|
|
|
 | Velimir Savić | |
| |
detalj slike: Rembrandt Harmenszoon van Rijn - KRK Art dizajn
SKICE
Ruke su vješte. Meke i bijele - što bezmjerno pojačava moj užas. Rez! Para utrobu (čini mi se nikad nisam bio tako otvoren). Bol je umrla - stid još nije. Nagnuli su se nad mene radoznali i tako bezočan i oskrvnut mogu jasnije da osjetim njihov vonj po vinu - oporom i crnom. Tulp se ceri i vadi moju utrobu jednim potezom, spreman da tu bestidnost ponovi jer ovo je - čas anatomije! - Mogao bih tako da uradim! Bilo bi to dostojno mene, ali profesor bi se ljutio! Ko sam ja za njega - ubogi slikar... Njihova naduta, nagnuta lica sigurno im se ne bi dopala i Tulp mi ne bi platio sliku. Nikad! Jer, oni su ti koji seciraju i nije na umjetniku da odlučuje o tome...(Bolje je da krenem, a ideje će da prenoće. Više je svjetla - ujutru, za skice.) - Tito! Tito! Eh... Rembrandt van Rijn, umoran... doziva bludnog sina (uzalud - Titus se još nije vratio) i portret će morati da pričeka. Maestrova veoma bogata žena Saskija umrla je odmah nakon porođaja - propalo je tada i njeno veliko imanje - i njih dvojica žive u krajnjoj bijedi. Nekad poklekne duhom jer sin mu se ne odaziva - a čini mu se da ga više ne čuje ni Otac. - Tito! Tito! Tito!!! Jutro... Dozivamo oca! Mislim ja, šta fali mom Jovi, ali i ovaj otac je izgleda pravi. Guram se malen, među djecom, Tito kasni, ima snijega i meni nije problem poznata sarajevska magla i hladnoća koliko sam se prepao da se ne smrzne ili u gužvi ne prelomi karanfil što ga mi - djeca čuvamo u toplim njedrima kako bi ga svježeg, čistom dječijom dušom uzmirisanog, bacili pod njegova ogromna i neprobojna kola. Cupkam, ali lakše mi je kad vidim da i ostala djeca kilometrima naokolo čekaju. Nije lako njemu stići kad ga zaustavlja toliko cvijeće. Nije prošao, bar ne tuda i ja sam dugo plakao što ga nisam vidio, a malo su mi pomodrili i prsti... Uopšte nisam imao potrebe da zaustavljam sleđene suze. Čas tehničkog. Lulja se na stolici profesor Mihajlo Ružić i "znam da mu se imena ne bih mogao sjetiti nikada više" (malo Crnjanskog, zašto ne...) da nije u mom razredu imao sinovicu Mirjanu - u čiju ljepotu se nije moglo gledati - pa sam to radio na mahove i kriomice. Kada je profesor pao (a to hoće - kad se ljuljaš) čitav razred je eksplodirao, a smijao se i profesor. I ja sam se smijao - uvijek na tom času - jer je o zidu bila čvrsto okačena Titova slika na kojoj je maršalska uniforma bila zamjenjena bijelim mantilom. Nagnut nad stegu, u kojoj je stisnut ječao odabrani komad metala Broz je turpijao. Ruke su vješte. Lakoća njegovog pokreta je fascinirala kao i osmijeh koji se završavao čuvenom "Havanom". Ispod slike je pisalo: Drug Tito u časovima odmora. Slika mi se toliko dopala, da sam je tajno - zadnjeg dana škole - uzeo. Kako niko nije odgovarao zbog toga - stvar se očito zataškala. U ono doba kad smo svi mislili isto - znali kako je težak njegov rad... Jer, kad malo bolje razmisliš - ko bi se turpijanjem odmarao? Tulp se ceri i jednim pokretom vadi mi mozak. Spretan je - što pojačava moj užas. Pitao bih ga je li to briše moje skice - ali ne smijem - jer čas je anatomije i mogao bi da ponovi tu bestidnost. Uostalom, oni su tu da skiciraju i seciraju i umjetnik ne odlučuje o tome. Dozivam - Sina nema, Otac me ne čuje. Duh se ne odaziva... Lakoća njegovog ćutanja fascinira.
|
