|
|
|
 | Nataša Lečić | |
| |
Tajna ostrva Sveti Đorđe Onog trenutka kada sam ispalio plotun, sa ostrva mrtvih, moj život se zanavijek promjenio.... ja Ante od tada sam živio jako dugo u izmaglici, između dva svijeta- jave i sna, živih i mrtvih, bolu... Bol me preplavila, gušila, širila se u meni, iznad mene, poput vode, mora... Budio me je Katičin smijeh i njen lik, vedar i veseo, a humka na ostrvu gdje sam živio potsjećala me da više ne boravi na ovom svijetu..
Onog trenutka kad sam skinuo francusku uniformu, nesvjesno odlučio se za monaški život. Moje srce kucalo je samo za Katicu i susret s njom ...jednog dana, kad dođe vrijeme da se i ja predstavim Gospodu..,.
I nebrojeno puta sam preživljavao taj pucanj, saznanje da sam presudio Katici... da je zbog mene nema... pokušavao bar u snovima promjenit tok događaja...Nije išlo ni u snovima...Nedostatak Katice bolio je do ludila...Bolio i boli u svakom slučaju je sad drugačiji. Podnošljiviji...
Progonilo me je i onda u uniformi i u monaškoj rizi... Sa time se borio Ante a i sad Fra-Frane. Put od Anta do fra Frana bio je dug, trajao je godinama i išao je preko peraškog pustinjaka, od bola do molitve... Mnogo vremena je trebalo da bol sazre u molitvu... da se nađem u njoj...da me prođe izmaglica, da prihvatim. Sebi da objasnim. Još uvijek me zaboli njen smijeh. Još uvijek cujem njen korak.Osjetim je..Znam da je iza mene...
Muško ne treba da plače a ja sam mnogo noći i dana pasao plačući. Ne stidim ih se. Izlazile su iz mene.. Gušile me..Možda su me i one spasavale ludila... Možda sam zbog njih još u pamet...
Sve te godine svele su se na okajavanje grijeha i molitvu za upokojene..... Onog trenutka kada sam sebe doživio kao mrtvaca obukao sam rizu... Za to su trebale godine u kojima je od Katičinog lika koji me je osvojio preko Katice u bjeloj odori u mrtvačkom sanduku do molitve za njenu dušu i oprost grijeha... U tim godinama dobio sam onu ludu hrabrost kojom se ničeg nisam bojao, kada mi život bez njene ljubavi nije prestavljao život, već lagano umiranje...živio sam kroz molitvu i pratio kao i Katicu mnoge Peraštane do vječne kuće...
I ja sam umro onog dana istim plotunom...
Ponekad dok sam još bio Ante pitao sam se da li je ovo ostrvo, ostrvo mrtvih, ostrvo na kome nikad nije bilo veselja, anatemisano od pape nekad davno zbog ubistva, odredilo moju sudbinu ili mi je već prije toga sudbina bila određena... Da li se komadić te anateme i na mene odlomio ili... Pitanja na koja nisam nalazio odgovor.... ni kako ni zašto nisu dobijali odgovor..A Katičin zvonki smijeh me pratio kao oštri nož koji je parao moju dušu. So na moju ranu..
Ponekad mi se činilo da u Vatikanu čujem kako papa, obučen u bijelu odeždu, ljut izgovara anatemu za ovo ostrvo, ostrvo na kome se nikad nije zadržao smijeh, na kome se nikad nije čuo plač novorođenčeta, plač života već samo tužni jecaji i naricanje nad pokojnikom. Sva radost je ostala na susjednom vještačkom školju. A izgledali su kao dva oka u zalivu. Ono oko se radovalo od nastanka a ovo plakalo.
Ono prvo saznanje, da sam ostao bez svoje vjerenice, kada sam je vidio na odru, boljelo je do ludila. Fizička bol, iako sam muško, bila je toliko jaka, da sam osjećao kao da mu neko odvaja kosti od mesa, onako na živo..Godinama su mi ta bol, i poluludo šetanje po ostrvu bili vjerni pratioci i dok nisam otupio na njih uz pomoć molitve, i počeo se vezivati za onaj drugi svijet. Pitam se kako nisam poludio a i Peraštani su se pitali.
Od trenutka kad sam izgubio svoju ljubav, nisam više mario za svoj život.. Veslao sam bezglavo, bez razmišljanja, po najvećoj oluji, preko mora, dok su talasi ljuljali barku kao orahovu ljusku i nosili je ka obali, kada se stari morski vukovi nisu željeli izlagati oluji, dok su se Peraštani molili za moj život. Vazda je žaljenje izlazilo iz njihovog srca. Prihvatili me ko svog pogotovo kad su vidjeli moju bol...Godinama su svjedoci... Zavolio sam i ja njihovu prostodušnost, jednostavnost... Molim se da Bog čuva žive a mrtvima da prosti grijehe i da pokoj u carstvu svome....
Katice.. . idem sa tobom..
Te noći nije se upalilo svijetlo na ostrvu mrtrvih... Peraštani su zabrinuti ujutro poranili da obiđu fra Frana...On ih je sa nekog boljeg mjesta nasmijan sa Katicom zajedno posmatrao...
|
