NEPOTPUNA
Usplahirena stojim, čežnje me bude
Iz mrtvog sna razočaranosti u ljude
Podno srca kolijevku što načinih svoju
Sudba oboja u umrtvljenosti zagasitu boju
Sve više me more ljubavni snovi
Sviću mi samo dani jadikovni
Ni pjesme beznadne korake ne sakriše
Već samo stihovi sjetni ka duši pohrliše
U prolaznost svega buljim bez daha
Oh, kada će proći noći bez straha!
Obamrlost tijela s ornamentima crnim
Pobjeđuju želju pod kapcima usnulim
Plaši me samoća, pod kožom se misli roje
Da li će moju cjelinu ikada načiniti dvoje?
PLOVIDBA
Zaplovimo okeanom mladosti naše!
Neka želja pokrene jedra života
Hoće li tijelo dozvoliti da ga talasi plaše
Ili se prepustiti gladi potopa?
Kormilo nek srce preuzme,
Pa neka se i paluba okrzne.
Znaj da nema mudrosti zime
Dok sreća dobro ne promrzne!
Jesmo li vispreno izabrali putanju
Ili nas nepoznato koleba i koči?
Da li najgore vidimo danju
Ili nam mrak otvara oči?
Vjetar nanosiće miris uspjeha
Alasi naučiće nas umjeću lova
Da nije predaleko, ostaje nam utjeha,
Bačena mreža spletena od snova.
TESTAMENT
I šta ostane iza nas?
Sprat ili dva betonskih zidova koji su godinama ćutali sva naša
ludila.
A tek će...
Ushićenost minulih dana
I jedno sjetno i radosno proljeće.
Šta ostane iza nas?
Par lijepih riječi koje su olakšale
Sivilo poslednjih dana
Prepoznajemo se po silueti u daljini
I srcu ogorčenog od rana.
Praskozorje skriva naše tajne
A sumrak ih sve već briše,
Pamtiće valjda koja je naša uloga bila
I da je i ona izigrana čak previše.
Šta se trudimo da iza nas ostane?
Pregršt slika na kojima smo srećni
Ili bar mislimo da je tako,
Da imamo nečije rame za plakanje
Onda kada ne bude lako.
Neka bar ostane jedno lice
Koje nas oplakuje ćutke na kraju dana,
Neka ostane, bar neko...
Jer ćud je ova ljudska pogana.
