detalj slike: KRK Art dizajn

Drugi deo možete pročitati OVDE.

ARHIMANDRIT NIĆIFOR DUČIĆ
IZMEĐU ISTORIOGRAFIJE I KNjIŽEVNOSTI

Treći deo

prof. dr Goran Maksimović

Najpotpuniji Dučićev putopisni tekst predstavlja Putovanje kroz Crnu Goru (u septembru i oktombru 1865), koji je nastao po zadatku i prigodom Dučićevog putovanja u delegaciji koja je pratila crnogorskog knjaza Nikolu u misiji vladareve posjete onim plemenima i krajevima koji su bili prisajedinjeni sa Crnom Gorom 1858/59. godine, pod vladavinom Danila Petrovića. Radilo se o Župi Nikšićkoj, Drobnjacima i Tušimnji, kao i gornjoj i donjoj Morači i Rovcima. U knjaževoj pratnji, pored Dučića i nekoliko perjanika i gardista, nalazili su se i veliki vojvoda Mirko Petrović (predsjednik Senata i otac knežev), Krco Petrović (potpredsjednik Senata), Nikola Kvekić (šurak upokojenog kneza Danila), Miljan Vuković (senator i vojvoda vasojevićki), Đuro Matanović  (senator i vojvoda ćeklićki).

Sa Cetinja su krenuli 26. septembra 1865. godine i zaputili se prema Riječkoj nahiji, a zatim su obilazili brojna mjesta u novooslobođenim krajevima. Ljepotu Crne Gore i impresivne slike prirode u dolini rijeke Zete, a zatim i Skadarskog jezera, Dučić je potkrepljivao brojnim stihovima Petra II Petrovića Njegoša, Jovana Sundečića, Ljubomira Nenadovića i sl. Susreti sa Obodom i Žabljakom bili su propraćeni istorijskim reminiscencijama o posljednjim vladarima iz porodice Crnojevića i srednjovjekovne Zete, kao i brojnim bojevima koje su vodili protiv Turaka u nastojanju da očuvaju svoju nezavisnost. Istovremeno je dolazak na Skadarsko jezero podstakao Dučića da napravi pravu malu privrednu studiju o ribljem i drugom bogatstvu ovoga kraja. Sutradan su preko Lješanske nahije krenuli prema Bjelopavlićima. Dučić na tom putu posebno izdvaja Meterize i Ceklinjsku župu, kao i dolazak u Carev lâz, gdje se 1712. godine odigrala jedna od najznamenitijih bitaka u crnogorskoj istoriji kada je pod komandom vladike Danila Petrovića ostvarena velika pobjeda protiv Turaka predvođenih Ahmed pašom. Odmah iza toga nas upoznaje sa znamenitim selom Kruse gdje je 1796. godine pod komandom Petra I Petrovića postradala turska vojska predvođena vezirom Mahmud-pašom Bušatlijom. U Katunskoj nahiji su se susreli sa plemenom Komani, a zatim su stigli u glasovite Bjelopavliće poznate ne samo u crnogorskoj, nego i cjelovitoj srpskoj istoriji. Dučić nas upoznaje sa tamošnjim znamenitim plemenima Boškovića, Martinića i Pipera, a onda izlaže i znamenito narodno predanje koje je zapisao Vuk Karadžić o naseljavanju Bjelopavlića. Naročito je naglašeno herojstvo Bjelopavlića u bojevima 1862. godine protiv Omer-paše Latasa. Prolazak pored manastira Ostroga podstakao je Dučića da zapiše o herojskim borbama Crnogoraca sa Mirkom Petrovićem na čelu u ovome kraju 1852/3. godine.

Dučić opisuje i susrete sa brojnim istaknutim pojedincima. Izdvojio je vojvodu i senatora Rista Boškovića sa Orje Luke, popa Lazara Mijuškovića sa Povije, serdara Šoga Nikolića i sl. Dolazak na Mljetičak, gdje je 1840. godine pogubljen Smail-aga Čengić, a pogotovo prisustvo Novice Cerovića podstakli su Dučića da popričaju o Mažuranićevom spjevu u kome je opjevan ovaj događaj, a pogotovo o netačnim mjestima i pogreškama. Taj momenat Dučić je opisao u jednoj kasnijoj raspravi iz 1876. godine koja je bila posvećena Mažuranićevom spjevu Smrt Smail-age Čengića, ali je objavljena u integralnom obliku tek 1881. godine u Srpskim ilustrovanim novinama  u Beogradu.  Dolazak u „junačko hercegovačko pleme“ Drobnjake podstiče Dučića da napiše pravu malu antropološku studiju o ljudima ovoga kraja: „Razvijeni su, krupni i zdravi; ali nijesu laki onako, kao što su Crnogorci. Govore najčistijim južnim govorom. Bistri su, pošteni i karakterni. Sačuvali su i čuvaju, kao najveću svetinju, sve srpske običaje, koje ne odvajaju od crkve i vjere. Sreća je njihna, što među njima nije nikad bilo, poturica ni ikakva drugoga zakona osim srpskog pravoslavnog.“[1]

Dučić naglašava da su u povratku prešli preko Morače i Rovaca, da su prespavali najprije u manastiru Piperska ćelija, a sutradan u Ždrebaoniku, te da su se povratili na Cetinje 9. oktobra.

Ukratko ćemo se osvrnuti i na Dučićev putopis „Srpska općina i crkva u Trstu“, koji je nastao kao rezultat njegovog boravka u ovom gradu i susreta sa predstavnicima ugledne srpske crkvene opštine 1867. i 1868. godine.  Odmah u uvodnim dijelovima teksta Dučić nas upoznaje sa položajem grada, privrednim potencijalom i sastavom stanovništva. Naglašava da je Trst varoš od 150 hiljada duša, da je smješten na sjeverozapadnoj strani Istrije i da se pruža sve do morske obale. Posebno je naglašena važna činjenica da je Trst bio trgovačka varoš „s morskim slobodnim pristaništem“,[2] te da je imao autonomiju pod habsburškom krunom. Zbog toga je bilo pristanište uvijek puno velikih brodova koji su dovozili i odvozili robu sa čitavog Balkanskog poluostrva. Dučić ukazuje i da u Trstu žive razni narodi: Srbi, Hrvati, Slovenci, Grci, Italijani, Nijemci i Jevreji. „Slovenci u Trstu, ako još sada nijesu u većini, skoro će biti.“[3] Tim povodom hvali slovenačko rodoljublje i naglašava da Italijani čine nepravdu Slovencima kad tvrde da je Trst njihov grad. O Dučićevom doživljaju Trsta kao multinacionalnog grada pisala je Marija Mitrović u okvire šire rasprave posvećene prikazu Trsta u srpskim putoipisima.[4]

Nakon ovakvog uvoda, Dučić usmjerava pažnju na prikaz srpske zajednice u ovom gradu i djelovanja „srpske općine u Trstu“, zato je nastojao da prikupi dokumente „o njezinu: postanku, uređenju, razvitku i rodoljublju, čime se je uvijek odlikovala, što tvrde i naši pisci iz prošloga i ovoga vijeka: slavni Dositije, Solarić, Karadžić i drugi.“[5] Nije mogao pronaći izvore koji bi ga uputili na postojanje Srba u Trstu u ranijim razdobljima, pretpostavlja da su od početka HVIIIpočela ozbiljnija doseljavanja srpskih porodica u ovu varoš, najviše iz Boke, Hercegovine i Bosne, tako da tek od polovine tog vijeka možemo pronaći zapise o uređenju „srpske crkvene općine“. Pošto su se Grci nešto ranije počeli doseljavati na ovaj prostor, Srbi su zajedno sa njima u nastojanju da se odupru unijaćenju podnijeli zahtjev Mariji Tereziji, tadašnjoj habsburškoj carici, da im odobri zajedničku izgradnju pravoslavne crkve. Poslije mnogih administrativnih prepreka, dobili su dozvolu, tako da su podigli crkvu Svetog Spiridona na veoma lijepom mjestu i osvještali je 1748. godine. U narednih tridesetak godina zajednički su naizmjeničko koristili crkvu, ali su zbog brojnih nesuglasica, Srbi na kraju uspjeli da otkupe crkvu od Grka i da u cijelosti pripadne njima. Dučić napominje imena tadašnjih bogatih srpskih porodica u Trstu, koje su izdvojile pozamašnu sumu novca za otkup crkve. Pominje Jova Kurtovića, rodom iz okoline Trebinja, kneza Jova Vojinovića iz Novoga i Jovana Miletića iz Sarajeva, a starinom iz Hercegovine. Najviše novca je izdvojio Jovan Miletić, koji je pored glavnine otkupne sume od 70 hiljada forinata, dao kasnije i novac da izgrade dva zvonika iznad zapadnih vrata crkve. Dučić naglašava da je još iz toga vremena među Srbima u Trstu ostala izreka: „Vojinovićevo gospodstvo, Kurtovićevo i Miletićevo bogastvo dobiše od Grka crkvu Sv. Spiridona.“[6]

Srpska crkvena općina u Trstu, zajedno sa crkvenom školom, zasebno je  konstituisana pomenute 1748. godine, iza toga su 1772. godine podnesena bečkim vlastima dokumenta o njenoj zvaničnoj registraciji, a potvrđena su odlukom cara Franje Josifa II tek 1793. godine. Kasnije je u 19. vijeku, negdje oko 1835. godine, donijeta odluka da se stara crkva Sv. Spiridona poruši i da se na njenom mjestu podigne nova, još veća i ljepša. Dozvola za gradnju je dobijena 1858. godine, gradnja je započeta 1861, a sagrađena je i osvještana 1868. godine, prema nacrtu čuvenog milanskog arhitekte Karla Mačijakina. Dučić napominje da je najveću donaciju za gradnju crkve dala plemenita Srpkinja, gospođa Nakinica iz roda Vučetića, u iznosu od 50 hiljada forinata, te da to „najljepša srpska crkva“. Naziva je „po svemu divnim spomenikom HIH vijeka“, koji se izdvojio po svom vizantijskom stilu, arhitekturi, umjetničkoj izradi, harmoniji i obliku, tako da je nadmašivala sve druge crkve i spomenike u Trstu: „To je pravi ukras i inače te lijepe varoši. Ja sam pokraj tajanstvene miline, koja me prožimaše u taj trenutak kad pred njom stajah, uzdahnuo, što nijesam umjetnik, da stručno iskažem arhitektovu zamisao, oblik i sve motive ove veličanstvene crkve.“[7] Bez obzira na ovako iskazanu skromnost svoga pera i nadahnuća, Dučić je sa mnogo nijansi, a svakako možda i najupečatljivije u srpskoj književnosti, prikazao impresivne detalje spoljašnjosti i unutrašnjosti čitave građevine, pogotovo njenih živopisa, koje je uradio milanski slikar Josif Bertina, iskazujući na kraju zapisa puno poštovanje i „srpskoj tršćanskoj općini“, kao i dvojici milanskih umjetnika.

U daljim svojim zapisima o Srbima u Trstu, Dučić iskazuje njihov izraziti rodoljubivi karakter, tako da je „srpska općina“ pomagala brojne srpske manastire, brojne književnike, a među njima Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića, pomagala je srpske ustanke, naročito Krađorđevu bunu 1804. godine, kao i ratove Crne Gore 1852-53. godine, za vrijeme vladavine knjaza Danila Petrovića, kada je Omer-paša Latas bio udario sa silnom vojskom da je pregazi i porobi.

Dučić na kraju izlaganja ne zaboravlja da pomene pojedine znamenite ličnosti koje su pohodile srpsku crkvenu općinu u Trstu. Među njima su bili i ruski car Nikolaj, veliki knez Konstantin s asvojom suprugom, srpski knezovi: Miloš i Mihailo, crnogorski mitropoliti Petar Ii Petar II, knezovi Danilo i Nikola Petrović i sl. Dučić naglašava da su Srbi u Trstu kasnije sagradili još dvije manje crkve, Sv. Dimitrija i Sv. Đorđa, koje se nalaze u starom i novom tršćanskom groblju.     

Dučić je često pisao kritičke osvrte u kojima je pratio pojavu istoriografskih studija, književnih i naučnih časopisa, kao i pojedinih književnih djela. Među njima ovom prilikom posebno izdvajamo dva teksta. Prvi je posvećen Mažuranićevom spjevu Smrt Smail-age Čengića, a drugi Ljubišinom izdanju Njegoševog Gorskog vijenca.

Raspravu o spjevu Smrt Smail-age Čengića, Dučić je napisao povodom štampanja šestog izdanja ovoga djela u Zagrebu 1876. godine, ne da bi ga osporio, jer ne dovodi u pitanje ocjenu da je uz Njegošev Gorski vijenac ovo djelo trajne vrijednosti u južnoslovenskim književnostima, već da bi iskazao svoja zapažanja o nekim greškama koje su se potkrale o Novici Ceroviću, kao jednom od glavnih junaka spjeva, te o nekim prisutnim topografskim propustima.

Dučić ne spori pravo pjesniku na umjetničku slobodu da stvara izmišljene karaktere junaka, ali to ovdje nije slučaj, zato ne može da prećuti činjenicu da je Novica Cerović „u neku ruku nagrđen; jer je prikazan, kao Čengićev kavaz i poturica“, koji se tobože odmeće i bježi u Crnu Goru gdje se „pokrštava“.[8] Dučić ističe da su Cerovići bili stara srpska porodica iz Tušimlje u Drobnjacima, a da nije u istoriji zabilježeno da se nekada neko među njima poturčio. Istina je da je Novica Cerović predvodio četu koja je na Mljetičku 1840. godine pogubila Smail-agu Čengića, čime su bila osvećena braća vladike Njegoša, koja su poginula u Boju na Grahovu 1836. godine, upravo od vojske koju je predvodio ovaj turski velikaš iz Hercegovine. Cerović je tada pogubio Smail-agu Čengića, ali se zna da mu je glavu odsjekao uskok Mirko Damjanović. Međutim, svakako je bilo nedopustivo da se Cerović u spjevu prikaže u jednoj sasvim drugačijoj istorijskoj perspektivi, kao „poturica i kavaz“, koja je bila ne samo netačna nego je i nanosila sramotu ovome istinskom junaku. U spjevu se, takođe, pogrešno navodi da je tada Novica poginuo, kad i Čengić na Mljetičku, što je u stvarnosti bilo potpuno netačno.

Dučić naglašava da se lično poznavao sa Novicom Cerovićem još od 1862. godine, a da je imao priliku da putujući kroz novooslobođene krajeve Crne Gore sa knjazom Nikolom 1865. godine, u Drobnjacima još jednom susretne Novicu Cerovića, koji ih je lično odveo na Mljetičak da vide to mjesto gdje su pogubili Smail-agu Čengića. Imao je tada oko 70 godina i nije ni znao da je opisan u nekom spjevu, a samim tim nije mogao ni znati da je na takav način bio „nagrđen“.

U jednoj opširnoj fusnoti na kraju ove rasprave, Dučić ukazuje na činjenicu da je još 1876. godine bio poslao ovaj tekst redakciji Vienca u Zagrebu, ali da je uz nedopustive intervencije/komentare koji su mijenjali smisao teksta objavljen tek dvije godine kasnije. Uredništvo je te intervencije uradilo bez Dučićevog znanja, a sa očiglednim ciljem da tako pobije tada aktuelnu tezu Svetislava Vulovića koja je dovodila u sumnju Mažuranićevo „autorstvo“ spjeva Smrt Smail-age Čengića. Dučić, naravno, ne dovodi u pitanje Mažuranićevo autorstvo ovoga spjeva, jer je bilo izvjesno da Njegoš nikad ne bi učinio pomenute greške na koje je Dučić s pravom ukazao u svojoj raspravi.

Dučićeva Rasprava o Gorskom vijencu odnosi se na pojavu Ljubišinog priređivanja ovoga djela u latiničnom izdanju Matice dalmatinske u Zadru 1868. godine. Kritika je usmjerena prije svega na komentare koje je uradio Stefan Mitrov Ljubiša, zbog čega i nosi naslov „Primjedbe na komentar Gorskog vijenca“, a objavljena je prvi put u listu Srbija u Beogradu 1870. godine. Dučić ne spori da je Ljubišina „namjera rodoljubiva“ kada želi da latiničnim izdanje približi ovaj „brilijant srpske književnosti“ našoj „hrvatskoj braći“, ali smatra da Ljubiša nije tom zadatku „potpuno odgovorio“, jer je „neke riječi, kao i cijele rečenice i stihove, što je začudo, komentirao, koje ne trebuju komentara; neke sasvim pogrešno istumačio; a neke teže i važnije bez komentara propustio“.[9] Međutim, imajući u vidu ove tri vrste nedostataka, Dučić se pita koga je Ljubiša uopšte imao u vidu kada je počeo da piše komentare Gorskog vijenca. Ako ih je namijenio naučnicima, onda mu je trud bio izlišan, jer oni djelo razumiju i bez komentara, a ako ih je namijenio široj publici, onda je cilj promašio jer je „ostavio mnoštvo riječi, rečenica i cijelih stihova bez komentara“.[10] Napominjemo da je u novije vrijeme napisana jedna filološka rasprava Jelisavete Subotić posvećena ovom segmentu Dučićevog tekstološkog istraživanja.[11]

Dučićeva analiza je upravo tako i organizovana. Najprije je ukazao na one brojne riječi koje je Ljubiša tumačio a da nije bilo potrebe za time. Ukazujemo na neke karakteristične primjere. Ljubiša je sintagmu „osam blizanacah“ iz Njegoševog stiha „U nj' se osam blizanac u jedan mah iznjihaše“, komentarisao tako što je objašnjavao da blizanci znače „jednorođeni“. Po Dučićevom tačnom zapažanju to je bilo potpuno izlišno jer je pojam „blizanac“ sam po sebi poznat u narodnim govorima na našim prostorima. U Njegoševom stihu „Od Dunava do sinjega mora“ dao je tumačenje „Od Dunava do Jadranskoga mora“, što je po Dučićevom mišljenju bilo potpuno nepotrebno jer je u narodnim govorima „sinje more“ bila opšte poznata fraza, kojoj nije potreban nikakav komentar. U Njegoševom stihu „da čistimo zemlju od nekrsti“ dao je objašnjenje da je „nekrst“ značio „islamizam“. Dučić naglašava da je to ne samo suvišan, nego je i pogrešan komentar. „Pod riječju 'nekrst' razumije se turstvo ili Turci, a 'islamizam' znači: lijepi, izabrani (zakon).“[12] U Njegoševom stihu „Bez muke se sablja ne sakova“, Ljubiša je „sablju“ istumačio kao „mač“, a na sve to Dučić daje sljedeći komentar: „U našemu narodu svak zna da 'sablja' nije 'mač'; i da su to dvije različne stvari, iako su za jedan isti posao namijenjene; ni jednu ni drugu nije potrebno tumačiti.“[13]

Dučić je ukazao i na brojne riječi koje je Ljubiša pogrešno istumačio u svojim komentarima Gorskog vijenca. Ukazujemo na neke najočiglednije primjere. U Njegoševom stihu „Al' heroje, ka' Požarske, divotnike i plemiće“, Ljubiša je prezime ruskoga kneza Požarskog koji se proslavio u ratovima protiv Poljaka 1612. godine, protumačio kao „Požarevačku nahiju u Srbiji“. Njegoševe stihove „No prćija mlade Teodore“, koji se odnose na vizantijsku princezu iz 14. vijeka, Ljubiša je u svom komentaru doveo u vezu sa rimskim carem Justinijanom i njegovom ženom Teodorom, koji su živjeli u 6. vijeku. Riječ „čenđele“ u Njegoševim stihovima „Da Bog da im skapa na čenđele“, Ljubiša je protumačio na Turci tako bacaju hrišćane „na čavle“ da skapaju i da to zovu „čenđele“. Dučić je na to dao svoj komentar da „čenđele“ nisu nikakvi „čavli“ već su to „gvozdene kuke“ na koje su Turci „vješali i mučili hrišćane, a najviše Srbe.“[14]

U posebnoj cjelini svoje rasprave Dučić je ukazao i na one riječi i stihove Gorskog vijenca koje Ljubiša nije tumačio, a svakako je trebalo da to učini jer bi time čitaocima svakako olakšao njihovo razumijevanje. Ukazujemo na nekoliko očiglednih primjera. U Njegoševom stihu „Iz kolevke Belonine“ neizostavno je trebalo objasniti da je Belona potekle iz rimske mitologije i da je označavala „boginju rata“. U Njegoševom stihu „Gadno ime Pizonovo“ svakako je trebalo objasniti da je Pizon bio rimski konzul za vremena vladavine imperatora Avgusta, a zatim i Tiverija. U Njegoševom stihu „Otkud paći vjeri praihvatismo“ trebalo je objasniti da je „pać“ turcizam koji znači „čisto, lijepo“.[15]

Na kraju rasprave, Dučić naglašava da se upustio u ovaj posao kako bi pomogao čitaocima „da povuku brazdu između onoga što je pravilno i onoga što je pogrješno istumačeno“. Istovremeno je ova rasprava opomena i samom Stefanu Mitrovu Ljubiši da mora mnogo ozbiljnije i sa mnogo više znanja pristupati komentarisanju novih izdanja Njegoševih djela. Utoliko prije što se Ljubiša preporučio Matici dalmatinskoj da prenese i druga Njegoševa djela iz ćirilice u latinicu. Zato Dučić i zaključuje raspravu ocjenom da Matica dalmatinska umjesto pohvale mora preuzeti odgovornost „što je naštampala o svojemu trošku knjigu s takijem i tolikijem pogrješkama.“[16]      

Na kraju našega ogleda možemo zaključiti da je Dučićevo djelo bilo neprestano na granici između istoriografije i književnosti, te da je u njemu došlo do prihvatljive, a često i sasvim korisne simbioze naučnog i književnog govora. Ponekad ga je takav pristup svakako udaljavao od izvornog i objektivnog naučnog pristupa, zbog čega je povremeno bivao izlagan polemičkim napadima, ali mu je davao nadahnute crte subjektivnosti prihvatljive za književnu publiku. Pogotovo je bio privlačan jezik i stil Dučićevih rasprava u kojem su ocrtavane izvorne leksičke i morfosintaksičke osobine najljepših srpskih govora iz Hercegovine i južnih srpskih krajeva.

Priroda našeg priređivačkog zadatka uglavnom nas je usmjeravala prema kraćim Dučićevim ogledima, tako da su zapaženo mjesto u tom kontekstu ostvarile njegove putničke studije iz Crne Gore i Trsta, kao i kritičke rasprave posvećene Mažuranićevom spjevu Smrt Smail-age Čengića ili tekstološka studija posvećena komentarima Ljubišinog izdanja Njegoševog Gorskog vijenca iz 1868. godine. I danas zavređuju pažnju pojedine studije iz crkvene istorije. Pored velike sinteze objavljene u monografiji Istorija srpske crkve od prvih doseljenika VII v. do naših dana, koja svakako predstavlja najistaknutije Dučićevo naučno djelo, kao i iscrpne Monografije Hilandara, važno mjesti zauzimaju i kraće a zapažene rasprave o srpskim srednjovjekovnim episkopijama zetskoj i dabarskoj. Svakako je u tom objedinjavanju istoriografskog i književnog pristupa najkopleksnije Dučićevo djelo Borba Dobrovoljačkog kora Ibarske vojske 1876. god. i Ustaških četa Javorskog kora 1877-78. god.: građa za istoriju srpskog rata za oslobođenje i nezavisnost, a pored dobro utemeljenih dokumentarnih izvora koji ovo djelo približavaju istoriografiji, važno mjesto zauzima i autobiografsko-memoarski postupak koji ovo djelo stavlja u red zapaženih dokumentarno-umjetničkih književnih tekstova srpske ratne proze u 19. vijeku.

Nićifor Dučić je bio čovjek izrazite nacionalne samosvijesti i visokih moralnih načela, koje je podjednako iskazivao kao istoriograf i književnik, kao visoki i cijenjeni crkveni velikodostojnik, ali i kao hrabri ustanik i vojskovođa. Nosio je u sebi snažnu prosvjetiteljsku motivaciju za novim saznanjima i svekolikim obrazovanjem na opštu korist svoga naroda. Smatrao je borbu za oslobođenje i ujedinjenje svekolikog srpskog naroda za vrhunski ideal i zavjetnu misao svoje generacije što je na potpun i podjednako važan način pokazivao kao čovjek, kao istoričar i kao književnik, u svim aspektima svoga djelovanja i rada. U tom pogledu nam danas, možda više nego ikada ranije, može služiti kao uzvišeni uzor i podsticajni primjer.

~KRAJ~

---

[1]Nićifor Dučić, „Putovanje kroz Crnu Goru (u septembru i oktombru 1865)“, Zapisi o Crnoj Gori, Staroj Hercegovini i Srbiji, prir. Dušan Petković, Radoslav Tamindžija; napisao predgovor i uredio, monah Ignjatije Marković, Društvo za očuvanje baštine „Dob“, Gacko, 2003, str. 148.

[2]Nićifor Dučić, „Srpska općina i crkva u Trstu“, Književni radovi Nićifora Dučića, knjiga 1, Štamparija Kraljevine Srbije, Beograd, 1891, str. 107.

[3]Isto, str. 109.

[4]Marija Mitrović, „Trst u srpskim putopisima“, Knjiga o putopisu, zbornik radova, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2001, str. 337-338.

[5]Nićifor Dučić, „Srpska općina i crkva u Trstu“, nav. djelo, str. 112.

[6]Isto, str. 116.

[7]Isto, str. 121.

[8]Nićifor Dučić, „Bilješka o Mažuranićevu spjevu Smrt Smail-age Čengića“,Književni radovi Nićifora Dučića, knjiga 2,Državna štamparija Kraljevine Srbije, Beograd, 1892, str. 64.

 

[9]Nićifor Dučić, „Primjedbe na komentar Gorskog vijenca“, Zapisi o Crnoj Gori, Staroj Hercegovini i Srbiji, prir. Dušan Petković, Radoslav Tamindžija; napisao predgovor i uredio, monah Ignjatije Marković, Društvo za očuvanje baštine „Dob“, Gacko, 2003, str. 243.

[10]Isto, str. 244.

[11]Jelisaveta Subotić, „Nekoliko napomena uz Dučićeve Primjedbe na komentar Gorskog vijenca“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, knjiga 18/2, Beograd, 1991, str. 263-269.

[12]Nićifor Dučić, „Primjedbe na komentar Gorskog vijenca“, nav. djelo, str. 245.

[13]Isto, str. 246.

[14]Isto, str. 251.

[15]Isto, str. 252.

[16]Isto, str. 253.

PODELITE OVAJ TEKST NA: