JAGOR ZLOKAS

Čulo se da izvjesni Jagor Zlokas tumači da je sav svijet na drvetu. Toliko velikom drvetu da ne znamo da je to drvo. Čak kad bismo se popeli do zvijezde i pogledali na taj naš svijet, ne bismo mogli vidjeti da je drvo, jer bi izgledalo krošnjasto, okruglo i prelijevalo se u svjetlosti života i djelotvorne sile koja taj život održava. Jednom prilikom je An osluškivao neke zvukove iz dubine pećine koji su ga podsjećali na glas, ali nije mogao slutiti da bi još neko mogao biti u pećini. Odluči da se za jednog kišnog perioda spusti dublje u pećinu i pokuša odgonetnuti glasove koji dopiru iz njene unutrašnjosti. Zapalio je dvije velike luči kojih na ulazu u njegovu pećinu ima nebrojeno, jer ih sam spravlja od suve bukove kore pomiješane sa jelovom smolom, sve čvrsto zavijeno u zelenu pavetinu oko vrha grabovog štapa. Što duže stoje bolje gore, tako da An redom uzima one koje je ranije spravljao i koristi ih da pomogne oku u odsustvu svjetla. 

Odozdo dopiru zvuci kao da neko polako kotrlja veće kamenje. Kašalj, zijevanje i neko njunjorenje je stvarno na pomolu, rekao bi An, toliko blizu kao da će svakog trenutka banuti iz pećinske utrobe. An se nije plašio, u svojoj je pećini i spreman je da svakog prihvati i ugosti ako se tu zatekne sa dobrom namjerom. 

Poče izvirivati iz mraka pećine jedan oveći kamen i za njim čovjek, omalen, zgusnute snage, sitnih vatrenih očiju, sijede brade i kose, potpasan tkanicom u raspojasanoj košulji, u suknenim hlačama zgužvanih nogavica kao da ih je krava žvakala, bos, sa velikim štapom u ruci, moglo bi se pomisliti da njime nečim upravlja. 

− Pomaže Bog, putniče namjerniče! − oglasi se An prvi. 

− Bog ti pomogao i niko ti ništa ne mogao! − jogunasto se obrati došljak i nastavi: − Vidiš, ova tvoja pećina, kako je ti zoveš, nije samo tvoja, već i svih nas koji kroz nju prolazimo. Evo, prvi put smo se sreli, a koliko sam puta ovuda već prošao. Na istom smo ogranku, a ne poznajemo se. Da nam crv nije izbušio ove prolaze, ko zna da li bismo se i sreli. 

− Šta ti to pričaš, čoveče, kakvi su te crvi spopali, kakva ti je to kamenčuga što guraš ispred sebe, kud si naumio i otkud si se spetio u srcu moje pećine? Koji si?  

− Prije svega da se upoznamo − pruži ruku Anu i ponosno nastavi: − Ja sam Jagor Zlokas, božji poslušnik, narodni tribun i pinter iz Gređana, s onu stranu ove pećine, gdje ne može svako ući osim božjih poslušnika kojima se srce okamenilo ovako kao moje.  

I pokaza na kamen pred sobom koji je uistinu bio u obliku srca, te nastavi: 

− Tako da znaš da to nije nikakva kamenčuga, nego sav ja, sve moje. U njemu je okamenjeno i parče ovog drveta na kojem smo, i busen ove zemlje kojoj pripadamo i sve duše koje su ga nosile prije mene. Toliko je poraslo da ga više ne mogu nositi u grudima i Bog mi se umilostivio i omogućio da ga ovako nosim pred sobom i da se ni korak ne odvajamo, jer da bilo kuda pođem bez njega, ja sam odmah dolje, mene više nema, a s njim ovako mogu do kraja svjeta i vijeka. 

− Zar ti nije težak da ga vučeš i guraš? 

− Nije! Nit ga vučem, nit ga guram. Ja sam prkosan čovjek, volim prkositi sili privlačenja, tako da moje srce nije nikad na zemlji, pedalj-dva je nad zemljom i uvijek preda mnom, tako nas dvoje kročimo pućima i bespućima i prkosimo. Ovo što se sa tobom raspričah, ne pamtim da sam do sada toliko izgovorio. Ne bi ti mene drugačije razumio, jer ja prkosim i glasnom sporazumijevanju, mene moje uši ne čuju, srce sve prima preko sebe. Ja sam znao još dok sam bio dolje u pećinskom ponoru da si ti ovdje i o čemu razmišljaš, šta ti je na pameti. I znaš da sam se obradovao što ću te sresti i upoznati. Čulo se za tebe. Dobro ti je to što si u pećini. Upoznat si čini mi se sa promisli Gospodnjom, kao sova, koja svoj let počinje u sumrak.

An je pokušao da u nekoliko kratkih crta sažme suštinu Jagorovih riječi. Pomislio je istog časa na Midara, a i sebe je prinio tom snopu svjetlosti iz kojeg je počeo izvirati sijaset poznatih lica koja je susreo za života i one za koje je znao da postoje po promisli svojoj. Učini mu se da je pred njim umirući bog, čovjek božanskog kova, okamenjenog srca i natčovječne moći. Izlazi iz mraka pećine na ogranku svoga svijeta koji ga vodi u samo njemu poznatom pravcu. Bio je zatečen Jagorovim riječima, ali misao mu proleti pored stuba radoznalosti, izbjegavajući da dotakne Jagorov zaumni svijet. 

− Ne reče mi kuda si naumio i sa koje strane si ušao u pećinu kad ja ne znam ni za jedan drugi ulaz osim za ovaj koji je za mene kapija raja − priupita An nesvjestan da li je pred njim čovjek, sveti duh ili nečastivi. 

− Meni je drago da smo se nas dvojica sreli, sad znamo da postojimo. Idem kod moje tetke Mare, ćaćine sestre. Ona je udata u Merdžane, voli kad joj dođem i donesem milošte sa one strane ovog našeg ogranka gdje je svoju mladost provela. Ako izgubimo vezu sa rodom rođenim, gubimo i ono što nam je Bogom dano. Ova pećina, koju ti zoveš svojom, ima ko zna koliko ulaza, ali nisu svi tako prolazni kao ova tvoja rajska kapija – meko se nasmiješi Jagor i nastavi priču: – Jesi li ikad ušao dublje od ovog mjesta, jesi li prošao kroz ovaj ogranak na kojem počiva naš Kordun, jesi li vidio ranu kolika je usred srca napaćene duše kraja. Koliko beznadežnih jauka, zapanjujućih pogleda, ispruženih ruku, ukočenih zagrljaja, presječenih vratova, suza, krvi, neotjelovljenih duša. I onda se ljudi pitaju zašto Jagor Zlokas gura ispred sebe okamenjeno srce? Mrak pećine vrvi od života, više nas je pod zemljom nego na zemlji i da mi srce nije okamenjeno ne bih mogao ni čuti ni vidjeti tu zbilju u koju nas uguraše bez reda i bez pravila. Doći će dan kad će ulaz u tvoju pećinu zaista biti kapija raja na koju će izaći sav ovaj zatočeni svijet i useliti se u prostore koji su mu od Boga preostali. 

Odjednom kao da pade veliki komad mraka preko Jagorovog srca i sav se rasplinu po pećini. Ugasiše se luči. Nesta ih obojice. Jedino je Vuk zavijao svoju simfoniju ispred pećine u jutarnjem klizištu noći u dan! 

IZMEĐU NAČELA I ISTINE

–  Kad je u čovjeku odsustvo dobrote, može ga spopasti zlovolja. Njena radoznalost izvire iz nevidjela. Činiti čestite poslove uvijek je dobro, čak i pred onima kojima je svejedno činite li dobro ili loše. Njima je važno što će se reći, a ne što si ti učinio. Smisao im je u uvu onoga ko će to slušati, jer oni govore što njihov sagovornik voli čuti.

Dok je zborio Midar, sa zatisnutom slamkom među zubima, posmatrajući hajdučicu koja se lelujala na povjetarcu, An je stajao podbočen o svoj štap od kojeg se gotovo nije odvajao, hvatajući Midarove riječi i za njih odmah vezao svoje da bi zajedno odlazile u nepovrat.  

–  Najviše se ljudi uvrijede kad im kažeš istinu. Svi oblici svijesti, karaktera, temperamenta proizvedeni su istinom; istina tjera suze, donosi tugu, puni srce radošću, diže u nebesa, sahranjuje. Kad neko laže, istina je da je lažov, kad neko krade, istina je da je kradljivac, i ubica ima istinu da je počinio ubistvo. Čovek ima složenu svijest koja može da balansira vremenskim odrednicama i zbog toga se predstavljanje istine često iskazuje na različite načine i zahtijeva dokaze, dok kod manje svjesnih životnih oblika dovoljno je ono što je sad, ovoga trena, samo ta istina je vjerodostojna i važna, što je i normalno. Ali je čovek izmiješao istinu sa lakovjernostima i nije više u stanju da to razdvoji. Moramo biti vrlo oprezni, iznoseći istinu. Nažalost, mnogi zbog istine stradaju, jer onima kojima se ona ne sviđa, načela počivaju u laži!

Midaru je to bilo vrlo dobro poznato i nije mnogo mario da li bi se tu moglo nešto promijeniti, gubio je snagu pri pomisli da su promjene moguće. Po glavi mu se rojio broj rađanja u odnosu na broj onih koji žive na ovoj planeti i razmišljao je da li bi na osnovu toga mogao razjasniti tajnu koja će čoveka održati u vječnosti. 

–  Još smo na manje i više, ni gore ni dolje, ni srećniji ni nesrećniji, ni pametniji ni luđi, ni svoji ni tuđi. Branimo se od iskona da je najbolja zlatna sredina.

–  Sve tvoje riječi su čista poezija. Ti vapiš za razumijevanjem. Ljudi koje mi poznajemo imaju po kamen u džepu ili u ruci, kad pomisle da je moment, kamenovaće nas! ˗ An je uvijek bio oprezan prema Midarovoj lakomislenosti.

–  Treba čovjeka voljeti i u neznanju njegovom. Ako postoji razlog da nas kamenuju nek nas kamenuju, ali moraju znati da će svaki put kad promaše, pogodiće sebe. Ako smo im mi cilj, biće to uspjeh za njih. 

–  To je tuga uma, moj Midare, treba znati da i to postoji. Za sticanje takvog stanja uma svaki pojedinac je sam kriv. 

–  Ako ćemo za pravo, to je odsustvo radosti. Ako će ga udarom na nas povratiti, neka kamenuju, biće to naš doprinos njihovom velikom raspoloženju, a naša vječna sreća u bezvremenosti – nije Midar dao da ga napusti dosljednost njegove ljubavi prema čovjeku.

Verali su se uzbrdicom svojih razmišljanja u želji da ih prinesu vrhu svijesti i prospu po dolini spavača kojima su jezdili kroz snove. Midar je sa još jednom promisli prišao sasvim blizu uvjerenju da bi bio siguran u ono što kaže: 

–  Snaga Ljubavi nikad ne napušta dobrog čovjeka!

An je više u nevjerici promišljao, o protoku i nedostupnosti, dodajući: 

–  Zabetonirane mozgove ni neznanje ne dotiče.

–  Kako će poruka da dopre ako je omotač svijesti tvrdokoran! ˗ našalio se Midar.

–  Ploviti nije isto što i letjeti! Kad postignemo i jedno i drugo, uvidjećemo da je razlika vrlo mala! – zaključi An i zaokrenuše u pojasu istočnog dijela neba iz čijeg pravca ih ugasi svjetlost namijenjena danu koji se rađao.

 

Nastaviće se...

PODELITE OVAJ TEKST NA: