U VRTLOGU

 

 

Više nije postojalo mjesto ni vrijeme gdje i kada se njih dvojica nisu mogli sresti i ispričati. Izrastali su iz kaputa istine. Mogli su da ukažu na svaku obmanu, želeći da uskoče u prostor i vrijeme gdje bi se istina izmakla na tren, da je odmijene u njenom odsustvu, jer je i njoj trebalo odmora, kako su to počeli obojica da osjećaju. Nošeni vihorom vječnosti u zavjetrini iza zvijezda, ispruženi na dva ukrštena štapa, lica okrenutog svijet(l)u, pustili su misli da se usele u vakuum i osećali ih, Midar Anove, a An Midarove. 

–  Vrtlog tvojih emocija je ogroman. Kažu da je svijet, život na planeti neka vrsta uređenog haosa. Možda je i tebi bolje da se uskladiš s vrtlogom svojih emocija, jer si dobar. Život te neće zbog toga staviti na posebno mjesto ili očito odvojiti od drugih. Zato ostani na toj vjetrometini, u tom viraumu, što bi naši stari rekli, ili ćeš vaskrsnuti ili će te u prah satrti. Iz života se još niko živ nije izvukao. Ja sam u svom padu jeknuo o dno i pustio da odskočim. Pružila mi se prilika da i dalje padam. U tom ponovnom padu me zahvatio vrtlog emocija i sad me lagano drži svojom snagom da ne padnem i ne kliznem u ponor tako naglo. Riječi i djela su naša vječnost, one nas vuku iz tog vrtloga nagore – plovile su Anove misli kroz polje Midarove svijesti.

Dva pionira besmrtnosti, zaogrnuta razgovorom svojih duša, nisu se mogla osloboditi promisli o životu na Zemlji, o brizi za čovjekom i njegovom okolinom i načinom kako da virusom vječnosti zaraze najljepše mjesto u univerzumu. 

–  Svijet je u raljama nečovječnih interesa. Otet je od Svevišnje sile. Ne vrijedi borbu pretvarati u igru. Moraju da postoje pobjednik i poraženi.  Oni koji se predaju, sebe vide u boljoj prilici. To je agonija, pristanak na ono zbog čega sam mogao živjeti sve svoje živote do kraja. I zato hoću još da se vraćam sve do trenutka dok svjetlost ne bude sijala tajnom vječnosti – bruj Midarovih misli prozujao je Anovim podrumom svijesti u kojem su se mogle sresti slike od početka stvaranja svijeta.

–  Mnoge stvari su izašle iz okvira morala onog vremena kad su nastale, nisam protivan da se čovjekove unutrašnje vrijednosti mogu preoblikovati, ali ne sve. Izvornu duhovnu česticu u nama ne može niko i ništa promijeniti. Ako išta ostane iza nas, poslije nas, to je onda ta čestica koja vaskrsava i oblikuje novu nadu – prihvatao je Midar svaku Anovu misao kao budala šamar i čeličio samopouzdanje.

–  Po meni, na početku bješe misao. Kad je čovjek dogurao do riječi, počeli smo sa laganjem. Usmeni dio predanja je mnogo iskreniji, istinitiji od pisanog, a mi smo od te sposobnosti, da bismo sve pamtili, davno otišli. Homer je bio nepismen, a spjevao je Ilijadu i Odiseju, djela koja zaokupljaju pažnju svekolikog svijeta, i uspjela su usmenim predanjem da prežive sve vrijeme do zapisivanja. Sjećam se kad je jedna velika poetesa, bard bulevara svjetlosti, u jednom od prošlih vijekova otvorila sajam knjiga, njena prva rečenica bila je: I osmi dan Bog stvori knjigu! 

U Anovom prtljagu svijesti bijaše mjesta za svaku Midarovu promisao, jer mu je budila sjećanje na dešavanja koja je i on rado čuvao u riznici svojih uspomena. 

–  Eto i tad smo razgovarali o toj temi, tema koju ti podvlačiš je nepresušna, uvijek ćemo joj se vraćati i uvijek će umjetnici imati razloga da joj pridodaju mišljenja svojim djelima – godila je Midaru Anova podrška.

–  Razumijem te! Tebe boli naša tragedija, boli te pogled u prazninu u kojoj si navikao vidjeti prostor u kojem si se rađao. Njega nema! Nestao je između dva treptaja oka. Naravno da dušu taj ožiljak boli, a nema dovoljno vremena da zaraste, ali zato će preživjeti ona duhovna čestica koju si spomenuo. Neke nove oči u koje se ona useli gledaće taj predio onakvim kakvog bi ga ti želio vidjeti i zapamti da te ta čestica neće zaboraviti, sjetiće se tvoje želje i doći će ma gdje da se nalazila i nagledati se ljepote za kojom ti sada čezneš. Čovjek je još mali da bi spoznao tajnu života, jer kad bi je sada spoznao, osjećam da bi je neodgovornošću zanemario i uništio. Zato tajnu treba vjerno čuvati dok se u glavi, u kosmosu čovjekovom, ne stvori momenat njenog vaskrsnuća. 

 

ANOV ODLAZAK

 

–  Poslije onog velikog nevremena, moj Midare, onda kad nam je umrla Anina i kad je nismo uspjeli ni sahraniti, mene je stihija odnijela daleko preko cijelog svijeta. Trebalo je da upoznajem druge zemlje, narode i običaje. Bješe mi zanimljivo u početku. Vidjeh velike gradove, upoznah crne i svakolike druge ljude. Zamišljah da su oni drugačiji, ali vjeruj mi, svi smo isti. Kad udariš nekog čekićem po prstu, svakoga jednako boli. Znao sam dugo i pažljivo posmatrati te strane ljude u njihovim zemljama i ne otkrih gotovo nikakvu posebnu tajnu. Vidim na njihovim licima zabrinutost, muku i neraspoloženje, isto kao i kod sebe, prepoznah ih isto tako kad se raduju i vesele, kad vole i kad su puni ljubavi, ništa oni to ne ispoljavaju drugačije od nas. Svi smo mi isti, od krvi, kostiju i mesa. Te naše osobine, živahnost i osjećanja, sve to kao sa istog izvora da izvire. I Bog je nama svima jedan i sve nas jednako gleda. Ali primijetio sam da nismo svi u stanju da damo smisao na isti način svemu sa čim se susretnemo u životu. Kad sam dokontao da je svijet jedno selo u kosmosu i da je tako svejedno gdje živio, da živio svakako ćeš umrijeti, onda sam odlučio da se vratim i živim tamo gdje pripadam. Na numeru mojih predaka, na ognjištu mog Anana, na bunjištu mojih djedova i pradjedova, u gnijezdu svog bijelog orla, u košnici svoje bijele pčele. Na pećinu sam mogao uvijek računati, ona je neprikosnoveno nasljedstvo sve dok i poslednji rodoslovnik bude postojao. 

–  Ane dobri, ne pitah te nikad o tvom potomstvu, steče li koga, orodi li se? 

Prekide ga Midar pomalo očekivanim pitanjem: 

–  Vidiš, dobro pitaš, ko sam ja da o tome odlučujem, ako Bog ne uperi prstom u mene, nema od toga ništa.  

–  Jesi li bio ženjen? 

–  Jašta sam nego bio! – ponosno odbrusi An. 

–  Šta ti se desilo sa ženom? – ne odustaje Midar od pitanja. 

− Ona je ostala tamo u tom dalekom svijetu, nije sama, ima ona veliki teret na svojim plećima. Čestita je i vrijedna. Božja smo mi djeca, tako da nam se On sam ne petlja mnogo u ono što radimo i kako živimo. Steći povjerenje Gospodnje nije mala stvar, to je milion malih stvari. Naša djeca žive negdje u nama, Bog zna hoće li ih pustiti van božanskog sjaja i milosti njegove. Jednom mi je davno rekao da ne brinem. Zar to nije dovoljno? Treba vjerovati, moj Midare, i ne plašiti se istine. U istini leži sve, čak i nerođena djeca. Ima djece koja se rode prije i mi nikad ne stignemo da im budemo roditelji, a ima i one koja se rode kasnije i mi zakasnimo da im budemo roditelji. Danas nije teško biti dijete, teret pada na roditelja. Zbog tog tereta roditelji postaju vrlo zahtjevni, traže da dijete još u djetinjstvu ispunjava sve njihove prohtjeve, kroz mladost ga prate i uvijek opominju na promašaje, teško se mire sa sudbinom da dijete postane svoje, a kad postane svoj čovjek, onda su roditelji prezahtjevni i traže da im djeca posvete svu pažnju i ljubav u njihovim staračkim danima. Zamisli, stvoriti nov život i odgojiti mladog čovjeka i jašiti mu za vratom čitavo vreme, ima li to smisla činiti osobi koju najviše voliš? Ja vjerujem u Božji plan, iako mi je rekao da mu vjerujem, meni to nije teško, mnogo mi je lakše nego maltretirati vlastito dijete. Čovjek koji je u srodstvu i neizmjernoj bliskosti sa dušom, nije bez djeteta, bar onoga koje vjerno čuva u sebi i ne dozvoljava mu da odraste. Duše su bešumne i tihe, dogodi im se da pogriješe i budu protjerane iz rajskog naselja, premještene u glib vremena u kome se koprcamo i dajemo smisao životu u vječitoj težnji da se vratimo prapočetku. Nije najveća mudrost roditi se; život je tajna, mudrost je preseliti se u vječnost. 

− Zato je to moja odluka − nadoveza se Midar − vječnost je moj put, moja težnja, jer znam da iz tog prostora mogu da osmišljavam, pomažem u odlučivanju silnom Bogu da pomogne grešnoj duši da se što bolje pronađe u životu. 

 

 

SLIKE PROŠLOG ŽIVOTA

 

 

Uspijevalo je Anu da dotakne stijenku nečeg tajnovitog, ali nije se nikad toliko upuštao u njeno razotkrivanje dok mu se dio tog starog znanja ne bi sam podastro da ga spozna i prihvati. Tako ga je jednog predvečerja dok je upijao posljednje sunčeve niti sa brda svog rođenja, jedna misao povela do mjesta sa kojeg on niti zna, niti vidi da bi mogao krenuti dalje.

To mu je došlo nekako sa svjetlom. Bljesne misao u podsvijesti i zadrži se kratko, pa niti umije niti uspije da se snađe da bi je prepoznao i utvrdio razlog njenog pojavljivanja. Preostane mu da razmišlja, pokušavajući da što preciznije sam sebi objasni taj momenat, kao da je na kraju nečega što je u stanju da zove beskrajem. Biće noći, biće sna, od vremena otkad sanja Midara, još nije ostao bez odgovora. 

Mjesec je opkoračio planinu i svijetli pred pećinom; mogao bi igle kupiti iz trave koliko se dobro vidi. Vuk istraživačkim pogledom šeta okolinom i upire ga na stijenu iznad rijeke koju smo zvali Ruža vjetrova. Daleko je, ali mjesečina kao da je približila. 

− Nekad pred spavanje, kad se toliko toga prisjetim, pokušavam da kriomice neke stvari ponesem u san. Ima tu svega, mašte, starih snova, suludih ideja, stvari sa granice mogućeg, a i onih iz zone sumraka, svemirskih orijentira, poneka kap nježnosti koja zna da odluta, pa mi dođe pred san i svega pomalo − razmišljao je An naglas i priželjkivao da se i ove noći u snu sretne sa Midarom. 

San, taj drevni čuvar svih tajni, voli svoje snivače, jer je u stanju da potpuno vlada nad njima i sve dok su vjerni i poslušni, stavlja pred njih tajnu da je pokušaju ugravirati u podsvijest i da postanu njenim čuvarima. Čim želja pregori i počne da remeti mir sa kojim su ušli u san, goniči u tom trenutku ugase svjetlo radoznalosti, a java se oslika u očima. 

Dok je ulazio u pećinsku sobu u kojoj je duša pronalazila odmor i zadovoljstvo, učinilo mu se kao da se tračak neobične svjetlosti zaglavio negdje u polutami u predjelu iza tjemena koji se teško dao primijetiti. San je jedini dio života poslije kojeg se možemo osjećati kao da smo se ponovo rodili. 

Nisam prebrojao ni prvih sto ovaca, a već sam se zatekao na mjestu do kojeg nisam osjećao da sam trošio vrijeme. Činilo mi se da je sa mnom i tračak one svjetlosti koji se pojavio dok sam ulazio u sobu. Nalazio sam se pored nepoznate rijeke na čijoj je suprotnoj obali bio podignut

visok zid. Nisam razmišljao šta bi mogao da bude taj zid, smatrao sam da je tu kraj, da tamo iza ne postoji ništa. Rijeka je tekla bujičasto, mutna ali svejedno zavodljiva. Osjećao sam se kao da joj pripadam, kao da sam isplivao iz njene bujice. Poželih da sjednem i da posmatram uzavrelu rijeku. Ubacim pokoji suvarak i ispratim ga u nestajanju, a zatim pogled potjeram uzvodno, sve dokle seže, do tutnjave bujice i zida pred kojim sve završava. Ne mogu osjetiti da je neko ikad u toj rijeci zaplivao, niti je zamišljam kao stanište riba. Na rubu otuđene svijesti stajao je onaj tračak svjetlosti i prepuštao se bujici i prelijetanju po beskrajnom zidu. Osjetih da se iza mene približava toplina i odreagovah. Pogled u snu je drugačiji; ono što vidimo nije u oku posmatrača već je u krvotoku i manifestuje se toplinom. Oči su samo signali koji usmjeravaju u određenim pravcima. Pored mene je stajao čovjek. Nisam se uplašio, jer znao sam šta to znači, mora da je onaj koga sam i očekivao. Da, bio je to Midar. Nisam mu osjećao ni stopala, ni ostatak tijela, ni glavu, ali sam nepogrešivo osjećao njegov duh. 

Upita me: 

− Šta ti je to na rubu svijesti, kuda si to ponio? 

An se nije snašao u prvi mah, ali se nije ni uplašio, jer strah bi ga vratio iz sna, a sad mu je najmanje do toga kad se Midar pojavio. Nasmiješio se i počeo nespretno da objašnjava to što je za njega bilo neprirodno. 

 − Volio bih da se taj zrak svjetlosti ugradi u riznicu uspomena koju sam sakupio kroz moje sanjarenje zajedno s tobom, dobri moj Midare, da se nađe u trezoru mojih sjećanja, kad je već uspio da sa mnom dođe u san i do ovog misterioznog mjesta pored uzavrele rijeke. 

Midar je nastavio sa pitanjima: 

–  Zašto ne odeš preko rijeke, možda to svjetlo pripada prostoru sa njene druge strane. 

–  Kako sa druge strane rijeke, zar ne vidiš zid ispred kojeg se sve završava?! − rekoh zbunjen. 

–  Koji zid? – upita Midar. – Ne vidim nikakav zid, tamo je baš mnogo uspomena i sjećanja iz mnogih košnica života brižno i vrijedno sakupljenih. 

An prvi put u razgovoru sa Midarom nije bio u stanju da ga razumije i još je jednom naglas potvrdio svoje zapažanje. 

–  Ispred mene na suprotnoj strani rijeke stoji neprobojan zid. 

Odjednom se smračilo, Midar je nestao, a noć se osula zvijezdama, koje nisu bile samo gore, kako bismo rekli na nebu, bile su svuda naokolo. Zida više nije bilo, samo zvijezde. I rijeka je bila puna zvijezda, kao da su se svi kamenčići u njoj pretvorili u zvjezdice. Ana je zahvatio osjećaj da može hodati po njima i preći na drugu stranu. Odlučnost mu je vrlina. Zvijezde kao da su jedva dočekale da krene, a one koje su svijetlile na površini rijeke počeše se pomjerati. Nije osjećao da korača, nego da zvijezde upravljaju i pomjeraju mu korake. San ga je brzo prebacio na drugu stranu. 

–  I gle – sav ushićen An poče govoriti samom sebi. – Onaj zrak svjetlosti sa ruba mog uma kliznuo je pred mene kao uzdah u srce i povede me kroz neke njemu poznate predjele, pokazujući mi likove, stvari i slike mojih pređašnjih života. Radovali smo se sve dok zvijezde nisu usahle i dok u mojim očima nije zasvijetlio dan. 

Kakvih sve zavodnika ništavila ne sretoh da bih okajavao njihove grijehove kroz živote koji su bili preda mnom. 

Midarov poljubac sa smrću načekaće se na mene. On je pobjednik, njegovi koraci su dalji od mojih. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: