GRAD KOJI JE BIO MOJ
KrkArt
Taj grad
je jednom imao ošišane parkove
i to na kratko
vojnički.
Samo su stabla stršila
bez krošnji
bez lišća.
I ptice, i komarci
su tad napustili
taj grad
čudno podšišan
bez krovova na kućama.
Umjesto prozora
na kućama su zjapili otvori
iz kojih je dahtao
palež
trulež
i dah ljudske gluposti.
Na cesti je ležala crknuta svinja
druga ju je jela.
Nisu samo ljudi kanibali.
U dvorištu bolnice
bili su parkirani smeća kontejneri
prepuni odsječenih ljudskih udova.
Crnile su se rupe očnih duplji
na glavama ljudskih leševa
razasutih po ulicama
ošišanog grada.
Na groblju
su izašli leševi
iz raskomadanih kovčega
uz pomoć artiljerijskih granata.
To ni vampiri
nisu uspjeli da prežive.
Poneki živi
i ja među njima
šetali su tuda
nekim svojim poslom.
Tražio sam nešto,
ono što sam uništio
prisustvom svojim
u ogledalu obmane.
Vratiše se komarci.
Vratiše se ptice.
Ozeleniše glave parkova.
Ali to više nije grad
koji je bio moj.
Bio je taj grad
zelen i pre toga,
pre ludila i mržnje.
Sjećam se
nisam pitao devojke iz kog su plemena,
kojoj crkvi pripadaju,
koje im je boje koža.
Samo sjaj iz očiju
miris kose
i požudne usne
su mene očaravale.
Sve su se one zajedno
šepurile doterane
na gradskom šetalištu
kraj Vuke i Dunava.
Znale su te klupe
pored mog šetališta
za bolje dane,
za parove zaljubljene.
Gdje muškarac voli ženu
po sjaju u očima,
mirisu kose
i čežnji ljubavi uzvraćene
sa njenih usana.
Nema više moga grada
ni mladosti
ni poljubaca
u ruševini mog sjećanja,
u očaju
mladog starca.
KrkArt
PRIJATELjIMA... NEKADAŠNjIM
Vičem i galamim iz srca svog.
Izbacujem istinu na neplodno tlo.
Nekom dosadnom mržnjom
moji me prijatelji zaobilaze.
“tmurno je nebo svo”
Zovem telefonom kao zamišljen pas.
Slušam poruke pomalo besmislene.
Nisam otuđen jer nemam od čega.
Ne gledaju me više oči snene.
Opaljena kosa kremenom sreće
ne pada više na moje oči.
Klonulo mi čelo svevidećeg oka,
lavlja duša preko mene kroči.
Tinja nešto silno u mom srcu,
kao nebo, kao oblak, viša sila
želja zaborava, da isčezne
gorak osmijeh, čemer, moja gorska vila.
ČUDNOVATI KLjUNAŠ GRADA MOG
KrkArt
Ove su godine
prvi put viđeni
čudnovati kljunaši
grada mog.
Vidio sam plave,
vidio sam zelene
i grakću ko jedan
u jatu svom.
Moj je grad
podijeljen u zone
plave i zelene
gdje oni rone
u pivu slasti
i jutarnjoj kafi
bez imalo želje
da ukrste boje.
Dunav teče
prkoseći svima.
Ne prima boju
ni trave, ni dima.
Čudnovati kljunaš
čudnovata rijeka
čudnovato nebo
čudnovatog vijeka.
Možda će jednom
u mom gradu
postati perje
opet šareno.
Da kljucamo zajedno
svoju nepravdu
ipak je samo
želja pjesnika.
VUKOVARSKOJ ĆIRILICI
KrkArt
Survavaju se stijene okolnih planina
u glavi izmoždenog ludaka.
Kolabrira mjesec u tmini zgužvanih oblaka,
kapitulacija pregaženog psa.
To je stvarnost ovih dana, razdrljena;
u desnici čekić
u ustima pravda
lažima iskazana.
Još nam krv zemlja upila nije,
zemlja zaborava.
Volim te grade moj
i bez pisma
i bez čekića.
Nije Dunav a ni Vuka
ničija prćija.
