MAJČIN RUBAC
Dječak Andrej noćima je sanjao isti san.
U snu je vidio svoju majku, njezino lijepo lice, osjećao njezine nježne ruke i miris. Često je sanjao kako majka bdije nad njegovim krevetićem i dugo, dugo plače. Suze je, sjeća se, brisala bijelim rupcem.
Andrej nije znao zašto majka plače. Bio je sasvim mali i nije poznavao svijet odraslih. Mislio je: ako sakrije majčin rubac, ona više neće plakati. Majci nije rekao kada ga je uzeo i stavio pod svoj jastuk.
Sjeća se i kako je majka znala biti odsutna po nekoliko dana. Kada bi se vratila, nježno bi ga i dugo grlila i ljubila, i ne bi se danima odvajala od njega.
Jednoga dana Andrej je vidio oca, baku i djeda kako, skrivajući se od njega, plaču. Opet nije znao zašto odrasli toliko plaču. Tih dana je majka negdje otišla. Mislio je: vratit će se uskoro kao toliko puta do tada. Kada je vidio kako je nema i ne dolazi, pitao je oca kada će se majka vratiti. Otac ga je posjeo u krilo, nježno pomilovao i drhtavim glasom rekao kako je njegova mama otišla na dalek put i sada je među dobrim anđelima.
Andrej se sjetio majčinih suza. Sigurno su one krive što je njegova majka otišla anđelima. Pred spavanje je uvijek provjeravao je li majčin rubac ispod jastuka. Želio je biti siguran da je uvijek uz njega.
Godine su prolazile. Andrej je narastao i pošao u vrtić gdje se rado družio i igrao s drugom djecom. Tete su ga voljele i bile posebno brižne prema njemu. Volio je i on njih.
Onda je jednoga dana u vrtić došla nova teta. Odmah je primijetio kako sliči na njegovu dragu mamu. Od tada je, s još većom radošću, išao u vrtić. Otac, djed i njegova baka, koji su se sve vrijeme brinuli o njemu, primijetili su kako je Andrej najednom postao mnogo sretnije i veselije dijete. Novoj teti u vrtiću često je donosio mirisno cvijeće iz svoga vrta, a ona mu je uzvraćala pažnjom i ljubavlju.
Došlo je vrijeme kada je Andrej pošao u školu. I dalje je sanjao svoju majku, ali ona više u njegovim snovima nije bila tužna i uplakana. U san mu je dolazila obasjana toplim sunčevim zracima i s osmijehom na licu. Osmijehom je svom dječaku slala poruku kako je vrijeme tuge i suza iza njega. Andrej je shvatio majčinu poruku. Bio je spokojan jer je znao kako će njegov otac i majka biti uvijek uz njega, u mislima i molitvama.
Došlo je vrijeme da i on, kao druga djeca, s osmijehom na licu krene u život. Od toga dana su jutra i svitanja za Andreja bila vedrija i veselija.
Svoju majku nikada nije zaboravio, samo je bol zbog gubitka mame potisnuo duboko u sebi i nije je dijelio ni s kim.
Na spomen anđela, sjetio bi se svoga dobrog anđela, svoje majke i njezina bijelog rupca
