detalj slike: foto; Stefan Lazarević

 Drevna mudrost, čuvar tajne

 

Midar je u posljednje vrijeme sve otvorenije pristupao Anu i njihovim razgovorima. Kopkala ga je savjest, uz svu njegovu pažnju i poštovanje prema drugima. Plašio se da negdje ne grješi, ne mareći za sebe, već uvjek težeći tome da drugima udovolji.  

- Rođen sam u Jagorici, izusti Midar i nastavi, ali kad sam imao dvije godine mati me odnjela u veliki grad gdje sam završio školu i jedva dočekao da odem iz te sredine u kojoj se nisam nikad primio. Moja majka je radila. Snašla se u novoj sredini. Bila je prihvaćena i voljeli su je, a ja sam se osjećao kao da uvjek bježim. Na Kordun se nisam mogao vratiti. Niti sam imao kome, niti gdje. Smatrao sam da je povratak u rodni kraj posljednje utočište, kad baš više nemaš kud. Takva me sudbina i zadesila. Evo me, tu sam. Ljudi me ne znaju ko sam i čiji sam, nagađaju. Ćutim. Pričam sve što žele da čuju, da ih odobrovoljim, ali oni me svejedno ne vole. An ti si mudar i sveznajući čovjek. Kako ti gledaš na ove naše tvrdokorne ljude u selu kako je sa njima najlakše zametnuti razgovor?

An, kao i svaki put kad bi bio nešto priupitan, zamisli se, malo nabora čelo, reklo bi se kao da mu nije na umu baš to što ga Midar pita, pa počne da govori.

- Kod nas, među našim ljudima, razgovor nikad nije započinjao užurbano i nekim žustrim tonom. Ako bi se neko isticao u namjeri da kaže neku glupost smatrao se za nepristojnog i nije se pridavala pažnja tome što bi on rekao. Djeci se nije ukazivala prilika da kažu bilo šta na takvim posjelima. Dijete ako bi prošlo između dvojice sagovornika ili nešto reklo smatralo se vrlo neodgojnim. Bilo bi ukoreno i pamtio bi se njegov nestašluk. Mudriji ljudi su već po tom postupku znali kakav čovjek u njemu odrasta.  Zna se gdje se priča, a zna se i gdje se ćuti, recimo, na svetim mjestima, crkvi, groblju i masovnim stratištima koja u ovom siromašnom i napaćenom kraju bolom razdiru duše potomaka.

Tu An zastade, kao da mu nešto pod grlom zategnu glasne žice, odgurnu ogroman kamen tuge, pa nastavi.

- Jedan od starih običaja je da se čuva pokojnik, u svojoj kući na odru, posebno prvo veče. Tu se okupe najbliži rođaci, kumovi, komšije i prijatelji. Ćutanje se gleda kao izraz poštovanja, držanje do ugleda i časti pokojnika, njegove familije i kuće. Zna se momenat kad se ima što reći i zna se ko može reći i kome. Ako  neko kaže nešto nepromišljeno uglavnom se ostali ponašaju kao da niko ništa nije rekao, a dotični bi se ugrizao za jezik, svijestan da je pogrješio, ne vredi mu se ni pokajati, ne boj se, taj prestup se ne zaboravlja, dođe na red, kad tad! – An je čvrsto stajao iza svake svoje riječi ne dvoumeći se ni trena, smatrao je da kontrolom uma može zaštiti svakog sagovornika od oštrice kojom reči znaju biti naoružane.

Midar bez prevelikog iskustva u međusobnim odnosima sa seljanima i običajima u selu znao je primjećivati vrline, a posebno mane, jer su češće bile iskazivane.

- Primjetio sam da je taj odnos prema čovjeku često ponižavajući, uvjek se gleda samo ono što oni smatraju da je najvažnije. Čini mi se da se više drži do svojine i numera, nego do drugog čovjeka, a do onoga što čovjek kaže to je njima nevažno – bila su Midarova zapažanja

- Kordunaši su oduvjek ponosni na svoju imovinu posjede, grmove, šume, livade, pašnjake. Uvjek se gleda da to bude onako kako treba da bude. Znaš, nikad nismo krčili zemlju koja nam nije bila potrebna. Krčili smo lijepši teren, sa manje kamena, a dijelove prljuga i bujadara smo ostavljali kakvi jesu i dobro bi došlo, jer su uvijek u prikrajku obradivih njiva. Tu se baci i zapali sve što se iskupi u njivi od korova, panjeva i ostale drače. Ljudi znaju posaditi oras, trešnju, murvu, pa bude hlada kad se sjedne da se odmori i prezalogaji. Ima dosta takve zemlje, ničija, a naša, gmajina, tako je zovemo. Uz posjede koji su nam dodjeljeni još od Bilzemana*, te  gmajine  prate nas do dana današnjeg, Nas je naša zemlja sačuvala, jer ratovi i zla koji su prešli preko nje nisu mogli protiv te naše prirode s kojom smo srasli i najbolje poznavali. Koliko god izgledala divlja, za nas je pitoma, jer smo znali i umijeli pronaći i preskočiti svaku strugu u najmrklijem dijelu noći. Prijeći brda i dolove i na pravom mjestu se zateći. Znaš Goru Petrovu, e vidiš, za vrijeme onog Hitlerovog rata kad se u ustaškom obruču našlo nekoliko desetina hiljada naroda, gladnog i bosog, ozeblog i promrzlog, preplašenog i napaćenog, naša šuma, priroda, prepoznala je svoju djecu, zaklonila ih i spasila od ustaškog pokolja. – opet An zastade, kao da mu je gorčina skupila usta i gleda unaokolo, fali mu travka da je zagrize da srce umiri. 

Midar kao da zaustavi disanje kad An sa osjetnom gorčinom zaćuti, tišina ovlada prostorom za neki tren da bi se Midarovo srce opet otvorilo u želji da razgovor ne gasne.

 - Odnos prema domaćim životinjama, rekao bih da je poseban, ali neke stvari ne mogu da prihvatim.  Sa jedne strane gledaju ih kao da su članovi familije, a sa druge budu žrtvovane na svirep i monstruozan način. Ne volim kako se odnose prema svinjama, pa to je pokolj u prve zimske dane, još me zovu da im pomažem i da sve to gledam, a jaganjcima nedaju ni da odrastu, završe na ražnju, ovan u svojoj najvećoj snazi u jesen završi u loncu, ovce jadne izmorene i ostarjele isto tako prođu kad im dođe vrijeme, da ne govorim o živadi koja krasi svako dvorište.

- Midare, to je u prirodi tako usklađeno sa potrebama ishrane domaćinstva, dok se na krupnu stoku gleda sasvim drugačije, krava, vo, konj, pa čak i telad skoro nikad nisu žrtvovani na isti način. Ja to ne zamjeram, naš seljak se toliko zbliži sa svojim blagom da razgovara sa njim, a na kraju ako ne završi u njegovom loncu svjesno ga proda pa neko drugi zadovolji svoje potrebe.  Kad se sjetim djetinjstva dok sam išao kod Dida na naukovanje, mogu reći, da je u to doba bilo više razumjevanja prema domaćim životinjama, dok za divljač nije bilo mislosti. Ljudi su nesvjesno ipak pronicali u tajnu života. Mjesto koje nam je skrojeno pod nebeskom kapom stvaralo je skoro iste uslove za sve, ljude, životinje, biljni svijet i stvari. Odisalo je trajnom ljubavi. Čovjek je u skladu sa prirodom borio se za svoja prava. Težio je da bude u vezi sa zemljom, volio je da hoda bosonog, da upija sunce u svakoj prilici, kupao se u rijekama, skupljao je energiju koja je prodirala iz svemira i dopirala do njegovog tijela. Znao je da poštuje stablo, osjećao je da kroz njega struji dobrobit koja je i za njega dobra, znao je da cijeni i poštuje svaku voćku koja je davala plodove i svaki grm sa kojeg je mogao da ubere plod i upotrebi u ishrani ili za neki prirodni lijek. Čovjek tog vremena i takvog pristupa životu razmišljao je dublje i osjećao snažnije, zbog toga su svi procesi vezani za tajnu života proticali sporije jer su se temeljili na istinskim vrednostima, dok se danas taj proces znatno ubrzao ali smo se zbog toga još više udaljili od tajne, a istinske vrednosti zamjenili lažnim. – previše uvjerljiv An nije htio ni da čuje da za ono što pouzdano zna, postoji neka druga istina.

- Znači, znanje se najčešće prikupljalo usmenim predanjima, a šta ako bi neko otišao u velike škole u daleke zemlje i gradove? Da li se taj vraćao ili je otišao zauvjek, odnio sebe i svoje stečeno znanje pod neki drugi dio neba.

- Jeste, mladi su učili od starih i kako su mudri znali reći; otvori se nešto u čovjeku i pristigne ono što nam je do tad bilo nepoznato. U tome su posebno prednjačili drevni bezvremeni i besmrtni starci mudraci koji su uvjek imali punu košnicu znanja i sa milošću je uvjek djelili sa svima koji su željeli da ga prihvate i usvoje.

- Je l’ istina da se govorilo da je priroda jedna velika knjiga koju treba znati čitati, sav biljni i životinjski svijet je imao toga toliko da nam kaže, poruči i nauči nas ako mu se predamo otvorena srca. Oluje, nevremena, nepogode nikad nisu nazivane pogrdnim imenima niti su psovane pogrdnim riječima, jer to bi bio strah od još većeg, ličnog, stradanja.

- To su stvari koje čovjek ne može da promjeni, njihova pojava i utjecaj su neminovni, a spas od njih se gledao u zaklonu, a šteta koja bi bila nanešena gledalo se kroz to kakav si čovjek, ako bi čitavo selo stradalo, onda je čitavo selo i grešilo. Tajna je od nas tražila uz preživljavanje i održavanje vrste i prilagođavanje sa cijelinom, a ne da budemo u sukobu sa njom.

- Kad se čovjek odmakne od prirode njegovo srce otvrdne. Kordunaši su nastojali da potomstvo drže što više u sprezi sa prirodom.

- Onog momenta kad se mlad čovjek pokaže kao dobar domaćin, znalo se da je dovoljno mudar da može voditi domaćinstvo. Na njega se polagalo, kako kuća tako i selo. Stari mudraci bi ga hrabrili i sokolili, a to bi se vidjelo na takvom mladom čovjeku da mu sve ide od ruke, htio on ili nehtio uspjeh mu je bio zagarantovan. Preuzimao bi, u tom slučaju, veliku odgovornost na sebe, jer pokoljenja koja su dolazila poslje njega uživali su njegov kredit, ako je svim srcem ulagao u glavnu žilu opstanka onda njegova pokoljenja i danas žive u blagostanju ma gdje da su. Onog momenta kad se izmaknu od utjecaja prirode i ta pokolenja počinju da venu. Govorio je stari mudrac Megeda. 

Idlopoklonstvo kojim je An doživljavao sve svoje starce mudrace, bilo bi naglašeno u skoro svakom njegovom kazivanju. Midaru se činilo da An i svoje neke vredne izreke pripisuje mudracima i ako je uvjeren da su zaista njegove. 

- E moj dobri Midare da ti još i ovo kažem; gajeći drevnu mudrost, usmeno je prenoseći sa koljena na koljeno za Kordunaše je ostala zavezana istina, poštenje i velikodušnost bez obzira na sve strahote, stradanja i nestajanja sa vjekovnih prostora oni su uspjeli da odole svim tim vihorima i dan danas pronose zrno, sjeme te drevne mudrosti i pokušavaju da ga unesu u modernu kulturu da bi se istinski stremilo otkrovenju tajne života.

Gasnu svici u potamnjeloj noći, stišava se razgovor Midara i Ana. Kordun spava i počinje da sanja. Pale se zvijezde mudrih zvijezdočaka i odvode ih međ svijetove koje posjećuju u snovima.

 

 

Midar je imao igle za pletivo najtananijih osjećanja. Njegovi misaoni treptaji doticali su zidove života i umio je, zajedno sa svjetlošću, da plete magiju dobrote među ljudima. Kao odrođen od svijeta, podsjećao me na pauka koji savršeno mirno plete svoju mrežu. Ne za plijen, već da njome pokuša spriječiti napredovanje zla koje navire iz čovjekovog uma. 

Njegove misli su njegovo sjemenje, rasipa ih kao seljak u polju kad sije žito s nadom i vjerom da što bolje rodi. Svi bi se trebali pretvoriti u uši kad Midar propovijeda. 

 

 

AMKA  

 

 

–  Došao sam kod tebe danas. Čini mi se da sam se sav pretvorio u jedno veliko uvo, koje želi samo da sluša. Odmah mi je tvoj glas prostrujio kroz glavu. 

Začuh Midarov glas na ulazu u pećinu.

Prihvatio sam ga, iako sam tog dana bio sav nešto mušičav. Imao sam dosta nekih poslova, ali nisam mogao nekako sagledati šta prvo da uradim. Na kraju sam odustao od svega. Došao je Midar. Ko zna zašto je to dobro, pomislih. 

–  Nešto nisam dobar, neraspoložen sam i osjećam da nisam baš za susrete. Bojim se da ti se neće dopasti moje društvo, dobri moj Midare, ne bih volio da misliš da te tvoj An prezire. Mi smo svoji po mnogo čemu, što bi moj pokojni ćaća rekao. Naše su babe na istom suncu guzicu grijale – rekoh i nastavih: 

–  Ispričaću ti jednu davnu priču iz mog djetinjstva. Gotovo da je nisam nikom ni pričao, jer malo ko bi me mogao razumjeti, ali eto ti ćeš znati o čemu ti govorim, a potrošićemo i vrijeme koje nam Bog ostavi za današnji dan. Toga dana isto sam bio nešto ovakav. Did me ostavio sa kravama da pripazim i svoje i njegove, a on će se vratiti predveče. Možda. Zavisilo je od poslova. Bilo je proljeće, proljepšalo se vrijeme, pa je on htio što više da uradi. Ne znam ni dan danas što se dogodilo, ali krave sam sve pogubio; nisam više čuo zvona i kud god bih se okrenuo nije ih bilo. Odlučih da ih potražim na mjestima gdje su običavale iskupiti se kad bi otišle za boljom ispašom. Neraspoložen za susrete i razgovore, opredijelio sam se za sporedan put, kojim gotovo da više nije niko ni išao. Ako bi neko i naišao, kao da je njemu stalo da mi kaže gdje su moje krave, baš da ih je i vidio, jer selo je imalo veću vajdu ako je šteta veća. 

Duga uzbrdica prostirala se rubom šume, a staza koja se pružala tom dužinom krivudala je i šumom i proplankom. Sunce je već zašlo iza vrhova Mrke šume, ali horizont je još svijetlio. Vjerovao sam, kad dođem na vrh brda, naći ću krave i još malo uživati u rađanju zvijezda i izviranju mjeseca sa druge strane brda. Umjesto zalaska sunca – ugledaću Veneru. Mudra planeta, smatrao sam, ima neku posebnu čar. Did mi je govorio iz svog kosmičkog znanja da se sva ostala nebeska tijela okreću oko svoje ose, od zapada prema istoku, dok ona tjera svoje, okreće se suprotno. Zavolio sam je zbog te njene posebnosti. Protivi se kosmičkim zakonima koji su primjenljivi na ostale planete. Naš narod je naziva zvijezda Danica. Poslije Sunca i Mjeseca, najsjajnija je na nebu. Uvijek me zaokupljala njena blještavost. Čudio sam se kad sam saznao da dan na Veneri traje, otprilike, koliko kod nas pola godine. Još čudnije je da na njoj nema godišnjih doba. Veličine je Zemlje, ali zbog sporije vrtnje, dnevna površina joj je desetak puta toplija od Zemljine. 

Znao bih dugo ostajati zagledan u večernje nebo, prenatrpano zvijezdama i išarano njihovim svjetlucanjem. Kroz cijelo djetinjstvo znatiželju mi je golicala slika te sjajne zvijezde na zapadu, koja se ukaže odmah po zalasku sunca. Kasnije bi nestajala. Pričao sam o njoj, smijali su se oni koji su me slušali, kao da je nikad niko od njih nije vidio. Često sam se budio u cik zore. Svaki put pogled mi je hrlio ka nebeskom svodu i zaustavljao na mjestu očekivanog sunčevog izranjanja. I tada bih sretao tu svijetlu zvijezdu prije izlaska sunca, ili neku sličnu njoj. Čuđenje je potrajalo koliko i rano djetinjstvo, dok sam saznao i shvatio, zaista, da se radi o istoj zvijezdi. I dalje u ove moje zvijezde niko nije vjerovao, i to me ljutilo. Jednom prilikom, blage proljećne večeri, uspio sam nagovoriti oca da mi se pridruži u posmatranju vedrog zapadnog neba. Kad je ugledao onu vragolastu zvijezdu koja žmirka, reče: „Vidi je, kao da nam šalje neke znakove.ʺ Kako trepnemo, tako njen odsjaj zaiskri u ovlaženim krajičcima oka, pa se zvijezda širila i sužavala, treperila, i tada sam bio uvjeren da nam se smije. 

Najviše mi je o toj zvijezdi govorio Did, od njega sam naučio da se zove Danica i on ju je smatrao za – boginju sutona. Govorio je da su je neki stari narodi uzimali za zaštitnicu zdravog sna, i da je zbog toga njeno mjesto – zapad, gdje se vrata sna rasklapaju snagom mrkline noći. Danica se vidi naveče, poslije zalaska sunca, i u zoru, prije njegovog izlaska, po čemu je dobila ime i – Zorica. Pitao sam ga da li je u kakvom srodstvu sa Mjesecom, a on se blago nasmiješi i kaže – sestra mu je. Veoma sam držao do njegovog znanja, koje se oslanjalo, kasnije sam shvatio, na narodno vjerovanje i alhemiju koju je on na čudan način poznavao. Mene je to i tada zanimalo, šira priča o zvijezdi Danici, prosto, osjećao sam kao da utiče na nevidljivu silu koja teče kroz nas. Pomišljao sam na nekog obrazovanijeg, učitelja ili svemirnjaka, na primjer, koji ima knjigu ispisanu tajnama kosmosa. Računao sam da bih se i ja mogao iškolovati i prikupiti spoznaje o nebeskim tijelima. Učiću, mislio sam. Moji su bili plemeniti ljudi, na svaki način pošteni i radini, ali ja se nisam mogao zadovoljiti skromnim znanjima, kao da moram znati malo više. Vrijedi sticati znanje. Mene su oduvijek zanimale sve tajne života. 

Moja baba, Anina, iako nepismena, rano je postala i dugo ostala moja inspiracija. Kasnije sam je nazivao Zaratustrom; ona jadna to ime nije mogla nikada izgovoriti. Siti bismo se nasmijali njenim pokušajima. Njeni preci su se preselili iz Like na Kordun; često je pričala o njima i oni su bili njena inspiracija. Otac i djed joj, pričala je, bili su najsnažniji ljudi. Grm boravice ili smrče čupali su snagom mišica. Stevan, njen stric, zadavio je vuka, o Bože oslobodi, da se prekrstim! U koštacu, uspio vuku ugurati šaku u ždrijelo i iščupati mu grkljan. A Vaso, njen otac, e to ti nisam pričao, Midaru moj dobri, došao je pješice, ni manje ni više nego – iz Rusije. Pobjegao od boljševika za vrijeme njihove revolucije, da bi se pojavio na Kordunu nakon četiri godine. Niko od ukućana ga nije prepoznao. U rat je odveden po onom u svijetu čuvenom – Gavrilovom pucnju, kao vojnik Austrougarske monarhije, predao se pravoslavnoj braći, ali kad je vidio da će Rusijom ovladati crvena neman, pobjegao je. 

Kao da je zbačen s nekih tuđih strana, djed Vaso je odudarao od svih. I od sebe samog. Pojavio se bez moći govora – nijem. Progovorio je tek poslije nekoliko mjeseci. Zabradatio, omršavio, kao da je prepolovljen onaj nekadašnji čovjek. Djeca su bježala od njega. Ni žena mu, moja prababa, nije bila uvjerena da se vratio njen čovjek, i nije s njim lijegala u krevet. 

Tek negdje pred jesen, pridigao se i počeo pokazivati znake prepoznatljivog sopstva. Oprezno se uključivao u poslove i iz toga su nastajali njegovi novi glasovi, da bi naposlijetku progovorio. Činio je napor da se približi kćerima, imao ih je četiri, koje su toliko godina molile Boga da im vrati oca. Sad kad je bio tu, nisu mogle u to da vjeruju, ali kroz igru su se počeli sve više približavati jedni drugima. Riječi su izgovarale oprezno, lagano i razvučeno i bile strpljive dok je ponavljao za njima. Koliko je samo kliznulo suza s njihovih obraza, što od smijeha što od pomiješanih osjećanja. Jedno veče je preživjelo zaborav, lampa je dogorijevala, kad je Vaso uzdahnuo, a riječ neočekivano istočila: – Amka. Pomislili su da je rekao – Anka, pa je najstarija kćerka, poskočila i unezvijerila se, računajući da se njoj obraća, jer su je ukućani tako zvali; rijetko ko je zvao njenim prvim imenom, Anina. Potjerao je nejasan strah, kao da je ocu nešto kriva, kad pokušava baš njoj da se obrati. Sva čeljad se pretvorila u uši pitajući se što sad hoće.  Žena ga upita: 

–  Šta to reče, Vasane?

–  Amka, amka...! – bolno zamuca Vasan.

–  Ajde, prekini već jedanput! – opet će žena, primaknuvši mu se.

Žena nemirna, ne zna kako da postupi, vrpolji se ispred njega na tronošcu iskolačenih očiju čiji se pogledi rasipaju po čovjeku i tami mučne noći. Pridiže se sa tronošca, nadnese, zagleda mu u zjenice, pređe rukom po sijedoj opuštenoj kosi, pa promuca i ona: 

–  Vaso, živ i zdrav nam se vratio. Mi smo tvoji, svi. Porodica. Ne boj se! Tvoji smo svi.

Možeš nam reći sve, ama baš sve, ne boj se! 

˗ Amka, amka...

Ostalo je zagonetno značenje riječi. Svi pokušaji da se razjasni propali su i sva čeljad je s tim mislima otišla na počinak.

–  Odoh daleko sa pričom ˗ trgoh se i rekoh Midaru. – Gotovo zaboravih gdje ono stadosmo kad mi se krave pogubiše.

–  Mislim da si krenuo uz brdo, gore negdje gdje je blago imalo običaj da se iskupi – podsjeti me on.

–  Eee, da, dobro veliš, to ti moram pažljivo ispričati. 

Kako se u mene uklinjavao zamor, tako su i misli postajale teže i zamornije. Na trenutak zaboravih gdje sam. Šta je sa očekivanim brdom. Morao sam biti na vrhu prije mraka. Vrh je sve dalje, ili s mojim mislima nešto ne valja. Da li, uopšte, idem dobrim putem? Nastavljam kozjom stazom, jer dok je staze, ima i izlaza. Puteljak, van moga očekivanja, naglo ubode u šumu. U mrak. U šumu se uvijek mrak ušunja prije nego na proplanak. Ako nastavim, pobojah se, neću dokučiti vrh brda. Odjednom, puteljčić poče okruživati oko neke jametine i kako savija opet uranja u istu stazu. Obišao sam je, nije mi nimalo prijatna, dno joj je ispunio debeli mrak. Da sam naišao samo malo kasnije, u sumrak, sigurno bih završio u njoj. Preplaših se i od same pomisli na to. Jama je u mojoj psihi duboka rana. U jamama su od ustaških ruku, kama i maljeva završili mnogi naši sunarodnici zajedno sa mojim djedom, očevim ocem. A ova jama to nije mogla biti. Prisjećam se kako je Anina pričala da se ona sa seljanima uvijek sklanjala u Mrku šumu pred svim napastima, jer ustaše tuda nisu divljale. Odatle je pucao pogled po daljinama. Okrenuo sam se i opčinili su me opruženi zraci klanjajućeg sunca. Obasjavali su čudesnu dolinu, otvarali pejzaž čija slika me prati kroz cijeli život. U šumi sam, priželjkujem proplanak. Nastavljam kozjom stazom. 

Odjednom čujem šuštanje nečijeg hoda. Naglo se približava. Kad iz žbunja, iskoči pas! Miran, prijateljski, što je rijetkost u divljini. Nismo se uplašili, ni on ni ja. Ne zalaja, što je znak da mu je vlasnik u blizini. Obradovah se što nisam sam, iako je osama stolovala u meni. Umiljava se dobri pas, mota oko nogu i istrčava naprijed, da me vodi stazom. Javljao sam mu se, da uspostavimo odnos. Trčkarao je ispred mene, povremeno se osvrtao mašući repom, kao da me je požurivao. Poslušno sam koračao za njim. Kad, Bog te tvoj, nestade psa! Ukipio sam se i zadrhtao. Strah počeh razbijati zviždućući. Gdje nestade?

Vratiće se?! 

U međuvremenu noć nasrće. Kao da se priroda presvlači u mrklu odjeću. Nespokojstvo me skolilo, naglo. Nekako odjednom. Noć u šumi, nije mi se moglo dogoditi ništa gore. Nastavljam. Opet pomisao da sam zabasao na pogrešan put. Idem sve nesigurnijim koracima. U Mrkoj šumi noću vladaju zvijeri.  Iz svih pravaca dopiru dozivanja utvara. Glasovi bruje iz velikih daljina, to mi je nada da nisam blizu nevolje. Nosi me osjećaj da izmičem ispred njih. Požurio sam. Uočljivost staze je sve neuvjerljivija, sve češće se povijam da je pratim. Puteljak neobično naglo zavija. Užas! Opet sam dospio do one zagonetne jame. Oko mene je samo nevid, mrtvi mrak, kao da sam sabijen u rog. Djed je dopješačio iz Rusije, prisjetih se i okuražih, valjda ću i ja nekako iz Mrke šume. Samo da ne dopadnem tim zvijerima i njihovim raljama. Mora da je i djed imao slične misli, i pobijedio strah. Mora se naprijed, mora! 

Točku sudbine niko se nije oteo. 

S vrha šume nešto jeknu i rasu se u prasak, krš i lom. Novi izvor straha, kao da se sva stabla ustremljuju na mene, kao da završavam u lavini. Neobična preglasna jeka, opet prasak, odjek, prasak, približava se, upadam u ralje zla. Pogled hrli ka Gospodu, upire u nebo, nešto se stvarno obrušava, klizi da me ponese. Prestrašen sam, strah me pritisnuo i začepio sva čula. Zaustavih se i pretočih u nejasan smrtni stub.

Ovo je ono najavljeno sudbinsko tres?

Tres!!!  

Sve se zatreslo, cijela šuma i noć vrištali su. Zažmurio sam poput malog zeca kad se nađe u bezizlazu i čeka da ga zgrabe vučje čeljusti. 

Učini mi se da sam opet čuo odjek i prasak i ponovo tupi udarac o zemlju i kao da sva ta urlava, sva ta tutnjava nestaje, kao što Venera nestaje kad je noć počne pritiskati prema vratima sna. Klečao sam glave zabijene u neko trnje, prepadnut i poluonesviješćen, nedovoljno svjestan, nesabran, da bi u meni mrak razbistrio i ovu iznenadnu šumsku lomljavu koju ne mogu ni sa čim da povežem. 

Nakon nekoliko trenutaka razbiranja shvatio sam da sam živ. Strah kao da je odlepršao, zakačio se za onaj pomahnitali točak i odjurio na njemu u nepovrat, ili se zakačio o neku polomljenu granu stabala koja su stradala u tom neobjašnjivom strmoglavu, pa će se vratiti kad mi opet uznemogne. 

Šta se zbilo? Ne znam! Pomutila se pamet, ili nije, ni to ne znam. Šta se zbilo te noći, zna li za to još iko, da li se ovakvo što dogodilo ikad prije. Nema odgovora. Nema. Zatečen, u puzećem položaju, ugledah jamu pored sebe. Tješila me je vjera da je Bog uz mene. Gospod od mene pravi svjedoka prirodnih čuda, u dušu mi urezuje ljubav, kao što mi je izbrazdao linije najmilijeg pejzaža u dolinama moga srca. Sjetio sam se svih djedovih muka, koje su kroz babine priče stigle do mene. Najednom, i na mojim usnama zamuca ’amka, ona njegova nerazgovjetna riječ.

Moram ti još ovo ispričati u vezi s njim, moj dobri Midaru, a ti zapamti gdje sam stao. 

Na putu iz Rusije, imao je dvojicu saputnika, kuma Todora Vidića i nekoga Proku. Proko je zaglavio još prve godine, negdje na prostranstvima Bjelorusije. Gladni, pregladnjeli, dokopali su se mladog krompira, Proko nije mogao odoljeti gomolju, najeo se i sutradan zavatrio, umro u teškim mukama i groznici. Prevukli su ga do močvare, pokrili trskom, pomolili se Bogu za pokojnikovu dušu i nastavili dalje. Napatili su se na sve načine. Nadničili su kad god su bili u prilici, zarađivali posne kore hljeba i konačišta. Čudni predjeli, narodi, uglavnom sirotinja, na tog mog pradjeda ostavili su neizbrisiv trag. Zaobilazili su gradove u strahu od boljševika, koji su silom odvodili ljude i podvrgavali svom režimu.  Neposlušne su strogo kažnjavali, bezbožnici. Mani se đavolja krsta, kako je govorila baba, prepričavajuću muke svog oca.

Kad su proljeća 1924. banuli u Slavoniju, predosjećali su da su na svome. Sa susretanim ljudima po Slavoniji mogli su se razumjeti.  Nailazili su, uglavnom, na dobre ljude, koji su ih prihvatali, nahranjivali i pružali im konak. A oni su njima pričali o prostranstvima kroz koja su prošli, o čudima koja se dešavaju u Rusiji, o novonastalim hajdučijama. Slavonci su ih savjetovali da izbjegavaju šume, jer i kod njih ima dosta hajduka. Ako nalete na Čaruginog Prpića Malog ništa ih spasiti neće. Dvije sedmice su prolazili kroz slavonska sela. Oporavljali su se i osjećali miris svog Korduna. Išli su oprezno putevima i poljima, izbjegavali su otvorene ravnice, držali su se potoka i puteva kuda je narod obično išao. Ponekad bi ih neki bećari povezli konjskom zapregom dobar dio puta; tad bi bili srećni i veseli, računajući kako i njih takav život još čeka. Cilj im je bio doći do velikog grada u kojem su nekog poznavali, a taj će im omogućiti da dođu do svojih porodica, ako još ikoga igdje ima, mislili su. Noći su znale da ih prevare i odvedu na stranputicu. U Slavoniji su nekoliko puta dobili i rakije, koja ih je savladavala veoma brzo. Vrag neka zna kakva je to bila rakija, pomišljali su da je kuruzovača, ili od kokošijeg izmeta, a od te rakije užasno boli glava. Jedne noći Vasan je na šaku namamljivao usputnog konja, zelenka. U jednom trenu konj mu priđe, ponjuši šaku, ali kad pokuša da ga uhvati, zelenko se razigra, da su iz kopita sijevale varnice. Domalo, opet priđe na šaku, a oči kao da osvijetliše prostor oko njih. Konj bez ulara i bez oglavine, a takvog ponašanja, Vasanu posta sumnjiv. Nečastivi, vilin konj, pomisli i okani ga se.

–  Kume, pogledaj zelenka. Malo je trebalo da ga uhvatim – reče kumu Todoru.

Biješe to u noći kad su pili onu rakiju drekovaču. Kum, samo Bog zna iza kojeg gutljaja, nađe se u čudu i upita: 

–  Kojeg zelenka? Ovdje smo samo nas dvojica. Nastavimo li piti, i ja ću imati nekog svog zelenka. Man’ se ćorava posla, kume, ’vatajmo se šume, da je pređemo ove noći. Kad se ’vatimo velike rijeke, eto nas kod kuće.

Krenuše življe. Neka brda ih odjednom zavedoše u noć punu neizvjesnosti. Kad su se dobrano uhvatili noći, osjećali su da idu prilično brzo i dobrim putem, ali i da im se umor uvlači u tijelo. U neko doba do njih je počeo dopirati miris vatre, ubrzo i glasovi nošeni vjetrom. Mislili su da noć kezi zube, pa su počeli odmicati u suprotnom pravcu od glasova i mirisa nagorjelog drveta. Nadali su se Božijem proviđenju, pijetlovima i skorom razdanjivanju. 

Bog je dobrim anđelima dao noć za odmor, dok je đavo sebi uzeo noć da ne spava. 

Todorovo je bilo da je prednjak, danju i noću. Kad ga skoli strah, grabio je ispred i po desetak koraka. Kad odjednom iz mraka grunu prangija, nekakva puščetina, kum Todor poletje u nebo. Vasanu se učini da je kuma za ruku uzeo anđeo i uznio put nebesa. Prodera se: 

–  Zamka, majku im milu! 

Strugnu u noć, u beskraj šipraga. Kao onaj sinoćnji zelenko, rastrčao se pun bijesa, izgnan ispod amova vlastite snage, pa grabi kao sumanut, sikće, škripi zubima i dokontava u sebi: „E kad sam dovde dogura’, doguraću i do kuće!“ Hoće duša na nos da izađe, ali Vasan se ne zaustavlja. Ote mu se tlo ispod nogu. Pade u prazno, u ništa. Sve se smrači i umiri.

Proviđalo mu se i sunce pomaljalo. Vasan se bori sa razbuđivanjem, ne zna da li je u močvari ili u dubokom snu, još se ne snalazi. Prošlo je dosta vremena dok se dokopao bistrine uma i shvatio da se nalazi u močvarskom mekaču. Stropoštao se sa neke litice, spasio ga mekač. Kad je svanulo sve mu posta jasnije. Izranjavan posvuda, izudaran, izboden, izgreben, ošamućen, polusvjestan, zabrinuo se za svoje stanje. Ali, prva pomisao bi mu: gdje je kum? Da li je živ? Da pozove.

Zove. Ali glas se ne oglasi, neće iz njega. Zamukao. Postao je nijem. Strašna misao. 

Bez kuma izgledalo je sve crno. Ni dozivati nije mogao. Sam. Krenuo je. To mu je jedino preostalo. Imao je još nešto snage. Na svakom koraku je osjećao Božiju ruku na sebi, milovala ga je i tješila, samo naprijed, kao da je govorila. Zasigurno mu je Gospod dodijelio anđela čuvara. U njemu, bez kuma, prelomio se jedan život i otpočeo novi. Gotovo da mu je bilo svejedno hoće li se izvući i hoće li se dokopati kuće. Bauljao je, ali nije odustajao od puta.  

–  Znam, sjećam se tog jutra – pričala mi je baba. 

Bila je velika rosa, izagnala ona krave i ovce u strančicu ispod kuće, mati je sa Milkom otišla u veliku stranu sijati grah, to se valjalo uraditi za rose, đedo i baba su štroncali oko kuće, namirivali krmke i pospremali oko štale, a sestra Kata radukala po kući, oko užine, i nadzirala bolesnu Smiljanu, inače Vasanovu miljenicu. Kad se ona rodila najviše joj se radovao, jer je bila najmlađa i očekivao je sina, a kad je vidio da je cura, svejedno ju je volio i zvao svojim Miljanom. Bile su joj tri godine kad je otišao, a sad joj je već trinaest. Jadna bolovala je mjesecima, a nisu znali od čega. 

Odjednom je putem prema kući banuo starac sa dugačkom sijedom bradom i kosom, dužom nego u bilo koje žene u selu. Dosta neugledan, bos, zavrnutih hlača do koljena, nosio je neku štapinu uza se kako bi se odbranio od pasa. Ustremi se baš na njihovu kuću. Šarov na lancu se nije dao umiriti. Đedo Pilip se prodra sa ganjka: 

–  Pomaže Bog, čoče! Kojim dobrom?

Došljak je ličio na slugana, na puku sirotinju, prosjaka, a hvala Bogu, u njihovoj kući uvijek se našlo milostinje za takve.

–  ‘amka, ‘amka... – umjesto odgovora mumlao je starac i sjeo na klupu ispred kuće kao da je baš njega čekala. Tog momenta niko nije mario za tu njegovu nerazgovjetnu riječ. 

Znam, Midare, da ti sada ploviš Vasanovim duhovnim morem i samjeravaš njegova osjećanja sa svim što je proživljavao, naročito sa trenutkom kad je stao pred prag svoje kuće. Vasanu je trebalo toliko mjeseci da se dokopa glasa i dovrši misao, koja je u trenutku straha zanijemila. Zatečen, pokušao je opomenuti kuma, ali grlo je izdalo, umjesto izvikivanih riječi „Zamka, zamka!“ čuo se samo poluglas „’amka, ’amka“. 

 

–  Nikad mi ništa nisi uvjerljivije ispričao, Anu moj, ljudino moja. Vide se na tebi pečati sudbine tvojih predaka. – tiho reče Midar. 

–  Eee, a da se sad vratimo mom progonu. Šta ono bješe posljednje. 

–  Bješe amka kod jame koja je čekala da te proguta – našali se Midar. 

–  Mani je k vragu, i mene je svašta u životu pečatilo. Združeni nesreća i nevid vršljali su u meni. Otimam se beznadno. Slike kuma i djeda lebde i dodatno plaše. Čija me sudbina čeka, kuma Todora ili pradjeda Vasana? Onaj točak mora da se otkačio od kola Boga Peruna i survao pored mene. Jametina, utabana staza oko nje, kao omča oko vrata, uvezala me u nepovrat. Misao pradjedova, i povik njegov, izviše se iz mene: 

–  Zamka, ’amka...

Pomoć!? Može li je biti? Ne znam. Pitam se u sebi, pa mrmorim, šapatom. Grobna tišina. Ni šumska zvijer da se oglasi. Zamrla i zvijezda Danica. Ona je na putu, okolo, ostaje nada, javiće se sa istoka. Misli nesigurne i uzaludne. Dijete sam. Da sam odrastao našao bih neki spas, rješenje, uvjeren sam. Pokušavam misli odraslih prizvati u svoje razmišljanje u mojoj nevolji. Kako bi postupili oni pred zamkom? Bježanje? Ne razumijem, kako. Sjetih se, pa da, bježati. Na noge! Ne mogu ustati, ne mogu. Strah me presjekao posred nogu. Ne mogu ustati, bježati, misliti... Gdje si, tu si. Skolila tuga i zalila suzama. Guše jecaji. Nesvjesno razmazujem suze po licu, a one peku po ogrebotinama. Boli. Pokušavam mrdati nogama, opružam ih i podvlačim. Ne ide. Puzim. Ide nekako, vučem noge za sobom. Krenuo sam ka jametini. Osjećam da mi se đavo okačio o pleća, ka jami ću na ivicu, pa ga prevariti, zbaciti u provaliju. Nemoć, beznađe i nevid jedina su pouzdana stvarnost. Nema pomoći sa zemlje ni iz zemlje. Ima li sa neba? Oblaci izviruju i javlja se slabašna svjetlost iznad njih. Samo da zasvijetli, zajutri. Drhtim. Žmurim. Bože, osnaži moju pamet, kao odraslima. Obazrivo otvaram oči, pogled seže do vrhova stabala. I odozgo sipi beznađe! 

Iznenada primijetih vatrenu loptu koja doletje sa prikrajka neba i poče da se obrušava i ustremljuje ka meni. Ležim nepomičan, preneražen i nemoćan. Sad je gotovo, zaustavila se misao. Vatrena lopta je u trenu zaokružila jamu, gotovo da me je doticala. Produži ka mjestu gdje me je napustio onaj nečastivi pas, vrati se otud, opasa još tri puta jamu i bešumno nestade u njenoj dubini. 

Misao se blokirala, ne umijem misliti. Bože, pokaži mi šta da učinim. Ni od tuda pomoći. Zlokobne misli. Na um mi opet pade Anina, uvijek mi je govorila da bilo kuda krenem predveče moram imati uza se šibicu, bijelog luka ili mali krst, za slučaj da naiđem na nečastivog ili njegove čini. Upališ šibicu, ili stisneš u šaku češnjić luka, ili podigneš krstić u njegovom pravcu. U tim slučajevima đavo postaje nemoćan, govorila je Anina. Ništa od  

toga ne bi pri meni. U polasku nisam pomišljao da bi mi se ovakvo što moglo dogoditi u Mrkoj šumi. 

Sa neba se opet ukaza svjetlost, slična malopređašnjoj. Približava se istom putanjom kao i njena prethodnica. Vidim, a kao da sanjam. Brinu me noge, u petoj godini sam klonuo s nogama, evo opet. Stvarnost kao ludi san, nemoguća priča, kao da dolijeću anđeli sa neba ne obazirući se na mene i moju muku, nudi mi se nekakva čarolija, a ja joj ne znam ćud, ako se iko u njoj nalazi, vidi li me? Evo je još jedna plamena lopta, ponavlja postupke prethodnica. Ustravljuje me ta svjetlost, guši jecaje, rađa sve crnje misli. Mrmorim, uočavam svjetlosne prelete, najavljuje se još jedan, pojavljuje i nestaje. Ne razumijem. Mrak se vrti u meni i ja u njemu. Ova svjetlost je neka poruka, posljednja, pomislim i na tome mi ostane misao. Skrhanog, slomljenog duhom i tijelom, opet me poče nešto jesti iznutra. Crne misli kao da domamiše sulude likove i mnoštvo glasova. Sluđuju, bruje u izbezumljenoj glavi i ušima. Glava hoće da se raspukne, gubim se u vihoru noći. Sve se lomi i srozava. Zagluvljen bukom i brujanjem, rukama štitim glavu i prevaljujem se u šiprag, u nadi da ću preživjeti i dočekati proviđenje. Predaje se um, gubim svijest, tonem, propadam. Kao da se u meni sve urušilo, i ono malo pameti što mi je bilo u glavi, izlapilo je.

Sve se umrtvilo     Živ, a prekriven mrtvačkim pokrovom.

Tek sad bih mogao reći da počinje moja priča. Sa mnom se dogodilo nešto mimo moga znanja i htijenja. Čučim uvučen u krošnju drveta iznad mjesta gdje sam do malo prije sav u bunilu tražio spasenje. Gledam u sebe ispruženog na onoj šumskoj stazi koja okružuje jamu i vodi tamo kuda sam naumio. Moje odjeće kao da nema na meni, ali nisam ni nag, na meni je mrežast prekrivač svijetloplavičaste boje, kroz koji se naziru konture tijela, glave, ruku i nogu. Izgled tijela nije kao kod upokojenog, već djeluje kao da se pripremilo za nešto nejasno. Čučim na drvetu i posmatram, a sva ona nemilost koja mi se izdešavala, nestala je u iluziji života. Odvojen od svake stvarnosti, postojim samo zbog samoga sebe.

Neka čudna svjetlost prosu se naokolo, isto onako svijetloplavičasta kao i prekrivač pod kojim ležim. Kao da iz svjetla izroniše tri prilike, stvorenja u ljudskom obličju, koja su došla, gle čuda, da se bave mojim tijelom. 

Bezizražajno stoje iznad mog tijela, posmatraju ga. Ne potraja dugo. Ne čujem ih da govore a osjetim trećim uvom da se sporazumijevaju. Razumijem ih. Kako? Ne znam kako, ali razumijem. Dopire mi njihova misao do svijesti. Jedan se natkrili nada mnom i spusti dlan duge ruke na moje grudi, pa reče ovoj dvojici: 

–  Čudan slučaj Šta bih mogao da mu uradim?

–  Pitaj njega – uzvrati drugi pokazujući rukom prema mojoj glavi. 

–  Kako da ti pomognemo? – upita onaj prvi. 

–  Pomozite mi da stanem na noge i da se izvučem odavde – uzvratio sam. 

Treći me dograbi za podlakticu lijeve ruke, a drugi pritisnu nekom napravom između podlaktice i šake, tačno tamo gdje mi je otac znao provjeravati rad srca kad bih mu se žalio da me nešto boli.

Služili su se meni posve nepoznatim napravama, kakve nije imao ni doktor u seoskoj ambulanti. Kroz svijetloplavičasto providno crijevo poteklo je nešto bezlično, bezbojno, ne znam da li je to izlazilo ili ulazilo u moje tijelo. Ništa me ne zabolje. 

Sebe i njih sam bezosjećajno posmatrao sa drveta, jedino sam se čudio neobičnoj svjetlosti i njenom izvoru. Dopirala je s neba, samo je mogla otuda, pomislih i podigoh pogled.  Ogromni svjetlosni točak blješti na svodu, onaj što se strmoglavljivao tu, pored mene, nestajao u odjecima koji su se rasipali. Tek sad shvatih da je uzletio i ponovo se našao na nebu iznad mjesta mog stradanja, ali ovaj put u nekom drugačijem okruženju. 

Nastaviće se...

PODELITE OVAJ TEKST NA: