacu, čas usred vode, čas na pijesku i sprudu, čas padajući u vodu, čas ustajući, dok jednom - Turčin ne ustade... Ostade ležeći u matici, koja ga zanese i zakači na jednu potopljenu vrbovu granu...

 

Krajnjim naporom, Stojan dopuza do podzida i nasloni se leđima, jedva hvatajući dah. Nije više osjećao ni vodu, ni hladnoću kamena. Trebalo mu je daha, gotovo je i svijest gubio. Strašna žeđ mu je sušila usta, gušila ga. A onda, u magnovenju i nehotice dlanom dohvati vodu i popi gutljaj...

Sve se nekako poče smirivati i bistriti. I tek tada, gotovo naglas, iskrsnu i prva misao: -Opet ću gledati dječakov dražesni osmijeh, sa pekmezom u uglu usana. O majko moja mila, šta li sve čovjek mora izdržati, da bi preživio?

 

Tek tada se prisjeti da još uvijek sjedi u vodi i da je Ivan tu negdje na obali, sav u ranama...

Pridiže se i teturajući dovuče do njega, a on, leđima oslonjen o podzid, pola u grču od bola, a pola u gorkom osmijehu, samo izusti:

    - Je li mi ovo još živimo?

 

Stojan ne odgovori ništa, samo pogleda Ivanovu ranu, iza pojasa dohvati maramicu i razmota meleme...

 

Ona četvorica što su u mlinu stajali šćućureni iza dovratka, u neopisivom strahu naročito za dječakov život, slušali su borbu dugo, predugo, razabirali je između prštanja vode i buke žrvnjeva, a kada osjetiše da se već stišalo, morali su i proviriti...

Kako? Ko će prvi, kada vreba smrt? Nije moguće preživjeti takvu situaciju. Čim se proviri, čekaće podli turski osmijeh i napad... Čeka smrt... 

Prvi Đurađ nekako došapnu Pavlu:

    - Kako bi bilo da proviriš ti?

    - A kako bi bilo da proviriš ti?

 

Tada se javi Kosta, opet na svoj način:

   - Možda je najmanja šteta da provirim ja i za to idem!

 

Odmah je ustao i izašao. Nema ga, nema, i kada se već počeše pitati šta li je s njim, on se začu ispred vrata:

                 - Pogledajte iza ovog zida.

                   Zbog koga nam život osta mio.

                   Eno Stojan bratu rane vida,

                   A Turčin je potok zajazio...

 

Ovi iza dovratka se opet upitno zgledaše...

    - Šta mu je, Pavle, da mu nije šta? K′o velim, da on nije malo skrenuo? A, Pajo? - Đurađ bijaše začuđen.

 

U tišini, koja je od iščekivanja već sva zvonila, pred vratima se pojavi suncem okupano i čudno ozareno Kostino lice, tajnovito se osmjehujući...

    - Pa dobro, ljudi, izađite već jednom i pogledajte! Ako bih varao vas dvojicu, onda ni u snu, ni ludilu, niti za živu glavu, ne bih tako prevario malog Radovana. Šta vam je?

 

Pavle, provirujući sa pola oka, pa cijelim, tek je sada razabrao sliku ispred sebe... Ivan je pored započetog zida ležao nauznak, onako malo pridignut, pritiskao je maramicom sve okrvavljeno lijevo rame, dok je Stojan, leđima okrenut, pored njega klečao i, u lakomici namakajući otrgnut komad svoje košulje, čistio i hladio mu ranu.

Protrlja oči, sve  u nevjerici i ponovo se zagleda:

    - Ma, vidje li ti Đurađ, ovo? Znao sam ja da je Stojan čudo od mladića. Ali da je ovakav, to još nisam znao.

 

Tada je i Đurađ provirio, nakon čega izađoše, ali polako, oprezno, sve iza ćoška očekujući Turčina... Proviriše i niz vodu, kuda im je Kosta pokazivao, i tek tada spaziše u vodi krupno opušteno tijelo, koje se na vrbovoj grani lagano njiše.

Tamo na zaravni, tek par koraka iza Stojana, leži još nekoliko Turaka. Pavle ih nabroja četiri...

Više nije znao kako da se ponaša. Preplavi ga neopisiva radost i ushićenje, htjede da Stojana zagrli, poljubi kao dijete malo i rođeno. Da se sa njim pošali...

    - Slušaj ti mladiću!.. Da tebi nije neko pomagao u ovom poslu? Da nisu možda nekakve vile u blizini bile i sve ti govorile, šta da činiš i šta će biti, pa si sve znao i zbog toga nisi ni strahovao?.. Što ćutiš?  A?

A mi od svega toga ništa nismo ni znali i za to smo, džab-džabe, ovako strahovali...

 

Stojan ga samo pogleda i blago se osmijehnu, dok je krpu provlačio kroz vodu lakomice i ocjeđivao je.

    - Ponekad samo imam sreće. I to je sve. Od svega ovog najvažnije je, čika Pajo, da će se Radovanov osmijeh opet radovati. 

 

Utom pristiže i mali Radovan i, kroz svoje poplavjele, drhtave usne, jedva smože snage da progovori:

    - Đedo, meni je isp′o kru′.

    - Neka je, dijete moje, naći ćemo mi drugi kru'. Idi ti, srećo, ispred mlina i čekaj nas tamo!

    - A što da idem tamo, kada ste svi vi ovdje?

    - Idi, Kosta, molim te, odvedi dijete da ne gleda sve ovo!..  Stojane, pa i ti si ranjen?!

    - Nisam mnogo, čika Pajo, samo sam okrznut. Pogledaću ja i to, kada ovo kod Ivana završim.

    - Na dva si ti mjeta ranjen, na desnom boku i lijevoj podlaktici. Možda je rana još negdje?

    - Sve je u redu i nema ih više.  

 

Tako je Stojan previo Ivanaove rane, a onda pogledao i svoje. Kada su kretali pred mlin, između one četvorice što nedaleko ležahu, jedan se poče pomjerati uz jauke, a zatim se pridiže, držeći se za glavu...

Bijaše to onaj što ga je Stojan dohvatio po glavi, pljoštimice tek da ga spriječi i iz boja isključi. Sada se već budio...

 

Nakon sat vremena, dok su sjedili ispred mlina, tamo na podzidu pored vezova za konje, raspoloženje je već bilo nešto vedrije i mogli su se pomalo i našaliti...

 

Sada je Đurađ, vrteći glavom sav u čudu, i sam se pitao:

    - Bože, da sam juče umro, toliko toga ne bih vidio... Ma, sve bi nekako moje misli razabrale i moja glava skuvala, ali da vidim kako Stojan Turčinu rane previja... Smrtnom neprijatelju, koji ga na smrt progoni, da rane vida, da mu onog iz vode pomaže izvući, na konja postaviti, i još uzengiju pridržavati dok se onako jadan, sav ranjav i teturav, na konja uzjahuje. Takvo nešto ni zamisliti nisam mogao...

 

Nekoliko je puta, vrteći glavom, ozbiljno pogleda u Pavla a zatim nastavi:

    - Pa, još i oružje... Dozvoliti mu da ponese sa sobom i  oružje, kojim bi nas sve pobio da je kakvim slučajem, Stojan pao u vodu, umjesto onog zadnjeg...

    

Dosad se Stojan nije miješao u rzgovor, a sada smireno progovori:

    - Ali to se nije dogodilo. A i da jeste, pitanje je da li bi ta dvojica preostalih Turaka nešto učinili vama. Oni su gonili mene, a vi im niste ništa učinili i svaka grubost prema vama, bio bi zločin, zbog kojega se vjerovatno iz ovog kraja ne bi izvukli. Narod bi ih golim rukama zadavio. To oni znaju. A, što se tiče oružja, razmislite malo i sami. Taj čovjek sada u cijelom svome povratku, više nikoga neće napasti, jer je sam. Oduzimati mu pravo da se u takvoj situaciji brani, pa bilo bi to neljudski, kukavički. Takođe bi nečovječno bilo da sam poslije njegovog pada učinio išta grubo. Tada je već bio onemogućen da napada. 

    - Sada ih je dvojica. Ima i onaj što je pobjegao – dodade Đurađ.   

    - I ako se sretnu, neće počiniti značajne štete. Već su  razbijeni i nije im ni do čega. Nose mrtvaca.

Uostalom, neko treba da prenese i drugoj strani vijesti o tome šta se dešava na ovim prostorima.. Ako nas već stalno iskušavaju, neka se sjete da to čine ispred naših pragova i neka vide kako na to odgovaramo.

Neka vide koliko se već u samoj osnovi razlikujemo. Mi, kada smo ispred svojih kuća napadnuti, razmišljamo da i prema napadaču postupamo čovječno, a oni uopšte ne razmišljaju hoće li ispred naših kuća počiniti zločin. Jer da išta razmišljaju, pokupili bi se i otišli. I sami bi se upitali koliko ima smisla sve to što ovdje čine.

    - Samo njihovo prisustvo sa oružjem ispred naših kuća, zločin je. „Kadija te tuži, kadija ti sudi“, zar i to nije zločin? Njihovo prisustvo u svim porama našeg života  na svoj način guši i tjera na otpor, a da ne prčamo o tome koliko nam naroda pobiše – reče Đurađ.

    - Možda je vrhunac sveg njihovog bezobrazluka, da još navode razlog i pričaju kako su ovdje u službi čuvanja reda, kojeg su i samim svojim dolaskom razorili.

Čak su i same sebe ubjedili u ispravnost te svoje službe.

Ako mislite da pretjerujem, razmotrite stvar i sa druge strane. Otkad su oni ovdje, nas je svakim danom manje. Nestajemo na sve moguće načine, njihovim oružjem najviše. Njihovim dolaskom nestajemo. Kao da žele čitav jedan narod ukloniti. Pa zar to nije zločin? Da li uopšte postoje veći zločini od takvih? Ako o usporedbama ima šta i pričati.

Evo, pogledajte samo sastav nas prisutnih ovdje. Pet odraslih osoba, a jedno dijete. Samo jedno dijete. Od pet odraslih ljud trojica nisu ni oženjeni. I što je najgore, tako je gotovo svuda. Mislite li da je to tek onako, iz čista mira? Šta mislite šta bi mogao biti osnovni razlog što Kosta nema više ni kuće, niti gdje zasnovati porodicu, zašto se Ivan i ja lomatamo ovuda, što nismo kod svojih kuća? Šta bi mogao biti najveći razlog?

    -  Njihova pravila – primijeti Đurađ.

    - Eto, i kada ovo malo novih života, kao dragulj vrijednih odraste, oni se dohvate oružja. Istočnjaci sablje a zapadnjaci mača. Oni su ovlašteni, i žive u ubjeđenju da je najispravnije i najpametnije to što oni misle. Čak su i vjerom uvjereni da imaju pravo oduzeti nekome i život pred njegovom kućom. Poslije toga misle da je dovoljno pokloniti se Bogu stvoritelju, a on će, onako naivno, jedva dočekati da oprosti i bude saučesnik u  njihovom zločinu nad sopstvenom djecom. Nisu tek tako nastali oni pradavni stihovi, ko li ih je prvi znao:

                Svjedoci smo mi svačega ovdje,

                gdje se neki vjerom poigraše,

                pa na svoga silno udariše...

                Ko udari i na pretke svoje,

                udariće i na pokoljenja,

                da l′ sa svojim umom poremetnim,

                il′ sa znanjem jadnim i čemernim,

                misleć tako izvarati Boga,

                grijeh činiti, za njega se kriti,

                Čak i Njega nad svim svevišnjega,

                čak i Njega, stvoritelja svoga.

                Al′ ga tako povrijediše silno.

                Rasrdi se nad kukavnim njima,

                pa ih prezre silno, dovijeka.

                Kazna će ih sustizati kleta,

                mrak će pasti i na pokoljenja,

                grijeh nikome izdobrio nije...

                Samo kad bi umiti se znali,

                od krmelja i sljepila svoga,

                pa bi tako umom progledali,

                tuđega bi ljudski poštovali,

                a svojega bližnjeg zavoljeli.

                I tako  bi časno proživjeli,

                da osvete ne bi izazvali...

 

Zatim Stojan nastavi:

Ako huliš i nasrćeš na čovjeka, onda huliš i nasrćeš i na Boga, jer svaki čovjek božije je dijete...

Neki misle čak da i Bog treba biti onakav kakvim ga oni hoće, pa ga onda zamišljaju kako njima odgovara i u takvog ubjeđuju druge, a sve u cilju svojih sitnih interesa. Čak ni Njemu mira neće, pa ni nikom oko sebe.

Možda je i najveća nesreća za čovjeka, to što je prepun nečovještva. Onih koji ne znaju da postoji stotinu načina da se dokažeš a da ostaneš čovjek.To čovjek može, jer dat mu je um. Stalno stvarati nove vrijednosti, a ne baviti se rušenjem starih. Uman čovjek će uvijek stvoriti novu vrijednost, a samo bezum će se najprije sjetiti da treba oteti ili srušiti već stvoreno. Bezum je jer tako sukobe izaziva, grijeh nameće i zločine čini, ali tako i osvetu priziva. Da li mu je sve to stvarno i potrebno?

 

Zaćutao je...

 

Nakon kraće pauze, Pavle se obrati prethodnom sagovorniku:

    - E, moj Đurađ, mladež uvijek ima nešto novije... A kako bi svijet i išao naprijed da to nije tako?

Ja samo znam da će se za ovog Stojana još mnogo, mnogo čuti. Važno je da se i Ivan malo pridigao, da mali Radovan može ponovo da jede, da se i on malo smirio, jer, rano moja, i on je od straha premr′o...

Eno ga, ponovo se igra i raduje, radovanje moje!

 

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: