detalj slike: KRK Art dizajn

BEZVREMENOST

Nakon onog događaja sa česticama zlatne prašine u pećini, postao sam bezvremen, bez odnosa prema proticanju vremena. Nije za mene više postojala prošlost, kao što nisam mogao proniknuti ni u budućnost; živio sam svoju stvarnost. Neobičan osjećaj, nevjerovatan moglo bi se reći. Moja Anina je opet postala moj sagovornik, Anan mi je bio na raspolaganju kad god bih poželeo da budemo zajedno, sa Didom sam se viđao isto kao i sa Midarom, čak sam i njegovog Balčaka jednom sreo i kada sam to htio da ispričam Midaru nije želio ni da čuje. Molio me da mu ne besjedim o ponoru koji kad nema koga gutati onda guta samog sebe. 

− Daj, Ane, mani se tog suludizma oko mog Balčaka, pričaj ti meni svoju istinu koja nadahnjuje, koja ljude vodi na svjetlo, a ne u ponore. U tebi je tajna života, tebi je Bog ušao u pećinu i ti si ga uspio prepoznati. Vjerujem da je još mnogo znakova koji ukazuju na njegovo prisustvo, kako u tebi tako i u okolini u kojoj živiš. Ja sam presrećan kad mogu vjerovati u to što mi govoriš i kad mogu biti tu pored tebe i tvoj prvi svjedok tog radosnog dešavanja. Bog je kristal koji je umio da izabere srce u koje će se useliti. Vjeruj mi da sve pomišljam da On namjerava neku blistavu stvar da učini kroz tebe, koja će biti dobrobit za svekoliko čovječanstvo ili želi da pokuša kroz tebe da nam objelodani bar zrnce istine uz koju bismo mu se svi mi mogli bar još malo približiti. Reci mi osjećaš li kao da se spremaš na neko veliko putovanje pa želiš da glavninu stvari u svom okruženju i svojoj pećini posložiš na pravo mjesto, budući da te ne bi bilo tu neko vrijeme? 

− Šta ti pričaš, Midare, kakva je tebe prašina oprašila, da se nisi ludih gljiva najeo ili ti neko mišomora stavio u piće? Kakav moj odlazak spominješ? Ja koji sam se skrasio na ognjištu svojih predaka, ja koji sam čitav svijet prošao i vidio da nijedno drugo mjesto nije namijenjeno za moj život nego ovo ovdje. Ti bi mene slao na putovanja. Gdje ja to treba da odem, a gdje nisam bio? Ne interesuje mene nijedan dio ovog nebeskog bespuća osim ovaj ovdje, ova moja pećina, ognjilo mojih predaka i luč koju su mi ostavili da uredno sačuvam i predam u amanet nekom iza sebe. Kome, to ćemo još vidjeti. Nije ni moj Anan znao da će mene roditi i da će njegova pećina svijetliti kad mu svjetlo u očnim zjenicama zgasne. 

− Nisam rekao da ćeš da otputuješ, nego da li se osjećaš tako kao da ćeš otputovati, jer Gospod kad nekog sprema za velika djela, uglavnom ga sprema za neka putovanja. Ta putovanja mogu da budu takva da ne treba da se pomjeraš iz svoje pećine a da otputuješ do prostora o kojima neko ne može ni sanjati, a kamoli ih zamisliti. Život je danas toliko smutan, da svaki čovjek ne umije da razlikuje duhovno od tjelesnog i toliko je pod vlašću tijela da mu duhovna blagodet ne pričinjava ama baš ništa. Čovjek ponire u duhovno kad ga skoli tuga, a sreću ne umije da sretne u tom prostoru kako umiješ ti, moj dobri Ane. Nemaš razloga da se ljutiš na mene. Ako niko ne zna, ti znaš mene i moj odnos prema ljudima, umijem da volim svakoga, a najveći broj ljudi mene ne želi ni da vidi. Ne znaju kako su mi stegli omču oko vrata, a meni nije žao mene. Žao mi njih!  

− Predlažem da otćutimo nastavak našeg razgovora, mislim da će nam se u tihovanju sve samo reći, onako kako treba – izustih. 

I otćutasmo, svaki svoju legendu. 

PRED VRATIMA NEBA

Moj vuk je mene volio, nikad me nije ni mrko pogledao, a kamoli da je pokušao da me povrijedi. Uvijek sam se osjećao zaštićenim pored njega. Znao sam se zapitati zašto je to tako i zašto je to dobro? Doživljavao sam ga simbolom prostora u kojem smo se kretali, sve je to više pripadalo njemu nego meni, činilo mi se da sam na njegovom terenu i da je on mene prihvatio da budem s njim, a ne ja njega. Možda nam se samo promišljanje razlikovalo, ja u njemu nisam mogao vidjeti ništa više od vuka i dobroćudnosti prema meni, a on u meni kao da je video neku vrstu svoga boga kome je vjerno služio. Ipak je on pored mene imao dva svijeta, jedan koji smo nas dvojica dijelili i drugi u kojem je on bio sam, gdje mu nisam bio potreban u borbi za život, u lovu, u odbrani, u potrazi, u parenju. Ponekad bih ga, dok bismo sjedili zajedno pred pećinom, uštinuo malo za plećku da vidim hoće li odreagovati, da bih se uvjerio da je on uistinu pravi vuk. Trgnuo bi glavom prema dolje, mrdnuo samo jednim uvom i skrenuo pogled prema mojim očima. On je pravi vuk, tu zabluda nije mogla postojati. Izgledao je ponekad kao da ima naborano čelo, kao da brine, pronosio je sigurno neke misli kroz svoju glavu ni ne pomišljajući da ih podijeli sa mnom. Rijetko je želio da se poigra, čak i dok je bio mlađi; ako bi se i zaigrao, brzo bi stao, kao da se postidio toga što radi. Viđao sam da je odlazio do rijeke na mjesto za koje sam pouzdano znao da je bilo jedno njihovo leglo, u određenom periodu godine spuštao bi se dolje i nije ga znalo biti do tri dana pred pećinom. Kad bi se vratio, nepomično bi ležao potrbuške ispruženih prednjih šapa i spuštene glave sa nekom sjetom u očima. Tek bi predveče znao da ustane i obiđe sa mnom hranilice za ptice i baštu u kojoj sam uzgajao nekoliko vrsta začinskog bilja za moju prirodnu apoteku. Nikad se nisam noću uvjerio da on zaista spava, jer kad god bih izašao iz pećine, rekao bih da je bio budan i na takav način skupljao snagu, upijao energiju noći koju bi danju koristio za svoju legendu i poštivanje mene. Nikad otkad smo zajedno nisam imao priliku da upoznam njegovu surovu prirodu. Kad bih rekao Midaru da vuk noću nikad ne spava, on mi je znao reći da vuk noću guta Sunce, oca neba, a ujutro nam ga ponovo podari kad ode tamo iza Mrke šume. One noći kad sam se našao u riznici mojih prošlih života, shvatio sam da je moj vuk ipak moj čuvar, donosilac moje pobjede, jer moja borba sa životom ne bi nikad toliko potrajala da nije njega bilo u tom periodu kad je Bog najviše zahtijevao od mene. Zahvaljujući njemu, moj cilj je ostvaren. Nismo mi još dorasli vučjoj prirodi. Tog jutra kad se nebo spustilo pred pećinu i otvorilo svoja vrata da se u njega uselim, vuka tamo nije bilo. S tom bolnom spoznajom prešao sam prag neba. Vjerovao sam da je pored rijeke. 

Orao je bio zaštitnik našeg dijela svijeta, kao da je upravljao i samom božjom silom kad bi se spuštala na planinu i donosila sljedovanje koje joj je pripadalo. On nas je sve činio slobodnim, jer njegovo uzlaženje do neslućenih visina oslobađalo je i najzatočeniju misao. Nikad ga nisam vidio u paru, niti da leti niti da se odmara na vrhu litice, uvijek je bio sam i uvijek je njegov kliktaj treperio nad planinom kao simbol dobra. Ako ga ne bih čuo u neke dane, znao sam da će planinu pohoditi nepogodonosni oblak.

 Orao je po nekom mom prostom shvatanju bio duhovni dio životne energije. Midar ga je opet krstio po svome i govorio da se orao nadvije svojim krilima nad danom i tako se stvori tama u kojoj dok se mi odmaramo on je proždire i taman svane kad završi, pa onda s ponosom obznanjuje dan i raduje se suncu. Onoga jutra kad sam izašao pred pećinu da uđem na vrata neba, naravno, pomislio sam i na orla. Nisam začuo njegov kliktaj, ali pogled ga je prozreo u njegovom uznošenju, kao da je nešto držao u kljunu dok je u bešumnom letu klizio pravo prema suncu, koje se pomaljalo nad Mrkom šumom. 

Hajde što mi je stari Ormazd namijenio vuka i orla da sa njima dijelim podneblje, to mi je bilo, u planinskim uslovima, nekako i logično, ali zašto mi je dodijelio sa njima zmiju, to u početku nisam odmah razumio, ali već nakon našeg prvog susreta počeo sam da prihvatam njenu ulogu u mom pohodu do životnog cilja. Zmija je poslije Boga istinska odbrana u odsustvu dobra. Ona je lijek i otrov koji su najdjelotvornije supstance kad nas treba zaštititi i spasiti. Otrovom se oslobađamo moći loše namjere koju poslije toga pretvorimo u dobro, dakako sve to u sebi samima. Zmijino prisustvo u našoj blizini od ogromnog je značaja za naše bivstvovanje. 

Tako je i tog jutra, kad je Svevišnji umilostivio nebo i spustio ga pred moju pećinu i širom otvorio vrata nudeći mi da uđem, preplavilo moju dušu, srce i tijelo nebrojeno mnogo slika, uspomena, likova ljudi i životinja. Cijeli svijet koji sam preplovio, preletio i unio pogledom u dolinu srca, sad je bio preda mnom. U zaglavlju svih tih slika, u svom najljepšem izdanju, stajahu moj Vuk, Orao i moja Zmija i u tom momentu shvatih njihovu ulogu, značaj i udio u mom boravku na planini. Bez njih ne bi bilo cjeline koja drži svu ovu planinu, Jagorovo drvo, Midarovu ljubav, moju pećinu, svekoliki svijet i potonjeg njegovog stanovnika. Nisu dozvoljavali da me napušta dobra misao koja je i život činila dobrim. Ako sam ikad griješio, a jesam, svjesno ili nesvjesno, njihovo prisustvo me gonilo pravdi, kroz snove i javu, otkrivali su mi suštinu postojanja u svim svjetovima koji su mi se otvarali. Moj duh je bio snažniji nego ikad, moje tijelo je istrajnije i moćnije uvijek bilo u društvu sa vukom, orlovskim kliktajem i zmijskim pogledom usmjerenim prema dobru. Pored njih sam savladao potpunu odanost prirodi i onome što je dopiralo iz nje da bih umio vjerovati i ispuniti nadanja. Tek njihova ljubav čovjeka čini savršenim, a naš zajednički život utemeljio je u meni harmoniju prenosivu u naredna životvorenja. Upravo zbog te harmonije koju stekoh njihovim prisustvom, Bog se umilostivi i posjeti me u pećini one noći kad prosu zlatni prah svoje duše i učini me bezvremenim. 

Nisam više morao da brinem o tome koju ću stranu da izaberem. Znao sam da sam na strani dobra. Znao sam da sam sa Midarom, Aninom, Ananom, Didom, starim Megedom, Malbašom i svim dobrim, vječnim starcima i mudracima koji me primiše i svrstaše među graditelje svjetova.

Nedugo poslije uznesenja vratih se u san onog dječaka Novaka na brdu mog djetinjstva. Sretosmo se ispod kruške. Oči su mu svijetlile od radoznalosti, dok mu je osmijeh iscrtavao rupice na obrazima kroz koje je svjetlost unosila svetost i uručila mu moju duhovnu amajliju koju sam njemu namijenio. Zagrljeni, zajedno bacismo pogled preko Mrke šume, namignu nam zvijezda Danica i sav svijet bijaše naš! 

***KPAJ***

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: