|
|
|
 | Snežana Mojašević | |
| |
ODA MAJČINOM OKU!
Bila jedna mati, Ko će znati, Čija je, Kad čedo se njeno od nje odvrati! I odbaci je Kao kaput iznošeni! Pored puta!
A ona oko Koje mu u igri Iskoči iz duplje! Još neznavenom, Malom, kao brižna mati oko svoje dade!
Kod očiju dvoje Dade mu i treće! A on nestade Il kao otšelnik, biće podučen od zlih sila, Od kuće se odmete!
A time njemu Posta, nenznana i ružna, Pa se stidjaše Od nje pred ljudima!
A Boga pred sobom Ne imade, a i ko bi Takvu bez oka, možda Neko vjerno čedo! Osim majke voljelo?!
Dolazila na vrata, Tražila i zvonila, No stidjaše se Nje i tada pred, Ženom svojom!
Djecu od bake Uzvraćaše i vidike Zatvori, zatirući Put svoga spasenja!!! Žalosti, teška tugo!!!
Nisam te zvao, Dobrodošla nijesi, A posebno tako Ružna, nigdje ružnije, A avaj i kobi tužnije!!! Ružan je samo Onaj koji duše nema!
Svoje te čedo, Odbaci sa vrata Kućnog praga Ni ne preskoči! A nazad te vrati...
Da vidiš porod roda, Koji je okotio! Da od radosti Preostalo oko zaplače A od muke da ne iskoči!
No ni te sitne milosti Ne dočeka ta majka Da je mogla sebe Bi živa u raku strpala, Da od muke i Preostalo oko ne iskoči...
U ostavljeni grumen U korovu bestragani! Da se najbolje sama Živa zakopa i umre; Od tuge, jad svoj da sahrani.
Da joj ne čupa srce, Onaj kome život dade, Još i oko pokloni čedu A duplja osta da zjapi.. svijetlu da sanja zoru..
Hej čedo moje, Iz ljubavi izdanče, Uzalud te rodih, Sebi na žalost, A tebi teški grijeh Uspremih!
Eh da znadoh I drugo bih istrgla Da ne vidim prezir Oka u oku svome! Pomisli majka...
Teška li si sudbinu Onom ko čita a Kamoli onoj što Život za život dade, Oko za ljubav, Teške li sudbine, Da dan ne svane! Iz teške noćne more!
No za prezrenje! I vječito kajanje, Oprostila majka Svome sinu, no Kako on će Oprostiti sebi?! Žrtvu bez zahvalnosti, bez presedana!
|
