detalj slike: KRK Art dizajn

MIDAR

Kada dobrota uđe na vrata, ona prestaju da postoje.

Predgovor za drugo izdanje romana Midar

Nošen energijom sna i nošem ljubavi prema duhu svog kraja i naroda dosegao sam do likova u polju svijesti koji su počeli da u meni grade ovaj roman. Kao da mi je božanska sila isklesala riječi koje sam umio prepoznati i upotrebiti za ovu priču. Kao da sam držao uho naslonjeno na stijenku koja razdvaja život od zaumnog prostora i osluškivao glasove beskraja. Pisao sam nevidljivom rukom i olovkom slovo po slovo u svojim snoviđenjima, lovio slike i slušao kosmički bruj viječnosti. An i Midar su me zaposijeli, nisu mi dali da odahnem, utonuo sam u njihove misli i razgovore, plakao od bujica emocija i skrivao se u „pećini“ da bi neprimjetan sagledao njihovu duhovnu stvarnost i pokušao da što vjernije prenesem na papir. Znam da sam morao često iskočiti iz toka svojih misli i prilagoditi se njihovom mudrovanju, nakon čega sam postajao pametniji i slobodoumniji. Nije me bilo strah što su rasli u meni. Zavoleo sam ih, kao što volim svoj Kordun i sve njegove ljude. Midar je ljubav koja će viječno voljeti sav svijet i težiti da od njega učini bolje i lijepše mijesto za život, posebno onih duša koje se nijesu naživile, a čekaju na ponovno otjelotvorenje. Midarov poljubac je znak da imamo Gospoda za svjedoka!

Moj Midar je ugledao život i pomislio da je to ono najidealnije što se čovjeku može dogoditi. Kako kaže Midar: - Đavo ume da sačeka na najlijepšim mijestima! Ta mijesta i takvi susreti su naše slabosti! Midar je izabrao drugu stranu, onu na kojoj nema dvoumljenja, već sušta istina u mislima, krvotuku, tijelu, duhu. Mi za tu stazu znamo, ali nam je još uvek nepoznata. Nekad se znalo i govorilo da postoje umirući bogovi, oni su odlazili tom nepoznatom stazom i vraćali se. Govorili nam o njoj, ali naše glave su toliko tvrde da ta spoznaja u njih jako teško ulazi, ako bi ušla prihvatala bi se sa nepovjerenjem. Kažu da je tih bogova sve manje, umjesto da slušamo njih mi moramo da trpimo jednoumlja, bolesti, javašluk, primitivizam, bijedu, tugu uma, pa čak i sam život.

Midar je životno oslobođen, donosilac je i djelilac, da li je to novo svitanje ili samo svjetlost koja nije ostavila svoj trag pa se ponavlja. Ne znam! Život kad je prihvati i kad mu oboji satkanu sudbinu u provjereno iskustvo, tad se otvore vrata viječnosti iza kojih je ogromna piramida čiji vrh svjetli u oblaku znanja. Mag(l)ičasto sipi nad svima nama i uranja u pore naše svijesti.

Za Midara se ne zna da li je bio ili jeste. Svevremen i bezvremen je. Putokaz za viječnost.

Midar vam je pred očima, zagrlite ga i poljubite, ne oduzimajte mu pravo da vas voli.

Autor

PRVI DEO

VITEZ TAJNE  

SEOBA

Moj šustumar karakučuksađet Ormazd Gruzijski, ima više od hiljadu godina, došao je iza gruzijskih planina sa porodicom i šesnaest pari volova sa zapregom, tovarima trgovačke robe, svilom, čajevima, nabucima, pletenim štranjgama, kovanim alatima, posuđem i kućanskim priborom. Naselio se u hercegovačkom zabrđu i trgovao sa primorjem. Kažu da je nosio turban i svetio vodicu četiri puta godišnje: početkom proljeća, u prve dane ljeta, u dane svetog Preobraženja i po Nikoljdanu.  Znao je priče o kralju Solomonu, njegovom ocu Davidu i nekom kralju koji je bio prije njih. Njegovi potomci se naseliše najviše u Travuniji i raširiše trgovinu, pogotovo sa Mlecima na zapadu i Vizantijom na istoku. U vrijeme pretvaranja balkanskog prostora u carstvo bijahu bliski sa vlastelom. Prije nego što smo postali pravoslavni Srbi ne znam šta smo bili, ili smo oduvijek bili ovo što i jesmo. 

Na Kordun smo se doselili u vrijeme velike seobe. Bilo nas je mnogo u hercegovačkom zabrđu, toliko mnogo da smo se već i razrodili, ali smo imali osjećaj pripadnosti plemenu. U odsustvu dobra i kuga nas potjerala. Domaćini koji su odolijevali pošasti tjerali su od kuće nezaraženu djecu, pogotovo sinove, da odlaze bez povratka, da spase živu glavu i da nađu život u drugim krajevima gdje nema te pošasti. Krenulo je staro i mlado, zaraženi su ostajali i umirali bez reda. Prvo smo se preselili u sliv rijeke Vrbas, ali ni tu ne bi mira, nismo se čestito ni orodili kad nas je sudbina uputila na Kordun. Neki su ostali da žičkuju sa Novakom Žičkom koji je u to vrijeme branio čast i ugled ljevčanskih i posavskih vitezova. Nama je u krvi bila trgovina. Kad smo došli na Kordun, naselili smo se prvo na nekim brdima u blizini osmanlijske granice, poslije se razmiljesmo po cijelom dunjaluku, kako su govorili naši stariji. 

Jagorica je selo sa devet brda i svako brdo je imalo svog starca, neku vrstu starješine, vikara, mudraca, domaćina, gazdu. Mogli smo ih zvati kako se kome prohtije, ali naziv je morao biti uzvišen. Zaslužili su titulu zbog svoje besmrtnosti, jer ljudi za njih govoraše da su tu od pamtivijeka. Mnogi od njih svojim imenima i nadimcima dadoše kasnije prezimena rodoslovnim nasljednicima. Meni je srce najviše gruvalo u grudima kad bi se pričalo o starcu Megedi. Govorilo se da je on bio vikar na dvoru kralja Solomona, da je živio u vremenu najvećeg izobilja, da se nije znalo otkud je došao na njegov dvor, isto kao što se nije znalo kad je otišao. Kao da je sjeo u nebesku kočiju i samo nestao na putanji svoje vječnosti. Smatrao se odgovornim za mnoga opustošena imanja i uvijek je mogao pružiti novoselcima priliku da stasavaju na nekom od tih posjeda. Tako se mojim precima posrećilo da im je dodijelio napuštene grmove, prljuge, ledinu obraslu resanom i bujadi sa udolinama punim kamena plavca od kojeg se pravio najbolji kreč tog vremena. Vidjeli su priliku u tome za razvoj još jednog oblika trgovanja, prodaju kreča koji će sami proizvoditi. U to doba ljudi posegnuše za sve većom izgradnjom kuća, pogotovo u okolini grada koji se razvijao na slivu četiri rijeke. Kreč je bio neizostavan dio građevinskog materijala.

DOLAZAK NA PLANINU

Kada sam se vratio na porodični prag i trebalo tu da nastavim život, dani su prolazili u razmišljanju, sjećanjima i premišljanju o tome šta i kako dalje. Bio bi grijeh prema precima okrenuti leđa svemu. Nisam tada imao s kim da podijelim makar jedan dio dana. Noći su bile teške. Nikako da svane. Mislio sam da će se baš u tim noćima zbiti moj kraj, pa se nisam toliko plašio, smatrajući da je u njima i nešto moje. Strah je gradio kulu oko mene, samo noću, danju bih se odmarao. Činilo mi se danju da u meni raste snaga kojom ću tu kulu rušiti. 

Jedne noći sam usnio da stojim pred Ormazdom, dalekim pretkom moga bijelog orla. Pokazao mi je put uz planinu kojim ću da dođem do pećine, gdje će me sačekati vuk, zmija i orao. Dao mi je za vodiča jednog garavog psa i tri gavrana od kojih nijedan nije mogao letjeti. Kad smo krenuli i ušli u beznađe, spazio nas je orao, bilo nas je strah, kidisao je na nas, neprestano nam se ogledao u očima. Kad smo se već navikli na njegovu prisutnost, iznenadio nas je piskavi zvuk kao da je prosijecao vazduh oko nas. Gavranovi zagraktaše. Šumom se prolomi cik koji je mogao da prepolovi planinu. Garov se suludo otimao zmijama i izmicao preda mnom. Skamenjen, ubrzah disanje i počeh da pletem mjesečinu dok su zmije sisale vjetar koji je nosio svu pomamu iz močvare ka vrhu planine. Odnese i garova i gavranove u san nekog drugog snivača, a mene ostavi pred pećinom. 

Ujutro sam gledao štap koji je stajao naslonjen ispred ulaza u pećinu, a na samom ulazu dočekaše me razapete Ormazdove oči. Čuo sam kako iz njegovog srca odzvanja nakovanj, opominje me da ne spavam u snu. San u snu! Trgoh se. 

–  Treba biti budan u snu, ali ne buditi dok sanjaš jer svi koji zaspe, rode se bez reda i pravila i postaju promašena djeca ovog svijeta. Tako Bog sanja i tako je neposlušnima odredio da bude – prostrujaše mi Ormazdove riječi kroz srce i zaglaviše se u nekom procjepu svijesti.

Planina je velika i ima dovoljno trave i drugog rastinja da nas sakrije od pogleda otpisanih i izgubljenih duša. Plašio sam se tog vuka, može da me povrijedi i gledao otkud će banuti. Od prevelikog straha osmijeh me oraspoložio kad sam ugledao kako mi prilazi i umiljava se štene. Mlad vuk kome je još bila potrebna majka. Kleknuo sam, a on mi je umiljato prišao i počeo da se omotava oko vrata, zagrlio sam ga i prošaptao: 

–  Moj vuk!

U pećini me dočekala zmija kraj koje je stajao upravo svučen svlak sa glatkog tijela. Pogledala me je začuđeno kao razgolićena žena i u mah nestala iz vidnog polja, ostavivši djelić kože čiji me je izgled opominjao na oprez. Sveti Duh kao da mi govori o hodu po zategnutom užetu kojim se prelazi sa planine na nebeski čardak: 

–  Ako padneš, ne padaš dolje već gore i treba paziti da se ne uhvatiš za drvo života, jer onda proklijaš, ničeš kao neki korov dok se kroz devet života ne pretvoriš u ljekovitu travuljku. 

Kažu da je stari Ormazd prešao to uže i da uživa u blagodetima nebeskog carstva. 

Kada se zavoli miris riječi i kad živiš kao njihova vječna plava svjetlost u kojoj sve tajne počivaju i otkrivaju se samo u momentu rađanja, poslije toga sve je u sjećanju. 

Bacih pogled povrh planine i spazih plave oblake kako putuju i pronose ljubav da je prospu u beskonačnost.

PEĆINA

Nije moja pećina obična špilja ili zemunica, već prirodno sklonište, stvoreno po mjeri Boga, a za čovjeka. Ulaz je širok i visok. Zatvarao sam ga pune dvije godine otkad sam se preselio živjeti u pećinu. Ugradio sam silni kamen dovlačeći ga iz okoline, da svoje stanište zaštitim od vremenskih nepogoda i posjete nepoželjnih gostiju. Kasnije sam uvidio da je sve to bilo uzalud, jer se već sila prirode pobrinula za to. Životinje koje žive na otvorenom ne koriste pećine kao staništa, a onima koje su unutra, priroda je namijenila da tu budu. Do sada nisam imao problema sa životinjama. Prilikom jakih kiša i olujnog nevremena neke od njih se sklone ispred pećine i čim se salaukovina smiri, raziđu se svaka na svoju stranu. 

Pod u pećini je ravan kao da ga je ljudska ruka glačala, a tavanica visoka. Volim kad sunce prodre unutra i uhvati dio tavanice na kojoj se u tom momentu počnu preplitati čestice prašine u vazduhu, svjetlosti i mog pogleda. U prvom dijelu novog staništa ostavio sam uvučeni prostor, kao sklonište za namjernike, i zasadio još biljaka da bi ulaz izgledao što prirodniji. Kad se kroči u taj dio, osjećate kao da ste ušli u uvo pećine. Razlijeganje zvuka toliko je dobro da posebnu čaroliju izaziva obrušavanje kapljica vlage sa tavanice. Ognjište sam uredio ispod dijela tavanice na kome postoji prirodni otvor za strujanje vazduha, kroz koji se u određenom dijelu dana pojavi sunce i započne čarobnu igru svjetlosti. Dalje i dublje zalaženje u pećinu pravi je izazov i svaki put kad se uputim u istraživanje tajanstava koje krije, trudim se da ništa iz spoljnog svijeta ne ponesem unutra.  

Pećina je moje nasljedstvo. Očevina, djedovina, numer sa biljegom koji se ne smije izbrisati. Moj otac Anan bio je, po pričanju drugih, odabran. Po čemu, to još nisam saznao. Rodio sam se kad je on već bio u sedmoj deceniji života. Majke se ne sjećam. Govorili su mi da je umrla na porođaju, a otac o njoj nije želio nikad da govori. Djeda nisam upoznao, a baba Anina, stara kao planina, podigla me. Znam za vatru kojom su plemenili duše bolesnih i liječili ih od opakih boleština. O majčinim roditeljima ništa ne znam, kao da nisu ni postojali. Naša kuća je bila na kraju Jagorice, baš tamo gde put oštro zavija prema šumi i planini, odakle se pružao mio pogled na selo i okolinu. Očevina mi se prostire na nekoliko hektara zemlje, uglavnom obradive.

Moj pradjed je zahtijevao da ga, kad umre, sahrane pod orahom pored kuće, tako da numer ne može neko potonji otuđiti. Pored obradive zemlje imao je i pet hektara šume kojoj pripada i pećina. Sve zemljišne čestice svode se u jednu cjelinu zajedno sa kućom, pa nasljednicima nije omogućeno, sve dok tu bude postojao djedov grob, da bilo šta otuđe. Moj otac, pored toga što je živio s nama u domaćinstvu, dosta vremena provodio je u pećini, posebno u dane kad je bilo manje poslova, kad bi se okišalo, a i zimi kad snjegovi zaviju cijelu okolinu. Imao je običaj i prenoćiti tamo. Mene je odvajao od pećine, na mudar način. Ipak je podsticao znatiželju koja je gorjela, govoreći mi da ću se naživjeti u njoj. 

Kada sam imao sedam godina dao me je u školu kod starca Dida, koji je pripadao redu starih mudraca. Načuvao sam se njegovih goveda i naradio kućnih poslova, a u slobodno vrijeme me učio pisati, računati i crtati. Sve priče i nauk mi je prenosio usmeno; nije imao posebnu knjigu za podučavanje. Volio me je. Vodio me mom Ananu u večernjim satima pred dane koji su njemu trebali za poslove o kojima nije mnogo pričao drugima. Did je imao vezu sa kosmosom i crpio je neke spoznaje iz zvijezda. Obećao mi je kad poodrastem da će me i tome naučiti. Dok je pričao, razlistavao mu se osmijeh na licu, a govorio je s takvom lakoćom koja je ulivala neograničeno povjerenje u svaku njegovu riječ. Pitao sam ga jednom zašto je nasmijan kad govori, a on mi je odgovorio: 

–  Zato što me je Bog naučio da mi je sve lako i da je život lijep i dobar.

Kasnije sam shvatio da je to zaista tako. Ostao mi je Didov nauk koji kaže: Sve čime smo stvorili teret životu, sami sebi smo natovarili, a sve ono ružno i loše što nam pripadne, sami smo odabrali. Kada se opredijelimo za dobre misli, riječi i dijela, sve biva ljepše i bolje. Čovjek kad se ne ostvari onako kako treba, misli da postoji neka neotkrivena tajna i smatra da treba svojim duhom tragati za njom i ako je nađe da će načelom dobra, tajnom otkrivenog, nadvladati sve nevolje u koje zapadne. 

Did je živio odvojeno od svojih ukućana. Nije vodio potpunu brigu o domaćinstvu; samo je dijelom učestvovao u obavljanju domaćinskih poslova. Naukovao je mlade, timario blago, šio, pripremao vunu i konoplju za preradu, spremao rezerve hrane, brinuo o vremenu, zvjezdario, mjesečario i sunčario. U njegovu izbu ukućani su ulazili samo kad bi imali kakvo pitanje ili, ne daj Bože, ako bi osjećali kakvu boljku. On je malo jeo i često govorio: 

–  Hrana je ono što se ne vidi, a ne ono što se vidi. Kad pojedemo ono što vidimo, u nama ostane samo ono što nismo mogli vidjeti, a sve ostalo opet vratimo prirodi. Kada bi čovjek umio da se hrani samo onim što je potrebno njegovom tijelu, usta mu ne bi trebala ni za šta drugo osim za glasno sporazumijevanje.  

Pored mene, imao je još dvojicu dječaka na naukovanju, ali je nastojao da ne budemo često zajedno, valjda zbog tajne koju je pleo između nas. Zajedno smo bili samo kad nas je podučavao vještinama. Volio je da u nama snaži takmičarski duh, da bi nam kad odrastemo naše ja očvrslo snagom misli, dobrote i mudrosti.  

SUSRET  

Dobro se sjećam dana kad sam upoznao Midara. Bilo je kišovito i maglovito; malo ko se mogao zateći napolju. Orao se primirio na stijeni: javljao mi se kratkim kliktajima, samo da bi mi dao do znanja da je gore i da je sve u redu. Zmija se zavukla negdje u pećinu i čekala da mi se javi obično pred moj odlazak na spavanje, da mi poželi ugodne snove. Vuk je lovio maglu, a volio je kišu, kao da je sapirao sa sebe posljedice svake nevolje koja ga je zadesila u minulom danu. Kada onako orošen srebrnastim kapima kiše zamahne glavom, rekao bih da svaka buva izleti s njega zajedno sa kapljicama. Pogled mu je obično bio uperen u zemlju kada bi kišilo. Tako je primijetio Midara u posljednji čas, kad mu se sasvim približio, a Midar njega, takoreći, nije ni vidio. Vuk se okrenuo prema meni, računajući da me zaštiti, sva sreća pa sam bio blizu, možda Midara ne bih nikad ni upoznao. Čuo sam da je nešto promrmljao, nisam ga dobro razumio, tek nakon nekoliko naših kasnijih susreta ispričao mi je o svojoj sposobnosti govora unatrag, jer umjesto, Pomaže Bog, nazvao mi je, „ežemop gobʺ.

Naravno da nisam razumio. 

–  Ko si sad ti kad izranjaš iz te magle i kišurine, šta te donese u ovo bespuće? – upitah ga. 

Izgledao je sav zblanut i preplašen, koliko od vuka toliko i od mene. Gledao sam vučje ponašanje, čuo sam da cvili kao kad mi želi reći da nam ne prijeti nikakva opasnost. Dakle, pred nama se nalazi dobar čovjek, pomislih. Na glavi je imao nešto slično kutiji da ga zaštiti od kiše, ispod čega su virili čuperci rundave kose, prkoseći kiši kao da nisu ni pokisli. Očice mu zasvijetlile od neke vrste zaprepaštenja. Nije očekivao ovakav susret, posebno s vukom, a možda je i za mene, onako prekrivenog opaklijom sašivenom od ovnujskih koža, pomislio da sam utvara. Bio je glotno obučen i stajao je tu kao ono magare što je jednog jutra u Todorovu izašlo iz magle, pa kad su ga ljudi spazili nisu znali koja je živuljka i odluče da ga odvedu hodži da im on odgonetne. Vijećao hodža cijeli sat dok ne smisli šta bi to moglo biti: 

–  Jest da ima uši, i to poduge. Jest da je siv i hoda na četiri noge, a rep mu iz guzice raste… Ne može vam to, ljudi moji, ništa drugo biti nego zec od sto godina – ubijedi ih hodža iz prve. 

Došljak je ćutao. Osjećao sam da želi malo milosti. Ali ne od mene i vuka, već od više sile. Zašto kroz mene očekuje Boga? zapitah se u sebi. Pozvah ga da pođe sa mnom. Vuk je već krenuo ka pećini. Ostavih zrnevlje pticama u natkrivene hranilice. Punio sam ih kad su bili snjegovi i za vreme kiša. Pođosmo i nas dvojica za vukom. 

–  Hajde što si bos, bos sam i ja, zdravo je, nije ciča zima, ali slabo si obučen za ovakvo vrijeme – rekoh mu. – Skini tu kutiju sa glave i sjedi ovdje kraj ognjišta da se malo ugriješ. Ne gledaj što je ovako kod mene; došlo je takvo vrijeme da je pećina spas. E sad, što nas ima malo koji to vidimo, tome ja nisam kriv. Imaš li ti svoju pećinu? 

–  Imam! – odgovori došljak. – Moja pećina je moje ime. Zovem se Midar. To mi je sve što imam. Ne mogu da izdvojim pećinu od onoga što se u njoj nalazi. Čini mi se da mi je to više od bilo čijeg bogatstva. Prostrana je. Ima je toliko da je podijelim i sa drugima.

–  E, neka, neka, volim sresti bogatog čovjeka – dodah sa srdačnim osmijehom i nadovezah izreku moje pokojne babe Anine: – Vavijek imao i vavijek davao.

Dok smo se poigravali riječima kroz kratka natpričavanja, uočio sam da bi Midar imao toliko priča da napuni moju pećinu i ko zna koliko još takvih pećina. Riječ mu je bila odabrana, izbrušena i glatko bi se provlačila kroz grlo, a čini mi se još lakše dolazila do uva slušaoca i krčila put sve do duše. Tu bi se zaustavljala i razgledala predjele u kojima se našla sa željom i namerom da se useli.

Nastaviće se...

Фото: Стефан Лазаревић

PODELITE OVAJ TEKST NA: