detalj slike: KRK Art dizajn

ZAGUBLjENA POŠTA

Moj đed je bio poštar. To svi znaju.

Ali samo ja znam da je bio i lopov.

Uža specijalnost: kradljivac ljubavnih

pisama. Povjerio mi se prije nego što će

umrijeti. Uzme kovertu, okrene je

ka suncu, ako mu se učini da unutra

vidi jedno „volim“, krišom ga trpa u

džep i hitro odlazi sa mjesta zločina.

Sa razglednicama nije morao ni da se

pomuči. Istina, nekad bi omašio. Ono

za šta je vjerovao da je ljubavno pismo,

ispostavilo bi se da je ucjena. Ono za

šta bi mu se učinilo da je objava rata,

ispostavilo bi se da je narudžba buketa.

Kao i sa srcima ljudi, ni sa poštom se

nikad ne zna. Zato, govorio je đed, te

dvije stvari valja krasti naveliko i nećeš

pogriješiti.

TRANSSIBIRSKA PROZA

Draga Klara,

Časovi klavira su se isplatili. Sada mogu pouzdano da

Konstatujem da mi prsti mnogo muzikalnije mrznu na

Hladnoći. Pozdravi muža, nadam se da se svako jutro

Budi sa šakom kose na jastuku. Inače nisam tako ozlojeđen,

Ali vlak nam od jutros dreždi usred nedođije zatrpan snijegom,

Dok moje ruke postaju sve melodičnije. Gospođa preko

Puta pjevuši Šuberta i tuče muža kad ovaj zahrče. To smo

Mogli biti mi, ali tebi ne smeta ćelavost. Ovako, ljubi

Ćelu, Klara, ljubi usijanu ćelu, a koža na mojim šakama

Nek puca od promrzlina prvog stepena. Tako bih volio

Da se u mom kupeu desi neko umorstvo. I da žrtva,

Ni manje ni više, budem ja. Kladim se da bi onda dotrčala

Drito kao kakva Kosovka devojka, kao Marija Magdalena

Sa crvenim jajima. Avaj, puste maštarije! Sigurno si ponovo

Skotna, mijenjaš pelene malom i ostale čari buržoaske sreće,

Dok ja već po treći put krpim isti par cipela izanđalih od seoskih

Puteva i indijskih paluba. Volio sam te, Klara, ali ti si rekla

„moram

Da napuderišem nos“ i pobjegla kroz prozor toaleta. Sljedeći

put

Sam te vidio pred oltarom. Premišljao sam se na tren da li da

Prekinem vjenčanje kao u američkim filmovima, ali u stvarnosti

Pop nikad ne pita, ima li ko šta protiv nego samo gleda da otalja

To što prije i ide kući, pa tako nisam našao pravi trenutak da ti

Razorim brak, mada i dalje gajim tračak nade da još uvijek nije

Kasno. Možda mi baš ovim pismom pođe za rukom u tom

naumu.

Iz sibirske tajge, Irkutska oblast, pozdravljaju te tvoj nevoljeni,

Ojađeni pjesnik i njegov vjerni kompanjon,

Danijels, Džek

PISMO JEDNOG OBOŽAVAOCA

najdraža ana,

ne prođe nijedno vražje ljeto a da ne

pomislim na tvoje vječno hladne ruke,

zanimljivost koju sam otkrio onog izuzetno

toplog maja u kinu kozara kada sam ti pružio

dvije karte za mizeri, na šta si ti uzmaknula odnoseći

svoje klima-ruke dalje od mene u tamu kino-sale,

držeći se pod rukom s nekim nikogovićem, seljačićem,

s nekim čije bih sjedište 4 red 7 ja mnogo bolje popunio.

sljedeći put dobila si gratis kokice i jedno lizalo, iako me je

to koštalo posla, jer ilija moj šef kaže da se kokice ne

poklanjaju svakoj ribi na čije sike ga ponekad bacam i da bi

klipan u mojim godinama trebalo da zna bolje. dobro,

nisam zbog toga izgubio posao, već zato što sam mu u butinu

zabio švicarski nož. jebiga, ja sam delikatan cvjetić i ne

podnosim

da me gaze, šta ima novo kod tebe? lišće ponovo liči na tvoju

kosu i po tome znam da uskoro izlazim odavde. nadam se da se

ne

ljutiš zbog nezgodica koje smo imali u prošlosti. kao ono sa

tvojim psićem. stvarno mi je žao zbog toga, ali upozorio sam ga

dva puta, a on nije prestao, ne, on je morao da provocira, da

laje

i laje i laje, da me izluđuje, a tog dana sam bio malo živčan,

nakrivo

nasađen i, uostalom, nisi me ni pitala da li sam popio prvu kavu.

kupiću ti novog ako želiš, ljepšeg i većeg i toliko poslušnijeg

da će ti biti drago što si se riješila one stare buvare. časna riječ.

samo mi vrati ruke, svoje klima-hladne ruke, jer globalno je

zagrijavanje,

jeste, jeste, zar ne gledaš vijesti, ana? moje groznice postaju sve

gore,

majka mi je juče mjerila temperaturu i gdje god da stavi svoje

svetačke ruke

ono peče i da ne znam da sam i sâm svetac, rekao bih da sam

u paklu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: