detalj slike: KRK Art dizajn

ŽIVOT I PRIČA

EPISKOPA NIKODIMA MILAŠA

Prof. dr Goran Maksimović

Među mnogobrojnim životopisima koje su ostavili srpski pravoslavni sveštenici i monasi 19. i početka 20. vijeka, tekst autobiografije episkopa dalmatinskog Nikodima Milaša (1845-1915), zauzima po važnosti svjedočenja i saznanja brojnih istorijskih događaja važnih za sudbinu srpskog naroda u primorju, jedno od vodećih mjesta u cjelokupnoj srpskoj dokumentarno-umjetničkoj prozi. Ovaj ugledni episkop i izraziti intelektualac svoga vremena, nalazio se na čelu Pravoslavne dalmatinsko-istrijske eparhije od 1890. do 1911. godine. Rukopis autobiografije počeo je da ispisuje od 4/17. aprila 1905. godine, kada je napunio 60 godina života. Kasnije ga je u više navrata dopunjavao, a posljednje segmente Milaš je ispisivao u drugoj polovini 1914. godine. Ubrzo iza toga se upokojio, 20. marta/2. aprila 1915. godine, u Dubrovniku, gdje je bio stalno nastanjen od davanja ostavke na mjesto episkopa i napuštanja Zadra kao episkopskog sjedišta.

Cjelokupno autobiografsko-memoarsko kazivanje episkopa Nikodima Milaša obuhvata razdoblje od njegovog rođenja 4/16. aprila 1845. godine, kada je kršten pod svjetovnim imenom Nikola, pa sve do kraja 1914. godine, a jednim dijelom se kroz izlaganje porodične hronike Milaševih vraća u prošlost, sve do druge polovine 17. vijeka kada se ova ugledna srpska porodica doselila iz duvanjskog kraja u gornju Dalmaciju. Nakon Milaševe smrti rukopis je izvjesno vrijeme čuvan u krugu njegove uže porodice, a zatim je pohranjen u Arhiv SANU u Beogradu, gdje se i danas nalazi. Prema našim saznanjima, prvo izdanje ovoga djela, pod naslovom Autobiografija Nikodima Milaša, objavljeno jeu redakciji Marka Jačova u „mešovitoj građi“ Miscellanea, 12(1983), str. 7-130, Istorijskog instituta u Beogradu. Drugo izdanje, na osnovu koga smo mi i zasnovali našu interpretaciju, objavljeno je 2005. godine, u okviru objavljivanja Dela Nikodima Milaša, zaslugom tadašnjeg episkopa dalmatinskog Fotija, a zasniva se na priređivačkoj osnovi prvog izdanja, kao i sa preuzetim kratkim predgovorom Marka Jačova iz 1983. godine. „Želeći da mu autobiografija bude što potpunija, Milaš je stalno dopunjavao, tako da ona na momente dobija i memoarski karakter“. Zahvaljujući tome, možemo konstatovati na početku ove naše interpretacije, da se na kreativan način prožima sa prethodnim autobiografsko-memoarskim svjedočenjima i zapisima dalmatinskih sveštenika i monaha, poput Kirila Cvjetkovića, Gerasima Zelića, Spiridona Aleksijevića, koji su živjeli na kraju 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća, a već su dobili u prethodne dvije godine knjige u ovoj istoj izdavačkoj ediciji. Upravo zato, u tim svjedočenjima bio je iz prve ruke i na autentičan način opisan složeni život pravoslavnih Srba, a zatim i djelatnost ove eparhije tokom prve polovine 19. stoljeća, kao i neprestana borba srpskog naroda u primorju za očuvanje pravoslavne vjere i nacionalnog identiteta.

Uvodne stranice Milaševe autobiografije veoma su važne za razumijevanje cjelokupnog teksta, zato što su u njima iskazani autopoetički stavovi o razlozima zbog kojih je pristupio stvaranju ovoga rukopisa, kao i veoma dobre i iskrene autokarakterološke oznake psihologije svoje ličnosti, koja mu je donijela dosta dobrog, ali i mnogo toga lošeg u životu. Milaš naglašava da autobiografiju započinje na šezdeseti rođendan, zato što je osjećao da je tijelom bio sve slabiji i da mu ne preostaje još dug život. Sa neskrivenom gorčinom naglašava da je u životu doživio svašta, „malo prijatnoga, a neprijatnoga i premnogo“. Smatra da je tome bila kriva njegova osjetljiva narav i činjenica da se za svašto i za najsitniju stvar odmah uznemiravao i ljutio, a da je tu ljutnju često prikrivao u sebi, što mu je narušavalo zdravlje i „trošilo život“. Vjeruje da mu je najviše te ljutnje prouzrokovala „ljudska zavist“, koja ga je pratila od đačkog vremena pa sve do vremena kada je pisao autobiografiju. Iako je pokušavao na sve načine da „zadobri svoje zavisnike“ i da im pokaže da sve što je radio u javnosti činio je to sa željom da pomogne svome narodu i crkvi, Milaš vjeruje da je time „još veću zavist prema sebi izazivao“. Zbog svega toga mu se činilo da će ga ljudska zavist „pratiti i poslije smrti“, tako da je krajnje pesimistički i rezignirano slutio da će njegovi zavisnici gledati da mu i „uspomenu satru“. Upravo zato da bi to predupredio, odlučio je da napiše autobiografiju i da na „ovim listovima zabilježi“ sve ono glavnije iz svoga života. Želja mu je poslije smrti da ga upravo po ovim bilješkama „prikažu potomstvu“ i da se jasno vidi kako nije bio onakav kakvim su ga njegovi nekadašnji i sadašnji zavisnici prikazivali svijetu.

Raznovrsnost kazivanja i nastojanje da svjedoči ne samo o svom životu i radu, kao i porijeklu svoje porodice, nego o životu i neprestanoj borbi za opstanak cjelokupnog srpskog naroda i srpske pravoslavne crkve u primorju i na prostoru Austro-ugarske monarhije u drugoj polovini 19. i na početku 20. vijeka, učinili su da stvaralački aspekti Milaševog rukopisa budu veoma složeni i da u njima dođe do kreativnog prožimanja autobiografskog, memoarskog i naučnog diskursa. Autobiografski aspekti kazivanja predočavaju porodično porijeklo i privatni život Nikodima Milaša. Memoarski aspekti kazivanja razotkrivaju političke i društvene okolnosti toga vremena, kao i ljude sa kojima je sarađivao ili sa kojima se sukobljavao Nikodim Milaš, a koji su bili gotovo presudni za opstanak pravoslavne vjere i srpskog naroda na prostoru Dalmacije. Naučni aspekti kazivanja približavaju ovaj rukopis formi naučne rasprave i razotkrivaju raznolika istraživačka interesovanja, objavljene knjige i radove Nikodima Milaša, a najviše iz oblasti crkvenog prava, te istorije srpske crkve i srpskog naroda u primorju.   

Autobiografski aspekti kazivanja u kojima Milašev rukopis podsjeća na razvojni ili vaspitni tip romana napisani su u izrazito subjektivnom tonu. U ovom segmentu autobiografskog teksta dolazi do izražaja kazivanje o porodičnoj istoriji, djedu Stojanu, roditeljima Trifunu i Mariji, srećnom i ispunjenom djetinjstvu, ranom školovanju i odrastanju u Šibeniku, daljem školovanju u Zadru, na bogosloviji u Sremskim Karlovcima, pa sve do okončanja Kijevske duhovne akademije 1871. godine i povratka u Zadar gdje je bio postavljen za suplenta/profesora tamošnjeg Pravoslavnog bogoslovskog zavoda, koji je kao što je poznato bio otvoren školske 1869/70. godine.

 Milaš sa puno pažnje interpretira porodičnu hroniku. Naglašava da je slijedeći kazivanja svoga djeda po ocu Stojana, došao do izvora i dokumenata koji su potvrdili da se njegova porodica doselila u Vrliku, nedaleko od vrela rijeke Cetine, još prije dvjesto godina iz okoline Duvna u Bosni. Isprave o Milašima pronašao je u starom arhivu Namjesništva dalmatinskog u Zadru iz posljednjih godina 17. vijeka i iz 18. vijeka, a najstariji dokument nosio je datum 3. oktobar 1693. godine iz koga se vidi da su „arambaši“ Nikoli Milašu bile ustupljene neke zemlje u selima Bukala i Kovačevci, pri vrelu Cetine, da ih „može naseliti sa porodicama svoga plemena“.Potomak toga doseljenika bio je Milašev djed Stojan, „otac njegovog oca Trifuna“. Milašev otac se rodio 1816. godine, a kao dvanaestogodišnji dječak preselio se u Šibenik da živi u kući svoje tetke Jelene, koja je bila udata za trgovca Nikolu Parašćevu, porijeklom sa Krfa. U Šibeniku se obrazovao na italijanskom jeziku, jer tada u Dalmaciji nije bilo slovenskih škola, a u kasnijem životu istakao se kao revnosni branilac pravoslavne vjere od rimokatolika koji su napadali 1854. i 1868. godine na pravoslavne Šibenčane isključivo, kako naglašava Milaš, iz „fanatičnih vjerskih razloga“. Oženio se rimokatoličkom djevojkom Marijom, koja je bila porijeklom Italijanka. Milaš o svojoj majci ostavlja upečatljiv zapis: „Prešavši u strogo pravoslavnu kuću, moja mater naskoro postane takva pravoslavna, da je bolja bila od mnogih, koje su se u toj vjeri rodile, i takva je ostala uvijek do same smrti svoje u 84. godini života.“

Milaš ističe da su mu roditelji bili skromni ljudi, da su živjeli siromašno, te da se otac bavio sitnom trgovinom u jednom dućančiću, a kasnije se bavio kožarskim zanatom, dok je majka bila krojačica ženskog odijela. Prvih šest godina života, nakon što se rodio na dan sv Josifa pjesmopisca, pomenutog 4/16. aprila 1845. godine, proveo je u kući poludjeda Parašćeve i polubabe Jelene, gdje su stanovali njegovi roditelji, a pamtio je da su ga baba i djed pazili vanredno i njegovali tako da se sjećao toga i u dubokim godinama i iskazivao im je nemjerljivu zahvalnost. Bio je slabog fizičkog sastava i često je pobolijevao tako da je ostao u životu samo zahvaljujući velikoj brizi bake Jelene. Četvororazrednu elementarnu školu učio je u Šibeniku u franciškanskom manastiru na italijanskom jeziku (1851/52-1856), a potom je učio privatnu gimnaziju na italijanskom jeziku u dominikanskom manastiru u Šibeniku (1856-1860). Položio je iza toga ispit u državnoj jezuitskoj nižoj gimnaziji u Dubrovniku, što mu je otvorilo prostor za dalje školovanje u državnim gimnazijama. Zahvaljujući tome što je uvijek bio „prvi đak“, dobio je stipendiju iz „Zelićeve  zaklade“ na preporuku tadašnjeg arhimandrita, a kasnijeg episkopa bokokotorskog, Gerasima Petranovića, za nastavak školovanja u zadarskoj gimnaziji na italijanskom jeziku. Pošto mu je ta stipendija bila nedovoljna, dobio je i stipendiju vladike dalmatinskog Stefana Kneževića i zahvaljujući tome završio je tu školu krajem školske 1862/63. godine. Iza toga je na preporuku episkopa Kneževića otišao u Karlovačku bogosloviju, gdje je proveo tri naredne godine i vratio se u Dalmaciju u avgustu 1866. godine.

Milaš sa dosta kritičkih zapažanja govori o kvalitetu svoga školovanja u Sremskim Karlovcima. Priznaje da tada nije želio da se obrazuje za sveštenika: „Stupio sam u Karlovačku bogosloviju od puste nevolje, jer nijesam imao kuda drugo“.Naglašava da „taj oglašeni srpski Sion“ nije bio ni približno onome što je očekivao. Nije bilo ni govora o ozbiljnom učenju bogoslovskih nauka, a „pijančenje i noćno lumpovanje, to je bilo glavno zanimanje karlovačkih bogoslova“.Milaš naglašava da je imao veoma ozbiljne profesore, ali da su bili potpuno nemotivisani i nezainteresovani za izvođenje nastave. Recimo, upravitelj bogoslovije bio je tadašnji parijarh Samuilo Maširević, a profesori bili su sve potonji episkopi: Georgije Vojnović, episkop temišvarski, Teofan Živković, episkop gornjokarlovački, German Anđelić, potonji patrijarh srpski, Ilarion Ruvarac, tadašnji patrijaršijski arhiđakon i kasniji čuveni istoričar i sl. Milaš oporo zaključuje: „U Karlovcima sam tri godine samo vegetirao, i nikada prežaliti neću što sam tu proveo tri lijepe godine života moga“.

Po povratku u Šibenik, nije imao želju da se posveti svešteničkom pozivu, tako da je uz podršku svoje više puta u najljepšem svjetlu pominjane babe Jelene, koja mu je dala dio novca za školovanje, kao i uz pozajmicu od 200 forinti koju je dobio od srpskog književnika, dr Božidara Petranovića, otišao u jesen 1866. godine da studira na Filozofskom fakultetu Bečkog univerziteta. Međutim, poslije samo jedne godine slušanja svjetovnih nauka, sudbina je htjela da dobije stipendiju i ode na školovanje u Kijevsku duhovnu akademiju, zajedno sa Ljubomirom Vujnovićem, te da se po povratku obojica zaposle kao profesori u novoosnovanom Bogoslovskom zavodu u Zadru. U avgustu 1867. godine zaputili su se u Kijev, preko Beča i Lavova, a naredne godine provedene na školovanju u ovom gradu zapamtio je kao nešto najljepše što je mogao da doživi u svome životu. Profesori su sa velikom ozbiljnošću držali predavanja, tako da je tada po prvi put shvatio „bogoslovsku nauku“ i posebno „crkveno pravo i crkvenu istoriju“.

Milaš naglašava da mu je toliko bilo lijepo u Kijevu da je pomišljao da odmah po završetku akademije, a imao je tada 26 godina, izabere bolji život i postane profesor u Rusiji. Vjerovatno bi se to i desilo da mu nije stigla vijest iz Šibenika o iznenadnoj očevoj smrti, kao i saznanju da mu je majka postala udovica sa dvije kćeri, od kojih je mlađa imala svega šest godina, a u siromaštvu i bez sredstava za život. Zbog toga se u ljeto 1871. godine preko Černovica, Lavova i Beča zaputio u Dalmaciju. U Beču je posjetio novoimenovanog vladiku bokokotorskog, Gerasima Petranovića, a zatim se uputio u Šibenik. Već od prvih dana avgusta bio je Zadru, a od početka oktobra počeo je zajedno sa Ljubomirom Vujnovićem da predaje kao suplent u pomenutoj Zadarskoj bogosloviji. Od naredne 1872. godine i jedan i drugi bili su imenovani za profesore te škole. Moglo bi se kazati da se sa ovim iskazima praktično i okončava autobiografsko kazivanje Nikodima Milaša. Još će u nekoliko navrata iznositi pojedinosti iz privatnog života, uglavnom vezane za neuspješne pokušaje ženidbe djevojkom Sofijom, kćerkom bogatog drniškog posrednika Petra (Cice) Miovića, a sve drugo se odnosilo na njegov javni život i djelatnost za dobrobit srpskog naroda i pravoslavne vjere i crkve u Dalmaciji, kao i za aspekte njegovog naučnog i istraživačkog rada. Milaš naglašava da je Sofiju upoznao nakon povratka iz Kijeva. Živjela je u Šibeniku kod svog ujaka, bogatog pravoslavnog Šibenčana, Andrije Jovića. „Upoznam se sa ovom djevojkom i zavolimo se“.Nije htio da potpunije kazuje o tome zašto nije došlo do ostvarenja tog braka, poslije koga bi postao svjetovni sveštenik, osim što je naglasio da su prepreke bile neki nerazjašnjeni odnosi u djevojačkoj porodici. U svakom slučaju, nakon što je bio odbijen, Milaš je definitivno presjekao tu vezu i prihvatio ponudu episkopa Kneževića da se zamonaši na Nikoljdan 1873. godine, kada je svjetovno ime Nikola preimenovao u monaško Nikodim.   

Najdominantnije mjesto u rukopisu autobiografije zauzimaju memoarski aspekti kazivanja u kojima Milaš govori o svom javnom djelovanju i radu, duboko prožetom sa problemima srpskog naroda u društvenom, političkom i vjerskom životu Dalmacije u drugoj polovini 19 i na početku 20. vijeka. Komplementarno sa tim ukazano je i na složene političke odnose u Austrijsko-ugarskoj monarhiji, ali i u tadašnjoj Kraljevini Srbiji. Kazivanje je zasnovano na ukrštanju subjektivnog i objektivnog pristupa. Još dok je kazivao o školovanju u Zadru, Milaš je nagovijestio i memoarske aspekte svoga kazivanja tako što je naglasio da je to bilo u vrijeme kad se „uvađao državni ustav i kad se prvi put otvorio dalmatinski zemaljski sabor“.Tada se počela buditi u Dalmaciji slovenska narodnosna svijest, a u saboru su djelovale dvije nepomirljive stranke: „slavenska“ i „italijanska“. Prva stranka je bila „aneksionistička“ i zagovarala je spajanje Dalmacije sa Hrvatskom, a druga stranka je zagovarala „autonomiju“ i samostalnost Dalmacije. U kasnijim godinama ta „slavenska stranka“ pocijepaće se na srpsku i hrvatsku struju, a hrvatska struja će pod klerikalnim djelovanjem katoličke crkve početi negiranje srpske narodnosti u Dalmaciji i postojanje pravoslavne vjere. U tome su bili korijeni praktično nepomirljivog političkog i vjerskog života u Dalmaciji čiji će akter postati i Nikodim Milaš, za svih 18 godina profesorskog rada u Zadarskoj bogosloviji, određeno vrijeme je bio i rektor pravoslavnog sjemeništa, a pogotovo kasnije dok je duže od dvije decenije obavljao, kako sam kaže, „preteški poziv“ episkopa Dalmatinske prvoslavne eparhije.

Možemo konstatovati da se memoarski aspekt Milaševog kazivanja iskazuje na tri načina:  kroz rasvjetljavanje složenog srpsko-hrvatskog odnosa u Dalmaciji u 19. i na početku 20. vijeka, kroz detaljne izvještaje o Milaševom uspješnom vođenju i novom uređenju Dalmatinske pravoslavne eparhije, kao i kroz prikazivanje značajnih javnih ličnosti toga vremena sa kojima je Milaš sarađivao, ili se sukobljavao, duže ili kraće vrijeme.

Memoarski aspekti kazivanja najviše su posvećeni upravo tom rasvjetljavanju složenog srpsko-hrvatskih odnosa u Dalmaciji. Milaš naglašava da je „prvi put stupio na polje javnoga rada“ u drugoj godini svoje profesorske službe u Zadru. Desilo se to početkom 1873. godine kada je od njega episkop Knežević zatražio da napiše „protest“ povodom namjere austrijskih vlasti da „odcijepe“ Dalmatinsku eparhiju od Karlovačke mitropolije i da je „potčine novoustanovljenoj tada Bukovinskoj mitropoliji“. Episkop Knežević nije bio o tome obaviješten i smatrao je da mora hitno reagovati i uputiti dopis bečkim vlastima. Milaš je rado primio tu poruku i prionuo je odmah na posao, tako da je za nekoliko nedelja, već početkom marta, episkop Knežević imao na svome stolu taj tekst. Povoljno je ocijenio ovaj Milašev rad i odmah ga je preveo i poslao u Beč, a srpski prepis teksta je poslao i u Sremske Karlovce, pakračkom episkopu Nikanoru Grujiću, tadašnjem administratoru Patrijaršije. Odmah se saznalo u srpskoj javnosti, koja je veoma povoljno primila ovaj tekst protesta, da je stvarni autor Nikodim Milaš i podstakli su ga da raspravu proširi i dopuni, a onda i da je obajavi kao knjigu. Zahvaljujući tome, Milaš je ubrzo objavio u Zadru knjižicu Istorijsko-kanonički pogled na ustanovljenje nove srpsko-rumunske mitropolije (1873).  

Nakon te 1873. godine, za koju Milaš kaže da je bila „znamenita“ u njegovom životu, jer je pored tog prvog naučnog rada, te godine i zamonašen u manastiru Dragović, dolazi do čitavog niza Milaševih aktivnosti na polju crkvenog i javnog djelovanja. Naročito se isticao u gotovosti da brani pravoslavnu vjeru pred rimokatoličkim sveštenstvom koje je sve snažnije pokazivalo netoleranciju prema pravoslavlju. Naredne 1975. godine, prilikom posjete austrijskog cara Franca Josifa Dalmaciji, ukazala mu se prilika da bude u audijenciji sa još dvojicom profesora iz Zadra kako bi zatražili povišicu profesorskih plata. U avgustu iste godine učestvovao je u Bonu na konferenciji koja se bavila pitanjima sjedinjenja hrišćanskih crkava. Zadatak konferencije bio je da pokuša približiti pravoslavnu crkvu sa starokatolicima i anglikancima, a eventualno i protestantima, kako bi se time stalo na put agresivnog katoličkog prozelitizma. Tada je na proputovanju u Beču susreo i upoznao dr Vladana Đorđevića, urednika novopokrenutog časopisa Otadžbina, koji je veoma brzo stekao veliku popularnost i ugled i među primorskim Srbima. U narednim godinama Milaš je uglavnom radio na ogledima koji su se bavili tumačenjima kanona pravoslavne crkve zahvaljujući kojima je dobio od Černovickog univerziteta titulu počasnog doktora nauka.

Za godinu 1879. Milaš naglašava da je bila „izrazito burna“. Radilo se o produbljivanju neprijateljstva Hrvata prema Srbima u primorju. Iako su Srbi prethodno pomogli Hrvatima da osnuju Narodnu stranku, ubrzo je došlo do preokreta u tim odnosima i Hrvati su počeli da otvoreno negiraju dalmatinskim Srbima njihovu nacionalnu individualnost. Pod tim pritiskom, tada Srbi donose odluku, predvođeni profesorima Ljubomirom Vujnovićem i Nikodimom Milašem, kao i bokeljskim narodnim prvakom, dr Lazarom Tomanovićem, da osnuju samostalnu političku stranku. Milaš se aktivno uključio u taj politički pokret, zbog čega je bio izložen oštrim napadima u zadarskom Narodnom listu. Posebno naglašava da je tada uz Hrvate iz potpuno neshvatljivih razloga stao srpski protojerej i pjesnik, Jovan Sundečić, optužujući dvojicu profesora pravoslavne bogoslovije iz Zadra (Milaša i Vujnovića) da rade na osnivanju „crkveno-srpske stranke“. Zbog toga su Milaša napali ne samo dalmatinski Hrvati, nego i mnogi dalmatinski Srbi, optužujući ga kako tobože „podriva srpsko-hrvatsku slogu“. Odbranu svojih ideja Milaš je tada izložio u više članaka i rasprava koje je objavio novosadskoj Zastavi i na Cetinju u Glasu Crnogorca. Odmah poslije ovoga događaja, dalmatinski Srbi, a među njima i Nikodim Milaš, kao jedan od glavnih kreatora, pokrenuli su ideju o osnivanju u Zadru Srpskog lista, kao organa primorskih Srba, a za prvog urednika imenovan je Sava Bjelanović, negdašnji Milašev zadarski učenik.

Milaš naglašava da je iste godine velike potrese izazvalo i prisilno penzionisanje srpskog patrijarha u Sremskim Karlovcima, Prokopija Ivačkovića, zbog čega je na poziv lista Zastava napisao raspravu iz perspektive kanonskog prava, koja je imala veliki odjek u javnosti jer je pokazao nezakonitost odluke o penzionisanju ovog najvećeg tadašnjeg srpskog velikodostojnika. Iste godine povodom jednog sukoba oko raspodjele novčane povišice na primanja tadašnja dva redovna predsjednika Zadarske konzistorije, igumana Lukijana Kundajice i protojereja Đorđa Nikolajevića, Milaš je napisao raspravu Dostojanstva u pravoslavnoj crkvi. Inače, za dvojicu sukobljenih sveštenika, Milaš naglašava da su bili takve „cicije“ da slične u životu nije imao prilike da susretne. Pogotovo je imao nepovoljno mišljenje o Nikolajeviću jer je u Dalmaciji bio „veliki pop i mrzac kaluđera“, a odmah iza toga je otišao u Sarajevo, na poziv novoustanovljenog mitropolita Save Kosanovića 1881. godine, da bi tamo primio monaški čin i pod imenom Georgije postao arhimandrit.

Povodom postavljanja mitropolita Kosanovića na tron Dabrobosanske (Sarajevske) pravoslavne eparhije, Milaš je napisao raspravu Kanonsko načelo pravoslavne crkve pri razređivanju crkvenih oblasti. K pitanju o jerarhijskom položaju Sarajevske mitropolije, posvećenu problemu zavisnosti ove mitropolije od Fanara i zagovarao je tezu da se „jerarhija bosansko-hercegovačka sjedini sa srpskom pravoslavnom jerarhijom u našoj monarhiji“.To je izazvalo brojne negativne reakcije političkih glasila, najviše Srpskog lista iz Zadra, a pod njegovim uticajem i novosadske Zastave. Milaš naglašava da su ga na najružniji način napali i u dvije brošure koje su izašle u Pančevu i Novom Sadu, a koje su bile potpisane pseudonimima „bosanski popo“ (iza koga se skrivao Sava Bjelanović) i „Stari Saborlija“ (iza koga se skrivao Dimitrije Ruvarac), proglašavajući ga za „šarlatana“, „švindlera“, kao i za „austrijskog čoveka“.

PODELITE OVAJ TEKST NA: