detalj slike: KRK Art dizajn

INAT 

Dolje negdje u dnu šume, Omer u galopu izjuri na zaravnjene livade. Obazirući se vidje da ga više niko ne slijedi, malo uspori. Ne zaustavi se do iza pješčanog brežuljka na kraju livada. Ispod njega se opet obrušavao donji dio unske doline. Malo zastade da i konj odahne, a onda preko livade primijeti kako ispod šume istrčavaju i trojica čobana, koji gore svu stoku ostaviše. Tu sačeka dok i oni ne pristignu, a čim stigoše gubeći dah i posjedaše. Onda stadoše prebirati planove šta činiti dalje. Vidjevši da ih niko ne slijedi, dobro se odmoriše i dogovoriše kako će svi istovjetno pričati da su bili iznenada napadnuti i jedini se uspjeli spasiti. Utom  odozgo začuše zvukove zaprege. Na izlasku iz šume prepoznaše starog Avdagu kako upravlja onom dugom zapregom i vidješe šta u njoj vozi. Kada i on stiže, pokazaše se, te ga zaustaviše da se malo odmori i nakon kratkog dogovora krenuše zajedno. 

Sve je nekako išlo dok ne stigoše do prvih kuća naselja, a kada narod vidje šta je u kolima, pa još kada pojedinci prepoznaše svoje najmilije, nasta neopisiv lelek i žalost. Neki htjedoše svoje da skinu sa kola, međutim zapovjednik Omer ne dozvoli dok ih ne pokaže svome pretpostavljenom. Za nastradalima se preko mosta i putem prema tvrđavi uputi cijela kolona očajnih rođaka i komšija. Otvoriše se velika vrata tvrđave, svi uđoše i zaustaviše se na glavnoj kaldrmi. Haračlije, sa Omerom na čelu, požuriše do dizdarevih odaja da podnesu izvještaj.  

Pred zapovjednikom Dervišem svi su stajali mirno, četiri počasna stražara i pet podnosilaca izvještaja. Samo je Derviš nervozno šetao iza svoga stola i stalno pogledao kroz prozor dolje na kaldrmu, na kola i na raju što se tako iznenada okupi. Pritiskala ga je ta slika uplakanog naroda kada maločas iziđe dolje da to sve vidi. Pritiskala ga je odgovornost za sve što se dešava u okolini, za svaku suzu i očajnički pogled sa kojim se maločas susrete. Saosjećao je sa tim ljudima, mada iz njegove bliže rodbine niko nije stradao. Osjećao je odgovornost za sve što se dešava. 

Najprije je govorio Omer, pa Avdaga i, na kraju čobani a Derviš je, na mahove, čuo samo nejasne odlomke. Već mu je svega bilo dosta. Nakupilo se toga i previše da bi se moglo oprostiti. U jednom trenutku, samo dreknu:    

-  Dosta priče! Šta vi mislite, da sam ja od juče pa mi je dovoljno ispričati bilo šta i odmah ću povjerovati? Jedva čekam da povjerujem! Kako samo obraza imate?! Kako?! Sram vas bilo! Dok ja brinem kako ću vam plate obezbjediti, vi me u oči lažete! Vi, čobani, od danas mi više nećete ići na teren i radićete samo štalske poslove. Vidim da ste podgovoreni i da me iza leđa lažete, te stoga u vas više nemam povjerenja. Je li jasno?! 

Oni samo klimnuše glavom.    

-  Ti, Avdaga, više nećeš ići na teren i radićeš samo na održavanju kruga, jer više ni za šta nisi pouzdan. Je li jasno?! I Avdaga samo klimnu glavom.   

-  A ti, Omere, slušaj me sada! Ma koliko se ja trudio  da ti oprostim, ovo je već prevršilo svaku mjeru! Juče sam ti povjerio da vodiš pojačanje na karaulu i šta se desilo?! Ne samo da karaulu nisi ni vidio, već si mi sve vratio nazad i to bez oružja. Samo si svoje oružje vratio i to sakriveno u prnje, kao da nama to, u takvom trenutku nešto znači. Možda znači jedino tebi lično. I dobro je da niste svi izginuli. Po povratku sam ti rekao: omaneš li još jednom, među nama je gotovo. Šta je ovo danas?! Šta je ovo danas, da li ti mene čuješ, Omere crni Omere?! Harač nisi pokupio i još si sve ljude izgubio, nesrećo! Pa i da su svi naši preživjeli i da si harač donio, od koga ćeš ga sutra ukupiti, ako sve pobiješ, nesrećo! Imaš li ti imalo mozga?

Mi vjekovima ovdje kupimo harač, a ti bi da nam ukineš takvu mogućnost. Je li?! Zar nisi mogao ono dijete iz sepeta vratiti roditeljima? Zar nisi mogao učiniti išta drugo, da do pobune ne dođe! Zar se nisi sjetio ničega što bi te oslikalo kao vlast, a ne kao silnika? Zar nisi poslan da samo prikupiš porez i da se tako i predstaviš, a ne da te raja shvati kao da im otimaš imovinu, djecu... Oteto je prokleto i ukleto! Jesi li bar danas shvatio!? Ova srpska, kaurska, vlaška raja, naša je rabota. Oni rade i stvaraju, a mi njima upravljamo i kajmak kupimo. Ako nema njih, nema ovdje ni rabote, nema ni naše koristi, ne trebamo ni mi ovdje. Da li ti to možeš da shvatiš? Narod je imperija, narod, a ne njive i palučci. Ako nema naroda, nema se šta sa puste zemlje ubrati, a onda nema ni harača. Ako narodu ne znaš podilaziti, onda njime ne znaš ni upravljati. Ako te zanima samo harač i porez, a ništa što je želja naroda, onda si tiranin. Gubiš povjerenje i poziciju, a da to i ne osjetiš. A kada bez velikog razloga  potegneš sablju, onda taj narod izazivaš na sebe. Kakvog ugleda može imati vlast koja kidiše na svoju raju? Šta si izazvao? Da nas bezgranično mrze, a da u onom Jankoviću vide junaka i spasitelja?   

- Ti si mi rekao da se ne smije dozvoliti vrijeđanje i ponižavanje vlasti.  

- Zašto ocu toga dječaka nisi uzeo dvije vreće pšenice umjesto jedne, ili dvije ovce umjesto jedne, pa neka on dječaka vaspita i ti ćeš kasnije biti miran.   

- Ti si mi rekao da pripremamo podlogu za janjičare.   

- Da, ali samo u slučaju nakon bitke koja se ne može izbjeći i kada poslije nje djeca nemaju s kim ostati. A ti, šta si uradio? Kada si dijete pokupio i onaj mali od šesnaest godina shvatio je da ćete selo ostaviti pusto i pucao je kroz prozor. I dječak je shvatio šta namjeravate. Ako ti potčinjeni sami odlučuju, kao onaj što je sakupljao jagnjad, onda nesposobnošću svojom izazivaš haos od kojeg svako strahuje i sve je dalje nepredvidljivo i izmiče svakoj kontroli. Znam ja dobro, sve si ovo dozvolio iz nekog tvoga inata. Sve je ovo tvoj inat, tvoje maslo, Omere! Sada je Omer ćutao.    

-  Nikada ti nećeš naučiti šta je pravo a šta nije. I zato, da nas ne bi potpuno uništio, gubi mi se sa očiju! Ovo je naš posljednji razgovor u svojstvu saradnika. Odsad ćeš biti običan vojnik bez titule. Tako ćeš biti raspoređivan i u ratnim dejstvima, a svoje znamenje možeš zadržati, to je tvoja stvar. Ako sve to ne prihvataš, već sam rekao da mi se gubiš sa očiju i to zauvijek!..  I taj Janković za tebe je nerješiva zagonetka. Puštaš da ti radi šta hoće i kako hoće. Koliko o njemu znam, deset godina je mlađi od tebe, a ti nikakvog rješenja za njega nemaš. Muka mi je i od tebe kao i od njega. Za to vlaško zvijere pobrinuću se lično, a na tvoje mjesto postaviću nekog razboritijeg!  Sve je to bilo izgovoreno pred osam prisutnih ljudi, od kojih su četvorica do sada bili pod Omerovom komandom. Izgledaše kao da je to Derviš namjerno izgovorio, kako bi djelovao ubjedljivije i naveo Omera na prihvatanje krivice. U potaji ga je stavljao na još jedan ispit... Davao mu je još jednu mogućnost da se popravlja. Da nauči popuštati kada treba i pritezati kada ustreba. Da zna osjetiti kada šta treba. Da zrelije odluke donosi. Da se vidi od kakve je japije, pa ako bude imalo savitljiv, daće mu mogućnost da se popravlja, da ponovo napreduje, jer ima lik. Omer bijaše sav oznojen od bijesa i nikako ne mogaše podnijeti da ovi pored njega, njemu potčinjeni, sve ovo čuju...

Stoga odlučno odgovori:   

-  Ne prihvatam! Odlazim! Ko me bude sprečavao u odlasku, sa zemljom ću ga sravniti! 

Obuzet bijesom, izjuri iz prostorije... Dolje na kaldrmi, Omer nikoga ne pogleda niti pozdravi. Sa veza uze svoga konja i uzjaha. Na kapiji samo doviknu da mu otvore, što stražari odmah i učiniše. Iznenada se nađe izvan zidina i tvrđave, koja ga je već gušila. Osjećao je da će predahnuti tek nakon prolaska kroz kapiju, a kada iskorači, tek tada shvati da odlazi zauvujek, na ružan način, gubeći namještenje. Koliko puta ovuda projaha uvaženo, a sada se sve ruši. Tek kasnije će osjetiti veličinu i težinu promjene, kada se malo smiri. Konja usmjeri niz pješčani put prema Uni i mostu. Stežući dršku sablje, zglavci desne šake naprosto zabolješe. Zubi su i nehotice škrgutali. U zamršenom klupku misli ne mogaše dokučiti nijednog valjanog zaključka. Očaj se zapetljao sa bijesom toliko, da je Omer već bio izvan sebe.

Ispod posljednjeg predvečernjeg zraka sunca susretali su ga ljudi izduženih sjena. Čudno ga gledali, ili mu se bar tako činilo. Jedva je čekao da pređe most, gdje će manje naroda sretati. Kada ga pređe, skrenu ulijevo i uputi se pustom cestom, nizvodno, prema čaršiji... 

Ovdje u kotlini smrači se brže nego drugdje, ali ne potpuno, jer kroz ovu pročišćenu veče nastupi mjesečina vedra i bistra kao dan. Koliko je dugo išao dok je osjetio umor? Dok je poželio da se zaustavi, konja odmori. I dok je na proplanku, naslonjen na stablo, sjedio i slušao konja kako pase, bio je sve čvršći u svojoj odluci: - tome vlaškom zvijeretu osvetiću se kad-tad. Sada ću kod starijeg brata, Ali-bega, pa možda mi on nađe neko namještenje. Dotle mi se valja sabrati, smiriti. Sutra je novi dan i nova nafaka.  

Tek tada osjeti neko olakšanje. Ponovo uzjaha konja i nastavi put prema čaršiji, nadajući se da će do zore i stići...  

PODELITE OVAJ TEKST NA: