|
|
|
 | Nemanja Zivlak | |
| |
TI
Niko kao ti.
Niko ni blizu tebe.
Dušu da otvori svoju.
Kao prozor, kao dom.
Niko blagom riječi
ne može srce dirnuti bolje
kao ti, samo ti,
nježno, najnježnije,
kao blagi povjetarac
pamuka polje.
I nije sve u priči,
duša se razli u slovo
a život bode, para i čupa
i trag ostavi da ga se sjetiš
kao crno trnje kupinovo.
A zraka Sunca
odnekud sija i kad se u nju
najmanje nadaš
nada u Sunce poslije kiše,
nastavi dalje,
nemoj da padaš.
USPOMENE
Gdje god išli ne nosite previše.
Nema potrebe.
Sve se kupiti može.
Uspomene; nikako!
One tek ne pašu u kofer stari.
Uspomene...
Njih pogotovu ne gužvajte,
Među ionako u žurbi pokupljene
stvari.
One će doći same, ispeglane i uštirkane.
Da pokucaju na vrata;
Snova ili srca,
Kako kad, onih istih snova,
Ili srca koje voli da bi živjelo,
I živi da bi voljelo.
Zašto da uspomene opet vadimo
Iz kofera sa odjećom, i sitnicama?
Zamislite da se oko uspomena
Zamrsi jedan đerdan želja.
Pa, hajde onda, raspetljaj želje i uspomene;
A one se gusto uplele.
I najlakše je presjeći čvor.
Ali šta siječeš, uspomene ili želje?
I kuda da kreneš?
Naprijed; čvrsto te drže uspomene,
Nazad; ne možeš od želja.
I cijeli se život sa njih dvije boriš i veneš.
Dok se okreneš oko sebe, kao trenutak.
Želje te naprijed nosile
Uspomene kao voda navirale.
Misliš trajaće u nedogled,
A ti, na klupi, čekaš...
Star i sijed.
ZAKUNI SE
Hajde, zakuni se, farisejski kaži:
Da me tvoja ruka noćima ne traži,
I da ti je drugi miliji i draži.
Kaži, mila moja, kaži tu najveću laž
Da tebe nije dostojan ratnik, ni paž
Afrodito, sakrij osmijeh i svoju draž.
Zorom kaži tajnu proljećnome cvijeću:
Nikada te više pogledati neću!
Ali sakrij suze što iz srca kreću.
Zakleti se nećeš u kap svoje krvi
Da smo onaj damar što Panteon mrvi
Da sam tvoj uzdah, posljednji i prvi.
|
