|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
SKRIVENA SUŠTINA
BOŽJI POMOĆNIK
Midar je bio božji pomoćnik, plemeniti čovjek, branilac zemlje od nečastivih sila.
Njegovo samoubistvo nije znak slabosti već znak snage. U njemu nema razočarenja, Midar nas uvjerava da je vrijeme da se pokažemo na djelu. Složenost Midarovog uma odaje nam cjelinu bez praznog prostora, a sam čin samoubistva pobjedu života nad smrću. On jeste pogubio svoje tijelo i smrt ga je uzela jer je njeno, ali sva svjetlost njegove duhovne cjelovitosti ostala je nama.
Midar zaista voli ljude i oni su njegovo pravo nasljedstvo. To je jedina snaga na koju je računao prije samoubistva.
On osvjetljava put ka središtu uma.
SNOVI
U dubinu pećine ulazio sam samo u nekim prilikama. Najčešće bi to bilo podstaknuto stanjem mog duha. Osjećao bih potrebu za otuđivanjem, odlaskom u zaumno. Slušao bih glasove za koje nisam znao otkud dopiru i hvatao bih se dubine podsvijesti da pokušam bilo šta razaznati. U dubljem dijelu pećine nalazile su se tri poodvojene prostorije. Zvao sam ih prostim imenom, sobe. Reklo bi se sasvim obične sobe, ali tokom boravka u njima u vremenu sna, iskrenost i snaga ojačaju kao rijetko kad u budnom stanju. Izlazio bih iz njih preporođen. Umiven nekom blistavom energijom i spremniji za izazove koji su me čekali van pećine.
Kad bih se našao u jednoj sobi, sa lijeve strane pećinskog hodnika, skolila bi me prošlost, dolazile su mu misli, slike sjećanja iz poznatih i nekih nepoznatih predjela, isto tako iz nekih davnih vremena, a o ljudima, životinjama i stvarima da ni ne govorim; svega je bilo u izobilju i dovoljno je bilo zatvoriti oči, pričekati da se tri svjetlosne prave linije spuste iz obnevida i da se u tom prostoru zatvorenih očiju posloži sav taj čudnovati svijet. U tom bojadisanju prostora svijest bi polako klanjala i predavala se dubljim nivoima. Tonulo se u zaumlje. Sve ovnovske kože i ostale prostirke na kojima sam ležao prestale bi tada da bilo šta predstavljaju; čak i jastuku napunjenom mladim grančicama i listovima ruzmarina usahnuo bi miomiris, sve bi se umirilo i predalo starom znanju prohujalog vremena. Bio bih okružen mnoštvom svijeta. Nisam mogao sve razaznavati. Upijao bih likove, volio bih slušati nešto što se ponavlja i nastojao da to zadržim u pameti i ponesem tamo gdje je manje svijeta, a više prilike da spoznam okolnosti u kojima sam se našao. Prvo što poželim saznati, jeste gdje se tačno nalazim, koji su to ljudi oko mene, zašto sam baš na tom mjestu i kojim povodom sam otrgnut iz stvarnosti u kojoj sam malo prije bio. Morao sam se prepustiti tom čudesnom vrtlogu, jer samokontrole kao da nema. Sve mi je izmicalo dodiru, svi glasovi su se gubili u beskraju, sve stvari bi izgledale primamljive, ali lako je bilo shvatiti da ih ne mogu ponijeti sa sobom.
Šta me je sve iz te sobe prosvijetlilo nikad neću moći sasvim pouzdano utvrditi, ali sve ono što sam mogao sagledati i popamtiti vjerno čuvam u riznici svog duhovnog bogatstva.
Sreo sam se i upoznao sa svim svojim precima, od praiskre moga postanja do dana današnjeg. Plovio morima, leteo nebesima, verao se po planinama, padao i uvijek se na noge dočekivao. Zavirivao u ponore beskraja, topio se na vrelini sunca i kalio u dubinama okeana, zajedno sa užarenom lavom koja je prokidala iz utrobe zemlje. Uvijek sam nailazio bar na trunku svjetlosti za koju sam vjerovao da mi je ona život i sve dok je sa mnom da se neće ugasiti. Budio bih se mirno, bez panike i straha. Onako ležerno i bezbrižno, kao pored oca uz kojeg sam odrastao. San me je privlačio istinskoj cjelini, doživljavao sam sebe onakvim kakav sam, a odvlačio me od puta kojim sam mislio da moram.
Kad bih protrljao oči i zagladio kosu, osmijehom bih razbijao tamu pećine i njime palio luč, dolazio do dnevnog boravišta i zadjenuo je na stupac pored ognjišta. Izlazio bih pred pećinu, bez obzira koje je doba dana ili noći bilo. Tu bi me dočekao moj vjerni vuk, cviljućkajući u znak pozdrava, a kliktaj orla sa vrha planine govorio mi je da je okolina bezbjedna. Zmiju nisam ni očekivao, ali bio sam siguran da me i njene oči posmatraju potajno iz prikrajka. Pomilovao bih vuka po zaglavlju i tapšnuo dvatri puta u predjelu srca; bio je to naš uobičajeni pozdrav i izraz priznanja za svu ljubav koju smo dijelili. Puklo bi mi nebo pred očima i tek u tom trenutku bi se raspršile slike ponesene iz sna.
Nisam osjećao potrebu da se predajem božanstvu, već sam osjećao božansko prisustvo u sebi. Živio ga! Smatrao sam ispravnom spoznaju da je Bog sveprisutan i da se sve čini usrdno, sa voljom i bez prisile.
SVI POTIČEMO IZ RAJA
Prošlo je četrdeset dana otkako je Midar u prelaznom periodu stanja duše i svijesti. Očekivao sam da bi trebalo da dobijem neku poruku od njega. Tog popodneva dok sam žmirkao pred pećinom naslonjen na toplinu kamena međaša – tako sam ga zvao, jer je razdvajao dva svijeta, ovaj van pećine i onaj u pećini – rekao bih da nisam ni sklopio oči, a kamoli zaspao, a ugledao sam razmahane ruke, veliki osmijeh i čuo dovikivanje radosti da će svratiti! Trgnuh se i umirih u trenu, zavrti se misao u glavi i prošaptah:
– Pa to je Midar!
Ozari me osmijeh srca i predadoh se mekom dijelu duše.
Poslije toga Midar i ja često smo se sastajali u okolini raja. Nismo mi žarko željeli da se naselimo u rajsko prostranstvo, mi smo svoju težnju živjeli, slušali srce i stapali se sa simbolima u okolini. Obojica smo znali pravac svoje duše i nikad to nismo posebno isticali. Duše su nam bile posestrime, iako je Midarova njegovo tijelo ostavila crvima. Njemu je to bila veća želja od povratka u raj. On o tome nije razmišljao; naslanjao se na znanje i ljubav koju je želio po svaku cijenu da ostavi u nasljedstvo ljudima. Ja sam o svemu tome znao, ali sam mnogim stvarima bio zatečen, iako sam imao starije tijelo od Midarovog, volio sam da slijedim njegovu dušu.
Smrt me je zaobilazila, mada me stalno pratila i svakog trena je mogla da me zaskoči i uzme svoje. Ipak nije, kao da me vrebala i čuvala za posebnu priliku. Nije me se plašila, gledala je svoje, a ja svoje. Držali smo se svako za svoj kraj istine i nismo se nadvlačili. Znao sam da je smrt moćnija od života i kad dođe momenat da ga prevuče sebi, biću spreman da joj prepustim tijelo, a duša će da se prepusti beskrajnom moru, da slobodno plovi dok se ne usidri u luku nekog novog bića.
U bezvremenim plovidbama i letovima, suret sa Midarom bio je izvor iz kojeg su riječi vaskrsavale do žednih duša u stranputici života, boreći se da izađu na liniju svjetla usmjerenu prema vječnosti. Poruke koje smo sad mogli primati jedan od drugog bile su bezglasne, ali sasvim jasne i određene, osmišljene i bez predrasuda. Misao kao da je letjela na krilima vjetra. Naš razgovor nikad nije bio nadmudrivanje, već nadopunjavanje; naše misli su se plele jedna na drugu i iskazivale jasna osjećanja. Midar je u svakoj prilici imao razloga da započne razgovor, a ja bih to jedva dočekao:
– Zašto svaki čovjek kad pomiriše cvijet želi da ga ubere? – upita me jednom Midar.
– Čak da je i njegov, da ga je on zasadio, ne bi trebalo da ima pravo na to – uzvratio sam.
– U raju je mnogo cvijeća, ali niko ga nikad ne bere. Svi mu se dive i vole ga, čak niko i ne pomišlja da bi se moglo brati. Ljubav je riječ koja u raju ne postoji. Ljubav je sila koja drži taj nepremostivi beskraj i sve nas dok smo u njemu.
Midar je u to slijepo vjerovao i često naglašavao:
– U toj neizmjernoj ljubavi sve je beskonačno!
– Tako je, Midare, možeš da se pronađeš svugdje u svakom trenutku.
– Misli su jedinstvene, a vjera i volja su sveprisutne u svakome, što i mi sami potvrđujemo.
– Postoji samo jedna stvar koja može da poremeti rajski sklad.
– Znam, to je želja!
– U raju, ako neko poželi nešto više od onog što mu je pruženo, bude kažnjen i premješten u ovozemaljski svijet istog momenta kad želja zaiskri. Svi mi koji živimo na ovom svijetu smo grešnici koji su kažnjeni i izbačeni iz raja. Zbog toga u svakom čovjeku živi želja da se vrati u raj, bez obzira na svoje grijehove – zastupao je Midar težnju dobrote prema ljudima u svakom svom iskazu. – Otud u njemu i želja da ubere svaki cvijet koji ga opije mirisom, jer zna da ovdje nema rajskih pravila. Moj život je iskusio odsustvo i dobra i zla, pogled mi je malo drugačiji i ne računam da će se svaka duša vratiti u raj. Rijetki su oni koji će se vratiti, ako nisam vrijedan povratka, ne želim nikakvu privilegiju u tom slučaju. Mislim da je iskupljenje za raj u srcu svakog čovjeka.
Midarova misao stavila se opet u zaštitu dobrih čovjekovih djela.
– Ko slijedi svoje srce, čuje i rajska zvona.
U posljednje vrijeme sam počeo nesvjesno svoja čula usmjeravati prema beskrajnom prostranstvu u kojem susrećem Midara i na neki način zanemarujem okolinu koja mi više nije bila toliko važna. Ko, kad, gdje, kako i zašto?! Pećina je postajala mit u čijoj se utrobi klupčala magija natprirodnog ogledala čovjekovog kosmosa. Simbol srca i svemira, mjesto gdje se susreće božansko i ljudsko. Sutra će to klupko biti pletivo onima koji će na istom mjestu snovati nova rađanja.
|
