detalj slike: KRK Art dizajn

TVRĐAVA

Negdje pred ponoć, ili u isto doba kada i Omer nastavi svoj put, na Unu pristigoše još dva konjanika. Nalaze se oko tri kilometra uzvodno od tvrđave i upravo traže pogodan gaz, gdje bi Unu pregazili.

Kada su večeras, u sumraku, razabirali trenutne prilike, odvagali su da je plan izviđanja najbolje izvesti što prije, odnosno odmah, jer svako odlaganje ostavlja protivniku mogućnost za bolju pripremu. Kasnije će sve oči i uši biti bolje otvorene i u iščekivanju sve opreznije, pa će svaki pokušaj prilaska tvrđavi biti opasniji i sa većim rizikom. Stoga odlučiše da krenu odmah, istu veče i da plan izvedu pod okriljem noći, kad gotovo sve spava, a mjesečina pogled otkriva...

Iako protivnik zna da su u blizini, za pretpostaviti je da ih neće sa sigurnošću očekivati odmah prvu veče, jer uz toliki napor gotovo je neizvodljivo, ali će narednih večeri biti u potpunoj pripravnosti, sa pojačanom stražom i osmatranjem...

Bilo je i drugih razloga za takvo razmišljanje, jer ko bi mogao biti toliko drzak, pa nakon tolikih dešavanja i uzbunjenosti protivnika, da još dolazi pod zidine tvrđave. Bilo bi to kao nekakvo nerazborito srljanje...

Uostalom, šta mogu dvojica, trojica ili šaka ljudi jednoj tvrđavi? Šta mogu? Ništa!

Još pri večeri, dok su razmartali plan, Stojan i Ivan  zaključiše da je akcija isuviše opasna za svakoga, pa i za Marka i ne bi bilo dobro da i on ide sa njima, već da ostane kod kuće. Uvijek ostaje otvoreno pitanje, koliko ljudi je dovoljno za takav poduhvat, ali je jasno i to da je manje ljudi manje primjetno, i da ljudima sa manje iskustva tu nema mjesta. Takav rizik mogli su dozvoliti samo sebi. I tako su krenuli. 

Jahali su gotovo istom stazom kao danas, do one nakošene livade, a zatim su se ivicom dola spustili do vode i sada ispod niza slapova i virova primijećuju pješčani plićak. Tu bi na konjima mogli gaziti i maticu po sredini, a da rezak bistri brzak Une ne dohvati više od uzengija.

Mjesečina bijaše kao dan. Nakon dužeg osmatranja uvjeriše se da je sve mirno i zagaziše u vodu. Kada i na drugu stranu sretno stigoše, vidješe da je i tamo sve tiho. Ni uskim kolskim putem niko se ne kreće. Tu sačekaše još malo i uvjerivši se da u blizini nema nikog, krenuše se penjati uz povisoku i prilično strmu kosu. Mjestimično je bila travnata, a mjestimično, između kržljavih grmara i rastinja, tako pjeskovita i kamenita, kuda se povremeno čulo udaranje potkovica oba konja. Tu su se morali kretati veoma oprezno.

Nakon nešto više od pola sata izbiše na vrh kosine i ivicom visa okrenuše udesno, nizvodnim pravcem, sve u iščekivanju da ugledaju tvrđavu. Iza jednog šumarka izbiše na livadu. U početku se spuštala blago, a potom sve strmije, opasujući i zalazeći u vrletnu bočnu udolinu, koja se ispriječila dosadašnjem pravcu kretanja.

Na suprotnoj ivici duboke i mračne udoline izdižu se visoke zidine tvrđave...

    - Kakve zidine! – prošapta Ivan.

    - Možeš misliti koliko je tu rada uloženo. Koliko je naš narod ovdje kulučio. Samo ovdje, a koliko je još ovakvih mjesta. Koliko je kamenja trebalo izvući uz ove brine, da bi se sve ovo sagradilo? Koliko znoja, satranih kola i zaprega, pocrkalih životinja i ljudi pod teretom? Koliko napaćenog naroda svojom mukom morade graditi ovo, da bi se velmože osjećale bezbjedno, udobno i sigurno iza čvrstih zidova. Da bi tirani imali gdje smjestiti i sebe i svoju pljačku. Svo to žito, stoku i ljetinu što je otmu od ovog porobljenog i jadnog naroda, kao danas. Tako godinama, generacijama, vijekovima...

    - E, moj narode...

    - Koliko vidim, tamo negdje lijevo, ova razgranata udolina se proteže kilometar i da bi dospjeli pod zidine, moramo je obilaziti.

Uputiše se okolnim rubom visa, sve dok dolove ne obiđoše, a zatim sa zapadne, gornje strane, stadoše se primicati zidovima.

Kako je po ovom visu bilo mnogo uvala i malih udolina obraslih žbunjem, u jednoj ostaviše konje, a potom se stadoše primicati pješice. Na ovom pravcu nalazilo se mnoštvo majdana, gdje je iskopavan pijesak i kamen, a između njih nekoliko puteva kojima je odvožen.

Okolina je obrasla mnoštvom grmlja i ljeskara, zarasla u šikaru, što će poslužiti kao dobar zaklon od pogleda stražara sa zidina.

Mjesec je još uvijek stajao visoko. U ovoj bistroj noći obasjavao je tako jasno da se može obavljati svako izviđanje i osmatranje. Ali isto tako, morali su se kretati veoma oprezno, jer uz najmanju nepažnju i oni su  mogli biti primijećeni.

Nekoliko utabanih puteva iz majdana stapaju se sa zapadnim putem sa visa, a ovaj opet sa još dva, što se odozdo sa Une penju uz brda. Oni sa obje strane opasuju tvrđavu, prije nego li se susretnu na raskrsnici ispred kratkog uspona do glavne kapije.

Glavna kapija je prostran prolaz. Kada se otvori, mogu proći i najveća zaprežna kola, s najvećim tovarom sijena. Zatvaraju je dva teška krila daščanih vrata, samo do pola visine, iznad visine čovjeka. Taj prolaz obuhvataju visoko izdignute dvije kule, zidane kamenom i pokrivene šindrom. Između njihovih palisada vide se dva stražara.

Od kapije se lijevo i desno pružaju zidine, dužine možda i po stotinu metara. Cijelom dužinom zidina, negdje u visini čovjeka, poredano je mnoštvo malih prozorčića. Sve su to samo puškarnice, kroz koje ne može proći čovjek. Zid nije ravan, već veoma izlomljen i u više faza izgrađivan. Njegov gornji rub, u visini najmanje šest metara, sav je ozubljen palisadama i završen gornjom stražarskom stazom. Ona se čitavom dužinom provlači kroz niz kula. Na mnogim njenim mjestima šetaju stražari.

Nakon kraćeg osmatranja izvidnici primijetiše da zastade kretanje stražara. Očigledno se obavljala smjena i valjalo se još neko vrijeme pritajiti. Dotle će se i novi stražari priviči. Uvjeriće se da je sve tiho i sami se smiriti.

Ovdje nije dobro činiti nikakve brzoplete pokrete, jer svjež stražar svježe osmatra a, uz jatagan i sablju, sigurno je naoružan puškom i kuburom, tako da bi po ovoj mjesečini, na udaljenosti pedeset ili sto koraka, njegova kugla mogla dohvatiti svakoga.

Puzili su između grmčića krajnje oprezno, polako, ispitujući svaku stopu zemlje i sljedeći korak... Desna strana zidina nad udolinom, koju pri dolasku obilaziše, izgleda pogodnija za prilaz. Ivicom šume i preko puta, sve do temelja zida ima više grmova i zaklona.

Usmjeriše na tu stranu.  

Nakon što pređoše put i pod okriljem grmova stigoše pod zidine, stadoše još neko vrijeme osmatrat i osluškivati. Sve bijaše mirno i tiho. Na donjoj vanjskoj stazi oko kule, izgleda da još uvijek nema stražara, već su razmješteni samo gore po vrhu zidova.

Osmatrali su tako još neko vrijeme, a onda, po dogovoru, Ivan ostade a Stojan produži sam...

Još malo desno ostali su nedovršeni zidarski radovi. Uz stepenast zid, uzdiže se i zidarska skela. Sve to nadvisuje i privremeni drveni most, što nastavlja stazu po gornjem rubu zida.

Sa vanjske strane, između hrpa kamena i pijeska, stoji još nekoliko buradi napunjenih krečom i vodom. Sve oko nedovršenog zida, sjenovito natkriljuje jedan razgranati orah. Prišavši bliže, Stojan se pritaji, osmotri grane oraha i ivicu nedovršenog zida. Nijedno nije pogodno za penjanje... Osmatrao je dalje. Stražar na zidu je dva puta prelazio preko mosta, a onda se i on primirio. Sve je bilo veoma tiho. Ni jednog zvuka da mu pomogne u daljnjem napredovanju. Morao je nešto smisliti, izazvati buku, koja će prikriti njegove pokrete.  

Tamo negdje iza zida, sa unutrašnje strane, dopire povremeno lupkanje konja u štali. Na tu se stranu moglo  i proviriti. Stojan uze jedan kamenčić i baci ga na šindru, a on kako lupnu, tako i uzbuni pse. Odozgo, sa zida, začu se i stražar, koji im je tiho dovikivao „mir“ i oni se utišaše. Zatim Stojan nožem odreza komad postave svog kaputa, u njega umota drugi kamenčić i ponovo baci prema središnjem dijelu dvorišta...

Pad kamenčića bio je nečujan, ali za pse ovo je bilo već i previše. Kako zalajaše tako se tu i sjatiše. U bijesnom lavežu izgledalo je da se više njih sa svih strana strčava i otima za onaj komadić krpe sa nepoznatim mirisom. Podigli su takav lavež, da se svaki šum mogao prikriti. Stojan je morao iskoristiti ovaj trenutak, kada su sva stražareva čula i pažnja usmjereni na drugu stranu, u nastojanju da smiri pse.

Sunuo je uvis, uspentrao se ivicom zida i skele, sve do lijeve ivice mosta. Tu je podvezao uže, koje je nosio preko ramena. Drugi njegov kraj pustio je dolje i provirio preko poda mosta. Stražar je još uvijek smirivao pse.

Preko ograde mosta uslijediše još dva skoka i prsti lijeve ruke stegnuše vrat, dok se desna šaka sruči na sljepoočnicu. Stražar se samo nečujno sruši, dok su psi još uvijek bijesno arlaukali.

Zatim je onesviješćenom stražaru vezao maramu preko usana, njegovim kaišem veza mu ruke, a remenom puške noge. Prenio ga je i položio na pod ispod natkrivene kule, gdje je bilo najmračnije.

Tek sada primijeti da mjesec zalazi i postaje mračnije.

Žurio je da osmotri unutrašnjost tvrđave. Kroz smirivanje laveža, razabra dovikivanje susjednog stražara, koji je pokušavao da dozna šta se dešava...

Prilazio je od susjedne kule i ponovo pitao. Već je bio na desetak metara i Stojan je morao odmah odgovoriti, ako ne želi uzbunu, i odmah je prigušeno promrmljao:

    - Spotakao sam se!

Stražar je i dalje neodlučno prilazio. Stojan se zakloni iza ugla, u sjenu, stežući nož u ruci...

Kada nadolazeći stražar bijaše na korak od ivice zida Stojan krenu u napad, a on, kao očekujući, munjevito se povuče i progovori:

    -Pa nećeš valjda mene, prijatelju?...

Stojanova ruka već u pokretu zastade, u zadnji čas razabra glas, oči i nasmiješeno lice Ivanovo...

    -Uh, samo mi je još to trebalo! Pa šta radiš ovdje? – zavapi Stojan.

Šapat je bio i odveć jak, dok se iznenađenom Stojanovom licu Ivan samo blago osmjehivao, onako ispod kapuljače na dolami, koja nije bila njegova, već vjerovatno susjednog turskog stražara.

    - Pa, ne bi valjda i mene, koliko si požurio. A kako mi korak nisi prepoznao? A kako mi glas nisi prepoznao, pa pitao sam da bih se potpuno uvjerio da si ti ovdje.

    - Nisam te gore očekivao, jer se nismo tako ni dogovorili. Koliko ubuduće mogu biti siguran u tebe kada si spreman da ovo činiš?

    - Bez brige budi, jer ovo sam morao učiniti. Morao sam sada i bogzna da li će mi se ikad ovakva prilika ukazati, jer ovi stražari kao da su me naprosto zvali da se popnem.

    - Kako to misliš?

    - Pa kada si ti otišao u izviđanje desnog stražara, ovaj ispred mene je prešao kod one dvojice na glavnoj kapiji i tamo valjda zapodjenuo šalu. Toliko su se bučno smijali, kao da su mi govorili: „Slobodno se popni i zaviri unutra dok mi ovdje seirimo“. Da se dolje ne bih dosađivao, evo me sada ovdje, čuvam turski dvorac...

Kada se moj stražar svečano vraćao sa seira, nekom sam ga toljagom iza ušiju odalamio tako da je odmah otišao na spavanje. Tada mi je i posudio ovu dolamu.

    - Moramo osmotriti unutrašnjost dok imamo vremena i prilike. Ovo sve ispod nas su magaze i štale, a koliko vidim, ovo desno, naniže, sa velikim prozorima na spratu glavna je dizdareva zgrada. Tamo od srednjeg pločnika i česme, nekoliko je zgrada u kojima su u prizemlju magaze, a na spratovima spavaonice za vojnike. Ovdje komotno može da stanuje i do tri stotine ljudi. Možda ih i sada ima približno toliko...

Da li si dobro vezao stražara? Šta ako se probudi? Čini mi se da sam ga čuo...

    - Nisam ga uopšte vezao...

Nakon prigušenog bolnog stenjanja, Ivanov stražar najednom iz sveg  glasa dreknu: Uzbuna, uzbuna!

Odjeknu cijelim prostorom tvrđave...  

Sljedećeg trena upali se jedno svjetlo, valjda lampa, u glavnoj zgradi, a zatim i redom svjetla po spratnim prostorijama okolnih objekata, za koje se pretpostavlja da su spavaonice vojnika... Izvidnicima ništa drugo ne preosta, već da se odavde izgube što prije...

    - Ivane, brzo dolje niz moje uže, a ja ću štititi odstupnicu! Brzo!

Ivan je hitro zakoračio preko ograde mosta i domogao se užeta. Stojan je trenutak sačekao da se ovaj bezbjedno spusti, ali za njega je već bilo prekasno da odstupi.

Prvi Turčin pristizao je preko mosta brzo kao vjetrom nošen. Dok je sabljom vitlao i fenjerom je put obasjavao. Na korak iza njega nadirao je i drugi Turčin, sa kuburom u ruci, nastojeći da u pridošlicu opali, ali mu onaj ispred njega zaklanjaše vidik...

Tada Stojanova kratka puška grunu i onaj prvi bijaše odbijen na drugoga i tako ga saplete da ne opali, ali od trzaja ovome prvom iz ruke ispade fenjer i odleti na šindru i ritak krova, što bijaše ispod zida...

Stojan iskoristi ovaj tren, spremi oružje, dohvati se užeta i u jednom prihvatu nađe se na zemlji.

Koristeći zaklon grmova, požuri za Ivanom, koji je usmjerio prema konjima. 

Gore, na zidu, već je sve vrilo od pristiglih Turaka. Galama je odjekivala na sve strane. Pucalo se nasumice i olovo je udaralo svuda oko izvidnika. Srećom, malo se smračilo, pa su pod okriljem mraka mogli brže odstupati.

Sa zidu je neko ostalima uporno dovikivao da se smire, kako bi, u mraku, mogli čuti pokrete. Tada Stojan potraži poveći kamen i dok se svi gore utišaše, hitnu ga daleko niz padinu, vidjevši i Ivana kako čini isto.

Ponovo se odozgo začuše povici:

    - Eno ih dolje, bježe niz plećine!

I na tu stranu osu paljba.

Negdje naspram majdana dvojica izvidnika u povlačenju zastadoše na predah. Obazirući se, vidješe da iza zidova izbija golema svjetlost. Na obrisima palisada, ispred svjetlosti je mnoštvo uskomešanih ljudi, koji panično trče uz povike: Dajte vodu, sve će izgorjeti!

Konji su čekali na istom mjestu. Bez mnogo oklijevanja Stojan i Ivan pojahaše i zaputiše se istom stazom kojom su došli. Obilazeći udolinu, pratili su dešavanja u tvrđavi. Između granja i nedovršenih zidova, na mahove se vidjelo da je dobar dio unutrašnjih objekata zahvatio požar, koji se nezaustavljivo razbuktava.

    - Koliko vidim, mi bismo sada mogli istom stazom, jer u ovo gluvo doba noći nije za očekivati da se iko kreće. – reče Stojan

    - Niko osim ajduka – odgovori Ivan i dalje raspoložen za šalu.

Žurno su stigli do vode i pregazili je, a onda nastaviše penjati se prema nakošenoj livadi i čuki osmatračnici u vrhu nje. Kada je dohvatiše, zastadoše na predah. Tu poče da sviće, dani se i mrakom razaznaje. U svemu tome modrom prskozorju, jedan bljesak se isticao. Tvrđava je još plamtjela. Na jugozapadnoj strani veći dio unutrašnjih drvenih objekata zahvaćen je plamenom i sada su još u fazi dogorijevanja. Nekoliko traka dima izvija se uvis. Voda u buradima nije bila dovoljna za gašenje, već je samo podsticala paru i dim...

    - E, bogami, Stojane, kada shvate da si im ti bio povod ovu nevolju, imaće razloga da te mrze još i više.

    - Da li malo ili mnogo, svejedno je. Važno je da me mrze. A kada je već tome tako, onda im moram dati povoda da to čine još jače. Ovdje u Krajini sve ide do balčaka i treba im davati do znanja gdje su došli i gdje se nalaze. I da mogu žeti samo ono što posiju. Kao sve ostalo, tako i ljubav, i mržnju, ali do balčaka.

    - Možeš misliti koliko im je tamo po magazama  izgorjelo žita? Možda sve.

    - Ionako nije njihovo, pa nemaju za čime da žale.

    - Opet će se oni namiriti na isti način, kao što htjedoše juče u Kondićima. To će krenuti još danas.

    - Eh, Krajino moja, moj narode, kada li ćeš mira ugledati?

Uz svako trčanje za koristi, moraš računati i na troškove, koji prate svaki poduhvat. Mi smo u svojim planovima i uz pomisao na njihovu odmazdu, u te troškove uračunali i svoje živote, pa ako ih ne izgubimo, možemo se osjećati kao ponovo rođeni.

    -  Koliko li se puta do sada ponovo rađasmo? Koliko?

    - Najvažnija je spoznaja da nakon ovoga Turci ne mogu baš sve kako hoće, a i naši Krajišnici će dobiti podsticaj u otporu dušmaninu. Ako nam sve to ne bude važnije i od života, slabo ćemo ga se naužiti.

    - Možeš misliti šta će Turci sada o nama govoriti, sve grđe i crnje od crnjeg, da se slušati ne može, a sve u cilju opravdanja svoga zločinačkog prisustva ovdje.

Te ajduci, lopovi, palikuće, šejtani, mučki udarili na vlast, koja sada ima razlog da pooštri mjere...

    - Imam i ja čast da budem lopov i prestupnik, iako nikad ništa tuđe nisam ni uzeo, niti dirao, kao ni usječenje. Ali kada su oni u pitanju, sve ću im vraćati „milo za drago“. Sve što ovdje imaju, već su oteli od nas i stoga sve što bude moguće, rado ću im oteti i vratiti ovoj našoj sirotinji. Sve ću učiniti u cilju odbrane od njihove okupacije.

Ovo noćas nismo zapalili ni ti ni ja. To je nesretan slučaj. A kuda je onaj nesretnik sa fenjerom i gazom krenuo u borbu iznad ritka i šindre, to je njihova stvar. Ako su mu na vježbi govorili da tako izlazi, valjda je i sam trebao pretpostaviti, da će jedno istrčavanje na uzbunu biti zapravo borbeno, i da može iskrsnuti problem.

Međutim, taj Derviš, kada je već postavljen za zapovjednika grada, vjerovatno je i razborit čovjek, pa zna i to ako se za dvjesta godina njihove okupacije ovaj narod ne umiruje, neće se ni umiriti do zadnjeg daha i zadnjeg čovjeka.

Dobiće on izvještaj od onog drugog vojnika, što je nadirao iza fenjeraša, i od stražara. Stvoriće sebi jasnu sliku o događaju. Znaće on dobro kako je sve bilo, da nismo ni ubice ni palikuće i da ljudski život cijenimo. Mislim da je on ovdje već dobro upoznao naš narod,  našu narav i ono da ne uzimamo to što već nismo dali, pa ni živote drugih. Znaće i to da ne ratujemo nigdje drugdje no ispred svojih kuća. Znaće čak i to da bih ja volio da mu je noćas bila dvostruko veća šteta, jer ovo je rat kojeg je njegova strana donijela u moju domovinu. On mora da zna šta to znači, u kakvoj je raboti i šta od nje takve može očekivati.

A kakva god priča da krene, biće od njega, i znaće da ću se ja prema njemu i toj priči i postaviti.

Nakon što još malo odahnuše, ponovo uzjahaše. Preko  rosom okupane livade konje usmjeriše put Radojevih mlinova. Mamuzama im dotakoše slabine.

    - Izgleda, Ivane, da ovu mirnu noć prespavaše baš svi osim ajduka... 

    - Samo što ovi ajduci ne nose plijena nikakvoga, već samo radosti u grudima. 

 ♦♦♦

U osvitu zore i dizdar se nađe u svom posljednjem jutarnjem obilasku tvrđave. Stajaše na gornjem zidu, pored spaljenog mosta i, još uvijek u nevjerici gledaše šta to noćašnji požar učini od njegovih staja i ambara, tvrđave, vojske. Sve od sebe je dao u pokušaju da svojim rukama ugasi što se ugasiti ne dade. Sve oganj sažeže, proguta, pretvori u mračnu crninu zgarišta. Zaleže u pepeo. Izgorjele grede popadaše, sasuše se u polomljene ugarke koji se još puše i sablasno strše. Gorješe koliko šta htjede, nezaustavljivo. Sve što bijaše u nizu od njegovih odaja do kapije proguta požar. Iz hrpa pšenice još uvijek mlaza bijeli dim, žureći u nebo. Oko česme nekoliko ljudi još uvijek smiruje uplašene konje. Njih stigoše izvesti i spasiti, ali žito ne stigoše...

Ostade Dervišu samo da se u nevjerici pita ko bi to noćas mogao biti. Ko bi to mogao učiniti, jer stražari  primijetiše samo dvojicu... Ko? 

Tako stražare iznenaditi, toliko odvažnosti imati i na zidine se popeti, toliko drskosti imati pa tako nešto i zamisliti i organizovati, toliko smirenosti i snage imati pa to sve izvesti, toliko u sebi imati inata. To može samo izuzetno odvažan čovjek. A to nije običan čovjek niti običan junak...

I kako god razmislim, opet to niko drugi ne mogaše učiniti do ono „vlaško zvijere“, onaj Janković.

Bože, kada samo pomislim da je noćas u povlačenju, onako osvijetljene moje ljude po palisadama, mogao  gađati kao glinene golubove. A on ni na jedan pucanj nije uzvratio, niti je jednog glasa pustio. Došao je kao sjena i otišao kao sjena. Izlagao se opasnosti samo onoliko koliko je bilo neophodno. Tako pronicljiv i sračunat može biti samo on.   

Koliko vidim, on nam dade dobar nauk za ubuduće, jer što ovaj narod budemo pritiskali više, više će nam se svetiti i vlast nam urušavati. Pokazao nam je i kakvog protivnika imamo ispred sebe. Pokazao nam je i to da se ubuduće moramo dobrano zamisliti, kakvu to taktiku primijeniti prema njemu, jer on ti je kao voda u pijesku, sad′ ga vidiš, a sad′ ne vidiš.

Smio sam se kladiti da on noćas neće stići do nas, jer snagom ne može, nema je toliko. Nakon popodnevnog boja, u kome je sa još dvojicom napao i razbio deset naoružanih ljudi, valjda se umorio. Svaki bi se živ insan  umorio. I još istu noć i na ovoj udaljenosti izvesti ovo... Pa, ko je to još do sada uradio tako. Prije tri dana glatko je iznenadio, preduhitrio i sa zemljom sravnio kavazbašu Sulejmana i sav mu odred na karauli. Zatim, dvaput je iznenadio i preduhitrio bešlagu Omera, prekjuče u kanjonu i juče na haraču u Kondićima. I evo, već noćas, ovo čini meni.

Sulejmana više nema, Omer izgubi svako namještenje i ugled, a evo i meni se ljulja položaj.

Kakvo li lukavstvo primijeniti naspram njega? I gdje ga uopšte tražiti kada se svaki čas pojavljuje i nestaje.

Gdje li će sutra udariti, ako ne na pašu, ili na sultana, kako je već krenuo? I šta sve sutra očekivati od njega, kada je za tri dana ovo uradio? I sve to ne bi bilo ni po muke, da me isti on i za život ne zaduži.

Eto, da sam ga noćas uhvatio, jutros bi mi došao sin sa izričitim zahtjevom da ga bezuslovno pustim.

Šta uopšte činiti, kada je takav kakav je? Šta li će se ubuduće oko njega dešavati, mogu samo zamišljati:..

- Pamtiće ga Turci po inatu,

Kao ljutu pod kamenom guju...

Silne će im zadavati muke,

Još silnije podizati bune.

Dodijaće Caru i Ćesaru,

Niko sa njim raščistiti neće.

Gordo momče, silan junak biće,

Takvog će ga zavoljeti raja...

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: