DOLINA SRCA
Sjetim se kravljeg zvona. U mom selu, kad bismo gonili blago na pašu po dubravi sunca, obavezno bi zvono nosila najbolja krava, kako bi druge išle za njom i kako bi čobani znali gdje se krave nalaze kad im nisu u vidokrugu. Meni je to zvono uvijek bilo najčarobnija stvar. Zvono je simbol glasonoše i taj cik koji je proizvodilo i dan-danas ponekad čujem kad zaustavim vrijeme i dah. Tad negdje u potiljku svijesti čujem zvono moje krave Kolove kako preko Kolarišta predvodi ostale krave i sve one moje dobre ovce, dok jaganjci malo zaostaju poigravajući se po obalama i oko mene. I tako, rubom Mrke šume, dođemo do lokve. Kad su kiše, lokva se dolije i žabe budu veselije. Pas Bobi obično dotrči od kuće pred stado i svog čobana, umiljavajući se oko nogu. Srcem punim žara, htio bi da potjera ovce, pa gledam da ga što duže zadržim pored sebe, dok se blago ne napije. Krava Kolova uglibi prednjim nogama u mulj da bi dohvatila onu što bistriju vodu, dok sve druge krave piju s kraja, zajedno s ovcama. Bacim pogled na zvono, a ono se ugušilo u vodi. Meni ga žao i jedva čekam da se Kolova napije samo da bi podigla glavu i vratila zvonu cik, te da krene laganim korakom uza stranu i dovede svoju družinu pravo do jasli i smiraja. Prije nego što bih otišao da legnem, znao sam da naćulim uho u želji da čujem kravlje zvono jer Kolova je znala, baš u taj čas kad se spremam na konak, da zama’ne glavom i poželi mi, cikom zvona, laku noć. Jednom mi došlo u san da sam ja zvono, baš to zvono oko kravljeg vrata i zaglavila krava u tu istu lokvu da pije vode, a zvono se nenadano potopi... Uh, jedva se probudih, u strahu da se davim. Uplašen i sav znojav, skočih iz kreveta, izgorio od žeđi. Nagnuh se u prošlost da se napijem djetinjstva. Ništa ne može da zamijeni ono što je ostalo u dolini srca. I mislima treba navodnjavanje. I zvono koje locira stvarnost.
