SARAJKA

Neću ti o sebi pričati,

ispričao je mene život.

Neću se žaliti na sebe,

ni hvale izustiti.

Neću pričati o blještavosti zvijezda

dok sam ih brala,

niti kako je kad baš odatle sklizneš,

pa onako u komadima ustaneš…

Ma, šta ustaneš,

penješ se ponovo,

a u sebe samo vjeruješ.

Neću ti pričatini gdje sam sve nogom kročila,

ni koliko u mjestu stajala.

Neću ti pričati kako je lako i teško

u maglama jednostavan i iskren biti,

kako je tražiti svjetlo tamo gdje ga nema,

a korakom manekenskim ići,

kakav je osjećaj rđu dobrotom zasipati,

kako je družiti se sa srećom

i njenom sestrom koja to nije.

Ništa od ovoga ti reći neću,

jer žene iz mog kraja o sebi ne pričaju.

Možda bih i u ovom trenutku

mogla zaplakati, ali ni to neću,

samo ću se nasmiješiti,

Sarajke to tako rade,

dijele osmijehe nesebično

gdje god da su.

Po tome ih možeš prepoznati

i po hodu, onom malo drskom.

A da bi siguran bio

da je to baš Ona

moraš joj se u oči

duboko zagledati.

Ne, neću ti priči o sebi.

foto: pinterest.com - Klara

SAN

Usnila sam noćas da Čaršijom hodim,

sretala sam draga nasmijana lica,

s Miljackom pod ruku, nevidljiva brodim,

ispod kapka tiho ote se kapljica.

A san se nastavi, želja mu duboka,

poletjeh nad gradom kao srećna lasta,

skupljajuć  krasote u oba mi oka,

od kojih i živa rana baš zarasta.

Na rame ti sletjeh umorna od leta,

kao ptica kad se svome jatu vrati,

osjetih ti pogled, preplavi  ga sjeta,

toplina tvog dlana i sada me prati.

Ne davši poletjet, držeć me za krila

dok sa česme stare ne napih se vode,

moraš mi se vratit, začuh glas tvog bila,

zadrhtah u trenu kad s osvitom ode.

PODELITE OVAJ TEKST NA: