KOFER
Pripijeni jedno uz drugo,
a odavno jadni i sami.
Digni od mene ruke već jednom
i pusti ovu dušu da spava u tami.
Zalud je ne budi.
Ponadala se hiljadu puta,
da na svijetu ima još nečeg svetog,
dobrih ljudi i malih čuda.
Nastavi tamo gdje jednom stade,
gdje me sve moje skrivalo od tebe,
ponesi kofer prepun laži,
ja ću još jednom zagrliti sebe.
Nikad više nemoj da me tražiš.
Samoća nek mi je usud do kraja života,
zakleta na vjernost i sopstveni spokoj
u mojoj duši živjeće dobrota.
ORHIDEJE
Nemoj više da mi kupuješ orhideje.
I ova posljednja je svela,
pa me rastuži tako suva
i više ne budem odvažna i smjela.
Danas neću slušati balade,
iako je kišan dan,
spremaću čajeve i limunade,
vlažan obraz odložiti na dlan.
Obući ću džemper,
onaj mekani, plavi,
da obgrli tremor i golu hladnoću.
Možda mi već ujutru neko javi
da je istekao dan za samoću.
Opsesivno ću poredati tih par stvari,
makar ove u materijalnoj formi.
Neka slute bar nekom redu,
kad je nered u mojoj glavi.
Otići ću u dugu šetnju,
protkati neki novi san,
noge bar nemaju vidljivu smetnju,
u trenu kad tek otpočne dan.
POŠTANSKO SANDUČE
Danas brojimo čovjeka manje
objaviše maločas na sva zvona,
neko se rodio na njegovom mjestu,
istovremeno pjeva i plače vasiona.
Tako je kažu, otkad je vijeka,
izusti neko u okupljenoj masi.
Šta li ostaje nakon čovjeka,
onda kad se dašak ugasi?
Nekom ostane biljeg,
nekom zavještanje,
nekom molitva, nekom kletva,
nekom neizrečeno pokajanje,
u času kad nestane čovjeka.
Šta li se još desi u tom trenu,
kad prestane sve i stane dah,
ima li vremena da razmisli o svemu,
ugleda li svijetlost ili je mrak?
Da li ga brige i tada stižu,
izrečene uvrede il' pokvarena djela,
da li ga sopstvena sudbina dotuče,
pa se poražena duša odvoji od tijela?
Šta god ti smatrao mali čovječe,
ne daj da te suvišne misli muče,
poznavah čovjeka kog više nema,
za kim osta prazno poštansko sanduče.
