detalj slike: KRK Art dizajn

 

NOĆ

 

Suton je zatvarao kapke neba. Noć se počela veseliti svom nestašluku. Midar je izgledao kao da nestaje u pregrštu noćne tmine. Kao sjenka, kao suton, kao posljednja igra leptira, zamišljen i uznemiren, utonuo je u mrklu stvarnost, u slutnju. Predosećaj je čudna stvar, pogotovo kad čovjeka počne da proganja osećaj krivice. Nagon da se negdje skloni, od pogleda u koje počinje da sumnja i mača sudbine čiji se šištavi zamah osjeti u vazduhu. U očima mu iskri tajna koju ne može nikome da otkrije. Tama pritisla srce, ne da mu da se širi do istine. Zagledan duboko u magiju noći, pokušava mrak pretočiti u sigurnost, u iščekivanje samilosti. Dogodi se da čoveku ponestane samopouzdanja i stvori se neizvjesnost u kojoj tijelo i duh ne koračaju istom stazom. Misao pronađe svjetionik i dosluh sa anđelima, ali neutješnom pokrovitelju pomračene svijesti ne preostane ništa drugo nego da izabere krivotvoreni pravac želja i stigne do cilja kao uzrok a ne posljedica stradanja.

Mrak koji je ulivao sigurnost istovremeno je stvarao nelagodnost, osjećaj nekakvih nestvarnih dodira. Avetinjska usamljenost duha počela je da osluškuje mračnu prazninu. Osjećao je da je korak do spoznaje. Omotavalo se nešto divlje u mraku, a toliko blisko, kao ples, kao poljubac, korak do ljubavi. U ovoj noći se lomi prošlost, beskonačna prošlost koja će vječno ostati onakvom kakvom je čini Midarova tajna, i mrak kroz koji je prosuo svoju misao. Misli dočaravaju viziju o slobodi i pravdi, susrete i nove predstave o spoznajama zaumnog, koje čuče u čovjeku obmanutom iluzornom slobodom. Mrak je Midarova neizlječiva muka, a jedino pribježište slobode koje mu dozvoljava da se poigrava sa strahom, da mu se podsmijava i da mu se u tom mraku začnu nova sanjarenja među predjelima stvarnosti i mašte. Mutna spoznaja da bježi od zagušljive beskonačnosti, steže ga u grlu, kao ugrušak krvi u krvotoku. Noć pritisla, iz pustare mraka izviru slike beskonačne prošlosti. Prošlosti koja na sebi nosi vidljive pečate sudbina, prošlosti koja je ispečatirana iluzijama, lažnim obećanjima, gordostima, uzvišenjima iznad uzvišenih, prošlošću neuvjerljivog duha. Midarova prosuta misao našla se na vjetrometini:

„Znam da sam krenuo nekud gdje neću stići, ali znam da sam na putu tamo gdje ne želim stići. Od ta dva pravca, treći niti vidim niti osjećam. Da li ga zaslužujem?”  

Zagledanog u mračno nebo, prenu ga misao o nedokučivosti. Na tren kao da sva unutrašnjost tijela kliznu u ambis. Zatrese ramenima, nakašlja se i ponovo osjeti tvrdo tlo pod nogama. Vrati mu se vedra misao o susretu sa dragim prijateljima i prijatnim razgovorima s njima. Tek pokoja zvijezda izviruje iza nevidljivih oblaka, uvijenih u zavjesu mraka. Midarove misli i dalje rasute po bespućima, kao da čekaju na spasioca zaglavljenog u procjepu noći. Svjetlost je najveći neprijatelj mraka i najveća pokretačka snaga svega što se kreće. Koliko je malo svjetlosti potrebno da energija potekne kroz kamen, kroz drvo, kroz čovjeka. Može li da ga okuje, da ga zavije u čahuru da ga drži u polju svoje silne snage dok sablasno ne iscuri u beskrajnu vječnost? Misli se lome i prenaprežu, a stvarnost zaluđuje čekanje. 

Midar nikad ranije nije bio na ovom mjestu. Tama u koju je uronio bivala mu je sve bliskija, osjećao se njenim vlasništvom. Sve je odjednom postalo čudesno. Mrak se zakovao za Midarovu stvarnost. Osjećao je da će u ovoj noći poljubiti ruku sudbine. Nije prestrašen; strah je tamo sa druge strane, ali pita se, šta je to što bi trebalo da prepozna ili osjeti u ovoj tami, da li da zažmuri i stvori čarobnu tamu u kojoj bi ugledao tračke svjetlosti kao pletivo sudbine? 

Radoznala misao navela ga je da zatvori oči. Pred njegovu zamišljenost, iz nebeskog mraka izvirao je oreol žuto-plavkaste svjetlosti i kretao se prema Midarovim zjenicama pretvarajući se u manju svjetlosnu kuglu. Otvorio je oči, a ona svjetlosna lopta kao da mu je kliznula na tjeme uma. U nebeskom bespuću posmatrao je svjetlucavi sjaj neke zvijezde namiguše i pomišljao da se njena svjetlost pretače u njegov zamišljeni pogled. Više od toga, Midara je interesovala njegova tama. Opet je zažmurio, a ona ista svjetlosna lopta pojavila se u njegovom nestvarnom pogledu, ali ovog puta pretvarajući se u vatreni oreol odlazeći od njega u zakrivljenoj putanji nekud u beskonačnost vremena i prostora. U nestvarnom pogledu ugledao je mnoštvo likova; smjenjivali su se kao slikovni prikazi na zatamnjenom monitoru. I ono što bi mogao da čuje izviralo je u svijetlo-tamnim nijansama, ali sa više tame, a svjetlosti tek toliko koliko je potrebno da bi ta igra mogla trajati. Nadolaze mu likovi poznati i nepoznati, živih i onih koji nisu više među njima, rekao bih kao svi oni za koje je na bilo koji način vezana njegova sudbina. Svi mu likovi izgledaju kao u delirijumu, ali niko ga od njih ne dodiruje. Ako bi otvorio oči, čini mu se da bi došao u stanje bezvoljnosti. Prenu ga misao na likove koje želi da vidi, ali u tom momentu nestadoše.

Kada je otvorio oči, onaj mrak oko njega učinio mu se još tamnijim. Primjetno zbunjen, Midar se okrenuo, zakoračio još dublje u mrak i napipao stub pred pećinom. Naslonio se na njega i prepustio igri svjetla i tame pred zatvorenim očima, vjerujući samo u tajnu skrivenu negdje u dnu njegove duše.

 

 

MIDAROVO DJETINjSTVO

 

 

Midar je bio pričljivo dijete. Njegova majka bila je iz viteške porodice. Njegovi ujaci su se ponosili davnim precima, vitezovima iz reda Zmaja. Oni su propovijedali i zagovarali vladavinu riječi. Pričalo se da se njihovo pleme doselilo na Kordun u vrijeme Kulina bana i da su se pomiješali sa Babonićima koji su vlast imali nad nekoliko gradova na Kordunu. Podsjećali su na narode koji su dolazili sa Dalekog istoka. Umotani u platno od glave do pete, naoružani kratkim mačevima, imali su razne ukrase pokačene po odjeći. Platno zemljanih boja često je podsjećalo na boju mjesečine u najvrelijim ljetnim mjesecima. Hodali su bosi, a tu vezu sa zemljom isticali kao poseban dar koji im omogućava da dođu do tajnovitih spoznaja. Riječ im je bila zakon. Suprotno njoj, imali su tišinu, neku vrstu mira koji je opuštao. Kada bi upadali u osamu, čega su bili svjesni, bilo je to duboko misaono poniranje do središta spoznanja iz kojeg su se rađale nove riječi. Riječ je za njih predstavljala djelo. Sve materijalno i vidljivo otjelovljavalo se u riječ. Sve duhovno i nevidljivo bila je tišina. Sve što je prećutno, bila je tajna.

Oni koji su znali odgonetati tajnu bili su vitezovi najvišeg reda. Nisu se mnogo miješali sa narodom, a nije ih mnogo ni bilo. U jednom plemenu znao je da bude po jedan takav vitez jer za dvojicu nije bilo mjesta. Bilo je plemena koja nisu imala viteza. Oni bi, kad bi im ponestalo riječi, dolazili u druga plemena da razgovaraju sa Vitezom Tajne i na taj način se snabdijevali riječima koje im nisu mogle nadoći u njunjorenju sa prirodom. Vitez Tajne nije se mogao odgojiti i naučiti tom činu; takav se morao roditi. 

Midarova majka je čuvala taj nasljedni karakter svojih predaka i znala je često naglas razmišljati kad bi Midara prekidala u njegovim djetinjastim čavrljanjima i prenijeti mu poruku da je on Vitez Tajne. Smijala bi se tada njegovoj reakciji koja bi ga učinila čudnim i smiješnim, a ujedno se i plašila za njegovu sudbinu, jer vremenska kutija u koju je prispio nije obećavala horizonte svjetlosti. Midarov otac bio je lud. Tako se govorilo za one ljude koji su zamišljali da mogu sve i svašta. Ta njegova ludost ga je i dovela do porodice koja je sebe smatrala izdankom loze vitezova reda Zmaja. Njegove ludorije graničile su sa ludostima Gilgameša u jednom dijelu njegovog života, o čemu su se često ispredale priče u kući Midarove majke. Majka mu se zvala Neva. Bila je deveto dijete, pored šestorice braće i dvije sestre. Najmlađa, a prva se udala, što je bilo mimo pravila viteške porodice, pa je tako izgubila pravo na viteški red, kako ona tako i njeno potomstvo. Njen Balčak, tako se zvao Midarov otac, nije mnogo mario za to. U svom samopouzdanju nije mu bilo ravnog. Midar je u tom ispreplitanju unutrašnjeg i vanjskog svijeta oko sebe i u sebi pronalazio riječi sa kojima je otkrivao tajnu koju je znao da ćuti. 

 

 

MIDAR I ZMIJA

 

 

Midar mi je otvorio dušu. U prvi mah sam pomislio da je naivno počeo pričati, kako bi mu bilo lakše ako se nekome izjada. Često je postavljao i pitanja dok pripovijeda, nekada i samom sebi. Nerijetko sam pokušavao pokretima ruku, ramena ili izrazima lica da dam odgovor. Ostao je kod mene na konaku tog kišovitog dana i noći. Ujutro kad se probudio, a ja sam već bio poranio, vratio sam se s vrela sa svježom vodom za piće, kiša je jenjala i magla se vukla uz planinu odlazeći suncu na ispovijest. Nisam mogao vidjeti sunce već nekoliko dana od olovnih oblaka koji su ga prekrivali. Po jutru, koje se osmjehivalo vedrinom, moglo se očekivati da će zalazak sunca biti predivan, ljekovit za oko i dušu.

Orao mi se javio. Vidio sam ga na velikoj visini, uhvatio je vazdušnu struju koja ga je spiralno vukla u visine, što mu je davalo nadahnuće i snagu za što uspješniji lov. Vuk je ostao ispred pećine. 

Midar je protekle noći nešto vikao u snu. Nisam mogao razaznati njegove glasove, osjetio sam da se sa nečim borio. Odlučio sam da mu to ispričam. Kad sam ušao u pećinu sjedio je kraj ognjišta, na onom istom panju na koji je dan ranije zasjeo. Pozdravili smo se srdačno, kao da smo već stari prijatelji koji se nisu duže vidjeli. Njegov osmijeh se mogao pripisati zabrinutosti, a za svoj sam znao da je pun znatiželje. Dok sam pretakao vodu iz vučije u kantu za dnevne potrebe, slušao sam kako priča o snoviđenju. Odjednom muk, zapanjen, otvorenih nijemih usta i izbečenih očiju, Midar nepomično sjedi na panju i samo što se ne sruši na pod. Prepade me. Priskočih i primih ga za ispruženu ruku. Čim ga dodirnuh, počeo je da vrišti: 

–  Zmija, zmija, zmija! 

Jedva ga umirih i objasnih da je to kućna zmija, bezopasna za svakoga ko sa dobrom namjerom uđe u moju pećinu. Poželio je da ode tog trena. Nije volio zmije. Istresao je svu srdžbu. Zaključio sam da on ne poznaje svijet tih hladnih gmizavaca čiju bliskost sa ljudima samo oni sami poznaju i rijetko koji čovjek. Što bi moja Anina rekla: „Samo onaj koji je u svom prijašnjem životu bio zmija!“ A nije tako, siguran sam da čovjeka i zmiju veže sasvim druga tečna materija prirode, ona koju čovjek u sebi nije probudio. 

Midar, sav obuzet zmijom, poče pričati o grijehu. Sjetio se oca: 

–  Mom ocu grijeh je bio učitelj mudrosti. Tog dana kad sam mu rekao da to nije ni dobro ni dovoljno da bi čovjek bio srećan i sposoban da čuva tajnu, već da treba njegovati misao i riječ i uočavati razliku između dobra i zla i time krčiti put svojoj sreći i blagostanju. Potegao je najkrilatiju riječ iz svog srca i pokušao da mi oduzme moje pravo. Mene Bog nije darivao životom, već sam ja iskoristio svoje pravo da ga živim i uživam u Njegovoj privilegiji. Poslušaj me – nastavio je Midar – znanje je u sjećanju i iskustvu. Tamo gde živi radost, treba biti mjesta i za tugu. U nama su dva principa, ili jeste ili nije, nema trećeg. Ko traži treći, izgubljen je. Za utjehu, između ta dva principa imamo to nevidljivo parče zlatne sredine, ali nije ni ono svakome namijenjeno. Dobro prevladava, dobra se treba držati, treba ga njegovati i razvijati u svakoj prilici i na svakom mjestu.

–  I to je tačno! – ote mi se, pa nastavih – Uvjerio sam sam sebe nebrojeno puta, uveče kad se vratim u moju pećinu, kad sjednem kraj ognjišta, skuvam čaj od kamilice sa medom i čini mi se okrijepim dušu, tada saberem sve mrvice dana koji je na izmaku. Bio mi je težak, naporan, neizvjestan, nedokosuriv, ali opet lagan, dokučiv u svemu i zanimljiv. Mnogo je više u svakom danu dobrog nego lošeg. Misao potjera čovjeka prema dobru, a kad krene… uzde su puštene i dobrota ne staje, dok se dah ne zaustavi. Dobro goni i onog ko loše čini, jer on u samoubeđenju misli da je dobro to što čini. 

 

 

 

MIDAROVA LjUBAV

 

 

Midar je mlad, ali okolnosti su učinile da izgleda stariji nego što jest. Ljudi su ga odbacili i uvijek ga krivili za nešto. Prijetili mu i gledali ga poprijeko. Mnogi su branili djeci da izlaze pred njega, a djeca su poskakivala od radosti kad vide da Midar nailazi kroz selo. On voli djecu i voli sve ljude. Često pokloni osmijeh ženama i žene osjete njegovu ljubav. Jednom sam bio na čatranji i čekao na red da zahvatim vodu i tu su se zadesile neke žene iz sela. Pune svoje vučije vodom i spominju Midara. Bi mi milo kad čuh kako kažu da je on siromah dobar i da bi ga trebalo izvesti na pravi put, jer nije lijepo da čovjek pun znanja, dobrote i mudrosti kao šipak koštica živi kao pustinjak, a da to nikome ne smeta. Trebalo bi ga nekom mudrom gazdi uputiti;  vrijedili bi jedan drugom. 

Ćutao sam jer sam znao šta misle o meni. Rijetko bi mi nešto rekle, ali osjećao sam da me poštuju. I ja sam njih poštovao i želio da budu srećne i ugledne domaćice, jer su nosioci materinstva istinske matice pod svakim kućnim sljemenom. U kraju su govorili: „Kad te Kordunašica zavoli, možeš na njoj drva cijepati.“  Ima tu istine, Kordunašica je trpeljiva, marna, predana bližnjem kao Bogu. Njena dobrota, hrabrost, povjerenje i iskrenost naslanjaju se isključivo na istinu; ne vrijedi joj lagati, ona taj jezik ne razumije, a osjeća kosmički. Možda je baš taj predosjećaj, ili kako one to kažu strepnja, glavna karakterna linija koja je oblikovala tu ženu. Trpeljivost joj je vrlina iznad svega, ali ona trpeljivost koja je u njenoj volji, a ne zulumćarska koju su donosili osvajači teritorije, porobljivači ljudske slobode i istrebljivači nevinih života. 

Midar je u ženama vidio majke, sestre, kćeri, dio božanstva nedjeljiv od Stvoriteljeve promisli. Kad dođe meni pred pećinu i znalački mi podastre priču o ljubavi, onda odjednom ućuti, ne dovrši misao, a pogledom para nebo kao da ispraća Vedu Lunu u jaslice Božjeg obdaništa. Znao bi se zaputiti proplancima u vrijeme bujanja bilja i tada se raspriča sa travama, cvijećem, Bogom, ženama, ljudima, djecom. Čovjek bi rekao: eno Midara, sije ljubav i blagosilja zvijezde da je prosipaju po svima nama koji hodimo po plandištu dobra i zla! Lijepo je čuti Midara u tim razgovorima;  kao da bježi od sjećanja i sve se više približava viteštvu tajne. Jednom prilikom, zagledan tako u nebo i ponesen mislima, poče pričati: 

– Pomjeraju se zvijezde, planete, čitave galaktičke kuće, galaksije, sve se kreće i u tom kretanju susreće sa raznim oblicima i silama. Neki djeluju jedni na druge, neki se samo mimoilaze, neki se uništavaju i stvaraju nove oblike i nastavljaju putanju u novom tijelu. Život je to! Prožima kosmos, u čijem se kretanju i mi nalazimo. Koga ćemo sresti na tom putu i kako ćemo djelovati na nekoga ili neko na nas, hoćemo li se nadopunjavati i povećati usjev u Božjem rasadniku ili ćemo samo prolaziti kao nijemi posmatrači zagledani jedni u druge? Pustimo sili Boga da isplete mrežu u polju naše svijesti, da je zatalasa i podigne do nivoa sa kojeg ćemo moći zapljuskivati druge dobrotom i radovati se novim, radosnijim rađanjima. Znam da nisam dovoljno pametan, ne završih one velike škole, ugušilo me čitanje. Od sveg znanja ostalo mi je da umijem slušati: ušima, očima, jezikom, srcem i mozgom, i to i kad sam budan i kad sanjam, jer u snu vidim i čujem što u bunilu života ne mogu ni da zamislim. 

Onda, klone glavom kao da je on slušao a ne pričao, zaćuti i reklo bi se, kao da otrpi sam sebe. Čini mi se da on tim svojim zatvorenim očima gleda u neki drugi svijet, jer iz ovoga se sasvim isključi. Pitao sam se otkud njemu spoznaja, a nije išao starim mudracima ili učiteljima na podučavanje. On kao da u sebi gleda veliku otvorenu knjigu iz koje čita, rasuđuje i dijeli nesebično misli i riječi. Eh, ne vidi narod to bogatstvo! Svako je zagledan u svoje svilene koještarije i ne interesuje ga šta Midar govori. Oni ga odbacuju, a on ih nosi u srcu, ma šta oni činili.  

Фото: Стефан Лазаревић

Nastaviće se...

PODELITE OVAJ TEKST NA: