Svi ti pisci ogledaju se
u mesečini i lavežu
u ponoćnom bolu u mrtvilu
kada su tihi
kako je čudesno povezivati
nebo i ukrasno platno
metle i cveće
i svu decu sa letom
svi ti pisci jednom bace
svoje hartije i ideje
i obese se o nebeske konopce
u mrtvilu kada su tihi
kako je čudesno umirati
i biti epohalno kriv
a biti snažan, olujan i živ
slušati lavež i njemu ispovedati bol
