detalj slike: KRK Art dizajn

Prvi dio feljtona možete pročitati OVDJE

Život i priča episkopa Nikodina Milaša - drugi dio

Prof. dr Goran Maksimović

Ponekad je te brojne događaje i zakulisne igre, u koje su ga uvlačili i protiv njegove volje, Milaš nazivao i „komendijama“. Tako je naglasio da je 1885. godine bio upleten u „dvije komendije“. Prva se odnosila na jednu vijest u petrogradskim novinama da ruski sinod namjerava da njega predloži za mitropolita na Cetinju, što je bila neistina jer je tada Mitrofan Ban izabran na to mjesto. Druga „komendija“ odnosila se na nasljednika mitropolita Save Kosanovića u Sarajevu, jer je prethodno pod pritiskom austrijskih vlasti bio podnio ostavku. Milaš naglašava da je tada na Kosanovićevo mjesto imenovan Georgije Nikolajavić, inače čovjek o kome nije imao dobro mišljenje još iz zadarskih vremena, a koji je najviše podsticao Kosanovića da ne povuče svoju ostavku i da istraje u tome, očigledno sa ciljem da bi zauzeo njegovo mjesto. Tada je ponovo Sava Bjelanović na najružniji način bio glavni kolovođa novinarskih intriga protiv Nikodima Milaša. Ukazuje Milaš i na brojne druge svakodnevne intrige, a najviše na hajku koju je protiv njega 1886. godine vodio iguman Dositej Jović, jer ga je vidio kao konkurenta u pretenzijama da naslijedi episkopa Stefana Kneževića na tronu Dalmatinske pravoslavne eparhije i sl.

Poseban segment memoarskog kazivanja predstavlja prikaz školske 1886/87. godine koju je je Milaš na poziv ministra prosvjete Kraljevine Srbije, inače tadašnjeg uglednog profesora i popularnog pjesnika, Milana Kujundžića Aberdara, proveo u Beogradu na mjestu rektora Bogoslovije. Sa puno preciznosti i neskrivene gorčine opisao je strašne partijske sukobe u Beogradu između „naprednjaka“ i „liberala“, tako da se potpuno nepripremljen našao u „jednom pravom lavirintu“ zakulisnih igara i intriga, a između svega ostalog sustigla ga je i potpuno besmislena optužba da ga je Austrija poslala da „pounijati Srbiju“. Milaš naglašava da je u te laži čak povjerovala i kraljica Natalija i da ga je prilikom jedne kratke audijencije 18. decembra 1886. godine opomenula na to da je Srbija „strogo pravoslavna zemlja“ i da u njoj nema mjesta ni za „uniju“, ni za „agente rimske propagande“. Milaš je tada bio zapanjen onim što je čuo iz usta srpske kraljice. Međutim, u rukopisu autobiografije dodao je sljedeći komentar: „I takvom se braniteljkom pravoslavlja tada istakla preda mnom ona ista kraljica Natalija, koja će nekoliko godina poslije sama apostazirati od pravoslavlja, polatiniti se, i, kako kažu, postati rimokatoličkom monahinjom“.Iskreno priznaje da se osjećao tako loše u Beogradu i da mu nije bilo tadašnjeg ministra Dragutina Franasovića, inače zemljaka iz primorja, književnika Čedomilja Mijatovića i Milana Đ. Milićevića, te Matije Bana, koji su ga hrabrili da istraje, „bio bih se odmah povratio u Dalmaciju“.

U Beogradu je i povodom Svetosavske besjede u kojoj je govorio „o potrebi klasičnog obrazovanja za kandidate bogoslovije“, odmah bio napadnut kako hoće da uvede latinski jezik u bogosloviju i tako utre put „uniji sa Rimom“. Tada je shvatio da mora što hitnije „da se oslobodi onog osinjaka“ u koji je bio upao i da se vrati u Dalmaciju, koja mu je uprkos svim razmiricama izgledala bezazleno i naivno. „Čim se svršila školska godina, odmah ostavim Biograd, zavjetovavši se da nikada neću preći granicu Srbije i stupiti nogom u onu kraljevinu. Bog joj dao svaku sreću, ali daleko od mene!“

Nakon toga se vratio u Zadar na staro profesorsko mjesto u bogosloviji, a negativno i ružno iskustvo koje je tada stekao u Beogradu, bilo je razlog što je u septembru 1888. godine odbio ponudu Vladana Đorđevića, tadašnjeg ministra prosvete i crkvenih poslova u Srbiji, da dođe u Beograd i ustanovi katedru „kanonskog prava“ na Velikoj školi. Iz sličnih razloga odbio je krajem 1888. godine ponudu temišvarskog episkopa, Georgija Brankovića, da dođe u Sremske Karlovce za rektora bogoslovije. Detaljno je opisao i šta se dešavalo u Zadru nakon smrti vladike Stefana Kneževića početkom januara 1890. godine, te kako je uprkos brojnim intrigama iz redova igumana Dositeja Jovića, kao i negativnim novinskim napisima Save Bjelanovića, izabran za episkopa dalmatinskog 10. jula 1890. godine. Naglasio je tadašnju neizmjernu podršku episkopa bokokotorskog Gerasima Petranovića, kao i predsednika Dalmatinskog sabora, kneza Đorđa Vojnovića.

Među svakako važne memoarske poglede Nikodima Milaša spada i njegov krajnje negativan stav o djelovanju katoličkih Srba u Dubrovniku. Izrečen je povodom agresivnog i krajnje neprijateljskog pisanja lista Dubrovnik protiv Milaša kao episkopa od 1897. godine i smrti Save Bjelanovića. Do tada su se uzdržavali da šire svoju propagandu protiv pravoslavlja, jer je Bjelanović kao urednik Srpskog lista/Srpskog glasa, bio neka vrsta autoriteta koji su poštovali. Milaš sa mnogo gorčine naziva dubrovačke katoličke Srbe „takozvanim“, a zatim naglašava da su već kao i svi Dubrovčani prezirali i mrzili „vlašku vjeru“, kako su pogrdno nazivali pravoslavlje. „Katoličko Srpstvo sastavljaju desetak ako ne i manje, ambicioznih pismenih Dubrovčana, koji su uza se imali možda još stotinak nepismenih ili polupismenih Dubrovčana, koje su oni ovako ili onako novčano pomagali, a za koje ambiciozne pismene Dubrovčane katoličko Srpstvo nije drugo bilo, kao što nije ni danas, nego pusta reklama“.

Drugi aspekt memoarskog kazivanja posvećen je detaljnim izvještajima o Milaševom vođenju Dalmatinske pravoslavne eparhije. Prikaz episkopskih godina Nikodima Milaša bio je prožet brojnim krupnim i sitnim događajima koji su važni za razumijevanje tadašnjeg političkog i društvenog života u Dalmaciji i čitavom Austro-ugarskom carstvu. Milaš naglašava da na njegovo episkopsko imenovanje nije došao tadašnji upravitelj dalmatinskog namjesništva, Alfonz Pavić, što je bio jasan znak da je zauzeo krajnje neprijateljski stav prema novom episkopu, baš onako kako je neprestano takav neprijateljski stav pokazivao i prema cjelokupnom srpskom narodu u Dalmaciji. Srećna okolnost za episkopa Milaša bila je u tome što je dva mjeseca kasnije na Pavićevo mjesto za dalmatinskog namjesnika bio imenovan Emil David, koji je bio oženjen pravoslavkom Marijom, inače unukom srpskog patrijarha Samuila Maširevića, te koji je ne samo pokazivao visoki stepen tolerancije prema pravoslavnoj vjeri, nego je bio i krajnje pošten i odgovoran čovjek.

Milaš iznosi zapažanja šta je sve predstavljalo probleme u radu svakog dalmatinskog episkopa prije njega, a to isto je sačekalo i njegov episkopski rad. Misli na Rajačića, Stankovića, Mutibarića, koji su morali da bježe iz Dalmacije u druge eparhije. Prvi problem predstavljala je „takozvana pravoslavna inteligencija“, koju su činili neobrazovani ili poluobrazovani, a moralno iskvareni ljudi: „Ovi ljudi u dalmatinskoj eparhiji vedre i oblače, i sve mora da bude u eparhiji onako, kako ih njihov ograničeni um uči“. Drugi i najteži problem predstavljao je odnos sa namjesništvom u Zadru i vladom u Beču, a proisticao je iz činjenice da je u Austriji od 1867/68. godine vladao zakon da pravoslavna crkva uživa jednaka prava kao i sve ostale u državi priznate konfesije, ali u neposrednoj praksi nije bilo tako i neprestano se favorizovala katolička vjera, a pravoslavlje izlagalo svakoj vrsti diskriminacije. Episkop je imao pretežak zadatak da se izbori za pravo svoje vjere, a da se ne zamjeri fanatičnim činovnicima koji su bili pod snažnim uticajem katoličke propagande. U Dalmaciji je čitav problem bio utoliko složeniji što je u drugoj polovini 19. vijeka, kako smo prethodno naglasili, u hrvatskom narodu bio formiran ekstremni politički pokret koji je negirao narodnosno pravo Srba na postojanje u Dalmaciji, kao i pravo na postojanje pravoslavne vjere.

Milaš je odmah po ustoličenju krenuo u kanonsku posjetu eparhiji nastojeći da u prvim koracima pokuša da prevlada mržnju između svjetovnih sveštenika i kaluđera, koja je poticala iz privilegovanog položaja kaluđera i slobode da zauzimaju najbolja mjesta u eprahijskoj službi. Tada se pokazao osobito blagonaklon prema svjetovnim sveštenicima. Napisao je povodom kanonskog obilaska eparhije i „Poslanicu pastirsku“ punu ljubavi i bratske pouke, koja je imala pozitivan prijem među pravoslavnima, a nepravoslavni su je osuđivali iznoseći pogrde na episkopovu ličnost. Na Savindan je u Zadru osnovao društvo žena Srpskinja za prikupljanje pomoći u odijelu i knjigama siromašnim đacima. Milaš je na nov način organizovao rad eparhije. Uveo je parohijske knjige protokola i šematizma. Upućivao je narod u zagorskim selima o štetnosti grijeha „krive kletve“ zbog koga su mnogi nevini ljudi bili osuđeni na zatvorske kazne. Podsticao je narod na crkvena vjenčanja i ukazivao na grijeh bračnih drugova ukoliko žive u „suložništvu“. Zaveo je da svaka crkva ima svoj „crkveni ljetopis“ u kojem će biti popisani istorijski podaci o ktitorima i gradnji. Uveo je zabranu sahranjivanja bogatijih ljudi sa vještačkim vijencima. Pokrenuo je akciju pravljenja i popisivanja „parohijskih biblioteka“, kao bi evidentirao i sačuvao brojne vrijedne crkvene knjige. Osnovao je „Eparhijsku skupštinu“ kojom je predsjedavao episkop. Pokrenuo je od 1. januara 1893. godine zvanični list Glasnik pravoslavne dalmatinsko-istrijske eparhije. Brinuo se o materijalnom stanju sveštenstva, radio je na popravljanju svešteničkih kuća i stanova, a posebno je vodio agitaciju za popunjavanje što većeg broja polaznika Zadarske bogoslovije kako bi obrazovao kvalitetan kadar i nadoknadio veliki nedostatak sveštenstva u eparhiji. Jedna od njegovih velikih zasluga bila je i osnivanje Srpske crkvene opštine u Beču 1897. godine.

Istovremeno je bio stalno izložen unutarcrkvenim srpskim intrigama, među kojima je bila najneprijatnija ona da je tobože na uskršnjem obraćanju vjernicima u Zadru 1891. godine izrekao tvrdnju da je srpski patrijarh Georgije Branković bio „prijatelj unije“. Odmah iza toga u listu Srpski Sion u Sremskim Karlovcima pojavili su se napadi na Nikodima Milaša, a pisao ih je prota Jovan Vučković, koji je bio profesor u Zadarskom bogoslovskom zavodu do kraja školske 1890/91. godine, a nakon postavljanja Milaša za episkopa iz neobjašnjivih razloga je zauzeo neprijateljski stav prema njemu. Milaš u svojim sjećanjima nije mogao da objasni mržnju svoga negdašnjeg zadarskog prijatelja Jovana Vučkovića (1855-1931), a da su zaista samo nekoliko godina ranije bili veoma bliski svjedoče i pojedina objavljena pisma koja su razmjenjivali dok je Milaš bio u Beogradu 1886/1887. godine. Milaš je iskreno žalio zbog tog neshvatljivog neprijateljstva i sjećao se koliko mu je Vučković pomagao dok je radio na priređivanju za štampu rukopisa KrmčijeSavinske 1884. godine. Kasnije je Milaš pomagao Vučkoviću oko uređivanja novopokrenutog bogoslovskog časopisa Istina. „U raznim neprijatnim momentima moga života, Vučković je uvijek bio uza me i iskreno dijelio moje duševne bolove za sve vrijeme dok sam ja bio profesor u zadarskoj bogosloviji“.Doživio je i veliku neprijatnost kada je na Savindan 1892. godine bio optužen da su u Zadru pjevane „omladinske velikopatriotske pjesme, a između drugih i ruska carska himna“. Nezavisno od svega toga, u aprilu 1893. godine, boravio je u Beču i posjetio tri ministarstva: za „bogoštovje i nastavu“, za „finansije“ i za „unutrašnja djela“, gdje je pokušavao pred carskim vlastima razjasni sve prethodne nesporazume i optužbe. Tada je u Beču lično upoznao patrijarha Georgija Brankovića i u tom ljubaznom susretu nijedan ni drugi nisu pominjali neprijatnu aferu id 1892. godine. Očigledno je bilo da je Branković tada postao svjestan da se radilo o podmetanjima i namjernom pokušaju izazivanja svađe sa novim dalmatinskim episkopom. O tom protivurječnom i složenom odnosu ove dvojice srpskih velikodostojnika objavljena je kasnije posebna kraća rasprava Dimitrija Ruvarca, koji je bio dobar poznavalac ove dvojice crkvenih velikodostojnika.

Milaš posebno naglašava da se tada kroz razgovore sa pojedinim važnim državnim zvaničnicima u Beču definitivno suočio i sa veoma neprijatnim saznanjem da austrijske vlasti nemaju isti pozitivan stav prema srpskoj pravoslavnoj crkvi, kakav su imale prema katoličkoj i protestantskoj crkvi, tako da nisu prihvatile nijedan predlog koji su zajedno sačinili dvojica primorskih episkopa, Milaš i Petranović, u cilju konsolidovanja pravoslavne crkve u Monarhiji. Očigledno je zaključuje Milaš da oni nisu ni željeli da imaju konsolidovanu i uređenu pravoslavnu crkvu u monarhiji.

Prilikom obilježavanja 25 godina rada Pravoslavnog bogoslovskog zavoda u Zadru (1894), Milaš naglašava da je osnovao jednu „malu zakladu“ koja je imala za cilj da novčano nagradi onog slušaoca bogoslovije koji bi izradio najbolji pisani sastav iz bogoslovskih nauka. Tom prilikom podsjetio se i na vrijedni rad svoga prijatelja, profesora Ljubomira Vujnovića, koji je još 1882. godine, poslije jedanest godina predavačkog rada u Zadarskoj bogosloviji, bio prinudno penzionisan, zbog političkih razloga, a godinu dana kasnije je i preminuo i sl. Jedna korisna rasprava Predraga Puzovića o radu tog zavoda i obilježavanju pomenutog jubileja, pri čemu je presudnu ulogu, između ostalih, imao i episkop Nikodim Milaš, napisana je u najnovije vrijeme.

Milaš se osvrće i na probleme koje je imao u eparhiji u drugoj polovini 1895. godine, usljed djelovanja unijatskog biskupa Dragobeckog iz Križevaca, u tri srpska sela: Vrlici, Baljcima i Kričkama, u kojima su još četrdesetih godina 19. vijeka bile podignute unijatske katedrale, ali su uspjeli da okupe zanemarljiv broj vjernika. Milaš se svojim poslanicama oštro usprotivio tome i opomenuo pravoslavne vjernike da budu oprezni pred tom vrstom propagande. Tek znatno kasnije saznao je da su ga zbog toga bili prijavili vlastima u Beču za uvrede izrečene tobože protiv katoličke crkve sa zahtjevom da ga „uklone sa mjesta pravoslavnog episkopa u Zadru i postave drugog poćudnijeg rimokatolicima čovjeka“.Tada mu je značajno pomogao pozitivan stav dalmatinskog namjesnika, Emila Davida. Prilikom posvećenja novog bukovinsko-dalmatinskog mitropolita, Arkadija Čeperkovića, Milaš je boravio u Beču u proljeće 1896. godine. Tada je u više navrata bio u audijenciji kod cara Franca Josifa, najprije sa Čeperkovićem i Petranovićem, a poslije i sam kada je zatražio od cara da u Zadru dozvoli osnivanje gimnazije na narodnom jeziku, pored one koja je postojala na italijanskom jeziku. Milaš priznaje da je car usvojio tadašnji njegov predlog, ali da se „gorko pokajao“ što je podstakao osnivanje takve gimnazije, jer je veoma brzo primila „pravac velikohrvatski sa mržnjom prema srpskoj narodnosti i prema pravoslavnoj vjeri, tako da su ne samo profesori te gimnazije nego i sami hrvatski katolički đaci pronikli sa duhom nesnošljivosti prema srpskim pravoslavnim đacima i u pitanju vjere i u pitanju narodnosti.“ Milaš zaključuje da je Srbe opet snašlo zlo kao i prije, samo u drugom obliku: „Da sam danas kod Cara na audijenciji, ne bi sigurno govorio mu ono, što sam 1896. govorio mu o potrebi nove gimnazije u Zadru“.

Milaš je hronološkim redom, iz godine u godinu, praktično prikazivao najrazličitije probleme koje je doživljavao kao episkop od prokatolički i prohrvatski nastrojenih činovnika monarhije. Svaki put kada bi se oglasio u javnosti, povodom bilo kog pravoslavnog praznika ili bilo kog javnog datuma, kada bi negdje otputovao i uzeo učešće u kanonskim poslovima, uvijek su ga pratile denuncijacije i optužbe da je prekoračio ovlašćenja i da je radio na narušavanju ugleda katoličke crkve. Sve to je bilo praćeno i čitavim nizom drugih političkih kvalifikacija, a na veliku Milaševu žalost često su u tome uzimali učešća servilni ili nesavjesni, a zavišću opterećeni dalmatinski Srbi, iz redova one poluinteligencije o kojoj je na početku autobiografije govorio krajnje nepovoljno. Izdvajamo sličan primjer optužbi povodom Milaševog učešća na narodnom saboru na Vidovdan 1896. godine u Dalmatinskom Kosovu, kada je na hramovskoj slavi svetog Lazara držao arhijerejsku službu. Tada je održao i zapaženu besjedu u kojoj je pozvao narod da ljubi „svoju pravoslavnu vjeru i svoju srpsku narodnost“. Pošto je na tom narodnom saboru, kao i svih ranijih godina, a ta narodna svečanost se do tada održavala punu 91 godinu, bilo prisutno mnogo Srba iz bosanske pogranične oblasti, protiv Milaša je napisao prijavu bečkim vlastima, ministar za austrijsku upravu u Bosni i Hercegovini, Venijamin Kalaj, inače poznati katolički klerikalac i agresivni protivnik pravoslavne vjere i srpske narodnosti. Optužio je tada episkopa Milaša za širenje „protivudržavnih ideja“ i sl.

Pratila su ga i besmislena propagandna podmetanja da je uvlačio srpsku pravoslavnu crkvu u unijatstvo, kao što se desilo kada je 1899. godine boravio u Černovicama, povodom posvećenja episkopa Vladimira Repte i sl. Milaš kazuje i o svim preprekama na koje je nailazio samo da bi ga onemogućili da podigne pravoslavni hram u Splitu. Na sličan način je doživio podmetanja i prilikom boravka u Novom Sadu 1904. godine, gdje je bio gost bačkog episkopa Mitrofana Ševića, kao i starog arhimandrita manastira Grgeteg, Ilariona Ruvarca. Tada je zajedno sa svojim domaćinima otišao u posjetu patrijarhu Brankoviću u Sremske Karlovce i na ručku odgovorio na prigodnu zdravicu patrijarhovu tako što je ukazao na „nekadašnju blagotvornu vezu dalmatinske eparhije sa Karlovcima, i požalio što se ta veza usljed dualizma prekinula“. Tada je Milaš iskazao nadu da će ta veza iznova biti uspostavljena, pozivajući se na jednu carsku odluku, po kojoj sve pravoslavne eparhije u monarhiji moraju priznavati karlovačkog mitropolita-patrijarha. Odmah iza toga uslijedili su brojni napadi u srpskim političkim listovima, a najviše u Zastavi, tako što su Milaša optužili da je „poslan iz Beča u Karlovce da radi na sjedinjenju sa Karlovačkom mitropolijom ne samo dalmatinskih srpskih eparhija, nego i onih u Bosni i Hercegovini, kako bi se time utro put političkoj aneksiji Austro-ugarskoj ovih provincija“.

Milaš priznaje da se tada bio „ozlovoljio na sve“ i da je pomišljao da napusti svoju episkopsku stolicu, ali da ga je u tome odvratio episkop Petranović, koji je i sam u Boki Kotorskoj bio izložen još žešćim napadima i podmetanjima. Milaš napominje i da je sredinom 1905. godine bio dobio ponudu od tadašnjeg ministra prosvjete Kraljevine Srbije, Andre Nikolića, da prihvati mjesto beogradskog mitropolita, ali da je to uz najljepšu zahvalnost odbio. Ubrzo iza toga, 1906. godine, preminuo je Gerasim Petranović, a kritička oštrica svih napada bila je sad usmjerna samo na episkopa Milaša. Tako je došlo i do stvaranja velike afere povodom razotkrivanja pronevjere koju je kao rukovodilac finansija Dalmatinske eparhije bio počinio novoimenovani bokokotorski episkop Dositej Jović. Afera je razotkrivena ubrzo nakon njegove hirotonije 1908. godine kada je trebalo da preda crkvene finansije u Zadru i pređe u Kotor. Pod pritiskom istrage, nesrećni Jović je izvršio samoubistvo u Kotoru, u oktobru 1910. godine. Ubrzo je, kako naglašava Milaš, uočio da je agitacija povodom te afere preusmjerena protiv njega, iako su svi znali da nije imao s tim praktično nikakve veze. Milaš precizno obrazlaže tri razloga za tu vrstu podmetanja. Prvi je bio u tome da je bečka vlada time željela da se oslobodi  svoje odgovornosti što nije godinama vodila obavezni nadzor nad novčanim knjigama koje je vodio Dositej Jović. Drugi razlog je bio u tome što je u aferu bio umiješan veliki broj državnih činovnika koji su uzimali velike svote novca od Jovića i nikada mu ih nisu vraćali. Treći razlog bio je u tome što im se pojavila zgodna prilika da se Dalmacija oslobodi „fanatičnog pravoslavnog episkopa“. Imajući sve to u vidu, Milaš je neopozivo podnio ostavku krajem 1911. godine, a po odobrenju penzije preselio se da živi u Dubrovnik.

Milaš pokazuje i kakve reakcije su uslijedile nakon tog njegovog odstupanja sa episkopskog trona. Vijest o ostavci „uzrujala je sav pravoslavni svijet, a osobito Rusiju“, tako da se tada pojavljuje čitav niz afirmativnih tekstova o njegovom episkopskom i naučnom radu u listovima iz brojnih gradova: Petrograd, Beograd, Novi Sad, Cetinje i sl. Rusi su mu odali posebno priznanje, tako što ga je Kijevska duhovna akademija imenovala svojim počasnim članom, kao i Slovensko dobrotvorno društvo iz Petrograda. Milaš se osvrće i nastavak negativnih napisa o njemu u splitskom hrvatskom listu Našejedinstvo. Neprijatno ga je iznenadila i prva pastirska poslanica njegovog nasljednika na vladičanskom tronu u Dalmaciji, episkopa Dimitrija Brankovića, u kojoj je episkopa Milaša indirektno optužio za onaj manjak u eparhijskoj kasi koji je napravio nesrećni Dositej Jović. Možda je najbolju naknadnu konstataciju o Milaševom prisilnom penzionisanju ostavio dr Simeon Stanković, pišući u Bogoslovlju tekst povodom petnaest godina od episkopovog upokojenja: „Zbog toga, što je blaženopočivši episkop Nakodim Milaš bio kroz dugi niz godina, kako se kaže, trn u oku rimskoj kuriji, a i zbog njegovog sa naše srpske strane pohvalno cijenjenog nacionalnog rada, austrijska vlast je jedva čekala zgodu da ga penzioniše“. 

Moglo bi se kazati da je uprkos svemu tome, nekoliko narednih godina, umirovljeni episkop Milaš živio mirno i povučeno, potpuno posvećen književnom i naučnom radu. Ipak nas negdje na završim stranicama autobiografije izvještava o velikoj neprijatnosti koju je doživio u julu 1914. godine. Iako je tada bio u lječilištu u Štajerskoj, austrijske vlasti su mu napravile premetačinu u stanu i zaplijenile dragocjenu prepisku, brojne rukopise i dokumentaciju, koja mu nije bila kasnije povraćena. Među njima se nalazio i gotov rukopis knjige za štampu Crkva i država u Austrougarskoj. Iako to nije sam napomenuo, očigledno je da se to desilo nakon Vidovdanskog atentata u Sarajevu, kada je započela velika hajka austrijskih vlasti protiv brojnih srpskih intelektualaca, a neposredno pred objavu rata Srbiji.  

Nastaviće se ...

PODELITE OVAJ TEKST NA: