detalj slike: KRK Art dizajn

PUTOVANjE I PRIČANjE  SAVE BJELANOVIĆA

Prof. dr Goran Maksimović

U ogledu smo okupili na jednom mjestu i analizirali putopisnu prozu Save Bjelanovića (1850-1897). Najprije njegovu knjigu Kroz slavenske zemlje, koja je u nastavcima bila objavljena u periodici (1891-1893), a zatim i kao posebno izdanje u Zadru 1897. godine. Obnovljeno, drugo izdanje ove knjige, objavljeno je zaslugom Jovana Radulovića, u Beogradu 2003. godine. Zatim su analizirani putopisi štampani u periodici: Dan deveti, putne crte iz Crne Gore (1886), Snijeg u Crnoj Gori (1890), S puta, crte po Hrvatskoj, Ugarskoj i Srbiji (1895). U uvodu je ukazano na činjenice iz života, te na značaj književnog rada i političkog angažmana Save Bjelanovića, a zatim je u prvom dijelu rada posebna analitička pažnja posvećena interpretaciji umjetničke ravni njegovih putopisnih tekstova. Prije svega se to odnosi na prikaz putničkih utisaka i putopisnih zapisa o prostorima, ljudima i podneblju Češke i Hrvatske, Srbije i Crne Gore, Novog Sada i Beograda. Ukazano je i na dokumentarnu ravan teksta, tj. na umetnute istorijske, geografske i etnografske studije u kojima je izložena nenametljiva analitička slika Češke i češkog naroda, te Beograda i Srbije, Cetinja i Crne Gore. U zaključku smo ukazali na činjenicu da putopisni tekstovi Save Bjelanovića o Češkoj i Česima, Zagrebu i Hrvatskoj, Novom Sadu, te Beogradu i Srbiji, Cetinju i Crnoj Gori, predstavljaju ostvarenja koja nastavljaju plodnu srpsku putopisnu tradiciju u 19. vijeku.

Primorski Srbi druge polovine 19. vijeka nisu imali značajniju političku ličnost, niti odlučnijeg borca za nacionalna prava od Save Bjelanovića. Rođen je 27. oktobra 1850. godine u selu Đevrske, kod Kistanja, u sjevernoj Dalmaciji, u bogatoj seoskoj porodici. Ostao je rano bez oca, kad je imao svega sedam godina. Bjelanovićev djed po majci, Pane Sabljić, bio je srpski zastupnik u prvom Dalmatinskom saboru u Zadru, što je bez sumnje odigralo presudnu ulogu u kasnijem njegovom opredjeljenu za politički i publicistički rad, te borbu za očuvanje nacionalnog identiteta Srba, kao i srpskih nacionalnih, vjerskih, prosvetno-školskih i privrednih institucija. U Zadru je završio osnovnu školu i gimnaziju, gdje je naročito dobro znanje stekao iz istorije od objektivnog i nepristrasnog profesora Natka Nodila. Pravne nauke studirao je u Beču, gdje se aktivno uključio u rad srpskih studentskih družina. U Beču je bio jedan od osnivača i predsjednik dalmatinskog studentskog društva "Jedinstvo".

Po završetku studija najprije je odbio ponudu Zemaljske vlade iz Sarajeva da radi u sudstvu, a zatim se vratio u Zadar, gdje se uključio u živ nacionalni rad, a 1880. godine učestvuje u osnivanju političkog glasila Srpski list, kasnije pod nazivom Srpski narodni list, a od 1888. godine zbog zabrane izlazi pod izmijenjenim imenom Srpski glas. Uprkos oštrim cenzurama i čestim zabranama austrijskih vlasti, Bjelanović je ovaj dragocjeni srpski list uređivao sve do smrti 1897. godine, a nakon toga glasilo je izlazilo sve do početka 1905. godine, ali sa znatno izmjenjenom uređivačkom koncepcijom koju je zastupao novi urednik Nikodim Milaš, poznati i veoma uticajni episkop Dalmatinske pravoslavne eparhije (1890-1912).

Poznato je da je "pokretanje lista izazvano negiranjem srpskog naroda u Dalmaciji i drugim zemljama (Bosni i Hercegovini), na koje je pretendovala hrvatska državna i vjerska politika", kao i zbog konstantne "opasnosti po Srbe od utapanja u hrvatstvo". Upravo zbog tog agresivnog uspostavljanja strategije identitetskog inženjeringa i nastojanja hrvatskih naučnika da prisvajaju srpsku narodnu baštinu, poput usmenih narodnih pjesama, kao i negiranja srpskog nacionalnog porijekla pojedinih književnika, poput Andrije Kačića Miošića i Nikole Tomazea, razvile su se žestoke polemike u kojima je važno mjesto pripadalo Savi Bjelanoviću. "Dobrog obrazovanja, vešt političar, izuzetan govornik, strastven polemičar, Bjelanović je Srpski list (od 1888. Srpski glas) napravio listom koji je bio čitan i omiljen kod Srba u svim krajevima".

Važno je ovom prilikom naglasiti i činjenicu da je Bjelanović još od 1883. godine, pa sve do kraja života bio zastupnik srpskog naroda u Dalmatinskom saboru u Zadru, da bi 1897. godine bio izabran za srpskog zastupnika u bečkom parlamentu. Preminuo je u Zadru 14. marta 1897. godine, a sahranjen je u rodnim Đevrskama, što je bilo propraćeno brojnim iskrenima izrazima saučešća i nekrolozima savremenika iz brojnih srpskih sredina.

Publicističkim i književnim radom počeo se baviti još kao zadarski gimnazijalac, prve članke objavio je u Zastavi Svetozara Miletića 1871. godine, da bi od pokretanja Srpskog lista bio ne samo urednik, nego i najzastupljeniji autor, podjednako u političkoj publicistici, putopisima, feljtonima, književnim recenzijama i osvrtima. Zbog izrazite političke dosljednosti i ispravnosti, a naročito zbog zalaganja za "program Srpstva triju vjera", uobličenog u nizu članaka pod naslovom Vjera i narodnost, u toku 1881. godine, Bjelanovića su u publicističkim tekstovima oštro napadali hrvatski klerikalni krugovi, predvođeni don Mihom Pavlinovićem. Nakon više takvih Pavlinovićevih članaka u zadarskom Narodnom listu 1882. godine, objavljenih pod naslovom Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Bjelanović je žestoko odgovorio u Srpskom listu, u seriji tekstova pod zajedničkim naslovom Don Miho na braniku, koje su savremenici nazvali "biserom novinarske vještine". Sljedeće, 1883. godine, navedeni članci su objavljeni u Zadru u knjizi pod istim naslovom. Bjelanović je napisao značajnu studiju o Božidaru Petranoviću: Život i rad D-ra Božidara Petranovića (1883). Među književnim prilozima, izdvajamo zapažene recenzije o knjigama: Ljubomira P. Nenadovića (1881), Laze K. Lazarevića (1887), o Gundulićevom Osmanu (1890); a posebnu umjetničku vrijednost imaju putopisi: Dan deveti, putne crte iz Crne Gore (1886), Snijeg u Crnoj Gori (1890), Kroz slavenske zemlje (1891-93), S puta, crte po Hrvatskoj, Ugarskoj i Srbiji (1895).

Kao najznačajnije Bjelanovićevo književno ostvarenje izdvajamo putopis Kroz slavenske zemlje, koji je nastao u ljeto1890. godine, za vrijeme njegovog putovanja u glasovito češko liječilište Karlove Vari (vozom od Rijeke, preko Graca i Beča), te boravka u Pragu, a zatim prolaska kroz Budimpeštu i boravka u Beogradu i Vranjskoj Banji, gdje se je susreo sa uticajnim srpskim političarem toga vremena, Jovanom Ristićem. Putopis je publikovao u nastavcima sam Bjelanović u Srpskom glasu (1891-93), a kao posebnu knjigu objavili su ga njegovi saradnici i sljedbenici, u Štampariji Špire Artale, u Zadru septembra 1897. godine, u znak poštovanja prema svom rano preminulom prijatelju i beskompromisnom vođi dalmatinskih Srba. U tome smislu, ukazujemo i na jednu srodnu putopisnu knjigu dr Aleksandra Lj. Mitrovića Sa Vltave na Nišavu, koja je u dva toma takođe objavljena u Zadru 1898. i 1899. godine,u Štampariji Špire Artale, a koja najvećim dijelom opisuje putovanja kroz iste prostore kao i putopisna knjiga Save Bjelanovića. "Kad opisuje neki predio, susrete s poznatim i nepoznatim ljudima, saopštava utiske o davnim istorijskim događajima – Bjelanović to uvek čini zanimljivo, vedra duha, trudeći se da svoja raspoloženja prenese i na budućeg čitaoca".

Bjelanović je bio pisac izrazite književne kulture, tako da u njegovoj putopisnoj prozi dolazi do nenametljive sinteze dokumentarnog i umjetničkog postupka. U putopisu Kroz slavenske zemlje, takav postupak naročito dolazi do izražaja u objedinjavanju sažetih istorijskih studija o burnoj sudbini češkog naroda, sa impresivnim putničkim doživljajima češke zemlje i ljudi. Bjelanović vješto i precizno sažima istorijske događaje, političke ideje i ličnosti (pozivajući se na Palackovu Istoriju češkog naroda, na Šafarikove Slavenske starine, Jugmanove leksičke studije iz istorije češkog jezika). U istorijskim reminiscencijama polazi od junačkog vojvode Sama iz VII vijeka, te kneginje Libuše i zasnivanja narodne dinastije Pšemislova, preko krvavih vjerskih obračuna katolika protiv Husita u srednjem vijeku, a završava ih prikazom savremenih političkih težnji češkog naroda na kraju XIX vijeka. U prikazu putničkih doživljaja naročito mjesto pripada opisu znamenitosti grada "zlatnog" Praga (Višehrad, Hradčani, gotska katedrala Svetoga Vita, Tinski hram, Gradska vijećnica, Narodno pozorište, Narodni muzej, Karlov most, Karlov univerzitet, brojni mostovi i trgovi), kao najljepše evropske prestonice toga vremena. Među susretima sa brojnim znamenitim češkim ličnostima u Pragu, naročito mjesto pripada novinaru i publicisti Josefu Holečeku, piscu čuvenih knjiga o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, koje je posjetio u toku Srpsko-turskih ratova 1876-77. godine, a pamtio ih je kao "najmiliju uspomenu svoga života".

Bjelanović je u razgovoru sa Holečekom, u redakciji Narodnijeh listova, a u društvu glavnog urednika ovog "prvog političkog lista u Češkoj", dr Julija Gregra, dotakao brojna politička pitanja. Dominirala je tema češko-njemačkih odnosa, "češkog pitanja" u Austro-Ugarskoj monarhiji, kao i djelovanja „Mlade češke stranke“ u zastupničkoj kući u Beču. Razgovarali su i o srpsko-hrvatskim odnosima u Dalmaciji i pokazali su dobru upućenost u taj problem, mada su to posmatrali kao "unutrašnje pitanje" Srba i Hrvata i nisu htjeli dublje da ga komentarišu. "Česi vole sve Slovene jednako, a nama Srbima nose osobite simpatije. Oni će se zauzimati jednako za sve, i za svaku pravicu svakog plemena slavenskoga". Bjelanović naglašava da mu je na rastanku Holeček "darovao jedanaest svezaka njegovijeh knjižica o Crnoj Gori".

Sve što smo ukratko pomenuli u opisu Bjelanovićevog putovanja u Češku, kao i brojne druge upečatljive stranice djela Kroz slavenske zemlje, među kojima vrijedi izdvojiti i uzbudljivi opis putovanja željeznicom preko planinskog masiva Semering između Graca i Beča, te naglašeno emotivnu evokaciju studentskih uspomena prilikom boravka u Beču, čine ovu knjigu jednim od najuzbudljivijih putopisa srpske književnosti, napisanu u autentičnom duhu nenadovićevske putopisne tradicije.

U prikazu Beograda i Srbije, kao druge velike teme svoga putopisa, Bjelanović sa mnogo uspjeha prikazuje političku, književnu i kulturnu atmosferu u srpskoj prestonici na kraju XIX vijeka, a pri tome živo opisuje susrete sa brojnim javnim ličnostima toga vremena. Pri svemu tome, "doživljavao je Srbiju kao poseban svet, kao idiličnu srpsku zemlju, kao svoju maticu i kao središte svoga naroda“. Pored sažete istorijske studije o gradu Beogradu, pored upečatljivih opisa tadašnjeg izgleda prestonice (Kalemegdan, Terazije, spomenik knjazu Mihailu, Narodno pozorište, Narodni muzej, Saborna crkva, Čupićeva i Kolarčeva zadužbina, brojne kafane, redakcije listova, čuvena kaldrma na ulicama i sl.), dragocjeni su prikazi susreta sa uglednim književnicima: poput Jovana Ilića, Matije Bana, Milana Đ. Milićevića, te naročito sa vidno iznemoglim i bolesnim Lazom K. Lazarevićem, koji je tada živio posljednje mjesece života. Bjelanović je tom prilikom sa živim interesovanjem proputovao kroz dijelove Šumadije i kroz novooslobođene krajeve južne Srbije samo da bi se susreo sa čuvenim političarem Jovanom Ristićem, koji je bio na odmoru i liječenju u Vranjskoj Banji.

Posebno je u prikazivanju beogradskog života dragocjeno XXIV poglavlje, pod naslovom "Među književnicima", u kojem su opisani susreti sa brojnim vodećim srpskim književnicima i profesorima toga vremena. Bjelanović naglašava da se družio sa starim Milanom Đ. Milićevićem koji je bio „još okretan i čio kao momak, taman da ga u svatove zoveš“, a prilikom razgovora o tadašnjim naglašenim politički podjelama u Beogradu i Srbiji, zapamtio je njegovu dilemu zbog neshvatljive zagonetke u protivurječnom mentalitetu srpskog naroda, koji je "živio u zadruzi uredno i složno, a u državi svojoj neuredno i nesložno?" U kući Stojana Boškovića, književnika i državnika, poslužili su mu u skladu sa uobičajenim srpskim gostoljubljem da se posluži "slatkom", a Bjelanovića je to podsjetilo na anegdotu sa čuvenim slikarom Vlahom Bukovcem kada su ga na srpskom dvoru, dok je gradio kraljičinu sliku, počastili i kad je u neznanju "posrkao pun tanjirić slatkoga".Bjelanović je sa velikim poštovanjem svjedočio o Boškovićevom sjajnom karakteru: "Stojan je čovjek bez ukora, čist kao žeženo zlato". Upoznao je tada u Beogradu i priznatog filologa, Vukovog i Daničićevog nastavljača, Jovana Boškovića. Sa ostarjelim Matijom Banom, koji je još uvijek bio "uspravan i krepak", susreo se u njegovom "Tuskulanumu" na Topčiderskom brdu. Bjelanović uočava da je glasoviti Banov ljetnikovac sa vinogradom bio prorijeđen zbog hladnih zima i filoksere, ali je čitavo imanje  podsjećalo na skromni dvorac na kome bi mu svako mogao da pozavidi. Pjesnika Jovana Ilića susreo je u dvorištu njegove kuće na Paliluli, a zbog krupnog glasa podsjetio ga je na nekog od "našijeh starijeh Bukovičana" iz Dalmacije. Pitao je Bjelanovića sa znatiželjom kako je u primorju i šta rade Srbi u Dalmaciji? Najopširniji zapis ostavio je o pripovjedaču i ljekaru Lazi K. Lazareviću, možda i zato što je ranije pisao o njegovoj knjizi Šest pripovedaka (1886), koja je ostavila snažan utisak na srpske čitaoce u Dalmaciji. Susreli su se najprije slučajno dok su se vozili kočijama na Topčideru, a zatim su dogovorili da mu Bjelanović sutradan dođe u kućnu posjetu Na tom sastanku bili su prisutni Milan Đ. Milićević i istoričar Ljubomir Kovačević. Odmah na početku razgovora, Bjelanović je podsjetio Lazarevića da je ranije već dobio od njega na poklon knjigu pripovjedaka, zahvalio mu se na tome, ali je napomenuo da mu je neko od prijatelja iz Srpskog glasa uzeo knjigu na čitanje i nije je vratio, pa ga je zamolio za još jedan primjerak. Lazarević se nasmijao i obećao da će mu pronaći na tavanu još jednu knjigu i poslati na dar. Teška bolest je već bila načela Lazarevićevo zdravlje tako da je malo govorio, a najviše je "iz svoje naslonjače, ukrućen i umotan, pratio  naš razgovor". Bjelanović napominje da je nakon izlaska na ulicu imao potrebu da se rasplače, jer je znao "da Lazarevića nikad više neće vidjeti".

Bjelanović svoje zapise o susretima sa beogradskim književnicima i javnim ličnostima završava naznakom da je između ostalih još susreo istoričare Ljubomira Jovanovića i Pantu Srećkovića, pripovjedača Simu Matavulja i novinara Živaljevića, a da nije vidio Vladana Đorđevića, koji je tada bio u banji Marijenbad, dok su Stojan Novaković i Čedomilj Mijatović bili u državnim poslanstvima u Carigradu i Londonu. Na samom kraju ovog zapisa Bjelanović naglašava da su ovakvi susreti srpskih književnika i naučnika bili veoma česti: "Sastaju se jedni kod drugijeh, te u razgovoru bistre naučna pitanja i udešavaju svoj rad. S toga će se potomstvo blagodarno sjećati ovijeh sastanaka".

Komplementarno ovim zapisima je i završno putopisno poglavlje "U Vranjskoj Banji kod Jovana Ristića". Bjelanović naglašava da je Ristić bio stalni pretplatnik Srpskog glasa, da je imao veliki ugled među dalmatinskim Srbima i zato je svoj susret sa njim vidio kao „jednu zadaću“. Nije mu bilo teško da otputuje na drugi kraj Srbije da bi se susreo s njim, tim prije što je to bila jedinstvena prilika da putujući vozom vidi Šumadiju i novooslobođene krajeve južne Srbije. Vranjska Banja je ostavila lijep utisak na Bjelanovića i ličila mu je na češke banje i kiseljake, a prilikom susreta Ristić ga je svojim krupnim i visokim stasom podsjetio na one "stare i plećaste vojvode" iz Karađorđevog i Miloševog vremena.

Bjelanović naglašava da je Ristić odlično bio upoznat sa političkim položajem Srba u Dalmaciji, te da je podržavao političke srpske vođe sa tog prostora, a razgovarali su iscrpno o odnosima Srba i Hrvata, kao i velikim podjelama koje su nastupile u tim odnosima, prije svega zbog hrvatskog klerikalnog političkog programa koji je negirao postojanje Srba u primorju. Ristić je istakao da je imao priliku da se uvjeri u "pomirljivi pristup" biskupa Štrosmajera i kanonika Račkog, te njihovo žaljenje zbog nastalog razdora između Srba i Hrvata. Bjelanović je na sve to iznio i svoje lično poražavajuće zapažanje da i u Dalmaciji ima dosta "takvih hrvatskih rodoljuba", koji "na isti način govore u četiri oka", ali javno ne podižu glasa protiv, nego "svi jednako rade": "Evo, među Hrvatima još se nije našao čovjek da javno istakne program, na koji bi Srbi mogli pristati".

Druga velika tema o kojoj su razgovorali bila je posvećena unutrašnjem stanju u Srbiji. Bjelanović naglašava da je Ristić bio tada jedan od trojice  "regenata-savetnika" mladog kralja Aleksandra Obrenovića. Imao je pozitivan stav o radu tadašnje "radikalske vlade", a odbacivao je kao krajnje štetnu "politiku strančarenja" i napade po opozicionoj štampi. Posebno su na kraju razgovarali o knjizi Vladana Đorđevića Srbija na Berlinskom kongresu, što je podstaklo Ristića da kazuje o mučnoj borbi da se očuvaju ratna dostignuća Srbije na toj mirovnoj konferenciji. Tražio je podršku i pomoć od ruskog ministra Gorčakova, a ovaj ga je upućivao na austrijskog ministra grofa Andrašija, da se njemu obrati i kod njega traži pomoć ako želi nešto da dobije za Srbiju: "Složnom odlučnosti kralja Milana i Jovana Ristića, i potporom Austro-Ugarske i njezina ministra Andrašija, Srbija je postigla na kongresu ono, što je postigla".

Njihovo druženje i razgovor okončani su prijatnim ručkom na kojem su jeli čorbu, kuvanu govedinu i pečenu piletinu, a na kraju su se počastili jednom "narodnom pitom" i kruškama koje su regentu stigle iz njegove bašte u Beogradu. Oprostili su se za potpunim Bjelanovićevim uvjerenjem da je Ristić bio najsposobniji tadašnji srpski političar, da je pripadao onoj staroj političkoj školi koja je pratila događaje u svim susjednim zemljama, gledajući uvijek u više ciljeve: "Sad sam vidio koliko su pred njim sitni mladi političari i reformatori u Srbiji".

Komplementarno sa putopisom Kroz slavenske zemlje nastali su i neki kraći putopisni tekstovi Save Bjelanovića: "Dan deveti" (Srpski list, Zadar, 1886, god. VII, broj 20, 22-27, 29); "Snijeg u Crnoj Gori" (Srpski glas, Zadar, 1890, god. HI, broj 11-15); "S puta (po Hrvatskoj, Ugarskoj i Srbiji)" (Srpski glas, Zadar, 1895, god. HVI, broj 29-31, 33-34, 37-43). 

Putopisne uspomene s puta po Crnoj Gori, Bjelanović je naslovio "Dan deveti" sa namjerom da pokaže kako se ovaj njegov tekst nastavlja na prethodno objavljeni putopis njegovog prijatelja iz Boke Kotorske, Lazara Tomanovića (1845-1932), koji je godinu dana ranije u više nastavaka objavljen pod naslovom Osam dana po Crnoj Gori u listu Javor u Novom Sadu. Bjelanovićevo putovanje započeto je u proljeće 1886. godine, neposredno pred Vaskrs, tako što je najprije vozom doputovao u Split, a odatle parobrodom preko Hvara, Korčule i Gruža, stigao u Boku Kotorsku, gdje ga ispred Herceg Novog na lađi dočekuju Lazar Tomanović, Dušan Jovanović i Labud Vrbica, da bi se plovidba kroz Boku Kotorsku okončala u gradu Kotoru. Odatle su sutradan ujutro, na osvit Đurđevdana, krenuli preko Krstaca i Njeguša za Cetinje. Veličanstveni pogled na Boku, koja se vidjela kao na dlanu, Bjelanović je iskoristio da ukaže na znamenita mjesta ovog zaliva: na Miholjsku Prevlaku, Vrmac, Prčanj, Muo, Dobrotu, Orahovac i Risan, Morinj i Verige. Pri tome naglašava da je Boku pohodio i 1881. godine, ali da je ni tada nije detaljno opisao, a neće to uraditi ni ovoga puta, jer je to prije njega uradio glasoviti srpski pripovjedač Stefan Mitrov Ljubiša. Na Cetinju je Bjelanovića dočekao snijeg, kao i đurđevdanska slava koja je bila krsno ime knjaza Nikole Petrovića.

Cetinje je ukratko opisano, jer je zahvaljujući svome zemljaku, tada nastanjenom na Cetinju, književniku Simu Matavulju, koji ga je dočekao i bio mu putni vodič, brzo obišao sve važne lokalitete, poput Biljarde, Cetinjskog manastira, Lokande, Ivanbegove crkve, Zetskog doma, kao i izvidio puteve koji su vodili prema Njegoševoj kapeli na Jezerskom vrhu na Lovćenu, te prema Obodu i Rijeci Crnojevića. Mnogo više pažnje posvećeno je susretu sa ljudima, među kojima se posebno izdvaja obrazovani mitropolit Mitrofan Ban, koji je samo godinu dana ranije bio ustoličen na negdašnjem crkvenom tronu Svetog Petra Cetinjskog, domaćin Gavro Vuković, u čijoj kući je Bjelanović bio smješten na Cetinju, a zatim i književnici: Marko Dragović, Đuro Matanović, Filip Kovačević; ministri Stanko Radonjić i Ilija Plamenac, profesor i poznati pedagog Ilija Beara, izvanjac koji je na Cetinje došao iz Dalmacije, te posebno tada glasoviti romantičarski pjesnik i proslavljeni ruski oficir Jovan Popović Lipovac. Na Cetinju su u to doba najglasovitiji izvanjci bili pjesnik Laza Kostić i ruski etnograf Pavle Apolonovič Rovinski, ali je u vrijeme Bjelanovićevog boravka Kostić bio odsutan i nalazio se na odmoru u svome zavičaju, a Rovinski je boravio u Baru.

Središnje mjesto u Bjelanovićevim putopisnim zapisima zauzima posjeta dvoru i audijencija u glasovitoj "odžakliji" kod knjaza Nikole Petrovića, u društvu brojnih prijatelja, među kojima su bili Lazar Tomanović, Simo Matavulj i novinar Jovan Pavlović. Razgovor je obuhvatio brojne teme, ali Bjelanović posebno izdavaja knjaževa interesovanja za Bjelanovićevu rodnu Bukovicu, za način na koji je izlazio Srpski list u Zadru. Razgovaralo se i o aktuelnoj političkoj situaciji i odnosima Srba i Hrvata u Dalmaciji, o političkim odnosima Cetinja i Beograda, a najviše su razgovarali o dramskom spjevu Balkanskacarica o kojem je knjaz Nikola pričao sa posebnim zanosom. Na Cetinju je Bjelanović susreo i knjaza Petra Karađorevića, a u razgovoru su pokrenuli brojne teme: od nedavno završenog Srpsko-bugarskog rata i poraza srpske vojske na Slivnici, u jesen i zimu 1885. godine, sudbine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini nakon austrijske okupacije ovog prostora 1878. godine, do aktuelne društvene situacije u obrenovićevskoj Srbiji i dinastičkih trvenja i političkih strančarenja. Među važnim sastancima je izdvojen i susret sa ruskim poslanikom na Cetinju Agriropulom, koji je bio grčkog porijekla, a koji se nije složio sa Bjelanovićevom tezom da su Rusi zanemarili srpski narod i više političke bliskosti pokazali prema Bugarima na samom Berlinskom kongresu i pogotovo u godinama koje su uslijedile nakon tog kongresa, kada je stvorena crkvena „Bugarska egzarhija“ i kada su praktično bile raspaljene kasnije panbugarske pretenzije prema Makedoniji i dijelovima istočne i južne Srbije.

Bjelanovićev obilazak i putovanja u ostale dijelove Crne Gore započeli su od izleta u Podgoricu i Rijeku Crnojevića, kada je osmotrio i zidine starog Oboda i grada Žabljaka, kao i ostrva u Skadarskom jezeru Lesendru i Vranjinu, a završili su se obilaskom zidina antičke Duklje na ušću rijeke Zete u Moraču. Na povratku iz Crne Gore, Bjelanović se u društvu Lazara Tomanovića, posebno u prijatnom ambijentu zadržava u Herceg Novom, kada je i obećao da će svoje putovanje opisati u putopisu pod nazivom Dan deveti, kao nastavku onog već pomenutog Tomanovićevog putopisa Osam dana po Crnoj Gori.

Nekoliko godina kasnije, Bjelanović je opisao još jedno svoje putovanje u Crnu Goru, u novembru 1890. godine, a objavio ga je u Srpskom glasu u Zadru krajem iste godine, pod nazivom "Snijeg u Crnoj Gori". Tada je putovao u Crnu Goru sa namjerom da svoju nećaku odvede na Cetinje da se školuje u "Djevojačkom Institutu carice Marije". Parobrodom su doputovali iz Zadra u Dubrovnik, a odatle kočijama preko Konavala za Herceg Novi i Kotor. Prolazak kroz Konavle podsjetio je Bjelanovića na tada poznatog dubrovačkog srpskog pjesnika Meda Pucića koji je o Konavljanima pjevao kao o "junacima na glasu", a dolazak u Sutorinu asocira ga na vojvodu Luku Vukalovića i Hercegovački ustanak 1875. godine, kada je glavni štab pobunjenika bio smješten upravo u ovom tada pograničnom selu nadomak Herceg Novog.

Mnogo uzbudljivije stranice putopisa Bjelanović ispisuje prilikom prikazivanja putovanja na kočijama od Kotora prema Cetinju, kada ih je sačekao veliki snijeg na Bukovici iznad Njeguša. Sa Bjelanovićem i njegovom nećakom, iz Kotora na Cetinje se zaputio i mladi češki učitelj muzike iz Herceg Novog, Vimer. Pošto nisu tog dana uspjeli da pređu sniježne nanose na Bukovici bili su prinuđeni da se vrate na Njeguše i tu prespavaju, pa tek sutradan da iznova pokušaju da savladaju težak i gotovo neprohodan put. Sutradan ujutro ih je sačekala velika avantura i ogromna borba sa stihijskom snagom prirode, tako da su jedva pred smiraj tog dana uspjeli da se probiju do crnogorske prestonice, a kako Bjelanović naglašava, desilo se to tek "osmi dan po polasku iz Zadra".

Pošto je smjestio nećaku u "Djevojački Institut carice Marije", koji je osnovala 1869. godine ova velika ruska i slovenska dovrotvorka, kao jedinu našu višu djevojačku školu u primorju od Bojane do Trsta, Bjelanoviću se ukazala prilika da na Cetinju provede nekoliko zimskih dana sa svojim starim prijateljem Lazarom Tomanovićem, ali i sa pjesnikom Lazom Kostićem i ruskim naučnikom Pavlom Apolonovičem Rovinskim, koje nije imao prilike da upozna prilikom prethodnih svojih dolazaka na Cetinje, jer su i jedan i drugi, kako smo to prethodno naznačili, bili zbog različitim poslova i putovanja odsutni. Bjelanović naglašava da je crnogorska prestonica sagrađena na nemjestu i da se to naročito vidjelo zimi, a opštem zimskom mrtvilu je doprinosila i činjenica što je u te ledene i neprohodne zimske dane knjaževski dvor preseljavan u topliju Rijeku Crnojevića. Međutim, druženja sa Kostićem i Rovinskim bila su za Bjelanovića toliko dragocjena da nije požalio nijednog trenutka što se toliko pomučio da doputuje u snijegom zavijanu crnogorsku prestonicu. Bjelanović naglašava da je Rovinski bio najveći veseljak na Cetinju, te da je proveo s njim nezaboravne kafanske trenutke u Lokandi, a zatim je sa velikim poštovanjem govorio o svim istraživačkim rezultatima koje je postigao Rovinski u opisu narodnog života u Crnoj Gori i Hercegovini i zato ga je molio da dođe i u Dalmaciju i da slična, a ništa manje živopisna i raznovrsna, istraživanja narodnog života uradi i u ovoj srpskoj pokrajini.  

Povratak sa Cetinja bio je u svakom pogledu mučan i težak, jer je probijanje kroz sniježne namete preko Bukovice i Njeguša do Kotora bilo još teže i neprijatnije, a nakon povrataka u Zadar, Bjelanović naglašava da mu je sad u potpunosti jasno istraživanje Natka Nodila o staroj vjeri Srba i Hrvata u kojoj se Božić slavio kao rađanje mladog sunca, jer sunce je za njih bilo "sjajni Bog", a zima "crni Đavo".  

Serija tekstova objavljenih u Srpskom glasu 1895. godine pod naslovom "S puta", obuhvata putovanje Save Bjelanovića po Hrvatskoj, Ugarskoj i Srbiji, kao i njegov boravak u Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu u ljeto 1895. godine. Radi se o tekstovima koji su samo uslovno putopisnog karaktera, jer u njima nisu u prvom planu slike sa putovanja, već susreti sa ljudima i razgovori s njima o aktuelnim nacionalnim temama i političkim prilikama. Bjelanović naglašava da je u Zagreb došao po prvi put i da se tu sastao sa dobro organizovanom srpskom zajednicom okupljenom oko Srpske banke, kao snažne finansijske institucije, te oko lista Srbobran, kao najstarije srpske ustanove u Zagrebu, a posebno i sa perjanicama srpske zajednice, poput naučnika Natka Nodila i Pera Budmanija. Bjelanović ukazuje i da je pohodio uredništva pojedinih hrvatskih glasila (Narodne novine i Obzor), te da je uredništvo Hrvatske izbjeglo da se susretne s njim. To mu ostavlja prostor da ukaže na teške posljedice tada već veoma glasne i agresivne ekstremno prohrvatske Starčevićeve politike, koja je negirala postojanje srpskog imena, na položaj i život Srba u tadašnjoj Banovini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Bjelanović naglašava da se susreo i sa banom Dragutinom Kuenom Hedervarijem koji je ostavio prijatan utisak na njega i koji je ukazao na značaj srpske zajednice koja je činila trećinu ukupnog stanovništva na teritoriji tadašnje Banovine. Po neposrednom svjedočenju brojnih sunarodnika u Zagrebu, Hedervari je značajno olakšao položaj Srba koji su bili progonjeni i na različite načine obespravljeni u doba vladavine prethodnog bana, poznatog književnika Ivana Mažuranića, koji je obavljao tu političku funkciju od 1873. do 1880. godine.   

Dolazak u Sremske Karlovce i Novi Sad otvara prostor za Bjelanovićeve susrete sa uticajnim srpskim prvacima u tadašnjoj Ugarskoj. Bjelanović je posebno izdvojio grad Novi Sad u kojem su Srbi imali snažnu većinsku zajednicu koja je brojala više od 9000 stanovnika. Osvrnuo se na susrete sa tada već teško bolesnim Svetozarom Miletićem, te sa Mihailom Polit-Desančićem i Ilijom Vučetićem. Ukazao je na pogubne posljedice koje je „politički raskol radikala i liberala“ u Srbiji ostavljao i na poziciju srpske zajednice u Ugarskoj, kao i na opasnost od daljeg rastakanja srpskog religijskog bića, jer se u tim krajevima među narodom bila pojavila "nova vjera" ili sekta Nazarenstva.

Nakon dolaska u Beograd, Bjelanović koji je kao što smo opisali prethodno boravio u srpskoj prestonici u ljeto 1890. godine, neprestano upoređuje novi susret sa gradom i ljudima u odnosu na ono što je doživio prilikom ranijeg boravka. Najviše pažnje posvećuje susretima sa važnim političkim ličnostima, poput Đorđa Simića i Jovana Ristića, a zatim se osvrće na aktuelne političke probleme koji su pratili dinastiju Obrenović nakon abdikacije kralja Milana i njegovog raskola sa kraljicom Natalijom i sinom Aleksandrom. Bjelanović se osvrće i na probleme koje je donosilo ekstremno "partajstvo" i netrpeljivost među političkim strankama u Beogradu, kao i na nepovoljna kretanja u spoljnjoj politici sa Bugarskom koja je pokazivala sve veće pretenzije prema Makedoniji. Uprkos svim nepovoljnim i njemu neshvatljivim političkim zapažanjima, pogotovo onim oko stranačkih nepomirljivih sukoba, te oko dinastičkih razmirica, Bjelanović sa posebnim zadovoljstvom i nadom naglašava da u Srbiji postoji odabrana inteligencija svijetla po karakteru i iskrenom rodoljublju. Otuda sa velikim ponosom opisuje svoje susrete i razgovore sa tadašnjim ministrom prosvete i uglednim naučnikom Ljubomirom Kovačevićem, sa predsednikom vlade, znamenitim Stojanom Novakovićem, kao i sa tada već ostarjelim, ali veoma uticajnim mitropolitom Mihailom Jovanovićem.

Kao putopisac Sava Bjelanović je nastavljač raznovrsne srpske putopisne, nenadovićevske tradicije 19. vijeka, a putopisne tekstove je stvarao iz zadovoljstva i potrebe da se odmori od političkih rasprava i novinarskih polemika, te sa namjerom da ostavi svjedočenja o prostorima i ljudima koje je upoznao i sa kojima se susretao. Podjednako uspješno je predstavio putovanje u Prag i Češku, preko Austrije, Beča i Graca, kao i putovanja u Srbiju sa Beogradom i Crnu Goru sa Cetinjem, te putovanja iz rodne Dalmacije u Hrvatsku i Zagreb, te u južnu Ugarsku sa Novim Sadom, kao dominantnim srpskim kulturnim i političkim centrom.

Bjelanović je bio prevashodno usmjeren na prikazivanje ljudi koje je susretao na tim putovanjima, tako da se nameće čitava galerija znamenitih ličnosti: od Josefa Holečeka u Pragu, Svetozara Miletića i Mihaila Polit-Desančića u Novom Sadu, preko Jovana Ristića i Laze K. Lazarevića, Ljubomira Kovačevića, Matije Bana i Milana Đ. Milićevića u Beogradu, do Lazara Tomanovića, Sime Matavulja, Jovana Popovića Lipovca, Laze Kostića i Pavla Apolonovića Rovinskog, te crnogorskog knjaza Nikole Petrovića i knjaza Petra Karađorđevića na Cetinju. U putopisu je prepoznavao prevashodni saznajni cilj, čime je nastojao da raširi vidike svojih čitalaca, a kao što znamo najviše su to bili dalmatinski Srbi. Otuda možemo govoriti i o preobražavanjima tog putopisnog kazivanja u "studije kulture", koje su imale za cilj da unaprijede opštu identitetsku svijest srpskog naroda u onim krajevima koji su najviše bili izloženi odnarođavanju. Sve to njegove putopisne tekstove i danas može učiniti privlačnim za čitanje i interesantnim za razumijevanje istorije i geneze putopisnog žanra u srpskoj književnosti, kao i potpunije shvatanje kulturne i političke istorije srpskog naroda u 19. vijeku.

 

Сава Бјелановић

PODELITE OVAJ TEKST NA: