Na mramor stavih ruku nježno,
kao nekada na tvoje lice.
Na rame mi se djetinjstvo spusti
iz kljuna zlatne rajske ptice!
Čujem, dozivaš moje ime:
Dođi mi! Vidiš da mrak pada!
Ja ti šeretski iz zrelog žita
mašem buketom bijelih rada.
Trčim, a klasje zrnevljem šušti.
Ševa iz gnijezda prhnu visoko.
Zagrljaj širok prima me sebi,
ljubav mi toči najdraže oko.
Trenutak sreće nesta u suzi,
što se iscijedi iz moje sjete.
Čuje te kako iz humke moliš:
Ne tuguj za mnom, drago dijete!
