|
|
|
 | Jovan Šekerović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
GRADINA
U Osvit zore dva putnika ostaviše neobično mjesto, gdje su konačili. Iza leđa im ostade nadvijena stijena što ih je od rose zaklanjala i pored nje kratki kameniti potočić što od izvora na par koraka ponire. Očistiše logorište i ukloniše tragove, a potom se uputiše krivudavom stazom niz visok bukvik.
Između snažnih stoljetnih bukava mjestimično se tiskaju vitke jele i poneka smrča, izranjajući iz nepregledne prošarice bujnog zimzelena. Na sve strane, okolinom odzvanja jutarnji poj najrazličitijih ptica. Osjetile su svitanje lijepog dana. Natpjevavaju se i takmiče koja će ljepšom pjesmom dočekati sunce. A kad′ iza gorskih obronaka granu i putnici stigoše u podnožje gorja. Iza njih ostade golem, nepregledan i jutrom ozaren Grmeč.
Ali tek sada vidješe da su ga prešli samo jednom njegovom velikom udolinom, koja ga dijeli na dva podjednaka dijela, istočni i zapadni. Kako ga golemi Ravni do razdvaja, tako i poprečna kamenita Risova greda spaja, i tu osta vječni znak gdje se priroda dugo dvoumila, da li da Grmeč razdvaja, ili da ga spaja.
Istočnim dijelom dominaniraju tri kupasta vrha pod stoljetnim jelama, oko kojih se mota nekoliko svijetlih oblaka, dok vrhove zapadnog nadvija i skriva tamni oblak iz kojeg svakog časa može sunuti kiša.
Oba masiva se nekako zaštitnički naginju nad niskim, brežuljkastim sjevernim područjem, kao da ga stalno nadgledaju i stražare nad njim. Podgrmeč!
Kako putnici iz šume iskoračiše, tako i pjesma ptica stade. Jahali su ravnijim terenom, potplaninskim gornjim zavlakama nekog novog polja, valjda podgrmečkog. Ove poljane bijahu prilično niže od petrovačkih i drugačije.
Po blago valovitom terenu, prošaranom šumarcima i trnjacima, stajala je poneka kućica brvnara ili šeperuša. Neka je izvirivala iz voćnjaka ili obora, a neka ni iz čega, sama na goleti, bez drveta i voćke, bez obora i stoke, kao dom najskorije doseljene porodice prognanika, koji su prvo morali kućiti gospodara, a sebe Bog zna kad li će i da li će imati prilike za to...
Na jednoj obali iznad kolskog puta, pored nekoliko ovaca i svinja, stajaše čobanče. Iako je izgledalo prilično ozeblo u iščekivanju da i na njegovoj njivi grane sunce, podigne rosu i razlije toplinu, iz poderane odjeće, svih boja i veličina, izvirivala su dva bistra oka otresitog desetogodišnjeg dječaka. Ivan mu, onako sa konja, kratko doviknu:
- Momče, kako se ovo mjesto naziva?
Da bi prolaznici jasnije čuli, dječak stavi otvoren dlan sa jedne strane usana i kratko odgovori:
- Jasenica!
I ostade tako, netremice gledajući za prolaznicima dok su putem zamicali.
Nakon pola sata hoda otvori se širok vidik na nešto niže, ravno polje, usred kojeg blista malo jezero. Okruženo je sa nekoliko lipa. Na staklastoj i mirnoj površini vode ogleda se golo, kupasto i povisoko brdo, na čijem vrhu stoji kula. Izgleda oniska, razbacana. Sa posivjelim i novim zidovima, u više faza građena, nevelika, sa tek ponekom palisadom i bedemom, ali i sa nekoliko brvnara.
Putnici stigoše i pod grad Jasenicu.
Iza pomenutog brda stoji i drugo, još više, stepenasto, pošumljeno, sa tragovima razrušene tvrđave na ravnom vrhu. Sve se to ogleda u jezeru, dok na njegovoj obali, ispod lipa, sjedi i stoji mnoštvo kopača kukuruza. Pretežno su obučeni u crno, sa ponekom bijelom košuljom, bluzom, rupcem i tek ponekim sitnim detaljem crvene boje.
U ovom kraju proljeće ponese rano, pa je begov kukuruz na čitluku pristigao prvi.
Kopača stajaše tridesetak, što muškog i ženskog svijeta, svih doba i uzrasta, a svi u ritama. Vjerovatno su imali nekakav odmor u okopavanju kukuruza. Te dugačke redove sa konja nadgledaju dva naoružana konjanika, odjevena u tursku odjeću. Bijahu to subaše ili devrije, koji nadziru uposlene čivčije i vode poslove.
Kako su prolaznici prilazili, kopači kukuruza ih primijetiše izdaleka i zagledaše se u njih, ali ih primijetiše i dvojica Turaka na konjima.
Primijetio je to i Stojan, posmatrajući ih durbinom u isti čas kada je crnomanjasti konjanik onom drugom doviknuo i rukom dao znak da ove prolaznike treba zaustaviti i pregledati. Bilo je to u situaciji kada su obje strane podjednako udaljene od jezera i naroda što je stajao ispod lipa. Kada turski konjanici s kraja njive lagano krenuše ka putu i jezeru, krenuše i prolaznici.
Kako ovi putnici nisu imali namjeru ni zaustavljati se, ni predstavljati se, niti razglabati o bilo čemu, podboli su konje. Vični ovakvim akcijama, vranac i sivac poletješe kao vjetrom nošeni...
Dok Turci nisu prešli ni pola puta, Stojan i Ivan projuriše pored naroda pod lipama i odmah iza jezera skrenuše udesno, zamičući u sokak. Subaše ih samo krajičkom oka vidješe i na zalasku propratiše, dok su žurnim galopom prilazili kulučarima...
- Vidjeste li ove prolaznike, da li ih je neko prepoznao? Ko su ti ljudi? – urlao je crnomanjasti subaša.
Svi su ćutali...
- Pitam, bolan, još jednom, da li ih neko vidje i prepoznade?!
Sada već vidno iznerviran, subaša podiže ton, a zatim, onako iz sedla, grubo zgrabi omanjeg čovjeka za kolijer i gotovo ga odiže od zemlje...
- Oči vam vlaške, koje ne vide ni onoga što ovuda k′o uskok proskače, pa zar ćete i dalje ćutati?! Je li!?
Već sikćući, odgurnuo je pridržavanog čivčiju, a zatim konja natjera do drugog, starijeg čovjeka koji je stajao na samoj ivici puta...
- Ti mi ne možeš ćutati kao da ništa nisi vidio. Bio si najbliži. Govori!
Dugački, upleteni kožni bič odnekud mu se stvori u ruci. Ruka se od uzbuđenja već sva tresla i prijetila da svakog trena udari...
Tada se između zbijenih ramena progura i pred subašu istupi bosonog dječak. Nasloni se na svoju staru izlizanu motiku i prozbori:
- Čestiti subašo, vidjeh ja one ljude.
Sve se utiša, kao da niko nije disao, dok on nastavi:
Projurili su brzo, kao da ih je vjetar nosio. Konji im nisu ni doticali puta, a opet su ispod kopita varnice sijevale. Iz nozdrva im je vatra kuljala, a sa onoga sivca do nas griva se vijorila toliko da je obojici uporednih jahača zaklonila lica. Ispod izderanih haljina, kao u najvećih junaka, svijetlo oružje je blistalo toliko da nas je bljesak zaslijepio. Takvo nešto još ne vidjesmo...
- Ma, je li?! Prošli su kao aveti i priviđenja, pa možemo zaključiti da nam se prividjelo. Znaš li im imena, ti brbljivče jedan?!
- Ne znam, čestiti subašo.
- Pas ti mater vlašku, još nas zadržavaš, a!
Zrakom sijevnu munjevit pisak zaletjelog biča... Ošinu gapreko leđa, iz sve snage, toliko surovo da dječak ničice samo pade. Zatim subaša dreknu:
- Ustaj, kopile kaursko, idi na kopanje!
Zatim je doviknuo svome pomoćniku da ide u selo i izvidi ko su bili prolaznici. Ostalima naredi da prekinu odmor i odmah nastave okopavanje kukuruza.
I dok je pomoćnik na konju zamicao sokakom prema selu, a uznemireni radnici pridizali dječaka, nadzornik je sav uzrujan, na konju odlazio prema drugom kraju njive, odakle je i došao. Škrgutao je i cijedio kroz zube:
- Vlaška gamad, oni ništa ne znaju...
Da li je bio žešći bol, ili poniženje, ali ovako pomiješani, na dječakovom licu izraziše sve. Niti je kome dozvolio da ga pridigne, niti da mu motiku pridrži, već se pridiže sam i kroz stisnute zube samo prosikta:
- Ko se ne osveti, taj se ne posveti!
Između nadničara koji zastadoše, izdvoji mu se mati sva u suzama i sklopivši dlanove skrušeno zamoli:
- Sine Srđane, čedo moje, pokušaj da se smiriš. I radi sebe i radi nas, jer ako te Turčin čuje, gotovi smo... Mogu nas sve pobiti ako hoće, njihova je vlast. Srećom, Turci su već odmakli podalje i nisu čuli, ali ako tako nastaviš, jednom će čuti, a jednom je dovoljno da se desi zlo... Znam ja kako boli. Ovdje se trpljenje s nama rađa i umire, i da bismo preživjeli, ono nam mora biti jače od svega.
A Srđan, kao da je nije ni čuo. Obuzet neopisivom ojađenošću, samo je nastavio:
- Oca mi ubiše, kuću našu zapališe, svu stoku nam odvukoše. Sa naših njiva nas otjeraše, ni na zgarište nam ne daju. U trnjake i bujadare nas odguraše. Na dušmanskim njivama odrastam. Možda svoju više nikad neču ni okopavati. Ni za ručak danas nemam, ako ne kulučim. A kako smo nekad lijepo živjeli... I svega imali... Sve mi uzeše i još me tuku!
U laganom hodu prema redovima kukuruza svi su ćutali dok je Srđan nastavljao. Kao poplava, riječi su same od sebe navirale:
- I još me ovdje, na otetoj njivi, ni krivog ni dužnog, kao goveče, bičuje i udara taj dušmanin, dok vi samo stojite i gledate. On jedan seir čini, dok vas trideset stoji i gleda... Ni pola mi muke ne bi bilo, da to nije tako. I čemu se imam nadati, ako osveta ne bude od svega jača? Čemu?
U koloni nadničara čivčija svi su ćutali. Samo su na začelju stari Mitar i Brančilo, na svoj način, zborilili:
- Ovaj mali Daljević, Cvijetin potpuno je u pravu. A, moj Mitre, da li si ti nekad čuo za onu našu staru narodnu:
Kmet na′rani uskoka, vojnika,
sve do onog pukog prolaznika.
I još o′zgo, u gori ′ajduka.
A čivčija ni sam sebe neće,
jer on takav ni do podne nema...
- Bogami, Brančilo, imaš pravo. Baš je tako.
- A ima i ona druga na koju me ovaj mali potsjeti:
Složan narod niko neće biti,
sa nesložnim, svak′ će seiriti...
- Moj Brančilo, možda ovaj mali neke stvari bolje vidi nego mi. U njega su oči mlađe i bistrije. Nemoj reći da možda nisu i pametnije od naših.
Brančilo se lecnu:
- Ajde, nemoj sad′ tako, pa šta je on preko svoje grbače dosad preturio, a šta mi? A? ′Ajde, Boga ti.
- Pa, da li treba da se samo hvalimo, ili da nešto korisno i činimo? Šta misliš, Brančilo moj stari? A?
I ko zna dokle bi njih dva ovako besjedili da se subaša sa kraja redova nije obazreo i dreknuo:
- Šta se to tamo oklijeva?! Treba li još jednom da ponovim, ili da vas možda zamolim?! Je li?!
U nekoliko okolnih šumaraka odjeknuo je njegov povik.
Sav je siktao, dok čivčije požuriše da zađu u redove.
Ne prođe dugo, a kopači su već izlazili na kraj redova, upravo tamo gdje je i subaša stajao. Njegov pomoćnik iz sela dojuri na konju i, onako iz sedla, odmah podnese izvještaj:
- Tamo ja čuh gotovo iste riječi, kakve je ovdje ovaj mali izgovorio. Svratio sam i pred mehanu, gdje je na verandi sjedilo nekoliko bešlija sa bešlagom, i oni mi rekoše slično. Kao: „niti su prolaznici koga pogledali, niti su kome šta rekli, nit′ se zaustavljali. Projurili su u takvom galopu, kao da ih je vjetar nosio. I dok smo mi trepnuli i shvatili šta se desi, oni su već na kraju sela zamicali prema Klancu. Samo smo se zgledali za njima, jer takve konje i ormu, a bogami i oružje svijetlo, ne vidjesmo odavno“.
I ja sam se sokakom uvjerio u trag. Njihovi potkovani konji sokakom su činili takve skokove kakve u svom životu nisam vidio.
Subaša samo jetko otpljunu:
- Pa šta sada? Šta su odlučili, šta dalje namjeravaju? Šta su ti rekli?
- Njih četvorica su tu sjedila i rekoše da će se pojačati sa još konjanika i pročešljati okolinu, jer izgleda da se radi o uskocima. Jedan od njih je odmah odjahao po pomoć, na Gradinu. To je sve što ja sada znam.
Za to vrijeme dvojica jahača, što sve očevidce ostaviše u čudu, jahali su dalje. Nakon što se putem niz Klanac sjuriše, primijetiše da se odatle dalje put jasno vidi. Uspinje se livadama i njivama sve do horizonta. Stojan, onako u trku, doviknu Ivanu:
- Da potjeri traga zametnemo!?
Kako to izusti, povocem konja navede desno, na nešto niži dio živice, a ovaj se vinu uvis i udalj. Preskoči je da ni grančice ne dotače, nastavi se spuštati livadicom, zamicati u gust grabik prema potocima i bari. Ivan ga je u stopu pratio.
Ispod šume progaziše vlažniji dio livade, preko potoka i uz kraću, suvlju livadu, popeše se do omanjeg kupastog brežuljka. Za njega se zakloniše i nastaviše osmatrati šta se iza njih dešava.
Budući da su bjegunci bili svjesni činjenice da imaju izvanredne konje, u koje se uvijek mogu pouzdati da će ih izmaći izvan puškometa, mogli su sebi dati oduška i u ovakvim prilikama predahnuti, prozboriti. Ivan je nastojao da zapamti i ureže u sjećanja teren kojim je hodio:
- Čudna li brijega, za koji zađosmo. Kao da je iz nekog ogromnog dlana sitan pijesak sipao, sve dok se nije formirao brijeg viši i od dvadeset metara. I tako ga drži samo ova sitna trava, da se ne ospe.
- Brijeg izgleda neprirodno, kao da ga je neko donio. I stara, pradavna legenda kaže da je ovdje crkva zasuta pijeskom. Samo mjesto gdje se brijeg nalazi, kao stvoreno je za crkvu. Upravo ovdje na blagom uzvišenju, usred ove pitome udoline, gdje se ukrštaju putevi istočnog i južnog pravca. Legenda dalje govori da je ovo mjesto, po toj zasutoj crkvi, dobilo ime Zasipa ili kraće Zaspa. Nekoliko je puta naseljavano i ostajalo pusto...
Zatim još dodade: - Čim se pojave Turci poslužićemo se lukavstvom, daćemo im do znanja kao da se vraćamo u Grmeč, a onda ćemo ponovo nastaviti svojim putem.
Nedugo zatim primijetiše da je nekoliko turskih konjanika pristiglo u dno klanca. Tu su zastali iznenađeni nestankom tragova. Uskomešali su se upravo na mjestu gdje su progonjeni iskočili iz sokaka na livadu. Zatim ih je nekoliko izišlo iz sokaka i sa obje strane živica, kretali su se ukrug. Uz povike su pretraživali sporedne livade, sve dok traga ne otkriše. Na tragu se svi grupisaše i dok su još stajali tako okrenuti u pravcu bjegunaca, ova dvojica u galopu izjuriše iza brežuljka... Jurnuše u pravcu juga, livadom usmjeriše put Grmeča, dajući potjeri do znanja kao da se namjeravaju vratiti odakle su i došli.
U potjeri se začu galama kada shvatiše da na ovaj način ne mogu stići progonjene.
A progonjeni samo produžiše u istom pravcu i nastaviše se uspinjati, najprije sedlastim podnožjem, pa ljeskarem, sve do visa. Odozgo primijetiše da se Turci vraćaju u selo i tu zaustavljaju. Izgledaju kao da od daljnje potjere odustaju, ili kroje neki novi plan.
Progonjeni ponovo izjahaše na vidjelo i livadom nastaviše u istom pravcu. A kada dohvatiše prvi šumarak, tu i zastadoše... Stojan samo prozbori:
- Bičve!
Za tren oka iz bisaga izvadiše komade od tvrdog platna i kože, koji su najviše ličili na tvrdo zašivene rukave nekih starih kaputa. Navukoše ih konjima na kopita, vezaše iznad gležnjeva i opet uzjahaše.
- Kako su nas na kraju vidjeli da odjahasmo prema Grmeču, taj predio će više i pretraživati. Odavde bi se naši tragovi trebali potpuno izgubiti.
Osjećao je Stojan da će ovo lukavstvo sa „obuvanjem konja“ poslužiti, kao već mnogo puta dosad.
Odatle zaviše ustranu i nazad. Nastaviše šumom i grmljem, gorom i dolom. Prikriveni se vratiše pored istog kupastog brijega i uputiše niz potoke sjevernim smjerom, kojim su i namjeravali danas putovati.
Kraći dio puta jahali su niz potoke, kuda je vodio kolski put, a tada vidješe da ova pouska kotlina nije pogodna za kretanje. Nije pregledna i može se iznenada nabasati na neprijatelja. U prvoj uvali skrenuše ulijevo i kraćom kosinom popeše se na vis.
Sada su ponovo bili u blizini onog istog puta kojim su izašli iz sela i na istom pravcu, samo jedan kilometar naprijed.
Obazirući se prema selu, vidješe da se putem niko ne kreće. Sve se smirilo, sada i oni mogu odmoriti. Možda i ručati, prije nego što nastave dalje.
Skinuše sa konjskih kopita bičve i spremiše ih u bisage. Dok su zaklonjeni iza čestara i kupine motrili na put, razmotavali su suvu hranu, a sve uz osmijehe dok Stojan na svoj način ne prozbori:
- Ne znaju oni koliko smo se mi danas zainatili. Opet smo na istom putu, a oni pojma nemaju gdje da nas traže.
- Pa, kako bi bilo da im se pokažemo? – šalio se i Ivan. - Ako ne uspiju pronaći uskoke i ′ajduke, gadno će se provesti pred svojim preuzvišenim i, po božijem izboru, čestitim zapovjednicima. Moraće danonoćno pred njima puziti, dok oni budu smišljali i birali najodvratnije pogrde kojim će ih čim više poniziti, sve zapljuvati... „Šupljoglavi glupaci, koji ništa drugo ne znadoše no blejati u trnje za kaurima. Nemadoše čime ni dosjettiti se da im malo soli stave na rep, kako bi ih lakše pohvatali“.
Tako će oni svoju veličanstvenu razboritost i nadutu preuzvišenost još više nadimati, izdizati je iznad svih podčinjenih. Neprekidno će im je tovariti na njihova već satrana pleća i ramena. I sve to još uz grohotan smijeh, koji se već sam od sebe otima, jer uspjeh ga goni...
Budući da smo im mi sve te predstojeće nevolje skrivili, bio bi red da to i ispravimo.
|
