detalj slike: KRK Art dizajn

ODUHOVLjENI GOVOR LIRSKE PROZORLjIVOSTI

(Veroljub Vukašinović, Tilić, Pravoslavna reč, Novi Sad, 2020.)

 Prof. dr Goran Maksimović

 

Poezija za Veroljuba Vukašinovića predstavlja neprestano razotkrivanje prozorljivih mjesta u svijetu koji nas neposredno okružuje i koji se nalazi odmah tu „izvan nas“, kao i u svijetu duboko uronjenom u pjesnikovu dušu koji predstavlja posebnu vrstu psihološke i intelektualne, etičke i estetske manifestacije tog spoljašnjeg svijeta, ali i svijetu koji je „iznad nas“ u svekolikim metafizičkim prostorima susretanja sa Bogom i njegovim duhovnim zračenjima na zemlji. Ako svemu tome dodamo i snažne a iznad svega pjesnički kreativne ukrštaje prošlosti i savremenosti, tradicije i modernosti, kao i raznovrsnih jezičkih idioma: arhaične i aktuelne leksike, zavičajnog i standardnog govora, onda ćemo biti na pravom putu razumijevanja pjesničkog govora Veroljuba Vukašinovića (Donji Dubič kod Trstenika, 1959). Takav kontinuirani i dosljedan poetički pristup, koji prepoznajemo još od njegovih ranih knjiga pjesama: Čežnja za vrtom (1993) i Povesmo (1995), a koji se nastavlja u kasnijim zbirkama: Kako je tiho Gospode (1999; 2000), Dveri u lipama (2001), Oprosti jagnje belo (2002), Cvetna nedelja (2004), Vrtlar (2008), Lice (2009), Iznadoblaka (2012); na izrazito cjelovit način došao je do izražaja i u najnovijoj zbirci pjesama Tilić, koja je objavljena u Novom Sadu 2020. godine, u izdanju „Pravoslavne reči“, a koja je ove godine na književnoj manifestaciji „Drainčevi dani“ u Prokuplju, ovjenčana nagradom „Rade Drainac“ za najbolji pjesnički rukopis objavljen na srpskom jeziku tokom 2020. godine, kao i za dosadašnje cjelokupno autorsko djelo Veroljuba Vukašinovića.

Do sada je kritičkoj literaturi više puta naglašavano da je Veroljub Vukašinović jedan od najizrazitijih liričara savremene srpske književnosti, a istaknuto je i da ta liričnost počiva na melodiji jezika, na doživljajima prolaznosti života, ljudi i stvari, vizijama budućnosti, ali i gustim značenjima prirodnih pojava, poput biljaka i pčela, ptica i rijeka, sunca i mjeseca, kao i na dubini iskrenih emocija koje sve te pojave izazivaju u pjesnikovoj duši. Upravo je u zbirci Tilić taj raznovrsni lirski svijet snažno otvoren već u uvodnoj pjesmi „Kosidba“, u kojoj je vještina oštrenja kose, ritmična magija otkivanja čeličnog sječiva na nakovnju, a pogotovo kasnijeg „teranja brusa uz tilić“, uz oštricu te mitske alatke, otvorilo pjesnikove prostore neraskidivih uspomena, susreta sa upokojenim ocem i svijetom djetinjstva, a istovremeno i sa stvaranjem poezije i brušenjem stihova po toj tankoj i osjetljivoj oštrici, baš onako kako su iskusni kosci otkivali kosu i obarali snopove trave. Zanimljiva je i zavičajna etimologija, iz trsteničkog podneblja, ove zaboravljene lekseme srpskog jezika, koja potiče od korijena riječi „til“, u značenju „potiljak“, a upućuje na vještinu „izvlačenja žice“ na čeličnoj oštrici sječiva, u ovom primjeru livadske kose. U takvom naglašenom lirskom zanosu pjesnik doživljava nastanak stihova kao ritmične otkošaje trave, kao slaganje sunca i mjesečine „na hartiji livade zelene“.

Možda baš zbog svega što smo naveli, lirika Veroljuba Vukašinovića predstavlja jednu veliku „ispovest“ duše. U toj ispovijesti nameću se brojni zavičajni toposi, dragi i bliski ljudi, daleki i novi književni uzori. Otuda se rađaju snažni stihovi o rodnom Dubiču, o Ljubostinji, o sve tri Morave, o pčelama i pticama, konjima, psima i vukovima, zavičajnim biljkama, pečurkama i rastinju, vinogorju i livadama, plemenitim rasinskim vinima. Izraziti oblik bliskosti pjesnika i prirode, Vukašinović ostvaruje u pjesmi „Blagve“, a susret sa ovom u narodu poznatom vrstom gljive otvara lirske i misaone prostore za povratak u svijet uspomena iz ranog djetinjstva i mladosti, kao i doživljaj izrazite vezanosti za zemlju i ponovno obnavljanje snage iz dubine tog rodnog tla. Sve se to odvija na onom za pjesnika mitskom prostoru „od Trstenika do Nebesnika“, kako je to nekada nadahnuto pjevao Vukašinovićev poetički srodnik, Miljurko Vukadinović. Iz svega toga izvire i jedan autentičan životopis pjesnikove zavičajne duše. Kao što je jedan drugi i poetički blizak savremeni liričar, Đorđe Nešić, pjevajući o svome zavičaju, Slavoniji i Baranji, poželio da bude „prozor kroz koji Dunav teče“, tako nam i Veroljub Vukašinović isplicitno poručuje da žudi za time da njegova duša bude ona plemenita kapija kroz koju Morava teče. Time se pjesnikova zavičajna rijeka uzvija u metafizičke predjele i predstavlja onu tanku, podjednako mističnu i neophodnu granicu između ovoga i onoga svijeta.

Svaka od navedenih pojava otvara lavirinte pjesnikove duše. Slike jata ptica ga vezuju za prošlost srpskog naroda: za Kosovo i Gazimestan, za Lovćen i Čegar, Stražilovo i Zejtinlik. Vizije crnih gavranova asociraju pjesnika na vječiti čovjekov put prema Golgoti, a ptice selice na stalne seobe i raseljavanja, na lutanje i iskonsku žudnju povratka u zavičaj. Pjesničke slike Ljubostinje ostvarene su kroz doživljaj poslušanja zvonara Milašina čija je misija bila da višekratno svakoga dana oglašava molitvu u ovoj svetoj carskoj lavri. Međutim, takav zavjetni čin iz objektivne stvarnosti, Vukašinovićevom nadahnutom lirskom imaginacijom, prerasta u izraziti subjektivni doživljaj tako da  lirski junak najglasnije čuje odjeke onoga zvona koje u njegovim „grudima bije“, a koje ga kroz taj liturgični doživljaj snažno uvodi u beskrajne metafizičke prostore i susretanja sa Bogom. Nema sumnje da su pčele u pjesničkim doživljajima Veroljuba Vukašinovića ona iskonska mitska bića čije zujanje je podjednako odjekivalo u pjesnikovoj duši i uspostavljalo njegovu neraskidivu vezu sa ocem i užim zavičajem, ali i na širem i sveobuhvatnijem planu sa vaskolikim slovenskim svijetom. U tom smislu se na srodan način iskazuje i široko značenje lipe kao onog plemenitog cvjetonosnog stabla na kojem se najsnažnije iskazivala muzika pčelinjeg zujanja, na kojem su uskrsavali mirisni medonosni nektari. U takvom ambijentu lipa i pčele su uzrastale u onu metafizičku viziju gdje su se stapali zemlja i nebo, a gdje se začinjalo rodno mjesto poezije kao božanskog nadahnuća i vaskrsavao doživljaj pjesme kao treperave lipe, a pčela kao iznova porođenih slova, odnosno u krajnjem značenju riječi i stihova. Karakteristična su u tom pogledu i značenja pjesme „Pčelojavljenska pčela“, koja je nastala povodom upokojenja profesora Miodraga Radovića, a predstavlja snažno uspostavljanje veze između stavaraoca i pčela, na planu kreativnoga rada i dosezanja metafizičkih saznanja u tom stvaranju.           

Lirika Veroljuba Vukašinovića, pored imanentnih poetičkih značenja, šalje i čitav niz neposrednih poruka o pjesničkim bliskostima i kreativnim uzorima. Otuda iz dubine književne prošlosti izranjaju brojni pjesnici. Pjevajući o najmuzikalnijoj po mnogo čemu mitskoj ptici slavuju, koji je ukrasio Orfejevu liru, Vukašinović priziva liričare antičkog svijeta: Virgila, Katula i Anakreonta, Ovidija; renesansnog Šekspira, kao i brojne romantičarske pjesnice, liričare staroga kova, poput Kitsa, ali i naših Branka Radičevića, Đure Jakšića, Zmaja i Laze Kostića. Nije slučajno što se u jednoj pjesmi Vukašinović pita šta je Jula značila Lazi, pokušavajući da razotkrije odgovor na pitanje „suštine emocija“, koje se iznova vraća pred nove generacije čitalaca i stvaralaca. Lirske veze sa Lazom Kostićem dolaze do izražaja i u pjesmi „More“, kroz čitav niz aluzija na stihove Kostićeve pjesme „Ej, pusto more! Ej, pusti vali!“ iz drame Maksim Crnojević. Među savremenim pjesnicima pojavljuje se Petar Pajić čiji prvi stih iz pjesme „Srbija“, komentariše na izrazito melanholičan način, sluteći potpuni nestanak one „stare zemlje“ srpskog naroda. Vukašinović pjeva i o Peteru Handkeu, u sonetu koji slavi susret ovoga pisca sa Moravom, povodom nagrade „Belovodska rozeta“ iz 2015. godine. U pjesmi „Slušajući Okudžavu“ Vukašinović uspostavlja vezu sa poezijom kao „harmonijom sfera“ kod ovog glasovitog ruskog pjesnika i kompozitora 20. vijeka. Prilikom svega toga, pjesnik priznaje da mu je „huk romantizma“ još u krvi, iako je ovo 21. vijek, te da je „ogrezao u lirizmu“ i da na svijet gleda „kroz gledič, raskovnik i divizmu“. Ističemo i snažne lirske vizije susreta sa pjesničkim stopama Stevana Raičkovića u blizini njegove negdašnje kuće u Njegoševoj ulici na Toploj u Herceg Novom. Bliska veza sa Raičkovićevom lirikom manifestovana je i kroz pozivanja na njegovu poemu Zapisi o crnom Vladimiru. Slične lirske doživljaje i susrete sa Brankom Miljkovićem ostvario je prilikom posjete Niša. U svemu tome, Vukašinović, na sličan način kako je to radio Bora Stanković stotinjak godina ranije u prozi, slavi stari svijet i njegove „melodije tihe“, tako da u sonetu „Vezani stih“ moli da mu ne sklapaju „stare pesmarice“ jer u njima još uvijek njegov plamičak gori „kao kad noću kandilo treperi“.   

Veroljub Vukašinović nastoji da svakim stihom i svakom pjesmom zbirke Tilić, ali i cjelokupnog svog pjesničkog djela iskazanog u zapaženim zbirkama, baš onako kako to u svojim dubinskim značenjima poručuje i njegovo kršteno ime, nastoji da povrati vjeru u onaj autentični smisao pjevanja i umjetničkog stvaranja zasnovanog na emocijama i tananom lirizmu koji je jedini sposoban da te emocije iskaže. Možda ćemo tako spasiti od zaborava jedan stari svijet, po mnogo čemu neposredniji i iskreniji od svijeta u kojem živimo, a koji nezaustavljivo nestaje pred našim očima. Možda će to iznova oduhoviti raščovječeno biće savremenog čovjeka, vaskrsnuti mu vjeru i nadu, a možda će samo ostati melanholična nepovratna evokacija uspomena. Kako god da bude jedno je izvjesno, čitanje poezije Veroljuba Vukašinovića, iznova će nas podstaći da vjerujemo u snagu emocija kao onog najsuštinskijeg stanja čovjekove duše.    

PODELITE OVAJ TEKST NA: