detalj slike: KRK Art dizajn

ALI-BEG

Prošlo je podne kada dvojica namjernika, izvidnika, avanturista i ljudi od zadatka, spakovaše svoje stvari i produžiše niz Podgrmeč.

Prolazili su sablasno opustjelim krajem. Iz razmahalog zelenila i puste tišine, svud okolo izviruju ruševine. Nad zgarištem priroda se svija, kao da skriva i prikriva nečiji grijeh i sramotu. Kao mati nad nedjelom bića koje donese da stvara, a ono razara. U svome razvratnom bijesu i pohlepi nasilno gazi i stalno mijenja pravila življenja, a ne zna da je ono jedno, jedino i jednostavno, što mu ga majka priroda podari: - biti, ili ne biti...

Smjenjuju se različiti prizori zidina u grupama, ili osamljeno. Na sve strane vide se ostaci kamenih temelja kuća, zaraslih u korov i pokršene voćnjake, svjedoke negdašnjeg života, kojeg je priroda davala, a čovjek čovjeku otimao i gasio. Prođoše pored spaljene crkve i razorenog groblja. Prečicom i stranputicom preko negdašnjih njiva, zaraslih u korov. Hodiše tako ivicom visa, dok se najednom ne otvori  prostrana pitoma dolina i u njoj gusto zbijeno naselje.

 

Šindranih, čađavih krovova bijaše mnogo, bar četrdeset, koliko se odavde vidjelo. Uz dva ukrštena sokaka mnogo je šeperanih spratnica kuća, svaka sa mnoštvom malih prozorčića, nižu se tamo nadesno, sve do mehane, ispred koje je na vezovima nekoliko konja.

Putnici produžiše lagano između prvih kuća, preko raskršća i širim sokakom dalje, sredinom sela, a sve ogledajući se lijevo i desno. U opštoj tišini katkad bi se čulo oglašavanje pijetla, lavež psa, rzanje konja. Banuše pred mehanu. Ovako preobučeni u najstariju i najpoderaniju odjeću iz bisaga, prerušeni da ih ni rođena majka ne bi lako prepoznala. Ivan ostade pored konja sjedeći na nekoj kladi, a Stojan se uputi na verandu mehane.

 

Slamom natkrivena veranda bijaše prostrana. Tu je  nekoliko stolova i svi prazni osim krajnjeg, najudaljenijeg od ulaza. Oko njega se okupilo nekoliko bogato obučenih i bučnih ljudi. Glasno razgovaraju i često udaraju u bučan smijeh, kao usred dobre zabave. Sjede ukrug oko stola, gusto zbijeni. Sedmorica ih je, svi uglađeni i dobro naoružani. A na vezu je, osim dva novopridošla, još sedam konja.

 

Kada mehandžija priđe, Stojan naruči bozu i on je ubrzo donese. Bijaše u čistoj posudi, prohladna i svježa, uz naglašen osjećaj krupno mljevenog kukuruznog brašna, utonulog u mjehuriće što šapatom ističu miris i ukus svježeg kvasca.

 

Sva je okolina utonu u popodnevnu tišinu. I Ivan se umirio sjedeći na nekoj kladi namjerno poguren. Ispod   izvraćenog kožuna više je ličio na slugu kog, čuvajući konje, hvata drijemež. Samo je Stojan mogao primijetiti da ispod bijednog kožuna izviruje ukrašen mač, iza ubogog sluge odvažan mladić, iza najdubljeg drijemeža budno osmatranje, dok zaslužna ruka prnje priteže...

U zavladalom miru i tišini samo bi se katkad začula muva. Prenuli bi se konji i zadrijemali pas, nakon proloma smijeha iza susjednog stola.

 

Nakon što Stojan otpi gutljaj i osvježi se, nastojeći da izgleda nezainteresovano, poče upravo pažljivije da sluša razgovor za susjednim stolom i razgleda okolinu. Kako nikad nije volio da nosi kapu niti bilo šta na glavi, osjećao je kako se ispod svog namjerno natučenog crnog fesa znoji i kako ga stari kaput žulja oko pojasa i kratke puške.

Razgovor za susjednim stolom bio je obična razonoda i dokolica. Glavnu riječ je vodio jedan sredovječan, krupan, crnomanjast i naočit čovjek. Povremeno je skidao svoju visoku nakinđurenu kapu i rukom prolazio kroz crnu oznojenu kosu. Njegovo lice Stojanu izgledaše odnekud poznato, kao da ga na nekog podcjeća. Nije mogao da dokuči odakle i zbog čega, te smatrajući to nebitnim, nastavi slušati dalje.

 

Taj čovjek se nalazio u centru pažnje i sva ova sadašnja dokolica ne bijaše ništa drugo do njegove šale i seir.

Za kratko vrijeme on je već po drugi put poručio rakiju za sve prisutne i izgledalo je da ih velikodušno i rado časti, samo da mu ovi svesrdno laskaju. Opet, ovima nije bilo teško da za malo laskanja budu počašćeni i izgledalo je da ovo društvance na ovaj način funkcioniše već odavno.

 

Kroz priču se odmah moglo zaključiti da svi oni imaju poneku ulogu u ovom mjestu, bar po tome kako su se međusobno oslovljavali, sa subašo, devrijo, bešlago, saraču, beže, ago, Ali-beže i pašo. Osjećali su se kao odabrano društvo i u tome su uživali.

Tome glavnom su se uvijek obraćali sa Ali-beže, ili omiljenim nadimkom Pašo, a po njegovoj priči odmah se moglo zaključiti da je beg:

 

    - Jes′ da je u toj mojoj nahiji ili begluku, moje zemlje najmanje, ali su moji ambari najveći. Svi oni koji imaju čast da borave u mome begluku, sa svih tih svojih silnih njiva, svo to silno žito istresaju u moj ambar. A moje zemlje je samo ono par koraka ispod pendžera, kud′ mi se Fata šeta. I ono malo od bunara do ambara.

 

    - Čestiti Ali-beže, i ono zemlje ispod ambara je tvoje...

Jer, kako bi tvoj imetak mogao stajati na nečemu što nije tvoje?

Svi se gromko nasmijaše.

 

    - Jes′ vala, a kako bi i bilo drugačije, kad′ nema smisla - odgovori Ali-beg.

Opet smijeh.

    - A, kako ono bijaše u poslu sa Latif-begom?

    - Ma ništa posebno, to je bila jedna uhodana rabota, jedna naša već višegodišnja saradnja...

U′fati on mene kod svoje cure i sad′ šta ćemo... Šta bi sad′, dobri smo jarani, nema smisla da se sukobljavamo i, k′o velim ja njemu: hajde da se mi nekako nagodimo! Kako da se nagodimo, pita on mene. Velim ja njemu:  - eto, kada sam ti učinio štetu, red bi bio da ti učinim i neku korist. Mislim da i to možemo urediti. Pa, onda, da čujem, veli on meni. A ja, znajući šta mu je slaba tačka, šta mu je muka i gdje ga boli, ponudim ja njemu  nekoliko radnika i čivčija. I, da stvar bude još gora, on pristane...

Uslijedi prolom smijeha.

Kada se malo stišaše i kada Ali-beg obrisa suze, pročisti grlo i nastavi:

    - I tako ti ja odmah, u roku dva dana, iz moga begluka odaberem pet kmetovskih familija, učinim ih čivčijama i pošaljem Latif-begu. Odužim se, milo za drago, istom mjerom kao što je jesenas on činio meni. Nikome Ali-beg ne ostaje dužan, nikom živom, pa ni Latif-begu. Sve ja to platim. Sve poplaćam što se ište i ćeifa traži, samo, eto Kaurima ništa ne volim platiti, jer oni su potlačena raja. Njima mi je nekako najteže pružiti novac. To još nisam uvježb′o, ne ide mi od ruke.

Slušaoci se opet smijahu a Ali-beg onako šeretski i uvaženo doviknuo starom konobaru:

    - Daj još po jednu ljutu svima što sjede pod ovom strehom!

    - Čestiti Ali-beže, je li da donesem piće i za onoga tamo gosta što sjedi sam?

 

U trenu se sve ućuta, svi se okrenuše da pogledaju toga novog gosta. Kada vidje sva lica, Stojan među njima spazi i Omera, u onoj istoj nošnji i pod onim istim njegovim oružjem. Pogled mu nije bio sasvim određen i siguran, već kao da gleda čovjeka za kojeg nije siguran da li ga zna, ili ga samo na nekog podsjeća. 

Prerušavanje je ipak uspjelo, pa ga ne mogaše odmah prepoznati ni čovjek sa kojim prije neki dan imade pregovore i ukrsti sablju. Ne prepoznade odmah čak ni da je to onaj isti čovjek, koji ga dva puta u dva dana pobijedi, karijeru i ugled mu upropasti, isti onaj za koga se i sam sebi zareče da će mu se osvetiti kad-tad.

Ne prepoznade odmah, ali se još jednom kratko obazre i pogleda, jer kao da ga je pogled na nešto upozoravao...

 

Međutim, ovamo, sa druge strane Ali-beg je i onako bio u zanosu i kao iz topa mu je izletjelo:

    - Za onoga tamo Kaurina!? Pa, možeš, eto, donesi piće i za njega!

Utom se javi onaj isti, koji ga je stalno zapitkivao sa suprotne strane njegovoga stola:   

    - Čestiti Ali-beže, eto vidiš da ti ni sam ne znaš koliko si velikodušan, jer maloprije o Kaurima tako zboriš, a  već sada si spreman da ih častiš. Nije li to malo previše za jednog Ali-bega da različito zbori u jednoj istoj minuti, ili ćemo mi ovaj slučaj malo-pomalo i zaboraviti?..

A, šta veliš Čestiti Ali-beže?

    - Pa, možda sam se, eto, malo i zaletio, ali u svakom slučaju ti, mehandžijo, donesi mu rakiju, kako rekoh, pa neka se zna koliko je Ali-beg plemenit.

Donesi i Kaurinu rakiju!

 

Kako je Stojan rijetko kada i dodirivao alkoholno piće, osim u izuzetnim trenucima odmora ili kada nešto treba posebno proslaviti, nazdraviti, osjeti potrebu da im to kaže i da se zahvali:

    - Gospodo, želim da vam zahvalim na časti i da vas obavijestim da ne pijem alkohol.  

 

Svi se zgledaše, a konobar za sebe naglas sračuna:

    - Znači, još samo sedam rakija?

 

Ali-beg u svojoj želji i nastojanju da u svemu ostane glavni i kruna svega, dodade:

    - Donesi, donesi ovdje i za njega, pa ću mu ja odnijeti.

 

Konobar stvarno donese i spusti sve čaše na njihov sto, a Ali-beg odmah ustade, uputi se za susjedni sto i bučno  spusti čašu pravo pred stranca...

 

Nasta tajac i svi pogledaše prema njima iščekujući šta će biti...

 

    - Ali, gospodine, već sam rekao da ne pijem alkohol i mogu samo da se zahvalim na vašim željama i da kažem da niste trebali donositi.

 

Ovo je izgovoreno u tišini u kojoj su svi pažljivo slušali i Omer tek sada prepozna i glas, pa kada ga poveza sa izgledom, sinu mu misao šta ga je to gonilo da više puta pogleda ovog stranca...

 

Kako Ali-beg nije trpio da mu neko protivuriječi, već da mu se samo laska, reagovao je na svoj način:

    - Piće ti nudim, a ti bi da me poniziš, gnjido kaurska!

Ista ruka, koja je čašu spustila, tu u blizini je i ostala kao da je čekala, munjevito je zgrabi i svu njenu sadržinu rakije sasu strancu u lice...

I Omer je, prepoznavši ovog stranca, odmah dreknuo:

    - Pazi se, brate, to je Stojan Jan...

 

Sve je već bilo prekasno...

 

Ne zna se da li je rakija iz čaše prije stigla do lica stranca, ili je on pridošlog nasrtljivca brže zgrabio za ovratnik, povukao prema sebi i drugom ga šakom silovito sastavio posred čela. Poput zmije, iz onog sjedećeg položaja preko stola dohvati čovjeka prije no što je trepnuo, ali tako snažno, da se ovaj, iako poprilična grdosija, naprosto svali. 

 

Zveknu prevrnuti sto i ona mala staklena čaša. Zveknuše o pod istovremeno, kada se i grdosija od bega svali i kada brat mu Omer izgovori upozorenje.

Svi skočiše, a onaj što je u šalama i zapitkivao, na ruke dočekao ovog što je padao.

 

Sve se to odigralo u jednom trenu, a u sljedećem  Stojan je već hitro preskočio ogradu verande u pravcu konja, koji su stajali na vezovima. U dva-tri sljedeća koraka već je bio na konju, kao i Ivan, koji je tu čekao pripravan da u ovakvom trenu reaguje. Oba konja je odriješio, odnosno samo je obavijeni povodac brzo odavio oko grede na vezu i već su podboli konje, usmjerivši ih istočnim smjerom, u kojem su se kretali i pri dolasku.

Kakva li se galama i dreka podiže: Drš′te vlašku zvjerad! Na konje! Ne dajte im da pobjegnu! Za njima!

 

Ovi su već grabili u najsilnijem galopu, tako hitro i žurno da su podigli prašinu, od koje se više nisu ni vidjeli.

Pojahaše i Turci, neobično brzo, s obzirom da su već pili rakiju, i sada se uhvatila bjesomučna potrjera za bjeguncima. Za njima se pridigao i Ali-beg i kako je imao ponajboljeg konja, već ih je sustizao, prestizao u neopisivoj želji da se što prije osveti. Konj mu je nezadrživo jurio i već zauzimao prvu poziciju u potjeri...

    - Brže braćo, da ih pohvatamo, jer sramotu ja oprati neću...  

 

Nakon pola kilometra, njegov konj je uhvatio ritam galopa i već je izmicao prvima, a kada iz sokaka istupiše na livadu, kud bijaše komotnije, njegov riđan zagrabi još jače i vidno poče izmicati ispred ostalih u potjeri, a sve u silnoj želji da čim prije sustigne bjegunce, spere ljagu i sramotu...

 

I konji bjegunaca su uhvatili ritam i izgledalo je kao da uspijevaju povećati rastojanje i izmicati još više. Iz sela su davno izmakli i već su iza leđa ostavljali jedno povisoko brdo, čijim su južnim podnožjem grabili preko livada, primičući se sokaku i preskačući jednu poprečnu živicu. Lako je preskočiše, a kada se obazreše, vidješe da i Ali-begov konj jezdi i dalje isto, kao da živice nije ni bilo, ali ostala njegova družina zaostaje.

Pa ne mogu baš svi imati vrhunske konje. Prilično zaostaše i sada je osvetnik nadirao sam negdje na stotinjak metara iza bjegunaca i isto toliko ispred svoje grupe. Još jedna živica i i još jedno kašnjenje grupe, koja udvostruči zaostajanje, tako da je Ali-beg sve više sam grabio napred.

 

Bjegunci prođoše i treću živicu naspram vrela i sada su se, držeći pravac, stali penjati uz blagu padinu, a kada bijahu pri vrhu,  Ali-beg doviknu:

    - Stan′ Kaure, da se ogledamo, nisi valjda suknju  pripasao!

Kako to Stojan ču, u trenu se obazreo i vidje da glavnina potjere zaostaje savladavajući ili zaobilazeći onu treću živicu, dok se Ali-beg već penjeo uz padinu za njima. Onako zajapuren i bijesan, izgledao je još krupniji i žešći. Desnom rukom je vitlao sabljom, dok je lijevom vješto upravljao konjem. Nadirao je i penjao se.

 

Da li je to bio inat, ponos, ili ono krajiško u njemu, nije više ni važno, Stojan samo zateže povodac...

    - Ivane, produži sam, stižem te začas!

 

Ivan se samo kratko obazre zalazeći stazom u grabov šumarak, a čim zađe za prvi grm i on zategnu povodac...

 

Još dok se Stojanov konj zaustavljao, i dok je on još jednom, nekakvim unutrašnjim instiktom, pokušavao da pogleda i osmotri protivnika, njegove misli, same od sebe, kao na ogrlicu nanizane, oživješe slike iz proteklih dana, stigoše čak do djetinjstva, do prvog uvježbavanja vojničkih i borbenih vještina, kako sa dječacima čobanima, tako i onih sa Ilijom Miljkovićem u njihovom voćnjaku i gdje još ne.. U magnovenju, između mnoštva kojekakvih izreka i misli iz najranijih dana iskrsnu i ona, koja mu se stalno javlja pred borbu:

- Sjajna zvijezdo što me pratiš, daj mi snage u mislima, pa da prozrem dušmanina, da se branim kako valja -

 

Turčin je već bio tu, nadohvat ruke, skoro da mu se već i dah osjećao. Primicao se velikom brzinom, veoma iskusno, jer Stojan još uvijek ne osjeti onaj tren ili bljesak odluke, na koji će način napasti...  Više nije bilo ni trena za čekanje, moralo se reagovati. Moralo se nešto činiti u cilju odbrane. Naglo zateže povodac na desno, pa na lijevo. Uvježbani konj poslušno ga ponese...                           

I Ali-beg je imao svoju taktiku. Pored sablje u desnoj ruci, lijevom, kojom je držao olabavljeni meki povodac, iza pasa poteže svoju sjajnu kremenjaču i hitro opali. Ali usljed Stojanovog iznenadnog pokreta, naboj odletje u prazno, promaši... U čudu Turčin zastade, a već bijaše gotovo na dohvatu protivnika...

 

Usred svoga pokreta Stojan zadiže i usmjeri mač, te konja upravi pored protivnika i naglo ga podbode. Jurnu vranac kao strijela, a jahač kako ispruži ruku, tako i dohvati protivnika, koji se više nije mogao zaustaviti, mijenjaiti pravac, izmaći...

Munjevito se sav ispruži, dohvati ga preko pasa i prođe konjem pored njega...

 

Protivnik pokuša učiniti što je u tom trenutku mogao, da se koliko-toliko izmakne, ali to bijaše odveć snažno, prejako, iznenadno. Izvi se ustranu taj krupni čovjek i sa sobom povuče sve. Svališe se jahač i konj i oba jeknuše. Konj se, ipak, brzo namjesti i nogama zagrabi podlogu, te onako sav prašnjav, strese se i ustade, a jahač ostade na zemlji, sa desnom nogom u uzengiji. Konj stade i umiri se.

 

Stojan više ništa nije vidio, niti se obazirao, samo u nekakvom poluokretu usmjeri vranca za Ivanom i zamače u grabik.

A Ivan, kada vidje da Stojan ostade živ, okrenu konja put grabika i produži, tako da ga je Stojan sada pratio na nekoliko konjskih dužina. U podnožje grabika, preko njiva pa u kolski put, jurili su kao da ih vjetar nosi.

 

Utom ovamo glavnina potjere stiže do Ali-bega i produži, a Omer, iznenađen i u strahu za brata, samo u trku skoči sa konja i prosikta:

    - Ao, brate, šta se desi, koliko te zvijere rani? 

    - Eto vidiš, za čim trčasmo, to i stigosmo.

    - Mogu li sada štogod da ti pomognem, dok ostali traga slijede?

    - Prekasno je, moj brate jedini, rane su mi preduboke. Pridigni me samo malo, da još vidim sjajna dana. Nisam znao da je takav i da nije za megdana. Osveti me ako možeš. Jedino se u te uzdam...

Zaćuta, klonu...  

 

Klonuo je na rukama Omerovim, u naručju brata rođenoga.

 

Pogled zgasnu. Ruka, koja se maločas grozničavo pihvatala za bratovo rame, otpusti, sruši se...

 

Omer se sledi. Osjeti kao da za bratovom rukom klonu sve... Sav svijet poče da se ruši, propada, ode sve u bezdan, u mračnu, beskrajnu prazninu.

Na mahove je osjećao da i sam propada, a katkad da će mu brat ispasti iz ruku. Ne može ga više obdržati, i sam će se srušiti, onesvijstiti.

 

Dugo je ostao u tom klečećem položaju, zaokupljen očajnim mislima, držeći brata u krilu.

Beskrajno usamljen, kao da nigdje nikog nema. Nikog živog ni da mu priđe. Da primijeti njegov očaj. Samo se čuju dva konja kako pasu i vjetrić što čarlija. Smiče čuperak bratove kose sa čela. Otkriva ožiljak iz djetinjstva.  

Koliko je još tako ostao?

Koliko je puta pokušao, dok je uspio dići i položiti brata na konja. Nigdje nikog da pomogne, ma ni da prozbori, kada mu je najpotrebnije. Nigdje nikog ni uz put do sela.

Tek sada Omer vidje koliko se čovjek može osjećati usamljen, kada mu je najteže.

Neopisiv bol grudi je razdiro, vraćao u stvarnost, dirao osjećaj krivice, budio pitanja:

Kako? Zašto, brate moj? Zašto se sve ovo desi na ovaj dan današnji? Zar zbog inata, ponosa? Čega? Dostojanstva ti više nije trebalo. Svega si imao dovoljno. Za kakve je ciljeve vrijedilo gubiti glavu? Za čim danas trčasmo? Toliko brzo trčasmo, da nas ni opomena ne stiže. A šta to mi stigosmo? Šta sada imamo?

Zašto i ja sve ovo ne rekoh ti prije? Niti sam se sjetio, niti bi ti poslušao...

Od sveg bijesa ništa ne vidjesmo, moj brate jedini...

 

Bjegunci su već dobrano izmakli. Sada su sjurili niz još jedan šumarak, pa livadama preko dvije rječice, a onda se nastaviše uspinjati uz poduži klanac, nasred kojeg se zaustaviše.

Pustiše konjima da predahnu. Tada spaziše potjeru, kako u trku gazi onu prvu riječicu, nastojeći da ostane na tragu. Bilo ih je petorica.

 

Ponovo su podboli konje i nastavili s penjanjem uz klanac, nastojeći domoći se visa. A kada se tamo popeše, usmjeriše između travnatih brežuljaka, sve dok ne stigoše usred povećeg šumarka sa krupnim hrastovim stablima. Tu zastadoše. Brzo sjahaše i iz bisaga izvadiše bičve. One će i ovoga puta dobro poslužiti u zametanju tragova. Kada ih postaviše konjima na noge, ponovo uzjahaše. Kretali su se istim pravcem do sljedećeg šumarka. Tu skrenuše i usmjeriše južno.

 

Ispred njih su se jasno ocrtavali visovi i obronci istočnih padina Grmeča.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: