detalj slike: KRK Art dizajn

TETI  INI

Zovite mi  mog ispovjednika don Vinka Buću- rekla je uznemirena monahinja, ženi koja joj je donijela hranu. Kotorske plemkinje i pučanke su voljele i  obilazile svoju zazidanu djevicu. Dolazile su joj sa ponudama više radi riječi utjehe i molitve, savjeta jer niko im drugo nije bio na raspolaganju tokom  cijelog dana. A i ono što bi rekle ostajalo bi s njom, u zidinama isposnice.    Žena je otrčala po  don Vinka... Uskoro ga je dovela  zbunjenog.

- Don Vinko moram izaći odavde – rekla je Ozana - imam razlog. Don je gledao kroz isti onaj prozor kroz koji je ispovjedao uznemirenu djevojku. – Gospod mi se javio. Moram na kratko izaći iz isposnice.  Grad je u opasnosti. Biće napadnut s mora. Vidjela sam bitku. Mora se narod molit. Svi.. I  vojnici i žene i starci i djeca. Gospod će tad  biti uz nas, svoj vjerni narod. Molim te odzidaj mi vrata. Ja ću biti uz vas. Biću dok ne prođe opasnost a onda se vraćam u isposnicu.

Žena u dugom mrkom dominikanskom habitu, vrelog avgustovskog dana išla je uskim kalama opominjući stanovnike Kotora da se mole, i žene i starce i djecu i muškarce ratno sposobne dok su s mora dolazili pokliči razularenih Barbarosinih mornara. Molila se s njima i uz njih. Klečala je na trgovima popločanim kamenom sa stanovnicima. Molitva se takala tankom.

- Neću vas ostaviti. Ne brinite. Gospod je s nama znam. A gradske kapije branili su i žene i starci i djeca, dok je ona bila neustrašiva i na zidinama i u Gradskoj kući, i po kalama i vadila vodu iz bunara Karampane, povijala rane, sklanjala malu djecu daleko od ratne linije, daleko i visoko u Pestingrad. Dok se na grad se obrušila sva sila strijela i kamenja, u serijama. Ni ona, ni Kotorani nisu osjećali ni žaropečinu dana, ni svježinu noći, ni umor, ni premor. Postojalo je samo nešto što se zove odbrana voljenog grada. Dovoljno je bilo čuti viku trideset hiljada glasova i pogledati  pučane kojima se dizala kosa na glavi od samog pomena Barbarosinog imena. Hrabrila ih je molitvom i primjerom. Nije stajala tih pet dana kada je sedamdeset galija bilo usidreno u zalivu i zloslutno gledalo grad.

Molila se svim svojim bićem, gdje god je vidjela da se strah u srca useljava. Zastala bi, uzela za ruke žene, djecu, klekla i počela se molit. I oni uz nju. To im je davalo snagu i pojačavalo  vjeru. Na trenutke se činilo da lebdi da ne hoda. Poput dobre vile lebdjela je svugdje gdje je potrebna. 

Petog dana Barbarosine galije, bez najave, onako kako su doplovile su se okrenule ka Verigama i odjedrile.. Kad su izašle iz vidokruga Ozana je sigurna u pobjedu Kotorana klekla i pozvala zahvalni narod da se pomoli Bogu. Činilo joj se da i sunce ljepše grije tog dana.

- Gospode vraćam ti sebe - rekla je prekoračivši prag svoje isposnice dva metra visoke, tri široke i dugačke, pri crkvi Sv. Pavla. povukla se u novu molitvu zahvalnosti jer je znala da Bog ne odbija pomoć ako narod nije griješan.  Njeno srce kucalo je za ovaj kameni grad, za njene stanovnike i najviše za Gospoda koga je voljela iznad svih. Boraveći u isposnici govorila je da nije sama, da je Bog s njom. Vratila joj se nastavljajući molitvu i  šivenje odjeće za siromašne.

PODELITE OVAJ TEKST NA: