|
|
| Ilija Šaula | |
| |
Vaskrs u Čistu nedjelju Anu su se u posljednje vrijeme povremeno počele dešavati čudne stvari na javi. Počeo je da razgovara sam sa sobom, ali je i dalje težio da mu se taj monolog dogodi u snu, pa makar ga onda donio iz sna i nastavio njunjoriti u svojoj pećini i širom planine, ne mareći za to da li ga ko čuje ili ne čuje. Bilo mu je samo važno da ga čuje njegovo srce i da sretne svog Midara.
– Zalijepilo mi se nešto u mislima. Već nekoliko dana osjećam čudne drhtaje tijela. Zateturam ponekad i posrnem zbog nesigurnosti. Kao kad se glavna greda, vjenčanica, koja će čitav vijek držati teret kućnog sljemena, nakon nekog vremena malo pošeremetila pa hoće da je poprave i zaštite od zuba propadanja. Tako mi je. Kao da neka sila u meni sređuje i zaštićuje duhovnu česticu od koje zavisi vidljivi i nevidljivi dio mene. Veliki valjak se okrenuo spram mene i dolazi primjetnom brzinom da me pregazi, a kako se približava, sve je veći i veći, tako da kad me pregazi neću biti svjestan da je to on, već Božja volja natjerana đavoljim bičevima da me prenese u neku zavjetrinu iz koje ću vrebati priliku da se dokopam okoline raja. Međutim, taj valjak kad stigne do mene, kao da me propušta kroz sebe i nestaje u eonskom beskraju ispraćen mojim uplašenim pogledom. Čini mi se kao da mi se to ne dešava prvi put. Misli tragaju po fiokama sjećanja i pokušavaju da pronađu sličan momenat koji sam već ispratio. Dani teški, prolaze sporo, nenaviknut na unutrašnje lomove, težim da mi se povrati sklad, čekam grlo da zapjevuši, čekam da se oglasim pticama cvrkutavim zviždukom i onda znam da sam opet svoj, da sam kod sebe i u sebi. Njunjorim neke riječi izrasle na obraslinama dalekih života, nesvjestan svakog traga i vlastitog postojanja. Ne znam ko sam. Naviknut na sve ovo što dodirujem i što mi čini radosti i tugu, u svakom obliku odricanja pobunio bih se, čak i ako bi promjena značila da je bolja i blagorodnija. Uzalud, taj moj Vijetnam se pokoriti ne da! Postoje trenuci koji se ne mogu mijenjati. Tad si Bogu na ispovijesti. Jednom sam umro i odmah se rodio iste noći, čak se ništa nije ni promijenilo naizgled, osim što je duhovna čestica zamijenila svoje mjesto sa nekom drugom. Ta druga se odlično snašla u novom okruženju, osjećao sam sve novine, a potisnuta sjećanja su izvirala odnekud, tumačeći mi legendu bivšeg bozona. I sad mi se nešto javlja u tom načinu promišljanja. Misao se počela odljepljivati. Crpi spoznaju o promjeni. Bio sam dovoljno odvojen od onih kojima moje mišljenje više ne znači gotovo ništa. Sada treba da se približim novim mišljenjima onima kojima će to i te kako značiti –govori sam sebi.
– Jesi li ikad vidio smrt u svim do sada neobjašnjivim dešavanjima? –prenu ga poznat glas
– Nisam! –spremno odgovori An.
– Pa zašto se onda brineš? Odabran si, ne rađaš nove živote, rađaš novog sebe. Sam sebe obnavljaš! Nemoj misliti da nemaš kraja. I da nemaš, to ti se ne bi nikad reklo. Ili bi se uplašio ili bi prestao da sumnjaš –reče Midar i kao da zatrubiše fanfare najavljujući novi lik u predstavi.
Noć u pećinu ulila je mrak crnji od kotlićevog dna nad ognjištem. An se probudi, razmišlja. Svoj li je?
– Znam da imam vuka, vidjeću da li će mi se jutros obradovati kao i obično.
Posjeta Boga pećini Probudio sam se smiren. Neki lijep san se odlijepio od mene. Pokušavao sam da mu pohvatam konce i ulovim prizore koji su mi se malo prije dešavali. Nisam uspijevao. Sve je nestajalo treptajem oka. Ispruženim rukama niz tijelo opipavao sam postelju sa osjećajem neizmjerne sreće. Dišem lagano, a misao kao da stoji na tjemenu uma i maše velikim barjakom, kao onaj sovjetski vojnik kad se u osvajanju Berlina na kraju Drugog svjetskog rata propeo na vrh ruševina Bundestaga i maše proleterskom zastavom. Tako je i moja misao zaposjela neki tron i silno želi skrenuti pažnju na sebe, da bi što ubjedljivije prikazala svoj trijumf. Jedino čuđenje koje mi se pojavilo u tom trenutku bilo je da nisam imao pojma o čemu se radi.
U pećini se osjećala prozračnost, kao da je odnekud doticalo više svježeg vazduha nego obično. Pomislio sam na vuka, volio bih da je tu, vjerujem da bi i njemu odgovarali ova tišina i spokojstvo. Ali on je vuk i po ko zna koji put želio sam sebi da kažem da nema potrebe da izjednačavam njegova i svoja osjećanja. Još me je Did učio da je njihova krv toplija od naše i da se mi ne možemo mjeriti istim mjerilima, ali to nije razlog da ne možemo biti prijatelji i imati veliko razumijevanje jedan za drugog. Zašto bi on spavao u mojoj najmilijoj sobi u kojoj se dešavaju najljepši snovi i u kojoj se najbolje odmorim? Kako bi to bilo da se ja zavučem u njegovu logu i remetim njegov red? To ne bi imalo nikakvog smisla. Nas obojica imamo svako svoju noć i ona nas drugačije ne bi prihvatila ni voljela. Morala bi nas trpjeti.
Zagledan u tavanicu pećine, osjećao sam kao da nešto sipi po meni, kao da nešto svjetluca i zavarava svjetlost očiju. Mora da je nešto sa očima, ovlaže, pa znaju da titraju u dosluhu sa ozračenjem. Spavao sam u džemperu od crne vune, to mi je bila navika; volio sam ga obući na golo tijelo i taj dodir mi je stvarao posebno zadovoljstvo. Osjećao bih elektricitet u nekim momentima i to njegovo strujanje i pucketanje bi mi godilo. Po navici sam zamahnuo desnom rukom po lijevom rukavu odozgo prema dolje, kao da ga brišem od nečega, kad se u trenutku pred mojim očima stvori oblak svjetlucave prašine, toliko svjetlucave kao da sam prosuo zlatnu prašinu kojoj je dovoljno da svjetlost iz očiju pretvori u zvjezdice kao one koje se naziru u središtu Vlašića. Bože, kako je ovo moguće! Znam da sam jednom ranije primijetio nešto slično, ali nisam toliko obraćao pažnju, bilo je na dnevnom svjetlu i pomislio sam Bog zna šta je. Ovaj put je to drugačije i učestalije, jer kad sam i lijevom rukom mahnuo po desnom rukavu isto se ponovilo. O, Gospode, šta si ovo noćas po meni prosuo? Da li me plašiš ili me vječnosti približavaš? Kakva bi ovo nagrada mogla da bude?
Ustao sam i provukao prste kroz kosu, kad pred očima zaiskri mnoštvo zvjezdica. Pogledah u šake, a one svjetlucave, čak i prostor oko ruku kao da zrači nekom vrstom svjetlosti. Da li ta energija isijava iz mene ili je mene opkolila neka sila sa kojom se do sada nisam susretao? Sam sam u pećinskoj sobi i ne znam šta bi me moglo posuti ovakvim čarobnim prahom. Prožimao me osjećaj da ne smijem doći u dodir sa vodom; činilo mi se kao da bih gorio u tom trenutku. Nisam bio uplašen, ali sam se zabrinuo. Uzeh ponjavu kojom sam se pokrivao i otresoh je; odjednom se nađoh u sobi punoj svjetlucave prašine, u oblaku punom čarobnih zvjezdica koji je ispunio sav prostor. Sreća posta još veća.
Poželih da istrčim pred pećinu da podijelim sreću sa vukom i orlom, a tako bih rado da nam se i zmija pridruži. Pomislih i na Midara, na Dida, na mog Anana i Aninu, na svekolike moje pretke i sve starce mudrace koji su živjeli i još i sad žive u nekim vremenskim čaurama i pojave se samo u trenucima kad postoje valjani razlozi za to. Šta ću? Stojim, gledam i razmišljam. Ne napušta me osjećaj sreće. Pomislih na sudbinu. Pomislih i na onoga koga sam smatrao da misli na mene. Možda je čovjeku moguće da se promijeni tjelesno stanje i da se pretvori u čestice koje povezuju sa čistom životnom energijom i prenesu na drugi kraj svijeta brzinom svjetlosti i još brže se sastave ponovo u cjelinu u kojoj su bile. Ko zna, možda su to takve nekakve čestice, možda da malo pričekam, možda se uistinu neko pojavi u mojoj sobi? Plašim se da povjerujem u tako nešto, ali zašto da ne vjerujem, samim tim dajem veću mogućnosti tome da se ostvari.
Poslije svakog treptaja očiju zvjezdice se razrjeđuju i nestaju iz prostora, ali ih je još dovoljno da se mogu primijetiti. Sve pomišljam da je to neki Božji znak. Možda me napustila sva ona silna sunčeva energija koju sam kroz oči primio u krvotok? Dok ne znam istinu mogu u svašta sumnjati. Možda u pećinskom zidu ima zlatne prašine, a otkud znam da je to baš zlatna prašina. Možda se obična prašina odnekud prosula po meni, a sad mi sve to u mojoj svijesti stvara neku čulnu obmanu, uobraženost da bih neke stvari zapažao drugačijim nego što jesu. Moja Anina bi rekla: Nije ništa bez Boga! I odmah se hvatala ugljevlja i vode da mi čita uroke. Sreća me toliko obuzimala da mi je došlo da vrištim i da se glasno smijem obuzet božanskom snagom i pozitivnom energijom. Nisam osjećao nikakav miris prašine u prostoru, liznuo sam ruku i ništa neobično ne pobudi moje čulo ukusa. Sve se to dešavalo u tišini, vid je bio najizraženiji, jer sam mogao prostim okom da zapazim te male čestice čije dodire nisam osjećao kad bi se spustile na moje ruke, lice, kosu. Ali uz osjećaj sreće kao da mi se budila mogućnost opažanja nevidljivog svijeta. Pomislih, vrijedilo bi umrijeti, pa da sve počnem ispočetka, ko će sa ovim izaći na kraj, ako se počnu učestalije dešavati takve stvari. Međutim, sjetih se odmah jedne mudre izreke, da najkomplikovanije stvari postaju vrlo jednostavne kad otkrijemo njihovu suštinu. Ipak se opredjeljujem za stav da je bolje posvetiti se misaonom proučavanju tog nevidljivog svijeta; nešto će se otkriti, i sa najmanjim otkrovenjem zagonetka će se početi odgonetati.
Dao sam sebi za pravo da je Bog posjetio moju pećinu, a sad ću ja u razgovoru sa mojim Midarom dokontati da li je to stvarno bio Bog ili je dio božanske promisli izašao iz mene pa se oplemenio u mojoj pećini.
Okrenuh se izlazu i zakoračih u novi dan, bogatiji za jedno nesvakidašnje iskustvo. Vuk se spuštene glave i ispruženih prednjih šapa protezao i očekivao da ga pomilujem i poželim mu dobro jutro.
*** nastaviće se
|