detalj slike: KRK Art dizajn

STRADANjA PROTOSINĐELA KIRILA CVJETKOVIĆA

Prof. dr Goran Maksimović

Među velikim i značajnim ličnostima srpskog HIH vijeka, sudbina i djelo protosinđela Kirila Cvjetkovića (1791-1857), izdvaja se kao uzvišeni primjer moralne postojanosti, nepokolebljive nacionalne svijesti, te žrtvene predanosti pravoslavnoj ideji i vjeri. Bio je to, po tačnim riječima bokeljskog istoriografa i hroničara Toma K. Popovića "blažene duše čovjek, koji je u dvadeset i četiri godine, tri mjeseca i tri dana tamnovanja za svoju vjeru, okušao, što no se u pjesmama pjeva, i tamnicu tamnu, i na rukama negve do lakata i na nogama teške lisičine".[1] Rođen je 1791. godine u znamenitoj svešteničkoj porodici Cvjetkovića u Baošiću, a kršten je 15. septembra u baošićkoj crkvi Svetoga oca Nikolaja, imenom Konstantin, o čemu se i danas u ovoj bogomolji čuva prikladni natpis: "Ovdje je kršten Kiril Cvjetković 1791. god. Na uspomenu tolike slave zahvalni mu zemljaci ovu polzu postaviše 1899. god." Glavni izvor za uspostavljanje životopisa Kirila Cvjetkovića jeste njegova Avtobiografija, koju je ispisivao najvjerovatnije u manastiru Bezdin u Banatu u posljednjim godinama života, a koja je zatim iz rukopisa štampana 1898. godine trudom zemunskog paroha, protojereja Dimitrija Ruvarca. Otac Kirilov Jovan bio je pomorac i trgovac, a potekao je iz familije baošićkog paroha, popa Sima (Simeona) Cvjetkovića. Majka Anđa rođena je u Dražinvrtu, u Boki Kotorskoj, u znamenitoj porodici Jovana Vukasovića, kapetana korablja i trgovca. Osnovnu pismenost Konstantin je kao dječak stekao kod svoga rođaka, sveštenika Alekse Cvjetkovića, u rodnim Baošićima. Pored toga, Aleksa Cvjetković je imao i prirodno razumijevanje za ranu Konstantinovu želju da se zamonaši, pa ga je prvi put odveo u manastir Savinu 25. maja 1805. godine, uprkos protivljenju uže porodice, a naročito dječakovog oca Jovana, koji je bio sav od ovozemaljskih briga i poslova, te je kao trgovac i pomorac često boravio u Smirni. U manastiru Savina dječak upoznaje monaško bratstvo na čelu sa vrijednim arhimandritom, Grbljaninom Nikanorom Bogetićem, koji je učestvovao, sa prethodnim savinskim igumanom, arhimandritom Danilom Rajovićem, u gradnji Velike manastirske crkve, između 1776. i 1779. godine. Otac Nikanor Bogetić bio je episkopski namjesnik za Boku Kotorsku od 1812. godine, nakon arhimandrita Gerasima Zelića, poznat i po tome što je ustrojio važnu savinsku knjigu Libro od sarandara, a upokojio se 23. septembra 1823. godine.

Odmah po dolasku u manastir Savinu, Konstantin Cvjetković postaje svjedok krupnih istorijskih događaja u Boki, kao što je francusko zaposjedanje Boke, dolazak mitropolita Petra I Petrovića u manastir, te za Bokelje dragocjena akcija ruskog admirala Senjavina 1806. i 1807. godine. Mada je monašku rizu obukao još u manastiru Savina, u novembru 1808. godine, kad je dobio i novo ime Kiril, sticajem različitih neobičnih okolnosti Cvjetković je proizveden za đakona tek 24. jula 1812. godine u Vrlici, u crkvi Svetog Nikole, od episkopa dalmatinskog , bokokotorsko-dubrovačkog i istrijskog Venedikta Kraljevića. U Šibeniku je 14. juna 1814. godine unapređen u čin arhiđakona, a već sljedeće 1815. godine, 21. novembra, u katedralnoj crkvi u Šibeniku, proizveden je u stepen sveštenstva i služio je svoju prvu liturgiju. Jula 1817. godine primio je sinđeliju kojom mu je dodijeljena šibenska parohija. Kao protosinđel, Kiril Cvjetković je bio lični sekretar vladike Kraljevića, tako da je među prvima otkrio pogubne njegove namjere da pounijati dalmatinsku pravoslavnu eparhiju. To je bio razlog zbog koga su austrijske vlasti, preko vladike Kraljevića, premjestile Kirila Cvjetkovića u manastir Krku 20. aprila 1821. godine, a nakon pobune šibenskih Srba, te pokušaja atentata na Kraljevića, na Duhove 1821. godine, dopao je u istražni zatvor u Šibeniku. Pune četiri godine i tri mjeseca proveo je u šibenskoj tvrđavi Ljuljevcu, a potom je osuđen na dvadeset godina teške robije pod optužbom da je bio među organizatorima Šibenske bune. Tamnovao je najduže u Gradiški, a na uslovnu slobodu na osnovu pomilovanja cara Franje Josifa I poslat je u drugoj polovini 1842. godine sa obavezom da robovanje nastavi u jednom od srpskih manastira. Određen mu je manastir Bezdin u Banatu o čemu se možemo informisati iz jednog "Zapisnika bratske sednice bratstva manastira Bezdin" od 13. avgusta 1842. godine. U novije vrijeme pouzdana istraživanja o tome ostavio srpski istoričar i hroničar iz Temišvara Stevan Bugarski.[2] Dugogodišnji bezdinski starješina, tadašnji iguman Pantelejmon Došen ostavio je i zapis o detaljima kaznenog čamovanja protosinđela Kirila Cvjetkovića u ovom manastiru: "Kad je protosinđel Kirilo (Cvjetković) došao u Bezdin da i dalje robuje, bratstvo manstira Bezdina sazidalo mu je jednu malu sobu na tavanu manastirskom sa severne strane: 2 m široku, 3 metra dugačku, 2 m visoku, sa dva mala prozorčića od tavanskog začelja, a u jednom kraju klozet. I ovde je čamio mučenik srpski... pune tri godine dana".[3] Pošto je imao neposredni uvid, Bugarski je u svom tekstu naglasio da "ta prostorija i sada postoji na tavanu manastirskog konaka".[4]

Protosinđel Kiril Cvjetković je tako robovao sve do 12. februara 1846. godine, a zatim je ostao u Bezdinu kao žitelj i sabrat, da bi 1847. godine konačno bio primljen u manastirskog bratstvo. Kasnije mu je, kakao vidimo iz zapisnika manastira Bezdin koje je uvrstio na kraju izdanja Avtobiografije priređivač Dimitrije Ruvarac, od 1852. godine bilo dozvoljeno i pravo nošenja crvenog pojasa. Prema svjedočenju i zapisima već pomenutog bezdinskog arhimandrita Pantelejmona Došena, Cvjetković se isticao iskrenošću, vjernošću i prilježnošću, a posebno je bio zadužen za vođenje manastirske ekonomije. Poznato je i da je Kiril Cvjetković u više navrata pokušavao da dobije premještaj u zavičaj, ali mu austrijske vlasti nisu dozvolile da ode u Dalmaciju ili u rodnu Boku Kotorsku, pa je umro daleko od zavičaja, 28. septembra 1857. godine, a sahranjen je dan kasnije, 29. septembra, o čemu je ostavio zapis pominjani iguman bezdinski Pantelejmon: "Sahranu je izvršio jedan jeromonah iz manastira Bodroga sa bratstvom manastira Bezdina; pogrebu je prisustvovao đakon varjaški Zaka Stojanović i rumunski sveštenik iz Sekusića, pop Kosta".[5] Bugarski je u svome istraživanju ispravio i pogrešno navedeno mjesto na kome je sahranjen Kiril Cvjetković, a što je prisutno u komentarima priređivača Avtobiogracfije Dimitrija Ruvarca. Ispravka je urađena na osnovu sačuvanog komentara kasnijeg bezdinskog igumana Josifa (Protića) na papiriću koji je ostavio odmah 1898. godine pošto je pročitao izdanje Avtobiografije. "Po kazivanju manastirske stare i dugogodišnje kuvarice Julke Popović rođene u Pečki, prozvane Mimika, protosinđel Kiril (Cvetković) je sahranjen sa severne strane pored crkve, gde ima kameniti krst bez postolja, koji krst označuje da je tu protosinđel Kiril Cvetković sahranjen, a ne u grobnici do južnih vrata, kao što piše u Autobiografiji prosinđela Kirila Cvjetkovića, strana 255".[6]U manastiru Bezdin i danas počivaju mučenički zemni ostaci protosinđela Kirila Cvjetkovića.

Ključno i žrtveno djelovanje protosinđela Kirila Cvjetkovića, kojim je ukazao nateško ogrešenje episkopa dalmatinskog, bokokotorskog, dubrovačkog i istrijskog Venedikta Kraljevića, prilikom pokušaja da pounijati pravoslavne Srbe u Dalmaciji, pažljivo je opisano u ovoj Avtobiografiji. Danas se ne može pouzdano datirati vrijeme nastanka autografa životopisa Konstantina (po zamonašenju Kirila) Cvjetkovića. Redaktor i priređivač djela, protojerej Dimitrije Ruvarac, u predgovoru za izdanje objavljeno četrdesetak godina nakon autorove smrti, koje je 1898. štampala Srpska Kraljevska akademija pod naslovom Avtobiografija protosinđela Kirila Cvjetkovića i njegovo stradanje za pravoslavlje, izričit je u tvrdnji da nije mogao doznati "kad je Kirilo započeo pisati svoju Avtobiografiju, i kad ju je završio".[7] Ruvarac je smetnuo s uma i da nam pojasni kako se navedeni rukopis zatekao kod njega, ali je opisujući da se radi o "tri sveščice ušite u plave korice na plavičasto-beloj, debeloj hartiji",[8] naglasio da "na koricama nema nikakvog drugog zapisa, do li na prvoj knjižici: '12. februara 1846. otide – dođe 4. oktobra t. l. 1. novembra 1847. sono rimasto qui'".[9] To bi moglo upućivati na činjenicu da je životopis nastao u prvoj godini nakon Cvjetkovićevog definitivnog okončanja višegodišnje robije, jer je 12. februara 1846. godine završeno njegovo gotovo dvadesetpetogodišnje stradanje u kazamatima tamnica u Šibeniku, Zadru, Gracu i Gradiški, a na kraju i u četiri i po godine dugom "kućnom pritvoru" u manastiru Bezdin. U prilog pretpostavci da je autograf nastao sredinom četrdesetih godina idu i pojedini dijelovi samoga teksta. Na primjer, Cvjetković ne može da se sjeti sadržaja svih pisama koja je sa đakonom Andrijom Ličinićem pronašao u stolu Marka Ruđerija, ličnog Kraljevićevog sekretara, a koja su nedvosmisleno ukazivala na episkopove planove o unijaćenju dalmatinskih Srba, što upućuje na zaključak da su ti događaji opisivani sa većeg vremenskog odstojanja.

Pažljivo čitanje teksta autobiografije koji se okončava neposredno pred pokušaj atentata na episkopa Kraljevića u junu "na prvi dan Duhova 1821. godine", nakon kojeg je uslijedilo hapšenje Kirila Cvjetkovića, daju nam za pravo da pretpostavimo da je Cjetkovićeva Avtobiografija, u rukopisu koji je stigao do Ruvarca, nepotpuna i da objavljena verzija predstavlja samo njenu prvu cjelinu, a da se nastavak, ako je uopšte napisan, vjerovatno zaturio, a potom možda i nepovratno zagubio. Čini nam se da je nelogično i pomisliti da bi Cvjetković svoj životopis prekinuo na polovini i da ne bi smogao snage da za jedanaest godina, koliko je živio poslije izlaska sa robije, bez obzira na razoreno zdravlje, opiše i drugi njegov dio i stradanja njegova i još tridesetak uglednih Srba iz Šibenika, koja su uslijedila nakon neuspješnog atentata na Kraljevića. Ovako o životu u tamnici i stradanjima nakon 1821. godine saznajemo tek fragmentarno iz svojevrsnog dokumentarnog epiloga, građe za rasvjetljavanje druge polovine njegovog života, koji je Ruvarac sačinio na kraju izdanja Avtobiografije, na osnovu Cvjetkovićevih sačuvanih pisama, na osnovu "Zapisnika Temišvarske konzistorije" i drugih arhivskih, rukopisnih i štampanih izvora. Priređivač je na kraju knjige uključio i spisak od četrdesetak knjiga koje je Cvjetković kao testamentarno zavještanje poklonio manastiru Savina, kao i tri knjige poklonjene crkvi Svetog Nikole u Baošićima. Popis poklonjenih knjiga načinio je sam Cvjetković u pismu od 27. marta 1857. godine, koje je uputio svome sinovcu, popu Nikoli Cvjetkoviću, tadašnjem parohu iz Baošića. Izdvajamo neke od karakterističnih naslova: prva knjiga Stihotvorenija Lukijana Mušickog, Pravopis serbskago jezika Dimitrija Tirola, Sterijine komedije Tvrdica, Pokondirena tikva i Zla žena, Rajićev Cvetnik, Daničićev Novi srpski bukvar, roman Abderićani i sl. Interesantno je napomenuti da se u vrijeme objavljivanja Cvjetkovićevog životopisa vjerovalo da su te knjige izgorjele u jednom od požara u Savinskom manastiru. Tu pretpostavku je stotinjak godina kasnije opovrgao Veselin Pestorić jer je u pretragama fondova savinske biblioteke naišao na neke od knjiga koje je Cvjetković poklonio ovom manastiru.

O nečovječnim uslovima u tamnicama Austrougarske monarhije najupečatljivije svjedoči pismo Kirila Cvjetkovića poslato iz Gradiške u februaru 1838. godine Srpskoj pravoslavnoj opštini u Trstu: "Ja bih vami opisao potanko progonenija i napastvovanija, koja sam prije moga neščasnog padenija podnio, strogo sudiliščno sa mnom postupanje, podzemnovlažne i užasnomračne tamnice, preteške verige i ostala poruganija, neprestana vozdihanija i črezmjerne gorke suze i pečalne tuge i nevolju, što sam u vrjeme četiri ljeta i tri mjeseca pod ispitom, a jedanaest ljeta i četiri mjeseca od suđenja pretrpio, i čemernosti u mojim krajnim načinom opečaljenim prsima proždro, no za to sposoban ne bih bio izjasniti se, - jer su takova bila, da nikakav razbojnik, ni hiščik, ni samoga carstva izdajnik podnio nije, koliko sam ja, niti su onako zvjeroobraznom svirjeposti s njima postupali, kako su sa mnom..."[10] O pobolijevanju i razorenom zdravlju Kirilovom nakon dolaska u Bezdin naslućujemo, na primjer, iz pomenutog pisma sinovcu Nikoli Cvjetkoviću, koje možemo razumjeti i kao svojevrsnu autorovu oporuku nakon upornog odbijanja austrijskih vlasti da mu odobre premještaj u manastir Savinu i saznanja Cvjetkovićevog da će umrijeti izvan "rodnog otečestva".

Cvjetkovićeva Avtobiografija zahvata interval od godine rođenja (15. septembar 1791) do njegovog premještenja iz Šibenika u manastir Krku sredinom 1821. godine. Na planu umjetničkog izraza (stara, predvukovska ortografija, dijalekatski jezik, crkvenoslavenska leksika), pripada onoj proznoj tradiciji u Srba koja je nastajala prema modelu Dositejevog Života i priključenija (1783-1788) i naporedo sa memoarskim tekstovima Simemona Piščevića, Gerasima Zelića i Save Tekelije, predstavlja okosnicu dokumentarno-umjetničke proze koja je, uz ustaničku prozu vukovske provenijencije i narodnog jezika, te uz usmeno narodno stvaralaštvo, postavila temelje novoj srpskoj književnosti. Cvjetkovićeva Avtobiografija otuda i sadrži sve poetičke karakteristike svoje epohe, a zasnovana je prije svega na konceptu prevazilaženja hagio-biografskog teološkog apstrahovanja i uopštavanja, te usmjeravanja pažnje na život i priključenija, na relevantnu svakodnevnicu i istorijsku zbilju, na razobličavanje stvarnosti, ljudi i pojava. Sve to zahtijevalo je od autora znatniji stepen osjećanja za književni postupak i vještinu selekcije i motivacije koja će zamišljenu ili doživljenu projekciju stvarnosti učiniti što autentičnijom i uvjerljivijom, a tekst dokumentarno upotrebljivim i komunikativnim.

Sam početak životopisa, opis očevog snoviđenja zahvaljujući kojem je i dobio kršteno ime Konstantin, uporno opiranje roditelja da ga pošalju u manastir, a potom i začudne okolnosti koje su pune tri godine odlagale njegovo zađakonjenje (proizveden je za đakona u crkvi Svetog Nikole u Vrlici 1812. godine), upućuju na diskretno i spontano uključivanje elemenata spiritualne i oniričke fantastike iz srednjovjekovne žitijne literature, kao dobrog načina za motivaciju kasnije autorove predodređenosti za sudbonosnu istorijsku ulogu. Istovremeno,  početne stranice imaju kompozicionu funkciju ekspozicije u osvjetljavanju centralnog događaja u djelu, Cvjetkovićeve uloge u razobličavanju pokušaja vladike Venedikta Kraljevića da pounijati dalmatinske Srbe (1818-1821). U uvodnim dijelovima životopisa posvećena je posebna pažnja prikazivanju godina provedenih u manastiru Savina (1805-1811), ali je u tom dijelu teksta autor dao i osnovne podatke o porodičnoj genealogiji iz kojih doznajemo da je bokeljska porodica Cvjetković, iz koje je potekao Kiril, bila mnogobrojna i razgranata, a sobodno bi se moglo zaključiti i prilično imućna, budući da su se uglavnom bavili moreplovstvom i trgovinom (to je bilo zanimanje njegovog oca Jovana), a njegov djed po ocu i stričevi bili su sveštenici. Iz oskudnih iskaza može se s pouzdanjem ustvrditi da je saplemenika iz roda Cvjetkovića početkom XIX stoljeća bilo gotovo na svim morima i u svim značajnim centrima Sredozemlja, od Trsta do Smirne.

Cvjetković o zbivanjima do odlaska iz zavičaja kazuje sa hroničarskom sažetošću i lapidarnošću. Ukratko nam predočava da je na prevaru, uz pomoć rođaka popa Alekse, a za vrijeme očevog bavljenja trgovinom u Smirni, otišao krajem maja 1805. godine u manastir Savinu: "U četvrtak pred Duhove, odosmo u manastir Savinu, gdje me predstavi ondje bivšem igumanu Nikanoru Bogetiću, koji sazva bratiju i pokaza me njima, i tu me poučiše i posovjetovaše, kako imam obhoditi se sprama svakomu i svačemu, i s podvigom dobrim teći k blaženoj cjeli i jošt opomenuše mi i dužnosti dijačke koje sam morao otpravljati"(10). Prethodno sa naročitom toplinom i nježnošću Cvjetković prikazuje kako se oprostio sa majkom i kako mu je ona dala blagoslov za odlazak u manastir Savinu, uprkos snažnom protivljenju njegovog oca i njenom strahu da će ih zauvijek napustiti i otići u svijet. Dječak iskazuje duboko poštovanje i ljubav prema svojim roditeljima, naglašava da se uvijek radovao kad je s njima, da im je uvijek bio pokoran i da je sve njihove zapovijedi dobrovoljno ispunjavao. Pri tome podsjeća majku da ni njoj ni ocu nikada nije dao povoda da se rasrde na njega, a zatim obećava kako će nastojati da prema njima bude takav cijeloga života, ali da je njegova žudnja da ode u manastir "prekonaravna želja". U svemu tome vidi i božansku promisao: "Kto zna da nije ovo i ot Boga pozivanje i da je ovako meni ot njega suđeno, kako što si mi i ti više puti kazivala, da ništa ne može na ovom svjetu biti bez njegove volje, za to molim te: pusti me s mirom mi blagoslovom da idem, ako li nećeš, poći ću gdje u svjet gdje nećeš nigda za mene znati"(11). Poslije ovih iskrenih i odlučnih dječakovih riječi, majka sa suzama u očima uviđa koliko je njegova želja snažna, daje mu blagoslov za odlazak u manastir Savinu, tješeći se da će joj sin biti u blizini i da će ga i kao kaluđera moći viđati.

Godine provedene u Savini opisuje sa više detalja. Cvjetković predočava reakcije Bokelja na austrijsko ustupanje Boke Kotorske Napoleonu i Francuzima, sa oduševljenjem opisuje ulazak ruskih ratnih lađa u njegov zavičaj u proljeće 1806. godine, kao i dolazak mitropolita Petra I Petrovića u manastir Savinu, na dan 19. aprila iste godine. Cvjetkovića, ali i prisutni narod, naročito je impresionirao govor mitropolitov kojim je blagoslovio ulazak Boke Kotorske pod rusko okrilje. Petar I Petrović je povjerovao da dolazak ruske mornarice u Boku znači da ruski car prima Bokelje u "čislo svoje djece", zatim im predaje "sveštene barjake" i traži da polože zakletvu da će ih braniti do posljednjih sila. Na sve to, oduševljeni narod "jednodušno poviče: Zaklinjemo se!" i po starome srpskom običaju stanu mahati golim mačevima i zaklinjati se prahom svojih predaka. Cvjetković iza toga posebno naglašava koliko su ga tronule ove riječi: "Ovo slovo mitropolitovo duboko je značiteljno u mom srdcu, i bezprestano one riječi zvonile su u ušima mojim, kako čto u voobraženiju mom ostalo mi je ono pozorije svjetli mačeva kako sprama sunca blistahu se"(18).

Kasniji rat rusko-crnogorske vojske protiv Francuza na prostoru Konavala i u dubrovačkom zaleđu 1806. godine, Cvjetković pominje samo kroz opis pričešća vojske koje je obavio vladar i vladika crnogorski Petar I Petrović Njegoš pokraj manastira Savine, a o samim borbama ne saopštava nijedan detalj. Cvjetković je u Avtobiografiji opisao i drugi svoj susret sa Petrom I, kada je po nalogu arhimandrita i igumana savinskog Nikanora Bogetića otišao na Cetinje, u novemru 1809. godine, da bi ga mitropolit proizveo za đakona. U Kotoru je naišao na "crnogorskom pazaru" na mitropolitovog brata Savu, koji ga je preporučio ljudima s Njeguša, kako bi ga otpratili sve do Krstaca, a odatle da mu pokažu put do Cetinja. Uz pomoć dobronamjernih pastira Cvjetković je stigao u Cetinjski manastir, gdje ga je mitropolit prihvatio blagonaklono i brižno kao da se radi o monahu po činu i godinama njemu ravnom, a ne o mladom postriženiku kojeg je tek trebalo proizvesti u čin đakona. Petar I ga je počastio rakijom od anisa, raspitivao se za mnoge poznate ljude iz primorja, a zatim se postarao da ga ugoste dobrom večerom i smjeste na počinak. Mitropolit, na žalost, nije mogao ispuniti želju Cvjetkovićevu, jer je već bio imenovan episkop dalmatinski Kraljević, kojem je bokeljska eparhija pripadala, pa bi to značilo neprimjereno miješanje u kanonske poslove koji crnogorskom vladaru i mitropolitu nisu pripadali. Ma koliko bio zlovoljan što mu se nije ostvarila želja da napokon postane đakon, Cvjetković naglašava da je otišao sa Cetinja ispunjen radošću što je neposredno upoznao starog mitropolita, pogotovo što ga je ovaj utješio da bude strpljiv i predan vjeri, a da će đakonstvo doći kao nagrada za predanost i smjernost.

Pravi zaplet u Cvjetkovićevoj Avtobiografiji otpočinje od sklapanja rusko-francuskog mira sredinom 1807. godine i ustupanja Boke Kotorske francuskom vladaru Napoleonu. Tada nastaju stalna sumnjičenja, pritisci i otvoreno podozrenje vlasti prema bratstvu manastira Savine, što je kulminiralo velikim (podmetnutim) požarom u ovome hramu u jesen iste godine. Po zamonašenju, u novembru 1808. godine, Cvjetković naglašenije bilježi zbivanja u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Boki Kotorskoj i Dalmaciji, a od stupanja na scenu episkopa Venedikta Kraljevića 1810. godine njegovo kazivanje postaje najprije posredno, a od 1811. godine i stupanja u episkopovu službu i neposredno, autentično svjedočanstvo i prvorazredni izvor o zbivanjima u pravoslavnom episkopatu u Šibeniku u narednoj deceniji.

Značajna uloga koju će episkop Kraljević dobiti u Cvjetkovićevom životopisu obavezuje nas da ukažemo na osnovne podatke iz njegove svjetovne i monaške biografije.[11] Rođen je 15. januara 1765. godine u okolini Soluna, a zakaluđerio se u manastiru Svete Anastasije nedaleko od rodnog mjesta. Dabrobosanski mitropolit 1806. godine Kraljevića posvećuje za titularnog episkopa kratovskog, a od osnivanja dalmatinske eparhije 1808. godine počinje njegova intenzivna borba da postane episkop dalmatinski. U borbama Dalmatinaca protiv Francuza, Kraljević se opredjeljuje za Francusku, zbog čega su ga austrijske vlasti bile uhapsile i internirale. Nakon dolaska Napoleona i Francuza u Dalmaciju, Kraljević je 1910. godine imenovan za episkopa, a eparhijom je u početnim godinama upravljao na veliko zadovoljstvo pravoslavnih Srba. Pošto ga za vrijeme francuske vladavine u Dalmaciji austrijske vlasti nisu priznavale za episkopa, sa padom Napoleona i povratkom Austrije u Dalmaciju, Kraljević dolazi u tešku poziciju koja ga je prisiljavala da napravi brojne štetne poteze za pravoslavnu crkvu. Odnose sa Bečom je popravio kad je 1818. godine predložio da se u Šibeniku osnuje unijatsko sjemenište, ali je time izazvao podozrenje dalmatinskih Srba i došao u sukob sa najbližim saradnicima, među kojima je bio i Kiril Cvjetković. Poslije Šibenske bune na Duhove 1821. godine, u kojoj je došlo do neuspješnog pokušaja atentata na njega, Kraljević se sklonio najprije u Zadar, a zatim u Veneciju, gdje je od 1827. godine živio sa visokom austrijskom penzijom sve do smrti 1. februara 1862. godine. Njegova oporuka, koja je objavljena u Srpsko-dalmatinskom magazinu 1863. godine, a koju je preštampao Dimitrije Ruvarac na kraju Cvjetkovićeve Avtobiografije, nosi poruku pokajanja i tvrde vjernosti Simvolu Istočne crkve

Nastaviće se ...

[1]Tomo K. Popović, Herceg-Novi u spomen petstogodišnjice mu, Štamparija I. Vodicke, Zadar, 1884, str. 159.

[2]Stevan Bugarski, "O boravku i grobu protosinđela Kirila (Cvjetkovića) u manastiru Bezdin", Zbornik Matice srpske za istoriju, broj 81, Novi Sad, 2010, str. 81-87.

[3]Isto, str. 82.

[4]Isto, str. 82.

[5] Isto, str. 84.

[6]Isto, str. 85.

[7]Dimitrije Ruvarac, "Predgovor" u knjizi Avtobiografija prosinđela Kirila Cvjetkovića i njegovo stradanje za pravoslavlje, Srpska Kraljevska akademija, Beograd, 1898, str. IV.

[8]Isto, IV.

[9]Isto, IV.

[10]Avtobiografija protosinđela Kirila Cvjetkovića i njegovo stradanje za pravoslavlje, prir. Dimitrije Ruvarac, Srpska Kraljevska akademija, Beograd, 1898, str. 245. (Svi kasniji navodi preuzeti su iz istog izdanja. Broj u zagradi nakon citiranog teksta označava preuzetu stranu).

[11]Sava Vuković, Ep. Šumadijski, Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka, Evro-Unireks-Kalenić, Beograd-Podgorica-Kragujevac, 1996, str. 64-65.

PODELITE OVAJ TEKST NA: