mart  1663

U plamenu

ŠARENA  JEZERA

    - Sve vrijeme, uz put se pitam, da li postoji neka mogućnost da dušmaninu osvajaču zadamo jači udarac, da učinimo bilo šta još osim pukog izviđanja, kada smo već tu. Očigledno da to i oni traže od nas, kada su već tu. Traže da ih počastimo muški, priželjkuju malo „suvih smokava“. Opet se pitam dokle i čemu sve to tako? Koliko sve to ima smisla što ljudi uporno čine? Zar ne postoji neki razumniji način življenja, već samo kroz tuču, nevolju, nasilje, ratove? Zar ljudski razum ne može da dokuči ništa razumnije? Evo, već satima ljuljam se na konju i razglabam sam sa sobom, pripada li to nekom razumu, il' nerazumu. Ne nalazim odgovora.

    - Nije to slučaj samo kod tebe, Ivane. Svi mi posmatramo problem sa više strana, dok ne dokučimo rješenje. Ako stvar počneš posmatrati prvo s ljudske strane, što je i logično, veoma brzo dođeš pred zid, jer ne odlučuješ sam. Ima i druga strana, drugi neko ko odlučuje, a nije mislio ljudski, jer da jeste, ne bi ni došao u tvoju zemlju robiti, palitii i još te optuživati. Dakle sasvim jasno ti je dao do znanja da ti je neprijatelj i dušmanin, te nikakvim dobrim primjerom nećeš ga odvratiti od njegovih namjera, niti ćeš ga navesti da odustane. Krenuo je da te uništi i to će učiniti svakako. Dakle, moraš se boriti za svoj spas. Da li ćeš to činiti lukavstvom, ili silom, vagaćeš s obzirom na prilike u okolini.

    - Znam, Stojane, već samo posmatram stvar sa svog gledišta.

    - I na kraju uvidiš da malo ko ima tvoje gledište, uglavnom svako ima svoje. Kada se pregovara za stolom, logično je da se traži zajedničko rješenje, ali ti sada imaš silom nametnutu stvar. Kada bi svi razmišljali kao ti, niko ništa ne bi nametao silom, ratova ne bi ni bilo, ali evo vidiš da ih ima. Ako si istrajan u svojim krajnje poštenim stavovima, točak koji se već zakotrljao, pregaziće te. Dakle, hoćeš-nećeš, braniti se moraš. Cvijan ima prilično lukavu ideju i pokušaćemo da njome postignemo što veći učinak uz što manji ulog. Samo ova šačica nas, uz izvjestan rizik i malo sreće, može učiniti mnogo za svoj narod. Možda uspijemo potpuno omesti Turke da u toku ove sezone napadaju.

Hladne kapi prsnuše po licu, Ivan se prenu kao iz sna. Konji žurno zagaziše u hladnu vodu do koljena i prisegoše piti. Jahači olabaviše povoce, pustiše im da se napiju i odahnu. Nisu bili naročito vrući i nije trebalo čekati da se ohlade.

Tek sada Ivan vidje da zagaziše u Krku na brodu poviše Roškog slapa. U dubokom razmišljanju i povremenoj priči sa Stojanom i ne osjeti kada prođoše Bribir, Nadoveze, Komac i izbiše na vodu.

U litičastom grotlu sve odjekuje i odzvanja. Zaglušujući šum vode razbija se o stijenje. Od buke sve podrhtava, ili se bar tako čini. Sa gornjih kaskada i donjeg buka jedva se šta razaznaje. U ritmu prirodnih tonova sve titra i poigrava. Preko riječnog tirkiza sinula mjesečina, pa noćna rumen sva blješti. Rumeni zraci obojili svaku kapljicu što iznad modrog ponora iskače i leti. Obojili su i muziku sa buka, dok svaki pramen izmaglice što iznad njega lebdi, lelujavo podrhtava, prestravljen strahotom i zadivljen ljepotom. Čini se da i sedra podrhtava, upravo tu gdje voda hitro pristiže, a još hitrije i iznenada propada, u crni bezdan se ruši, u mrkli mrak zamiče, nestaje. Upravo tu gdje blještav rub vode neumorno igra i grančicu vrbe razigrava.

Konji se napiše. Kako i posljednji procijedi zube i podiže glavu, kolona produži dalje.

Preko niza rukavaca, na čelu kolone plićakom zagaziše Šibenčani Cvijan Šarić i Vid Žeravica, a odmah za njima i Zadrani Matija Miljković i Jovan Monasterlija. U sredini  ih prate Stojan Janković i Ivan Mitrović, dok iza njih, u svom razgovoru putuju Vuk Močivuna i Pavle Unčević. a malo izmaknutu  leđnu zaštitu čini samo jedan, ali odabran par, Vuleta Rajčević i Jakov Mitrović, svi Kotarani.

Pregaziše Krku, a nakon kraćeg pentranja i zavijanja pločastim serpentinama, izbiše na drugu visoravan.

Sve ućuta.

Iza njih ostade ta čudno usamljena, zadivljujuća   dolina s najljepšom vodom, žilom kucavicom ovog sivog kamenjara. Ostade da i dalje mije i osvježava, da vedri i raduje, maštu budi i poglede razgaljuje.

Ivana su i dalje opsjedale njegove misli... Ti njemu uvijek pošteno, a on tebi podmuklo i nepošteno. I kako li će na kraju izgledati rezultat svega? On s veoma malo truda mnogo utiče na tebe, da te uništava i ostvaruje svoju korist, a ti s najvećim trudom ne uspijevaš popraviti svoj položaj. Na kraju pobjednik je on i još može da ti se ruga. Da li ćeš sebi dozvoliti takvu nesmotrenost da stvari krenu u smjeru tvog nestanka? Moraš postojati isto kao i on, a on ti je sve životne mogućnosti sveo samo na dvije  – biti ili ne biti, boriti se ili nestati. Nećeš valjda odabrati svoj nestanak? Nećeš valjda sjediti skrštenih ruku i dozvoliti da te dušmanin na tvom kućnom pragu ubija, da ti najmilije satire?

E, da si ti otišao u Tursku, u njegovu zemlju, pa da njemu tamo, kod njegove kuće, iz čista mira činiš to isto, onda bi se mogao pitati - je li to ljudski? Ali, ovako, kada je on došao da ti ispred tvoje kuće radi o glavi, onda je to nešto drugo. Odbrana je svetinja, jer ako nema odbrane, nema ni života, a onda ni ničeg ostalog. Onda i mnogo šta drugo gubi smisao. Bog ti je dao život da ga imaš, ali sam moraš da ga štitiš i čuvaš. Kada je nevin život ugrožen, nema mnogo vremena da se razmišlja o tome kako će se štititi. Čovjek tada zna samo da se mora zaštititi, a na koji način, to je već sporedna stvar. Čovjek inače mora da se dobro zamisli i brine o tome kako će svoj život graditi, ali kada dođe tren da ga brani, tada nema vremena za razmišljanje kako izvesti odbranu, brani ga čim prije stigne i kako se prije sjeti.

Na kraju, Ivan se i sam sa sobom složi da je ova Cvijanova ideja trenutno prihvatljiva. Izvršiti detaljno ili bar djelimično izviđanje, a uz to, ako se ukaže prilika za ma kakvo onesposobljavanje dušmanina za njegove napade, osvajanja, porobljavanja, zločine i ubijanja nedužnog naroda, mučenika, sirotinje jadne ispaćene, onda se u tom pogledu ne dvoumiti. Svetinja je braniti se na sve moguće načine, ne birajući sredstva, ma ko šta pričao.

O ponoći kolona izbi na ivicu visa. Između grmova  proviri poširoka kotlina. Oko nekoliko brežuljaka nizijskom ponoćnom izmaglicom žmirka i treperi mnoštvo žiški. Bijahu to lampe lojanice na mnogim prozorima.

Knin.

Tu na rubu s pogledom na Knin, svi se okupiše oko Cvijana, koji prozbori:

    - Noć je prilično mirna i bistra, a naše oči su se umračile. Dok razgledamo, malo ćemo predahnuti i odmoriti se, a potom sačiniti okvirni plan kako i šta dalje. Ovo dolje što svjetluca ispod nas su Šarena jezera. Pored njih ćemo produžiti ravnicom i prići što bliže našem cilju. Budući da Turci postavljaju straže u blizini onog što čuvaju, pretpostavljamo da u ovo doba noći nema nijednog izvan luke, niti s ovu stranu potoka. Ali mi moramo biti veoma oprezni i prikradati se najpažljivije. Zbog ozbiljnosti posla i opasnosti u njemu, moramo s konjima prići što bliže. Konji imaju svoj miris drugačiji od njihovih i njihovi psi to mogu osjetiti, a imaju ih na pretek. U ovo doba noći strujanje vazduha se lgano i povremeno usmjerava uz Krku, pa nam i to može poslužiti da se smjestimo na ono omanje uzvišenje pod cerikom, s ovu stranu luke i potoka. Dotle jedan po jedan tiho na konju i polako, da što manje budemo primjetni. Želim nam mnogo sreće i neka nam je Bog na pomoći! Idemo!

Mala kolona se spuštala niz kosu, zavijajući lijevo i desno, a na svakom zavoju, osmatrali su sve pažljivije. Na dnu padine i čestara izbiše na kolski put, malo osmotriše lijevo i desno, potom preko puta zagaziše mekom ravnicom, gotovo barom, između Šarenih jezera.

Ovdje, na mekom terenu, obraslom bujnom suvom  prezimjelom i poleglom travom, konjski hod je  skoro nečujan. Tek ponekad bi neki uzdignut buć sasušene rosne trave jedva čujno zašuštao.

Primicali su se lagano, a napetost je rasla. Vuleti i Jakovu na začelju, sve više su se znojile ruke, sve dublje su razmišljali, i povremeno se došaptavali:

    - Samo da sve proteče u redu.

    - Samo da prođe.

Pregaziše travnati dio luke, prođoše omanji kamenit cerik, izbiše i na Krku. Između nekoliko vrba na plićaku, pregziše je, pa ravnicom pored živice i između grmova stigoše i do malog uzvišenja pod šumom. Cvijan i Stojan sjahaše i pješke polako zađoše da je izvide. Ubrzo se vratiše i saopštiše da uzvišenje nije pod stražom, te se uputiše na njegov vrh.

Kad tu stigoše Cvijan opet progovori:

    - Nedavnim izviđanjem primijetili smo da je upravo ovdje najbolje ostaviti konje s dva čuvara. Odavde čuvari najbolje vide šta se okolo dešva, te ako nešto krene po zlu, pa budemo morali izmaći u stranu, tako će i oni to primijetiti i moći da nam primaknu konje.

Ispod ove male pošumljene padine i preko potoka, luka se zategla sve do ispod tvrđave. Krajem luke, ispod kratke strmeni i tvrđave, pruža se cesta i oko nje dva reda omanjih kuća. Gore u tvrđavi ne mogu stati svi konji, a posebno ne i hrana za njih, jer nema dovoljno prostora. Građena je za velmože, a ne za vojna osvajanja, da bi se u nju moglo smjestiti sve što je potrebno osvajačkoj vojsci. Stoga je dolje, na sredini luke, da bi bilo nadohvat ruke, smješteno sve što traži prostora. U tvrđavi mogu smjestiti najviše do 80 konja, a koliko se zna, u Kninu ih imaju stalno oko pet stotina za potrebe toliko konjanika. 

- Zamislite koliko treba za toliko konja stogova sijena, slame, komuše, za cijelu jednu zimu – pričao je Cvijan. – Da bi im sve bilo pri ruci, smjestili su konje i hranu na jedno mjesto. Za konje su napravili privremene drvene naslone, natkrivene trskom, obložene snopovima komuše i zavežljajima sijena. Sve je to zapaljivo, pa zato dobro čuvano. Najveći nam je sad posao otkriti stražarska mjesta i obezbijediti izviđanje. Mislim da bi bilo najbolje da se razdvojimo u parove po dvojica. Možda bismo tako najbolje obavili zadatak. U dati čas svi se možemo okupiti radi objedinjavanja informacija. Tada ćemo znati da li možemo još štogod učiniti, a ako ocijenimo da ne možemo, vraćamo se. Ako ništa drugo, dobro je i prikupiti informacije.          

Da li se slažete, ili imate još nešto dodati?

Budući da nisu imali nešto reći, oćutaše, a Cvijan nastavi:

    - Predlažem da formiramo parove, po dvojica, počevši od mene i Žeravice, s desne strane, pa dalje Matija i Jovan, do njih Stojan i Ivan i na kraju s lijeve strane Vuk i Pavle. Kod konja će ostati Jakov i Vuleta. Spuštaćemo se u parovima u razmacima po desetak koraka, a tek kada dokučimo dno padine i osmotrimo podnožje, pregazićemo potok i na drugoj strani razviti se u planirane pravce. Nakon prvog izviđanja okupićemo se s ovu stranu potoka i tu se posavjetovti šta i kako dalje.

Svi se prećutno složiše, a potom i krenuše.

Vuleta i Jakov samo vidješe kako preko mjesečinom osvijetljenog ruba padine, mala kolona zamače u grmove.

Jedna grančica orošene bujadi osta da se njiše i svjetluca na mjesečini...

Nasta tajac i za njih dvojicu nervozno iščekivanje.

    - Neka nam je Bog na pomoći!

    - Samo da se sve dobro završi...

Ovdje u bujnoj šumi, plavičasto rumena izmaglica mračila je okolinu. Mjesec je sve više tonuo u zenit, sve više su ga skrivali pramenovi izmaglice što se komešaju i navlače oko potoka i Krke.

Potpuna tišina pritisnu dolinu. Još samo sa luke katkad i jedva čujno dopire komešanje konja i njihovo povremeno frktanje, ali se za to sve više pojačava miris štale.

U jednom trenu Jakov tiho progovori:

    - Možda smo se ipak previše primakli. Može se lako desiti da ih otkriju psi. Dići će takvu larmu da će svaki stražar odmah pomisliti na uhode.

    - Ali ni njima neće biti jednostavno uskočiti u mrak, jer ne znaju gdje smo i koliko nas je. Ta mogućnost će našima dati priliku da se povuku, jer tačno znaju gdje i šta treba da rade.

Tako su se svojim zaključcima njih dvojica tješili, pokušavajući da se naviknu i na ovu situaciju, na ovo mjesto i trenutak u kom treba da reaguju najrazboritije što umiju.

Za to vrijeme mala kolona noćnih izvidnika je napredovala sve više. Stigavši u podnožje šumarka i osmotrivši sve s onu stranu potoka, tiho ga pregaziše, te se tu razviše u svoje pravce.

Stojan i Ivan su napredovali veoma oprezno i polako, korak po korak, stopu po stopu, uglavnom puzeći i osluškujući. Tu se niko nije kretao i oni ravnim terenom nastaviše dalje. Sva okolina je bila pod starom rosnom travom i pokojim grmom. U jednom trenutku izbiše na pješačku stazu, što je utabaše stražari. Pređoše je i smjestiše se u grmove, neposredno iza jedne štale. U tišini se čulo samo povremeno žvakanje konja i njihovo lupkanje.

U jednom trenutku Stojan došapnu Ivanu:

    - Najveća opasnost su nam psi. Imaju ih na pretek. Ovdje se zrak prilično komeša, pa bi nam ubrzo mogli osjetiti miris. Treba da što prije nađemo neku biljku oštog mirisa, koja će nadjačati naš. Evo u blizini je repuv.

I dok su tiho premazivali sve otvorene dijelove lica, ruku i odjeće, Ivan tiho došapnu:

    - Šta ako se i svi ostli ne dosjete ovoga, osjetiće ih psi za nekoliko minuta.

    - Valjda će sami zključiti da to treba da urade, iako niko nije pominjao i tu mogućnost.

    - Valjda će.

Osmatrali su dalje.

Izmaglica je povremeno bivala prozirnija, pa se Stojan i Ivan premjestiše malo ustranu. Da bi se što neprimjetnije pritajili, stavili su rukoveti duge trave u svoju odjeću gdje god su mogli. Nagurali su je i u džepove, za pojas, u poderotine, u rupe za dugmad, tako da su sada više ličili na hrpice stare sasušene trave, negoli na uhode.

Kroz šiblje se nazire unutrašnjost velikog oborskog prostora. U više redova poredane su šeperane štale, ali i nadstrešnice. Po okolnim rubovima i između stubova, nadstrešnice su obložene snopovima kukuruzovine, ili zavežljajima sijena. Konjima je tu bilo prilično toplo, ali istovremeno je predstavqalo i opasnost od požara. Povezani su u redovima, obostrano oko jasala, što mjestimično bijahu izrađene od grubo tesanih dasaka, a mjestimično od pletenog pruća. Konji su prilično uhranjeni i istimareni. Prema ovoj najbližoj štali i sagledavanju sličnih, Stojan pokuša procijeniti mogući broj svih konja i na kraju zaključi da bi ih tu moglo biti i više od četiri stotine.

Nebrojeni stogovi nizali su se u redovima, većinom i namjerno grupisnim sa sjeverne strane, kako bi razbili eventualnu buru kada bi zastrujala niz luku. Dakle, većinom su na desnom krilu osmatrča, odnosno do Cvijana i Vida, a još bliže do Matije i Jovana. Dva reda stogova sjena, poredani su i sa zapadne strane, odmah uz put, valjda kako ga je bilo bliže i odlagati sa kola i tovara. Taj red se protegao paralelno s putem ispod tvrđave skroz na drugu stranu, prema mjestu na koje su otišli osmatrati Vuk i Pavle.

U međuvremenu se promijenila turska straža. Dva stražara prođoše stazom iza njihovih leđa. Nedugo zatim, istom stazom se vratiše dvojica stražara sa smjene, i uputiše se prema kućama uz put i ispod tvrđave. Za njima pronjuška i jedan pas. Razdragano  je mahao repom i lagodio se uz koljeno čovjeka koji mu je tepao.

Najednom, kao da se nečeg dosjeti, vrati se i poče kružiti po mjestu kud su dvojica osmatrča maločas prošla. Prvo poče kružiti razdragano, sve brže i brže, a zatim i usplahireno. Kao da se nečega dosjeti, krenu zbunjeno cviljeti, a zatim i zalaja. Čak i zareža jednom, dvaput, uputi se pravo na Stojana i Ivana.

Stražari već bijahu poodmakli, a jedan je zviždukao i pjevušio, pa kao i ne obratiše pažnju.

Međutim, u isti mah na drugoj strani osu se lavež nekoliko pasa. Već su se davili u svom zavijnju, očigledno otkrivši neke nove mirise, što će opet  stražarima dati jasan signal o uhodama.

Kroz mrklu noć, s desne strane se ukaza treperava svjetlost i neko iz sve snage podviknu:

    - Požar! Uzbuna!...

Psi su se već davili u lavežu.

S lijeve strane stražari koji su maločas prošli pjevušeći, povikše snažno – uzbuna, uzbuna, i hitro se vratiše. U svoj jurnjavi, inercijom bi se vratili na svoje bivše mjesto da pojačaju stražu, međutim iz šiblja, gdje se skrivahu Stojan i Ivan, zaletje im se njihov pas, sve dajući do znanja da je tu neko ili nešto.

Stražari zastadoše zbunjeno. S obzirom na trenutna dešvanja, odmah posumnjaše ko bi tu mogao biti,  zalegoše u sparušenu travu i jedan od njih povika:

    – Ko je to tamo?

Stojan i Ivan, vidjevši da bi tu veoma brzo mogli biti opkoljeni, odmah krenuše u proboj. Nakon što se  sporazumješe pogledima, Ivan prvi baci jedan panj u stranu. Kako pade u travu, momentalno se pridiže jedan stražar i opali u tom pravcu. Zatim i Stojan dohvati jedan kolac i zavitla ga daleko u drugu stranu. Čim kolac šušnu u travi, pridiže se i drugi stražar i opali iz svoje puške.

Sada su već obojica grabili bočno, izmičući više prema Vuku i Pavlu, ali ne previše, očekujući svakog trena i tursko pojačanje iz naselja. Kako se dadoše u silovit trk, tako i onaj pas navali za njima. Ali i stražari sa ispucalim puškama, trčali su pred njih.

Ivanu ne preosta ništa drugo, već u naletu mačem dohvati bližeg. Drugi stražar naleti na Stojana i doživi isto.

Za trenutak obojica pomisliše kako su prebrodili najgore, ali tek tad spoznaše cijelu situaciju.

Iz Matijinog i Jovanovog pravca zaori se galama i pucnjava turskih stražara. Sve obrise obasjava trepćuća svjetlost požara, što uz lomljavu i prasak sve više plamti. Iznad odsjaja gomila se oblak dima, a svud okolo ori se od vike stražara i njištanja konja. Nema vremena ni za šta. Iz pravca naselja i mjesta gdje su Vuk i Pavle, graja mnoštva ljudi. Svi se strčavaju pucajući nasumce.

Crne siluete promiču i zaliježu ispred odsjaja, koji se pojačava i iz tog pravca.

Izgleda da je i Vuk uspio da hitne koji zavežljaj svojom čuvenom praćkom iz djetinjstva, koja „nikad ne promašuje“. Svjetlost je već blještala na sve strane, a plamen se širio i nezaustavljivo prebacivao redom sijena sadjevena neposredno uz put ispod tvrđave.

Sada već nije bilo vremena ni za šta. Sa svih strana zvižde pucnji. Izvidnici su otkiveni i locirani, te ako ih promaše kuršumi, neće ih promašiti opkoljavanje. Stojan i Ivan požuriše najvećom brzinom nazad do prvih grmova i živice. U zadnji tren dokopaše se i potoka. Tu pregaziše i banuše na malu čistinu između cerovih stabala. Bilo je to upravo u trenu kada sa obje strane pristizahu i ostali.

U opštoj jurnjavi popeše se na malo uzvišenje i pojahaše konje, usmjeravajući ih pravcem odakle su i došli.

Samo je Cvijan u poluokretu uspio da izusti:

    - Što brže prema Šarenim jezerima! Dotle na dva mjesta utaban put dodiruje naš pravac. Turci će se sigurno dosjetiti da smo ovdje i nastojaće, jureći putem, da nam presijeku naš pravac. Zato što brže, da im pokušamo izmaći!

Nastade bjesomučna trka. Preko prve livade, pa kroz grmar, druga livada, vrbak, Krka. Uz silno prštanje, pregaziše Krku, dokopaše se druge obale i tu se ponovo dadoše u bijesan trk.

Od sopstvene trke i praska suve trave, ništa se drugo nije ni čulo. Pretpostavljajući gdje bi i Turci mogli biti, Stojan je uporno pogledao nadesno, u pravcu oniskog mjeseca i, gle čuda, u jednom trenu spazi grupu konjanika koji jure gotovo naporedo s njima, ali na udaljenosti ne većoj od dvjesta koraka.

Tada Stojanu već bijaše jasno da će u podnožje njihovog penjanja i Turci stići istovremeno, izmoreni konji će zastati, a bjegunci će biti mete kao glineni golubovi. U magnovenju dotače Ivanov rukav i samo prozbori:

    - Gledaj nadesno! Stići će nas upravo pod stranom, a da ostali naši i ne primijete. Kada ivicom pored jezera naletimo na trsku i šaš, skačemo s konja i propuštamo Turke... Ostalo ti je jasno.

Tako i učiniše. Kada trska između konjskih nogu zaprašta, Stojan još jednom dotače Ivanov rukav i obojica polegnuto samo iskliznuše iz sedla.  Nađoše se u bočnom gustišu ševara i trske. Ostali ispred njih i neprimijećujući produžiše, a za njima i dva konja bez jahača. Sve zamače kroz sasušeni cvijet trske. Za njima se prolomi bijesan trk petnaestak, možda i više konjanika u potjeri. Svi su u trku polegli, pretvorili se u oko i uho, samo ispred sebe prate grupu što izmiče.

Kako naletješe, tako i projuriše. Stojan i Ivan se samo malo pridigoše i iz šaša opališe brzo, a dvojica u sredini zbijene potjere, srušiše se...

Kolona progonitelja se uskomeša i zastade. Između njih se začu i jedan glas:

    - Stanimo, iza leđa su nam! Rasporedimo se u kružnu odbranu!

Na suvljoj i manje travnatoj zaravni pored jezera, brzo su se razvijali uokolo. Stojan i Ivan dogovoriše razdvajanje. Ivan će produžiti lijevom stranom i ako uspije još kojeg progonioca da obori, ako ne, makar će pokušati da ih zadrži, dok se bjegunci ne uspentraju nešto više uz plećine. Tada će svi već biti koliko toliko bezbjedni, makar na sigurnijem odstojanju i povoljnijoj poziciji za odbranu. Nije se moglo ni pretpostaviti da će se Turci još i penjati uz veliku strmen. Pitanje je koliko im je to bezbjedno, ma koliko da ih je, ali zato su sve uložili i stavili na kocku, smo da bjegunce sustignu do jezera i pod ovu strmen gdje ih mogu opkoliti i pomlatiti.

Gotovo su i uspjeli u tome.

Ivan se odvoji i ode nalijevo, a zatim ubrzo sa njegove strane grunu jedan pucanj, proradi i druga njegova puška. S konja vrisnu još jedan Turčin, pade ničice. Ostali Turci se opet zgledaše i svi nekako usmjeriše na tu stranu.

Stojan je već na nišanu svoje druge puške imao najbližeg progonioca. I s njegove strane grunu pucanj, od kog se i njemu najbliži svali. Sada se opet svi usmjeriše na njegovu stranu. Bijesno su pucali, a Stojanu priljubljenom uz mračno tlo, izgledaše da je tu već nemoguće ostati nepogođen, poče puziti unatraške, tražeći kakav zaklon.

U grozničavom razmišljanju i težnji da se što prije dokopa zaklona, samo kliznu ivicom jezera i kroz šaš se spusti u vodu. Mnoštvo gronja trave činile su kakav-takav zaklon, ali samo kad bi se čovjek sav potopio u vodu, a izvan ostavio samo oružje i nos, kako bi mogao da diše. Tako i učini. Sljedećeg trena već se skoro svi konjanici okupiše tu na obali i stadoše osmatrati uokolo. I dok su tako osmatrali i vijećali, jedan detalj, valjda neki zvuk, skrenu im pažnju i većina ih se uputi na tu stranu. Više njega na obali ostadoše samo dvojica i tek nakon nekog vremena i osluškivanja, jedan progovori:

    - Možda je to bila samo neka ptica, ili srna. Idem ja do njih, da pogledam šta je to bilo, a ti ovdje dobro motri, dok se ne vratim.

On se udalji, a u blizini osta samo onaj posljednji. Jasno se vidio prema nešto svjetlijem dijelu neba. Malo tu stajaše, a zatim se nekoliko koraka pomjeri ustranu, pa još i više, kako bi bio što bliži ostalima i saznao zbog čega ponovo zagrajaše. Valjda se opet iznenadiše kada im ovaj priđe.

Ta neznatna buka pomože Stojanu da jednu nogu izvuče iz blata. Drugom nogom nekako dotače tvrđu podlogu, okrenu se potrbuške i zgrči pod oveći buć sasušene trave.

Kako s drugu stranu omanjeg jezera u mraku zagrajaše još jednom i stražar se pomjeri, odmače se još za korak-dva, te da bi bolje vidio, svu svoju pažnju usmjeri na tu stranu. Stojan se tiho pridiže iz vode i stupi na čvršće tlo. Tu se opet pritaji, u jednoj ruci stežući cijev prazne kremenjače, a u drugoj nož. Sljedećeg trena isti Turčin se vrati na staro mjesto i ne primijetivši ništa, ponovo se okrenu prema ostalima.

Stojan pomisli u sebi: „Sjajna zvijezdo što me pratiš, još mi malo snage daj!“

Bešumno sunu uvis i metalnom drškom prazne kremenjače sastavi ga po tintari. Čovjek samo jeknu i sruši se, a Stojan sa zemlje pokupi i drugu svoju kratku pušku i dade se u bijesan trk.

Trčao je koliko ga noge nose, ili mu se bar tako činilo, nakon što su ga hladna voda i odjeća gotovo ukočile. Trčao je iz sve snage, a izgledalo mu je da se opet nimalo ne odmiče. Od hladnoće i vlage, cijelo tijelo se gotovo ukočilo. Sada Stojanu više ne bijaše potpuno jasno da li je ta ukočenost samo od mokre odjeće i hladnoće, ili je u toj pucnjavi i pogođen pa ga sve nešto koči. Ipak se nekako dokopa i onog kolskog puta, pa sve hvatajući za žile i grmove, uspentra se i uz obalu.

Progonioci su već bili na putu, gotovo za petama, ali krajnjim naporom, uspjede Stojan nekako zamaći za prve grmove. U sljedećem trenu već se gušio. Katkad i četvoronoške bauljajući uz predugu strminu, bez predaha se penjao sve više i više, dok jednom ne shvati da dalje ne može. Istog trena sjede i okrenu se da između svojih udisaja čuje  šta se događa dolje iza sebe, ako još išta može čuti.

Na putu Turci su razgovarali. Onda mu se učini kao da se vratiše. Kroz granje se nije dobro vidjelo. Svejedno, znao je da ovdje ne smije ostati dugo, jer šta ako je varka, ako su namjerno napravili takve šumove i osjećaj da se bjegunac opusti, a onda ga opkole i zaskoče. U najvećoj tišini okrenu se uz brdo i nastavi koliko je brže mogao.

U međuvremenu, kako je ko gore već pristizao, svi se okupiše. Na kraju stiže i Ivan, te onako sav premoren, samo kratko upita:

    - Zar nije stigao Stojan?

Svi su ćutali. Tek jednom i Cvijan napomenu:

    - Vas dvojica ste ostali zadnji. Ti bi nam nešto pobliže mogao reći o njemu. Vidio si bolje nego mi.

    - Kod jezera smo spazili da nas sa desne strane  sustižu Turci. Stojan mi je dao znak da ih pokušamo zadržati dok vi odstupite uz obalu. Vi niste ni primijetili koliko su nam bili blizu.

    - Primijetili smo tek što se uspentrasmo uz obalu. Tada se već uspucalo, i mislili smo da Turci pucaju od bijesa što im izmakosmo. No tek kada čusmo jauke, shvatismo da je neko ostao da ih zadrži, ili su ga sustigli pa se grčevito bori.

    - Mi smo uspjeli da ih u prvom momentu zadržimo i nakon toga morali smo se razdvojiti, kako bismo ih zavarali. Znam samo, kad sam ispalio zadnji taktički naboj skrećući pažnju na sebe, opalio je i Stojan, skrećući pažnju na sebe. Od tada više ništa nisam čuo, niti vidio. Zaobišao sam grupu Turaka s lijeve strane i nastavio se penjati uz brdo.

    - Moguće je da je čovjek izgubio život štiteći nas.

Sve ućuta... Nasta opšti muk...

I kada već niko ne imade prave riječi, kada već sve obavi jeziva tišina, iza ivice brine, pored stražara, najednom se začu krupno disanje. Iza rijetke sparušene paprati izroni čovjek pogureno, skršeno, jedva se krećući. Tek tada vidješe da je to Stojan, sav mokar i blatnjav, ali ipak živ i pokretan.

Kako jedva priđe, tako i isprekidano progovori:

    - Jesmo li svi čitavi i na okupu? Hitno mi je potrebna vatra. Da li je i moj konj s vašima?

Utom se oglsi i njegov vranac, kao da je sve razumio.

Nedugo zatim, u maloj uvali, plamtjela je vatra. Stojan je svu odjeću skinuo sa sebe, obukao tek nešto staro iz bisaga, ogrnuo se ponjavom i ćutke okretao mokre komade odjeće na koso zabijenim štapovima oko vatre.

 Za to vrijeme Vuleta i Jakov su sjedili na ivici visa i motreći na Knin odjednom povikaše:

    - Ljudi, pogledjte! Sve luke ispod tvrđve su u plamenu. Ništa nisu mogli spasiti. Kako se plamen dizao, tako se od vrućine i vazduh kovitlao i izazivao vjetar, koji je sve više raznosio vatru. Uzalud bijaše blizina vode u potoku i u lokvama pored sijena. Tako im i treba. Neka se sad spreme za napad na naš narod. Neka se malo zabave i o sebi. Eto im ga sad. Krajnje je vrijeme da se i oni malo poprave - klicao je Vuleta.

    - Već sutra će krenuti da kupe i otimaju od naroda – napomenu Jakov. - Nije narod od juče. Već sutra će čuti svi o svemu što se noćas desilo i, znajući šta predstoji, skrivaće svoje sijeno u obližnje šume, šumarke i grmove, praviće od pruća pomoćne štale, skrivati i stoku i stočnu hranu. Tako je to u ova naša vremena, jadna i čemerna, niti kad teža, niti nas kad bolje izvježbaše u preživljavanju.

Kada se već uveliko razdanjivalo, a vatra požara se gasila, istovremeno je Stojan oblačio prisušenu odjeću. I dok su se ostali spremali na konje, Vuk Močivuna ga je gledao nekako ispitivački i već sav  bio u svom raspoloženju, te progovori:

    - Kada već svi bijasmo u situaciji da puštamo suzu za mojim kumom, on stiže mokrih gaća i to još bez riba. Mi se ovdje za njega brinemo i sve prste kršimo, a on dolje lovi ribu po Šarenim jezerima. Lovi i poslije ponoći, kao niko živ. I tek kada je vidio da nema nijedne, okanio se ćorava posla i nastavio za nama.

Vidjevši da je Vuk raspoložen za šalu, te da malo razvedri i popravi raspoloženje i Stojan priupita:

    - A kako vidim, kume, ti si među prvima jezdio uz ove plećine?

    - Jesam, brⁱte, možda i prvi. Krenuo sam bježati čim sam ispalio iz svoje praćke. A morao sam to s  praćkom učiniti hitno iz dva veoma važna razloga.

    - Da čujemo?

    - Jedan je taj što mi se trut u strunjici ugrijao toliko da mi se od toga mogao zapaliti i zadnji dio mene samoga, jadan ti sam ja. Eto ti belaja. To zlo iza moje zadnje strane morao sam što prije odbaciti. Inače sam sebe već vidio kako u noći trčim po onom potoku i, uz jauke, svoj zadnji dio zamačem u vodu, jadan ti sam, kad i to moram. Moglo je lako biti „joj, majko, šta ću!“ Bom-brⁱte, mogao sam smočiti vunu, a i od samog straha moglo se s vunom desiti još nešto i gore, da oprostiš... Eto, moglo je tu biti velikog belaja...

Svi se nasmijaše.

    - A je li ti Pavle išta mogao pomoći u svemu tome?

    - Jeste, jeste, i te kako. Noćas mi je moj prika bio desna ruka, i to za pamćenje.

    - Kako je to bilo?

    - Znaš šta mi je još u tom trenu rekaⁱ: - „Ili gađaj, ili da gađam. Ako nisi siguran u seⁱ, dodaj meni da probam ja“... Znaš šta? U meni je sve proključalo. On da meni tako kaže! Meni koji sam još kao dječak po zborovima bio prvak Like u gađanju praćkom. Molim te, tako nešto reći meni. Sav sam kiptio od bijesa, ali ništa ne smjedoh reći, jer arambaša je on meni, a ne ja njemu. Tako ste vi odredili. Šta sam tu mogaⁱⁱ?

Svi udariše u smijeh, a kada se malo stišaše, Stojan priupita ponovo:

    - Pa, kako si onda učinio?

    - Sav sam se, br'te, tresaⁱ od nervoze. Drhtio sam kaⁱ prut. Niti sam više išta vidio oko sebe, niti sam mislio da ću išta pogoditi, pa čak ni onu livadu, iako sam stajao nasred nje. I kad sam već mislio da ipak odustanem, praćka nekako odape sama. Eto... Odleti, brⁱte, onaj mali nesretni zavežljaj, samo repićem odmaⁱnu, odvijori. I onaj trut i kamenčić u onoj maloj krpici, sve ode, odrepija... Eto... I, ne lezi vraže, ka᾽ da sam ga rukom odnio, sleti pravo ⁱđe treba, pravo u slamu!

Opet se prolomi smijeh, a Stojan produži s pitanjima:

    - A Šta je Pavle za to vrijeme radio?

    - Pajo mi je bio desna ruka, kaⁱ nikad... Nit mi reče - bravo Vučino, ni – ruka ti se pozlatila, već me samo povuče za rukav toliko snažno, umalo me ne obori... I nadade se u bijeg. Misli on da ja ne znam na koju stranu treba bježati.

Opet svi udariše u smijeh.

    - I šta dalje bijaše?

- Misli on da može nadlećeti mene, najbržeg u Lici... Dodado'  i ja malo snage svojim nogama, preteko'  ja njega, brⁱte, u nekoliko koraka. Ma, neⁱš prije mene, da si još toliki! Moga᾽ se moj Pajo truditi koliko ᾽oće, prvi sam stiga᾽ do konja...

 Opet svi udariše u smijeh.

Onako ozbiljan, povučen i Pavle Unčević se već sav tresao od smijeha. Bez obzira što ovog Vuka poznaje već godinama i koliko god je bio iskusan, siguran i pouzdan u odlučujućim momentima, toliko je bio zanimljiv poslije njih. Zbog svega toga, Pavle ga je uvijek birao za svog partnera u prpavim i sudnjim momentima. Sada kroz smijeh uspje samo da protisne:

    - Odakle više i iz kakve li vune isčešljavaš te svoje zaokrete, pobogu brate, Vučino olinjala?

    - Iz sreće, jadan ti sam ja...

Opet iznenađeni, svi se grohotom nasmijaše, a Vuk produži:

    - Ti si vidio, moj Pajo, kako pijetao skoči na plot i  zakukuriče od sreće kad shvati da je uspio zbrisati ispod bradvilja. E tako ti i ja, poslije svake slične nevolje, sam sebi uplatim zabavu, pa se rakolim i proslavljam do mile volje. A koliko vidim ni ostali se ne bune. Nadam se da mi ni ti nećeš uzeti za zlo.

Utom Stojan primijeti još jedan sitan detalj:

    - Čekaj, stani malo, nećeš sad odjednom biti ozbiljan. Malo prije si spomenuo nekakva dva prijeka razloga za hitno gađanje praćkom. Koji je bio drugi razlog?

    - Ah, da, skoro sam zaboravio na još nešto veoma važno. Drugi razlog je taj što sam preko čistine imao dobar pregled na naše desno krilo i tako prvi primijetim da je najprije prosvijetlilo ispred popa Cvije...

Svi prasnuše u smijeh, a Vuk nastavi:

    - Vidjevši ja, br'te, da se otac Cvijo ne ometa ni na kakav grijeh, ni pravila, već kreše li kreše, hitnem i ja buktinju s moje strane, kⁱo velim sam sebi, da i ja malo pripomognem... A?!

Malom uvalom se sve orilo od smijeha.

Tada otac Cvijo ustade i rukama teatralno dade znak da se svi smire, a zatim se i on oglasi:

    - Šta sad da radim, moram se braniti. Ja, čovječe, niti sam nosio vatru, niti sam je bacao. To je pored mene činio ovaj svojeglavi Vid Žeravica. To smo svi, još danas, znali da on ima nešto kod sebe, da je spakovao žeravicu u gljivicu, sakrivenu u strunicu. Sve je to još jutros pomno spremao sa svojim prikom Monasterlijom, kako su već tada napominjali da će ponijeti za slučaj potrebe.

    - A ti ih nisi upozorio na grijeh.

    - Ovaj Žeravica do mene, nikad me nije ni slušao. S njim sam samo zato što moram. A ovaj malo razumniji, Monasterlija, bio je predaleko da bih ga mogao dozvati i upozoriti na grijeh. Tako sada i vi morate razumjeti da sam bio primoran da prećutim, neka plamti kako plamti, ma koliki bio grijeh.

  Sva visoravan se tresla od smijeha u ovo gluvo praskozorje, u kom grupa odvažnih i zadovoljnih Kotarana usmjeri konje ka svojim Ravnim Kotarima i svojim kućama, gdje ih čeka počinak.

※  Istorijski podaci:

Pod komandom Cvijana Šarića grupa odvažnih uskoka iz okoline Šibenika i Zadra, otišla u Knin i zapalila sijeno i štale sve turske vojske u Kninu. Taj ogromni gubitak odložio je veliki napad na  Bukovicu i kotarsko zaleđe iza Obrovca. Na tom pravcu Turci su kidisali mnogo puta.

Izvor:  Boško Desnica – Stojan Janković i uskočka Dalmacija, str. 73-74.  ※

※   Istorijski podaci:

“Sveštenik SPC Cvijan Šarić, zvani Cvitko, bio je jedan od najvećih srpskih junaka 17. veka. Rođen je oko 1620. godine u okolini Kistanja u srcu Dalmacije. Bio je poznat kao zagriženi zaštitnik Pravoslavlja, koji kada je kucnuo čas da se uzme oružje, ostavlja mantiju i svešteničku službu i postaje jedan od najviđenijih srpskih uskočkih harambaša sa činom serdara.

Proslavio se kao vođa Srba ili "Morlaka" kako su ih Venecijanci zvali u to vreme. To su Srbi koji su se pod pojačanim pritiskom Turaka od 1540. godine masovno doseljavali u tzv. Krčki i Lički sandžak.

Srbi u Dalmaciji su u vreme popa Šarića ratovali na strani Venecije i jurišali na turska utvrđenja po Cetinskoj Krajini. Istakao se naročito na reci Krki kraj Šibenika kada je 1652. godine zarobio čuvenog alaj-bega Jusufa Filipovića, "najkrupniju ličnost među turskim Krajišnicima" kako ga je istoričar Vladimir Ćorović nazvao.

Godine 1666. Cvijan Šarić se istakao i u silovitom napadu na Turke kod Obrovca nanevši im do tada najveći poraz.Imao je rođenog brata takođe sveštenika Mileta Šarića, koji je isto tako bio srpski harambaša i veliki ratnik toga doba. Cvijan Šarić je bio i saborac i veliki prijatelj sa drugim glasovitim uskocima i srpskim junacima tog doba poput Stojana Jankovića, Ilije Smiljanića i Vuka Mandušića. Cvijan Šarić je junak koga je narod opevao i u srpskoj epskoj poeziji. Godine 1846. kada je putovao po Dalmaciji, Vuk Karadžić je zapisao deseteračku pesmu "Puče puška Cvijana Šarića".

Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo istorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžići idr.  ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: