STRPLjEN SPAŠEN
Starina izađe ispred kuće. Zabijeljela se bašta od behara, obećava dobru ljetinu, ako ne bude slane, no, gledajući ka Bjelogrivcu, đe snijeg bijaše prepukao na pola, pa kao dvije gromade se okrenuo ka suncu, obećavaše dobro vrijeme. Sijeda kosa mu viraše ispod kape, oči kao dva uzburkana mora, bijahu svjedok o snazi i hitrini što nekad vlada u mladosti, kroz široka ramena i šake, dugih prstiju. Mitar bijaše strog po naravi. Naviknut na težak život, stalnu borbu, ne pridavaše značaj novinama koje su dani, nabujali kao potok niz Bjelasicu, pohodili mu starost. Htio je mir, u to malo dana što mu je ostalo, tu, u njegovoj staroj, a njemu najljepšoj, kamenoj kući, u toj bašti i ljetini, ne znajući hoće li dočekati miris džibre, kad se tolika šljiva na jesen nađe u bačvama.
Pogleda niz livadu, na dnu nje, sin mu bijaše započeo novu kuću. Radovaše se Mitar, a, kako se ne bi radovao kad vidi kako šljemena niču, no, on neće nikud iz ove svoje, zidane kamenom, na koju život i snagu ostavi. Oborilo ga ovog proljeća, nije mogao sa Stanom u planinu, a ona već izdigla. Prvi put da mu žena sama planinuje. Mučilo je to starinu, ali, protiv prirode se nije moglo.
Sin mu se zimus oženio. Dobra đevojka, od dobroga, ljepotica, samo porod dobar da imaju.
No, stalno nešto lomi po kući. Što joj ruka dotakne, tome više spasa nema. Ljutio se starina na to, gunđao sebi u bradu, okretao glavu koliko je mogao. Ali, ko zađavola, jutros da mu prinese kafu, pade joj ćikara, sva u komade. Skoči starina. Bijaše to ona sa naslikanom đevojkom i ružom, donio je iz Amerike prije 20 godina. U Americi je rbat u rudnike ostavio, malo koristi donio, pa i ovaj servis.
Stavila ga njegova Stana u kredenac na sredinu, k'o na počasno mjesto, pa se cakli iza stakla. Dičila se ona njime, niko u selu takav nije imao.
I sad, nakon 20 godina dođe ona, mladost joj glavu nosi, pa lomi ćikare, lomi mu sjećanja i pute koje ostavi po svijetu.
Skoči Mitar, opsova, lupi štapom od drveni pod, viknu: - Ko polomi opet nešto u ovoj kući, u ovoj mojoj kući, pravac u varoš i da donese isto kao ono što u paramparčad ostavi! - Izleće iz kuće, drhti mu lubina, a plave oči sijevaju kao munje.
Osta nevjesta da plače, sin skoči da se inati na nju, a starinu muka spopala. Bi mu krivo, nego povratka nema. Rekao je riječ i nema povlačenja.
Otuđi se snaha po kući, ćuti, a ćutnjom ljutnju saopštava. Starina se ozlijedi. Kud je kriva, tu je i ljuta. Gledaj joj oči kako strižu, još se drzne da sofru sa ljutnjom postavlja. Mučio se Mitar, bi što reći, bi ćutati.
Bi da založi za ručak, no neće zalogaj niz grlo. Zar da on pred snahom ćuti, što ni pred kim još ne ustuknu? Ne ćuti on od straha, ćuti od muke i od mira u kući.
Nesvjesno, poče on nalaziti zamjerke. Te nije krava, ona jedna što je u pojatu ostala, druge je njegova Stana u planinu zajmila, dobro pomužena, te nije sir dobro okupljen, nije kačamak osmočen kako je red.
Ćuti sna, ćuti sin, ne znaju kako da mu ugode.
Jedan dan naiđe Milka, komšinica, krenula na planinu da odnese petroleja i duvana, pa će sjutradan natrag.
Zaustavi je Mitar, pa da ga ono dvoje čuju: - Milka, obraza ti, svrni do Stane, neka mi ispeče jedan hljeb i opravi po tebi. - Pogledaše ga u čudu, ali, njegovoj riječi nije bilo pogovora.
Zato starina jutros bijaše pred kućom, čeka on Milku. Taman u to doba, dođe mu Blagoje, sinovac.
Iznese im snaa rakiju, a sin se neđe izgubio. Raspričao se Blagoje, a umio je, vrag jedan, dobro zboriti, pa zaustavlja pričom Mitra, ne da mu mrdnuti uz livadu, da vidi, eda li Milke niz šumu.
Ne prođe malo vremena, kad eto Milka, ćera dorata pored sebe, bješe ga dobro natovarila, i antrešelj bi popunjen. Skoči Mitar kao da je na mladost, pa je sreta.
-Je li opravila Stana? - upita, a brk mu se smješka dok uzima prtenjaču.
- Jes' jes' - reče Milka, pa požuri da ide.
Zaustavljao je Mitar na kafu, ali se ona izgovori poslom i požuri niz livadu.
Sjede starina, behar mu zamirisao, sunce mu na licu poigrava, a šuma se ušućela ni pirka da dune.
Izvadi Mitar iz prtenjače, pola hljeba u krpu umotana.
- Što li je samo pola opravila, da joj nije brašna ponestalo, no ne bi trebalo, tovar je zajmila kad je izdigla na katun. - čudio se on, odmotavajući hljeb.
Zažutio se, pa miriše, a on ga izdignu, pokazuje ga sinovcu, pa poljubi žutu mu koru, govoreći, više za sebe, nego za sinovca:
- E, ovo je hljeb, ovakav samo moja Stana zna načinjeti -, odlomi zalogaj, i stavi u usta.
Tada mu sin izbi niotkud, kao da ga neko baci tu, i pruži Mitru drugu polivinu hljeba.
-Evo stari druga polovina, jutros Dara ispekla. Milki sam ga dodao prije nego se namolila na vrh livade- dovrši in, čekajući prolom ili pomirenje, pa kud puklo da puklo. Nije više mogao gledati oca kako gladan od sofre ustaje. Boljelo ga je to, volio je on svog starinu.
Nasta muk. Svi ćute. Starini se suza u oko uvrćela. Usta polako, okrenu se ka sinu, pa prozbori :
- Da mi ga nogama odsad mijesi sna, za mene boljeg neće biti. - zagrli sina, pa uđe u kuću.
Teklo vrijeme, došla jesen, sagnala i Stana stoku u selo. Snaha bremenita, a Mitru srce raste. Raste i nova kuća, pomaže Mitar, više savjetima, ali po svu noć razmišlja kako da se rogovi na kuću dižu, koji krov da stave, kojeg majstora da zovu.
U svemu tome, zaboravio on na riječ što dade o šteti, načinjenoj u kući. Zadržali se tog dana malo poduže sa majstorom, već mrklo. Dođu kući, on i sin, a lampa još ne potpaljena, mrak u sobi.
- Šta činiš Stano, što ne pališ ovu lampu? Daj upali, pa donesi tople vode da se umijem, imali smo dosta posla, a dosta i uradili- umorno progovori.
-Evo okupljam sir, deder ti zapali, a brzo ću ja vodu donijeti- začu se Stana iz špajza.
Mitar uze šibicu, krenu da skine srču sa lampe, kad ona osta polomljena mu u ruci. - Namjestiše li mi namjestiše - glasno se nasmija.
- E, niko me nije ćerao, sjutra će Mitar u varoš, kupiću srču, a bogme i još ponešto, za ove dvije pametnice.
Uđe Stana u sobu, dođoše i ono dvoje, a večera zamirisala. Nasmija se sin - E, moj stari, sve smo ovo od tebe naučili.
Srce se Mitru ispunilo, samo još unuka da dočeka, pa miran na onaj svijet, ima on da ga ko naslijedi, pametan je ovaj njegov, pametniji i od njega.
Nasmija se Mitar, pa zahvati skorupa iz karlice, za napredak, za unuka.