detalj slike: KRK Art dizajn

ZGARIŠTE

Blještavi sunčevi zraci probijaju su se kroz mračne, uskovitlane oblake i obasjavaju krajolik.

Kao posljedica ili vjerna pratnja oluje, oblaci pristizahu sa zapada. U neprekidnom nizu, guraju su se i tumbaju unedogled, a sve mračniji jedan od drugog.

Tek bi se katkad, kroz nekakvu pukotinu u njima, probijao uzak snop svjetla i kao bljesak obasjavao i iz polutame izdvajao sad ovaj sad onaj predio.

Tada bi se jasno ukazivalo umiveno, mlado proljetno  lice ovog kraja. Ispod sivomodre do ljubičaste tame zlatni zrak je jasno izdvajao naglašene, besprijekorno čiste bjeličaste površine ustalasalog žita. U svom razmahalom klasavanju po lukama i obroncima, njihalo se i u talasima isticalo iz nabujalog zelenila. Voćnjaci su već odavno svoje cvjetove preobrazili u odmetak, pa se ovako jasno i ne razaznaju.

 

Sa ovog visa, ove nakošene i pokisle livade, pogled  puca prema zapadu sve do horizonta. I dokle god je oko dopiralo, slika je svuda ista. Mjestimični snažni zraci svjetlosti pomjeraju se i ukorak nadolaze, pomiješani s nemirnim oblacima, gurajući se i boreći u posljednjem grču bez pobjednika. Ko li će nadvladati koga? Da l′ smračiti sve oblaci, il′ spaliti zraci. Sve se to, tako uskovitlano, uskomešano i u opštem magnovenju pomjera prema istoku, za tek odbjeglim pljuskom, potopom što se izli i ostavi sve natopljeno, da se samo okapava i isparava.

Tek što pljusak ode nadošlu tišinu još paraše grmljavine. I dok su se posljednje kapi okapavale sa kabanice, između grmljavina se čulo još samo prigušeno dahtanje konja i škripa kože na sedlu.

 

Kročeći posred ovog prizora, Stojana su obuzimale njegove misli: - Krajino moja... Između ovih silnih suza vidim ti i osmijeh. Maloprije mi izgledaše kao da za tobom plaču svi Bogovi, a evo, ti se opet osmjehuješ... Ima snage, ima još života u tebi, vidim da ima.

Sa ovog visa jasno se vidi kako ti i Krajišnik lice otkri, uljepša ga voćnjacima i livadama, njivama pooranim i pod žitom, šorovima grozdovima svud nabacanim, što su baš tu i samo takvi nedostajali, pa da se stvori takav pogled. Samo, i šorovi su prošarani, porušeni. Ponegdje nedostaju krovovi, negdje cijeli zidovi. Negdje se ni dim ne vidi. Tu i tamo su ostali samo još temelji i zgarišta, a ukućani, Bog zna šta je sa njima.

Krajino moja, vijekovima si u muci. Vijekovima dušmani ispod tvoga neba jezde, a koliko vidim s ciljem da sve satru i zatru. Svojom pohlepom su toliko zaslijepljeni da ni ove ljepote ne vide. Jedino im je harač lijep. Jedino im prikupljena stoka i natovarene vreće žita mogu zagolicati oko, razgaliti dušu. Samo, pitanje je koliko će i u tome uživati, jer kako rade, ni harač im neće dugo trajati. Kmetovi će im izginuti u pobunama, prije nestati nego li prihvatiti ovakvu vlast.

I kakva mi je to vlast koja narod satire i razgoni, kao da želi da ga je što manje, bez obzira što od poreza živi? Ako nije od naroda, onda ni od Boga nije.

A kada bi sav narod rastjerali, ništa više ne bi ni izgledalo ovako... I prirodu bi ubili, poremetili je, razorili.

Ne bi bilo ni ovih prošaranih voćnjaka, ni varošica, a onda ni livada ni proplanaka, ni pooranih njiva ni žita. Sve bi nestalo kao da nije ni bilo. Sav ovaj kraj ćutao bi u nepreglednom sivilu, utonuo u beskrajnu bujadaru i korov, pustoš ljudsku. Kud′ bi onda harač haračili, od koga bi porez ubirali, tu gdje čovjek domaćin nesta a samo vuk mrki osta? Nema milosti u osvajača, a ni obzira. Svaki čini isto, ispred očju ti oreolom maše, a iza leđa đavole napikava, dok pljačka, grabi, prisvaja. A kada se đavo lati oreola, teško čovjeku i narodu, svim vrijednostima i tekovinama njegovim. Iza svakog pira đavoljeg samo pustoš ostaje, kao kazna čovjekova, ali i opomena...

 

Visoko podignuta Ivanova ruka prekide tok Stojanovih misli. Naprijed zastade Ivan, a za njim i Marko Unčević.

 

Kada su kretali u izviđanje, Marko je izrazio želju da jaše sa njima. Nakon prijedloga oca Radoja i uz okolnosti u kojima nije za očekivati opasnosti na ovom putu, bijaše mu dozvoljeno da i on krene. Premda to gotovo nikad ne čine, ovoga puta učiniše izuzetak, s obzirom da je Marko veoma ozbiljan i pouzdan momak, te kao takav, treba da se kali i stiče nova iskustva. A kako će ako ostaje i sjedi kod kuće. Ovako burna i teška vremena zahtijevaju od svakog čovjeka da što prije sazrije, da se što prije prekali, kako bi mogao odgovoriti zahtjevima života,  spasiti sebe i nejač pored sebe. Potrebno je što više takvih, jer i ostalima će biti lakše i bezbjednije. Budući da je Marko dobar i veoma sposoban momak, nisu se mnogo dvoumili da mu omoguće nova saznanja i iskustva. Nakon što su krenuli, Marka su, kao štićenika, smjestili u sredinu male kolone.

 

Odavde, sa ivice visa, sa čuke livadom opasane, otvori se dolina Une. U bezbroj nijansi i tonova proljetnim je vezom izvezena, pljuskom umivena, a sad obasjana, pa se sva presijava, kao i Una. A tvrđava Ostrovica, sa suprotne čuke, stražari nad njom.

Nije to tek nekakvo utvrđenje, već tvrđava velika i po cijelom brdu zalegla. Iako stoji suprotno i nizvodno udaljena možda i do tri kilometra, jasno se vidi da su mnogi dijelovi novi i dograđivani. Izgleda kao da je u stalnoj izgradnji i porastu. Jasno se bijele i dva nova puta od nje. Spuštaju se krivudajući niz dvije razuđene kose. Jedan se spušta pravo na velik drveni most preko Une. Daske mu drže bezbroj ukovanih stubova i greda, a sa strane štiti masivna čvrsta bočna ograda. Most spaja dva izdužena i, niz same obale rijeke, razasuta naselja ili džemata. Niz put i preko mosta kreću se nekoliko zaprega.   

 

Iz unutrašnjeg džepa dolamice Stojan izvuče mali, teleskopski durbin. Bijaše to uspomena od oca Janka. Ni Janko se od ovog malog sredstva nije odvajao otkada ga ga je dobio. I njemu je bio uspomena od prijatelja, moreplovca Lazara.

Sada se mnogo jasnije vidjela tvrđava i njena unutrašnjost, onako nagnuta niz padinu. Tek sada se moglo osjetiti kolika je i sa kakvim sadržajima.

Moglo bi se reći da je to jedan snažno utvrđen i neosvojiv grad. Gradske zidine su mjestimične visine i do deset metara. Polegle su preko neravnih stijena i litica, sa bezbroj nizova puškarnica i prozorčića za strijelce. U gornjem nivou nadsvođene su gornjom stazom i palisadama. Na mnogim se mjestima provlače kroz kule, štiteći i opasujući mnoge sadržaje. Mnogo je tu ljudi u pokretu. Očigledno da je tu smješten i veći broj vojnika, jer se u krugu zidina nalazi više spratnih, kamenom zidanih i drvenih objekata, koji su mogli služiti za stanovanje. Vidjelo se i mnoštvo ljudi zaposlenih na izgradnji. Posvuda su odložene hrpe kamenja, greda i pijeska. Na više mjesta bilo je štala i ambara, a u jednom kraju mali voćnjak i bašta.

 

Kako bi katkad koji sunčev zrak, onako protisnut između oblaka, naišao preko tvrđave, ona bi zabijeljela u punom sjaju, pri čemu bi se još više istakla iz krajolika.

 

Ta slika koz durbin i Ivanu je izgledala neobično, gotovo nestvarno. Bio je to poseban niz tamnih i osvijetljenih predmeta, prošaran mnoštvom sićušnih pokreta, i zbog velike udaljenosti, bez ikakvog zvuka. Nakon stišavanja grmljavine jedini zvuk je dopirao sa suprotne strane ili gotovo iza leđa, i ni po čemu se ne bi mogao povezati sa onim što se kroz durbin vidi...

Pročišćenim zrakom poslije pljuska, jasno se ističu zvuci stada koje izlazi na popodnevnu ispašu. Kroz mlado lišće tek okupane šume, dolje negdje u dnu lijevog dola, bučan šum planinskog potoka povremeno nadglašava ovčije zvono i lavež pasa čuvara. Laju kao kada stado dovode i svijaju na predviđeno mjesto. Iznad svega toga, u skladnim prelivima tonova i odjeka, ističe se i pastirska frula. Zanimljivo bijaše posmatrati kako se prepliće smirivanje nevremena sa smirajem dana.

 

I sa desne strane, iz desnog dola, dopiru zvukovi upornog laveža pasa. Sve što se sa te strane čuje, dopire iz naselja podno visoke bukove šume, kroz koju se ništa ne vidi.

Lavež se u talasima pojačava pa izgleda da su psi usred grčevitog nastojanja da nešto odbrane... Tek iznenada se razabra i ljudski glas, koji je više ličio na urlik:

    -  Kažete da žita nemate, a šta je ovo?!... Šta je ovo?!

Nastade žamor ljudi, lavež se pojača i ču se rzanje konja, sve dok pucanj nije odjeknuo i paralisao sve... I dok se još gromki odjek prelijevao preko dolova, ciknu i druga puška...

Osmatrači s brda samo se zgledaše. Ivan pruži Stojanu durbin i tiho prozbori:

    - Dolje su haračlije. Još je opasna i pogibeljna situacija. Ovo mi ne sluti na dobro. Dolje će neko stradati.

   -  Poslušajmo još malo, da čujemo šta se dešava...

 

Odozdo, kroz lavež se izdvoji i lelek žene, koja očito nariče za nekim, kao da je u samrtnoj situaciji...

Između mnoštva pojačanih glasova, izdvoji se i drugi ženski glas kao zov ili neopisiv krik:

    -  Sine Milane, nikad ne zaboravi svoga imena i slave nam Đurđevdana!... Nikad ne zaboravi đe su ti grobovi predaka, jedini moj sine Milane!

Opet ciknu puška, a njen odjek se izgubi u prasku zapaljenog krova. Iznad šume se podiže kovitlac gustog crnog dima.

 

    -  Moramo hitno dolje, da pokušamo spasiti što se  može!

Kako to izgovori, Stojan žestoko podbode konja. Vranac se u poluokretu i iz mjesta dade u silovit trk. Koliko snažno zagrabi, ostali jahači samo rukama pokriše oči, štiteći ih od mlaza zemlje ispod kopita. Nastojali su da ga slijede koliko su mogli. Čak je i Ivanov sivac vidno zaostajao, dok ih je Marko, veoma iznenađen, obojicu gledao u leđa. Nađe se iznenada u tom neobičnom trenutku odluke, pored dva čuvena uskoka u akciji.

 

Dok njegov konj uhvati ritam galopa, sjuriše u bukvik i sada je već Stojana jedva nazirao. U neobičnom jurišu na čelu, više i ne smiče grane, već pri svakom nailasku  na njih podmeće rame i tako ih razgrće.

Čim dohvatiiše podnožje bukvika, izbiše na plotovima omeđen sokak koji uvodi u varošicu.

I dok je stezao pušku, iščekujući tren da je upotrijebi, Marko je pratio dvojicu ljudi ispred sebe, koji već stigoše na poprište dešavanja...

Prve kuće naselja, sa obje strane sokaka, već su bile sve u plamenu... Pokrivka od šindre, ritka i slame, buktila je praskom tako da je više ništa nije moglo spasiti.

 

Nasred sokaka na konju bijaše Turčin, sa sabljom u jednoj ruci i bakljom u drugoj. Njegov nervozni i uplašeni konj stalno se okreće u nastojanju da se što prije udalji iz ovog meteža i vatre.

Kada kroz buku paljevine i borbu s konjem, shvati da mu se velikom brzinom približava opasnost, već je bilo prekasno... Nije više imao vremena ni da se izmakne niti zaštiti, samo je uplašeno kriknuo...

Stojanov konj u punom trku naleti pored izbezumljenog Turčina i njegovog konja i već ih je preskakao. Kako se vinu iznad konja, zadnjim nogama zahvati jahača, a on svom silinom odleti iz sedla i glavom lupi o kamenje na ivici sokaka. Stojan se nije ni obazreo, već je grabio dalje. Nakon par koraka u zaprezi se pridizao kočijaš, žureći da iza pojasa potegne kuburu, ali kasno, jer i njega  prestiže Stojanov mač.

U ista kola, iz obližnjeg dvorišta je jedan krupan muškarac prinosio vreću žita. Gurao je od sebe svu iskrvavljenu ženu, koja mu se objeručke pridržavala za koljeno. Grozničavo se držala u svom očajničkom pokušaju da nešto spasi, a u stvari ništa više nije ni imala spasiti... Ispred kuće u plamenu već su i ona i Turčin prekoračivali mrtvo tijelo njenog muža...

 

Ivan, koji je u objema rukama držao kubure, onako u naletu opali, nakon čega se svališe i Turčin i vreća.

Drugom kuburom opali u lijevo, susjedno dvorište, nakon čega se i ovdje svali jedan od dvojice Turaka, a drugi zastade u čudu izbezumljen od iznenađenja. I dok je trenutak zastao onako skočen između vreće i djeda koji je branio svoje žito, sustiže ga sjekira... Djedov sin, koji je stajao njima iza leđa, u trenu je shvatio situaciju i reagovao onako kako je mogao. I ovaj Turčin pade.

 

Grabeći dalje iza kola sa žitom, Stojanov konj je sada već preskakao veliki sepet, ostavljen nasred puta. Iz njega su izvirivala dva mala dječaka sapletena, vezana, izbezumljena od straha.

 

Vranac se već dohvatio sredine varošice i u bjesnom galopu stiže na raskršće dvaju sokaka. Tu se nalazilo nekoliko Turaka, među njima i dvojica na konjima...

Sve se odvijalo brzo, možda u par trenutaka, tako da ono malo naroda u prvim trenutcima nije ni shvatilo šta se dešava, već bi samo zastali i zurili u prvog jahača, koji je, kao vjetrom nošen, nečujno i munjevito nadirao, jurišao, gazio... Nekoliko galopirajućih koraka, dva-tri udarca gvožđem o gvožđe, zatim krupno disanje čovjeka i konja, i opet galop, pravo u grupu Turaka što stajaše nasred raskršća...

Zbog brzine i oštrine upada, niko ih i ne primijeti prije no što bijaše kasno. Tako se desi i sada, kada obojica prvih galopirajućih konjanika uskočiše u grupu haračlija koji ih ni ne čuše od okolnih zvukova...

Od njih petorice na raskršću, četvorica su odmah bili sravnjeni sa zemljom. Jedan od dvojice konjanika, u kom Stojan prepozna Omera, vješto je izmicao. Zapovjednik kolone iz kanjona, sa svom opremom od juče, koju je sakrio, dobro se branio i već je uzmicao. Na to su oba uskoka obratili pažnju i nisu primijetili kada je jedan Turčin iz dvorišta sa lijeve strane puta dreknuo:

    -  Vlaška zvjerad!

Brzo je kundak puške prislonio obrazu i nanišanio, ali ne stiže opaliti, jer ga prestiže olovo iz Markove kratke puške...

 

Kako je Marko nadirao za dvojicom drugova, koji su munjevito čistili sve pred sobom, izgledaše mu da u ovoj borbi za njega neće ostati ništa. Ali, evo, nađe se pravi trenutak  da najkorisnije upotrijebi svoj naboj...

Uz tremu od iznenadnog boja, navrije i trema od odlučujućeg trenutka. Ruka gotovo zadrhta, ali i neprijatelj se svali. Dok je padao, široko je vitlao sabljom i izgledalo je da će možda posjeći nekoga od dvoje starih ljudi ispred vrata njihove kuće. Oni su tu morali stajati za vrijeme uzimanja harača...

 

Turčin na konju, sa raskršća se povlačio putem pored još jednih kola, na koja su bila položena dva mrtva haračlija. Očigledno bijaše da se najžešća borba između haračlija i mještana desila prije nego su spasioci stigli. Sokakom i u dvorištima je ležalo nekoliko poginulih na obje strane.

Konjanik je u povlaćenju već zamicao iza okuke. Kada i gonioci tu stigoše, ispriječilo se mnogo stoke. Stajalo je tu mnogo krava i ovaca, prikupljenih za harač.

 

Kako Turčin u bijegu naleti, nekolilko čobana koji tu stajahu, dadoše se i oni u bijeg. Gotovo istovremeno svi zamakoše nizbrdicom u gust čestar.

Stojan i Ivan ih propratiše još neko vrijeme, a kada vidješe da bjegunci odjuriše bez povratka, zastadoše i vratiše se. Tek sada se mogao sagledati haos koji je  nastao dolaskom haračlija.

Nekoliko kuća, štala, pojata i kotarina gorjelo je i dogorjevalo uz prasak i gust crni dim, koji je već ispunjavao čitavu kotlinu.

 

Oko ravnog pješčanog sokaka, što je blago savijao udesno, raspoređeno je devet kuća, sa oborima i pomoćnim objektima. Sa donje, desne strane, koju  opasuje sokak, raspoređene su četiri, a sa  gornje, lijeve, pet kuća. Uglavnom su to dobro srezane brvnare, kako koja zbog nagnutog terena, neka je izgrađena na ozidanom podrumu, a neka prizemnica. Gradili su ih dobri majstori. Sva debela tesana brvna, na sjekovima i ćoškovima su dobro srezana i složena da čuvaju toplinu ognjišta u vrijeme zimske hladnoće i vijavice. Sve kuće su  prostrane, kao i njihovi obori.

 

Dogorijevale su tri zapaljene kuće, tri štale, nekoliko ambara i kotarina. Sa suprotne strane varošice, odakle su spasioci stigli, zapaljeno je sve odreda. Očigledno  bi sve naselje izgorjelo, kako bi se onaj palikuća povlačio. Tako bi cijelu varoš progutao plamen. Nebrojeni su takvi slučajevi gdje su cijela naselja nestajala zauvijek.

 

Prilazeći raskrsnici, spasioci su se oprezno ogledali lijevo i desno. Tek tada Stojan primijeti da je ono malo preživjelih mještana u pokretu, a na vratima kuće sa desne strane, djed i baba i dalje stoje ukočeno... Njene ruke se grozničavo tresu na ramenima unuka dječaka što stajaše ispred nje... Bijaše to onaj isti ukočeni položaj u kakvom stoje dok Turci uzimaju harač...

 

   -  Gledaj ove desno! – tiho prozbori Stojan.

I dok je to još izgovarao, primijeti da mu starac ispred vrata očima daje znak da mu je neko iza leđa, u kući...

    - Neko je u kući iza njihovih leđa i ovi se ne smiju ni pomaći. Idite brzo s druge strane i kada čujem vaš upad na zadnja vrata, ja uskačem odavde.

U sljedećem trenu, kada začu da je Ivan navalio na zadnja vrata, Stojan iznenada skoči sa konja u dvorište, provuče se između čiče i dovratka, sunu unutra. Stariji čovjek u turskoj odjeći zamače kroz bočna vrata u spavaću sobu i Stojan ga sustiže kada je već zakoračio da iskoči kroz otvoren prozor.

Po sporijim pokretima odmah se vidjelo da je stariji čovjek sa nabijenom kuburom u desnoj ruci. Imao je spremnu, ali je u svoj žurbi ne upotrebi...

    - Nisam ti ja za borbu, momče, vidiš da sam stariji čovjek! - izusti on dok ga je Stojan hvatao za okovratnik.

    - Za pljačku i ubistva jesi, je li?! Tu nisi star! I dobro je da tu pušku nisi upotrebio, jer već bi sve bilo drugačije. Želiš li iz ove kuće da izađeš sam, ili da te za kapuru izvučem?!

 

Čuvjek iskorači iz kuće na raskršće i tek sada shvati da se situacija potpuno promijenila. Zastao je tako unezvijereno, očima svojim ne vjerujući. Prazno je zurio u izginule konjanike i pješačku pratnju, koja dosad bijaše prava zaštita i snaga, a sada svi leže u prašini...

 

    - Toliko si se zanio u pljačku i preturanje po tuđim kovčezima, da ni o sopstvenoj glavi nisi brinuo. Jasno je meni bilo kada si rekao da nisi za borbu, jasno. Tvoje sitne, mišije, škiljave oči i tvoji kratki, zadebljali,  bagavi prsti su više za uzimanje gotovog nego za stvaranje novog. Taj soj mi je poznat! Mislim da ćeš moći upravljati kolima punim ovih tvojih pajdaša i pirdžija, da ćeš vaš današnji harač uspješno dovesti do svoga preuzvišenog zapovjednika. Ali prije toga ćeš svojom rukom pustiti iz vezova ova dva mala dječaka. Mislim čak da ih je tvoja ruka ovdje i spakovala.

Čovjek je u iznenađenju, strahu i nevjerici, ćutao i   gledao u zemlju. Zatim je prišao sepetu, povukao za kraj čvora, odriješio uže i zarobljeni dječaci su iskoračili. Dok je onaj drugi bio sav u suzama i dok mu se brada nijemo tresla, ovaj prvi iskorači i Turčina upita:

    - Čiko, zašto si nas ovdje kao stoku strpao i svezao? Zašto nam sve pobiste i popaliste? Znam ja tebe od jesenas. I tada ste dolazili i dobili sve što tražiste. I  tada ste htjeli preko mjere više i umalo se ne dogodi nesreća. Samo nas je Bog tada spasio, a evo, sada se dogodilo ono od čega stalno strahovasmo. Dogodilo se sada. Zašto nam to uradiste? Zašto?

Turčin je ćutao.

 

Koliko je vremena prošlo dok je ovaj preostali Turčin sve spakovao. Sa obadvoja kola skinuo je po nekolko natovarenih džakova žita, vratio ih u dvorišta i natovario trinaest mrtvih Turaka. Druga je kola privezao za prednja a njihove konje na kraju za njih.

 

I dok je ta čudna zaprega iza okuke zamicala, sva ona  ostavljena stoka unezvjereno je za njom gledala i rikala.

 

Ovamo na drugom kraju naselja, u posljednjem dvorištu, nesretna žena je bespomoćno klečala, izgubljeno se ljuljajući, saginjući i u grudi udarajući, neprekidno je naricala. Očiju usahlih, pogleda praznog, prikovanog za nebo prazno, kao da više nije bila ni svjesna riječi koje same iz grla naviru:

    - O Gospode, da li te još ima, sred Stjenjana i na Prkosima!?..

Klečala je pored ubijenog muža, ispred zapaljene kuće, dok joj je uplakani dječak iz sepeta pokušavao obrisati suze i utješiti je, a i sam jecajući:

    - Ne plači, mama!

Bijaše to njen mali Milan, kojeg je maločas dozivala dok su ga u sepet trpali...

 

    - Bože moj, eno Rose Borojević potpuno izgubljene. Možda još ne zna da joj je i stariji sin Milisav poginuo. Možda se od ovolikog stradanja ni oporaviti neće. A i kako bi kada skoro svi Borojevići izginuše. Samo ona i mali Milan ostadoše...

Tek sada se, nakon dugog ćutanja, ote riječ i staroj Koviljki Petrovoj, što je sa svojim malim unukom stajala ispred vrata kuće po kojoj je zaostali Turčin preturao:

    - Osjetila sam ja nevolju i zlo, čim je mali Aleksa onog bijesnog Turčina upitao voli li on da jede jagnjetinu koja skiči... Taj Turčin, što prikuplja odraslu jagnjad po selu, odmah je zgrabio malog i ubacio ga u sepet, a onaj iza naših leđa ga je svezao. Sve sam ja to vidjela. I ono kada je Milisav Rosin ispalio kroz prozor i pogodio toga haračliju, onda je nastao haos...

 -  A, koji je to mali Aleksa? - priupita Ivan.

- Dječak što je, izlazeći iz sepeta, onako pitao starog Turčina.

Bolni se uzdah ote starici pa, kao sama za sebe, nastavi:

-Jadna li nam i kukavna majka...

Veče ide, a naručka nema.

Niti stoke, nit′ čobanina,

niti frule da se igdje čuje...

Ko će noćas ukućane sviti,

ko s čeljadi svojom večerati?

Ko s večeri pjesmu povoditi,

ko li djecu svoju dozivati...

 

Kako prasak i lomljava na zgarištu utiša, i sve ostalo nekako najednom stade. Crnim dimom i nebo pocrni, kao da se smrče. Miris rosne paljevine sve preplavi, a grobna tišina ovi. I sluh natjera da zvoni. Začu se svaka žiža sa ugarka, pisnu. Svu tu jezivu tišinu podno bukvika samo je povremeno parao razdirući jecaj i naricanje:

    - O Gospode, ako li te ima, što izginu sve u Borojevićima!?...

 

U ovo prirodom umiveno i smireno, a ljudskim uticajem strašno i nemirno predvečerje, odlaze trojica konjanika. Dok se uz visok bukvik penju, obavija ih težak utisak, pritišće mučna tjeskoba. Da li če se Borojevići, Aleksići, Kondići ikad oporaviti od ovih današnjih stradanja? Da li će se ova mala varošica ikad obnoviti i izgledati kao jutros? Teško, teško, jer ovo je Krajina...

Nakon svega doživljenog mala kolona se uspinje bez ijedne riječi. Samo se čuje ujednačeno dahtanje konja i škripa sedla, dok neizbježne misli  naviru...

Krajino moja, koliko li se puta u iskušenju nađosmo? Koliko te puta arčiše i pališe? Koliko li puta i mene u goru natjeraše, sve dok tebe htjedoše, a ne poturčiše?

I koliko sam puta sa ćuvika sluš′o kako majke dozivaju djecu samo da bi svoje ime zapamtili, dok ih dušmanin u sepete trpa. Spokojno i mirno kao da plač ni ne čuje. U jednom sepetu po dva dječaka, a u drugom žito. Ljuljaju se na istom konju, oko kog se kreće sva oteta stoka i goveda. Sva se ta jeziva kolona i ordija izvlači iz varoši što u plamenu ostaje. A ukućani po dvorištima razbacani i bogzna kad′ li će ih sahraniti ko...

Dugo bi se ti dječaci obazirali i obazirali, samo da bi što jasniju sliku iz zavičaja ponijeli. I dok bi se u daljini crni dimovi gubili, sav taj jecaj, dozivanje i plač, zamjenjivao bi zvuk kolone. Kroz mnoštvo zvona probijali bi se laveži pasa čuvara što ne htjedoše ostaviti svoja stada. Sve to ide uz konja, na čijim leđima i veliki sepeti škripaju, nezaustavljivo, vječno, dok okolna zvona ujednačeno i monotono zvone, lupaju, tuku...

 

U narednih nekoliko sedmica ti mali dječaci moraju odrasti u ljude... Dok stignu u Stambol moraće donijeti životnu odluku: da li će dalje živjeti ili neće... Jer ti isti dušmani, što im majku i oca ubiše, sve spališe, rodbinu pobiše, sve opljačkaše, silom ih iz zavičaja otjeraše, tražiće još nemoguće... Tražiće od njih još besprijekorno poštovanje, ili je smrt. Pa, koji to čovjek može izdržati? A evo, ovako se traži i od djece. Tek poneki od hiljade uspijeva u svome savladavanju otrpjeti i preživjeti, a onda biva pripreman za janjičara kojeg, kada odraste, obučenog šalju da tare i ubija svoj narod...

Gdje li su granice ljudske pohlepe i prokletstva?

Dokle li će ovako, da  li iko odgovora ima? 

Nazire li se ovom zlu igdje kraja, Krajino moja?

 

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: