detalj slike: KRK Art dizajn

Drevna mudrost, čuvar tajne

 

Midar je u posljednje vrijeme sve otvorenije pristupao Anu i njihovim razgovorima. Kopkala ga je savjest, uz svu njegovu pažnju i poštovanje prema drugima. Plašio se da negdje ne grješi, ne mareći za sebe, već uvjek težeći tome da drugima udovolji.  

- Rođen sam u Jagorici, izusti Midar i nastavi, ali kad sam imao dvije godine mati me odnjela u veliki grad gdje sam završio školu i jedva dočekao da odem iz te sredine u kojoj se nisam nikad primio. Moja majka je radila. Snašla se u novoj sredini. Bila je prihvaćena i voljeli su je, a ja sam se osjećao kao da uvjek bježim. Na Kordun se nisam mogao vratiti. Niti sam imao kome, niti gdje. Smatrao sam da je povratak u rodni kraj posljednje utočište, kad baš više nemaš kud. Takva me sudbina i zadesila. Evo me, tu sam. Ljudi me ne znaju ko sam i čiji sam, nagađaju. Ćutim. Pričam sve što žele da čuju, da ih odobrovoljim, ali oni me svejedno ne vole. An ti si mudar i sveznajući čovjek. Kako ti gledaš na ove naše tvrdokorne ljude u selu kako je sa njima najlakše zametnuti razgovor?

An, kao i svaki put kad bi bio nešto priupitan, zamisli se, malo nabora čelo, reklo bi se kao da mu nije na umu baš to što ga Midar pita, pa počne da govori.

- Kod nas, među našim ljudima, razgovor nikad nije započinjao užurbano i nekim žustrim tonom. Ako bi se neko isticao u namjeri da kaže neku glupost smatrao se za nepristojnog i nije se pridavala pažnja tome što bi on rekao. Djeci se nije ukazivala prilika da kažu bilo šta na takvim posjelima. Dijete ako bi prošlo između dvojice sagovornika ili nešto reklo smatralo se vrlo neodgojnim. Bilo bi ukoreno i pamtio bi se njegov nestašluk. Mudriji ljudi su već po tom postupku znali kakav čovjek u njemu odrasta.  Zna se gdje se priča, a zna se i gdje se ćuti, recimo, na svetim mjestima, crkvi, groblju i masovnim stratištima koja u ovom siromašnom i napaćenom kraju bolom razdiru duše potomaka.

Tu An zastade, kao da mu nešto pod grlom zategnu glasne žice, odgurnu ogroman kamen tuge, pa nastavi.

- Jedan od starih običaja je da se čuva pokojnik, u svojoj kući na odru, posebno prvo veče. Tu se okupe najbliži rođaci, kumovi, komšije i prijatelji. Ćutanje se gleda kao izraz poštovanja, držanje do ugleda i časti pokojnika, njegove familije i kuće. Zna se momenat kad se ima što reći i zna se ko može reći i kome. Ako  neko kaže nešto nepromišljeno uglavnom se ostali ponašaju kao da niko ništa nije rekao, a dotični bi se ugrizao za jezik, svijestan da je pogrješio, ne vredi mu se ni pokajati, ne boj se, taj prestup se ne zaboravlja, dođe na red, kad tad! – An je čvrsto stajao iza svake svoje riječi ne dvoumeći se ni trena, smatrao je da kontrolom uma može zaštiti svakog sagovornika od oštrice kojom reči znaju biti naoružane.

Midar bez prevelikog iskustva u međusobnim odnosima sa seljanima i običajima u selu znao je primjećivati vrline, a posebno mane, jer su češće bile iskazivane.

- Primjetio sam da je taj odnos prema čovjeku često ponižavajući, uvjek se gleda samo ono što oni smatraju da je najvažnije. Čini mi se da se više drži do svojine i numera, nego do drugog čovjeka, a do onoga što čovjek kaže to je njima nevažno – bila su Midarova zapažanja

- Kordunaši su oduvjek ponosni na svoju imovinu posjede, grmove, šume, livade, pašnjake. Uvjek se gleda da to bude onako kako treba da bude. Znaš, nikad nismo krčili zemlju koja nam nije bila potrebna. Krčili smo lijepši teren, sa manje kamena, a dijelove prljuga i bujadara smo ostavljali kakvi jesu i dobro bi došlo, jer su uvijek u prikrajku obradivih njiva. Tu se baci i zapali sve što se iskupi u njivi od korova, panjeva i ostale drače. Ljudi znaju posaditi oras, trešnju, murvu, pa bude hlada kad se sjedne da se odmori i prezalogaji. Ima dosta takve zemlje, ničija, a naša, gmajina, tako je zovemo. Uz posjede koji su nam dodjeljeni još od Bilzemana*, te  gmajine  prate nas do dana današnjeg, Nas je naša zemlja sačuvala, jer ratovi i zla koji su prešli preko nje nisu mogli protiv te naše prirode s kojom smo srasli i najbolje poznavali. Koliko god izgledala divlja, za nas je pitoma, jer smo znali i umijeli pronaći i preskočiti svaku strugu u najmrklijem dijelu noći. Prijeći brda i dolove i na pravom mjestu se zateći. Znaš Goru Petrovu, e vidiš, za vrijeme onog Hitlerovog rata kad se u ustaškom obruču našlo nekoliko desetina hiljada naroda, gladnog i bosog, ozeblog i promrzlog, preplašenog i napaćenog, naša šuma, priroda, prepoznala je svoju djecu, zaklonila ih i spasila od ustaškog pokolja. – opet An zastade, kao da mu je gorčina skupila usta i gleda unaokolo, fali mu travka da je zagrize da srce umiri. 

Midar kao da zaustavi disanje kad An sa osjetnom gorčinom zaćuti, tišina ovlada prostorom za neki tren da bi se Midarovo srce opet otvorilo u želji da razgovor ne gasne.

 - Odnos prema domaćim životinjama, rekao bih da je poseban, ali neke stvari ne mogu da prihvatim.  Sa jedne strane gledaju ih kao da su članovi familije, a sa druge budu žrtvovane na svirep i monstruozan način. Ne volim kako se odnose prema svinjama, pa to je pokolj u prve zimske dane, još me zovu da im pomažem i da sve to gledam, a jaganjcima nedaju ni da odrastu, završe na ražnju, ovan u svojoj najvećoj snazi u jesen završi u loncu, ovce jadne izmorene i ostarjele isto tako prođu kad im dođe vrijeme, da ne govorim o živadi koja krasi svako dvorište.

- Midare, to je u prirodi tako usklađeno sa potrebama ishrane domaćinstva, dok se na krupnu stoku gleda sasvim drugačije, krava, vo, konj, pa čak i telad skoro nikad nisu žrtvovani na isti način. Ja to ne zamjeram, naš seljak se toliko zbliži sa svojim blagom da razgovara sa njim, a na kraju ako ne završi u njegovom loncu svjesno ga proda pa neko drugi zadovolji svoje potrebe.  Kad se sjetim djetinjstva dok sam išao kod Dida na naukovanje, mogu reći, da je u to doba bilo više razumjevanja prema domaćim životinjama, dok za divljač nije bilo mislosti. Ljudi su nesvjesno ipak pronicali u tajnu života. Mjesto koje nam je skrojeno pod nebeskom kapom stvaralo je skoro iste uslove za sve, ljude, životinje, biljni svijet i stvari. Odisalo je trajnom ljubavi. Čovjek je u skladu sa prirodom borio se za svoja prava. Težio je da bude u vezi sa zemljom, volio je da hoda bosonog, da upija sunce u svakoj prilici, kupao se u rijekama, skupljao je energiju koja je prodirala iz svemira i dopirala do njegovog tijela. Znao je da poštuje stablo, osjećao je da kroz njega struji dobrobit koja je i za njega dobra, znao je da cijeni i poštuje svaku voćku koja je davala plodove i svaki grm sa kojeg je mogao da ubere plod i upotrebi u ishrani ili za neki prirodni lijek. Čovjek tog vremena i takvog pristupa životu razmišljao je dublje i osjećao snažnije, zbog toga su svi procesi vezani za tajnu života proticali sporije jer su se temeljili na istinskim vrednostima, dok se danas taj proces znatno ubrzao ali smo se zbog toga još više udaljili od tajne, a istinske vrednosti zamjenili lažnim. – previše uvjerljiv An nije htio ni da čuje da za ono što pouzdano zna, postoji neka druga istina.

- Znači, znanje se najčešće prikupljalo usmenim predanjima, a šta ako bi neko otišao u velike škole u daleke zemlje i gradove? Da li se taj vraćao ili je otišao zauvjek, odnio sebe i svoje stečeno znanje pod neki drugi dio neba.

- Jeste, mladi su učili od starih i kako su mudri znali reći; otvori se nešto u čovjeku i pristigne ono što nam je do tad bilo nepoznato. U tome su posebno prednjačili drevni bezvremeni i besmrtni starci mudraci koji su uvjek imali punu košnicu znanja i sa milošću je uvjek djelili sa svima koji su željeli da ga prihvate i usvoje.

- Je l’ istina da se govorilo da je priroda jedna velika knjiga koju treba znati čitati, sav biljni i životinjski svijet je imao toga toliko da nam kaže, poruči i nauči nas ako mu se predamo otvorena srca. Oluje, nevremena, nepogode nikad nisu nazivane pogrdnim imenima niti su psovane pogrdnim riječima, jer to bi bio strah od još većeg, ličnog, stradanja.

- To su stvari koje čovjek ne može da promjeni, njihova pojava i utjecaj su neminovni, a spas od njih se gledao u zaklonu, a šteta koja bi bila nanešena gledalo se kroz to kakav si čovjek, ako bi čitavo selo stradalo, onda je čitavo selo i grešilo. Tajna je od nas tražila uz preživljavanje i održavanje vrste i prilagođavanje sa cijelinom, a ne da budemo u sukobu sa njom.

- Kad se čovjek odmakne od prirode njegovo srce otvrdne. Kordunaši su nastojali da potomstvo drže što više u sprezi sa prirodom.

- Onog momenta kad se mlad čovjek pokaže kao dobar domaćin, znalo se da je dovoljno mudar da može voditi domaćinstvo. Na njega se polagalo, kako kuća tako i selo. Stari mudraci bi ga hrabrili i sokolili, a to bi se vidjelo na takvom mladom čovjeku da mu sve ide od ruke, htio on ili nehtio uspjeh mu je bio zagarantovan. Preuzimao bi, u tom slučaju, veliku odgovornost na sebe, jer pokoljenja koja su dolazila poslje njega uživali su njegov kredit, ako je svim srcem ulagao u glavnu žilu opstanka onda njegova pokoljenja i danas žive u blagostanju ma gdje da su. Onog momenta kad se izmaknu od utjecaja prirode i ta pokolenja počinju da venu. Govorio je stari mudrac Megeda. 

Idlopoklonstvo kojim je An doživljavao sve svoje starce mudrace, bilo bi naglašeno u skoro svakom njegovom kazivanju. Midaru se činilo da An i svoje neke vredne izreke pripisuje mudracima i ako je uvjeren da su zaista njegove. 

- E moj dobri Midare da ti još i ovo kažem; gajeći drevnu mudrost, usmeno je prenoseći sa koljena na koljeno za Kordunaše je ostala zavezana istina, poštenje i velikodušnost bez obzira na sve strahote, stradanja i nestajanja sa vjekovnih prostora oni su uspjeli da odole svim tim vihorima i dan danas pronose zrno, sjeme te drevne mudrosti i pokušavaju da ga unesu u modernu kulturu da bi se istinski stremilo otkrovenju tajne života.

Gasnu svici u potamnjeloj noći, stišava se razgovor Midara i Ana. Kordun spava i počinje da sanja. Pale se zvijezde mudrih zvijezdočaka i odvode ih međ svijetove koje posjećuju u snovima.

 

 

Midar je imao igle za pletivo najtananijih osjećanja. Njegovi misaoni treptaji doticali su zidove života i umio je, zajedno sa svjetlošću, da plete magiju dobrote među ljudima. Kao odrođen od svijeta, podsjećao me na pauka koji savršeno mirno plete svoju mrežu. Ne za plijen, već da njome pokuša spriječiti napredovanje zla koje navire iz čovjekovog uma. 

Njegove misli su njegovo sjemenje, rasipa ih kao seljak u polju kad sije žito s nadom i vjerom da što bolje rodi. Svi bi se trebali pretvoriti u uši kad Midar propovijeda. 

 

*Jedno od pričanja romana Midar, Ilije Šaule, drugo prošireno izdanje u decembru izlazi iz štampe. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: