Njemu...

Možda niko nije umio da te voli kao ja jutros.

Dok prvi zraci Sunca stidljivo proviruju glave, a sanjivi

vrapci pripremaju glas za pjevanje.

06.45 budiš se u nekom drugom krevetu pored nekog sa

kim me odavno varaš.

Budna sam i ja.

Varam te sa tobom, svakodnevno.

I na javi i u snu.

Miris svježe kafe ispunjava prostoriju.

Uskoro moram da krenem.

Nijedno mjesto nije moj dom.

Na stanici gomila starijih ljudi.

Zadubljeni u svoje misli.

Sa štanda zapahuje miris tek štampanih novina.

Nikada ih ne čitam.

Ni TV ne gledam.

Zbog toga me obožavaš.

Boli nas uvo za čitav svijet.

Zamisljam kako izgledaš jutros.

Da li ti je ona sa kojom me varaš skuvala kafu?

Poljubi li te pred izlazak iz kuće?

Dočekuje li te nasmijana?

Nikada ništa ne pitam.

Ja sam iluzija.

Ona je realnost.

Sunce je odveć budno.

Moja čežnja spava.

Probudiće se večeras.

Ni ti nećeš spavati. Znam.

Možda se previše osjećamo.

Možda će sve biti drugačije ako mašta postane stvarnost.

Na pola puta sam do sledećeg prebivališta.

Već te jasno vidim.

Nasmijan i odlučan da osvojiš i ovaj dan.

Naslućujem tvoj osmijeh-najljepši na svijetu.

Srce mi igra.Oči se sijaju.

Niko ne umije da te voli kao ja jutros.

I svakog dana. Potpisujem.

L'artista

Od nemira,

snova,

zagrljaja,

strahova,

najtežeg čelika

i najfinije svile satkana,

prožeta ponekim osmijehom

bujicom emocija

čestom suzom,

bolnom tišinom,

ali još uvijek blistavih očiju

i dječijeg pogleda

ona,

stojeći u mjestu,

hoda

utabanim putevima sudbine,

držeći za ruku samo svoju sjenku.

Teatar

Ja nisam zeljela da se ističem u cirkusu prepunom

drogiranih klovnova

i nisam nametala svoje riječi nagluvim ušima.

Ne.

Ja sam držala čvrsto rub haljine svojih snova

kao preplašeno dijete što se krije iza majčinih skuta.

Nije me izjedao moljac ega niti uprljala prašina nabusitosti.

Biserno čista pred svinjama,

zbunjena i pogubljena

stojim u mjestu.

Nije me zaslijepljivala svjetlost reflektora

niti adrenalin aplauza,

upaljenih dlanova,

teatralnog govora.

Nije me iskoristio sistem, kao keš kredit,

niti sam dio tog izopačenog sistema.

U cirkusu,

ludnici,

egoistčnih,duševno osakaćenih klovnova,klonova

nazvanom svijet, ljudi,

ja samo izbjegavam

i letim u zagrljaj Mjesecu

svake noći

u nadi da će me zaštiti njegove ruke.

Danijela Jokić, rođena u Nikšiću, fakultet završila u

Beogradu. Član je Udruženja nezavisnih pisaca iz

Beograda kao i Poenta poetike iz Nikšića. Pisanjem se

bavi dugo godina i objavljena je u više zajedničkih

zbornika unutar Udruženja nezavisnih pisaca i Poenta

poetike. Nedavno je izdala i prvu, samostalnu, zbirku

poezije "Alisa u zemlji Luda”.

PODELITE OVAJ TEKST NA: