detalj slike: KRK Art dizajn

ISKUŠENjA SINĐELA SPIRIDONA ALEKSIJEVIĆA

(prvi dio)

prof. dr Goran Maksimović

Po nesumnjivom slikarskom i književnom daru, monah Spiridon (kršteno Milorad) Aleksijević predstavljao je jedan od najranijih prosvećenih glasova srpskog naroda u Hercegovini i Dalmaciji s kraja 18. i iz prve polovine 19. vijeka. Rođen je u hercegovačkom mjestu Žitomisliću, 14. decembra 1769. godine, od oca Koste i majke Marije (rođene Jačić), u porodici koja je starinom nosila prezime Miloradović. Osnovnu pismenost stekao je u manastiru Žitomislić (1778-1779), kod jeromonaha Neofita Koševića, a zatim se školovao u Mostaru (1780-1782), izvjesno vrijeme zbog kuge proveo je i u manastiru Piva u Staroj Hercegovini (1782-1783), da bi iza toga školovanje nastavio u Sarajevu (1783). U manastir Žitomislić vratio se početkom 1784. godine, a za đakona je rukopoložen u manastiru Zavala 1785. godine. Kasniji životni put, kao i želja da usavrši nesumnjivi slikarski talenat, vodili su ga kroz različite gradove i sredine. U Imotski odlazi 1787. godine, kada se prvi put istinski suočio sa nepomirljivim jazom između hrišćana zapadnog i istočnog vjeroispovijedanja, iza toga boravi u manastiru Dragović (1787-1788), da bi na Krfu učio slikarstvo u toku 1789. godine. Potom se iznova vraća u Dalmaciju, gdje veoma uspješno radio kao učitelj u Vrlici (1790-1792), a ostao je upamćen po tome što je u tamošnjoj crkvi Svetog Nikole naslikao više ikona, među kojima su do našeg vremena očuvane "Obrezanje Gospodnje" i "Preobraženje Gospodnje". Iza toga, od 1792. godine učiteljuje u Skradinu, zatim je u Drnišu đakon i učitelj, u Šibeniku službuje 1801. godine, pa se iznova vraća za učitelja i đakona u Skradinu (1802-1808). U međuvremenu je bio obolio od zapaljenja pluća, tako da se početkom 1804. godine mjesec dana liječio u Trstu. Pri tome je boravio u domu srpskog paroha, poznatog književnika Vićentija Rakića, gdje je upoznao Dositeja Obradovića i sklopio s njim lijepo prijateljstvo, o čemu svjedoči njihova kasnija prepiska. Za sveštenika je rukopoložen 1808. godine u Drnišu, a zatim boravi u manastiru Krka (1809), te ponovo službuje kao paroh u Drnišu (1810). Iste godine, po dolasku Francuza u Dalmaciju, premješten je za ekonoma episkopskog Kapitola srpske pravoslavne eparhije u Šibeniku. Kasnije je službovao kao paroh u Zadru (1817-1823), te nakon Šibenske bune 1821. godine protiv episkopa Venedikta Kraljevića, zbog pokušaja unijaćenja pravoslavnih primorskih Srba, te nakon Kraljevićevog odlaska iz Šibenika u maju 1823. godine, obavljao je i funkciju administratora ili privremenog vikara Dalmatinske eparhije, sve do sredine 1829. godine i imenovanja Josifa Rajačića za novog dalmatinskog episkopa. Pošto je pao u Rajačićevu nemilost, ostatak života službovao je kao paroh u Zadru. U martu 1835. godine, po dolasku episkopa Pantelejmona Živkovića u Dalmaciju, proizveden je u čin sinđela. Umro je od bolesti srca u Zadru, na Vaskrs 11. aprila 1841. godine, a sahranjen je u selu Smokoviću u Ravnim Kotarima.[1]

Prve književne radove (prevod sa ruskog jezika Malog katihisisa i svoju originalnu pjesmu Pastirka cetinska u godištu 1810),objavio je 1811. godine u Mlecima. Iza toga je u Novinama serbskim (broj 37, 1818), objavio Odu austrijskom caru Francu Pervomu. Pored još nekoliko prevoda sa ruskog jezika djela bogoslužbenog karaktera, koji su ostali u rukopisima i uglavnom su izgubljeni ili su sačuvani djelimično, preveo je sa italijanskog jezika djelo Rukovodstvo čelovečeskog života, engleskog pisca lorda Dodslija i objavio ga u Budimu 1830. godine.[2] U okviru istog izdanja, objavio je i prozne kompilacije prosvjetiteljskog karaktera Uveselenija ili Zabave. Zavređuju pomen i dva prozna djela koja je objavio u Srpsko-dalmatinskom magazinu: poučna crtica Pravi blagodetelj dobro čini i muči (1839), te naročito biografska studija pod nazivom Žitije blaženopočivšeg Nikanora Bogunovića Skočića, arhimandrita manastira Krka, hrama Svetog Arhistratiga Mihaila i pročih bezplotnih sil, u Dalmaciji; ukratko opisano od ljubitelja istine, i svoga roda (1840).

U rukopisu mu je ostalo i najznačajnije djelo, autobiografija pod nazivom Spomenak Miloradov, koja je objavljena u nastavcima u Glasniku pravoslavne dalmatinske crkve u Zadru (u toku 1904, 1905. i 1906. godine, a priredio ga je za štampu najvjerovatnije, jer to nije posebno naznačeno, urednik ovog glasila Đorđe Popović), a obuhvata period od ranog djetinjstva i naročito od početka školovanja 1778. godine u manastiru Žitomisliću, pa sve do 1836. ili čak i 1839. godine, kada su napisane posljednje stranice ovog djela.[3] Nakon ovog prvog, časopisnog  izdanja, Spomenak Miloradov imao je još jedno, posebno izdanje, u Kninu, 1990. godine.

Prigodna pjesma Pastirka cetinska u godištu 1810. ispjevana je u čast hirotonisanja episkopa Venedikta Kraljevića na čelo Dalmatinske srpske pravoslavne eparhije. Ispjevana je u parno rimovanim lirskim desetercima, a sačinjena je iz ukupno 26 katrenskih strofa. Pjesma predstavlja pohvalu francuskom zapovjedniku u Dalmaciji, „slavnom maršalu“ Marmontelu, kao i Napoleonu „slavnom gospodaru Francije“. U svojoj osnovi utemeljena je na klasicističkoj poetici, na svečanom pohvalnom tonu karakterističnom za žanr ode, kao i na prepletu slika iz narodnog hrišćanskog života u kojima se veliča svemoć i dobrota Boga sa predhrišćanskim doživljajima svijeta ovaploćenim u jedinstvu čovjeka i prirode i likovima antičkih božanstava. Pastirica sa obala rijeke Cetine poziva narod da se iskupi, te pjesmom i igrom proslavi dolazak dalmatinskom vladike Venedikta, koji na to mjesto dolazi voljom svemogućeg Boga, kao i gospodara Francije Napoleona. Svečanost su uvećali i stari i mladi Dalmatini, ali i brojni antički bogovi, tako što se Apolo javlja iz dubrave, što se Minerva osmejava s Marsom, a to je opšta potvrda uzvišenosti i samog značaja ovog trenutka za sudbinu srpskog naroda u primorju.

Osim prigodnog pohvalnog karaktera, pjesma nije imala značajnije umjetničke pretenzije, ali je kasnije doživjela sudbinu nepoželjnog djela, kada je vladika Kraljević optužen za izdaju pravoslavnog srpskog naroda u Dalmaciji i pokušaj unijaćenja Dalmatinske srpske pravoslavne eparhije pod pritiskom Austrijske monarhije, što je za posljedicu imalo Šibensku bunu srpskog naroda 1821. godine, a zatim i povlačenje vladike Kraljevića sa mjesta episkopa 1823. godine.

Druga Aleksijevićeva pjesma Oda austrijskom caru Francu Pervome napisana je i objavljena 1818. godine u sklopu važne posjete koju je vladika Venedikt Kraljević imao te godine na austrijskom dvoru u Beču. Pjesma je ispjevana u naizmjenično rimovanim trinaestercima, a sačinjena je iz devet katrenskih strofa. Radi se o tipičnoj prigodnoj pohvalnoj pjesmi. U klasicističkom duhu u pjesmi je pokazano kako su dolazak na presto cara Franca Prvog proslavili antički bogovi Feb, Zefir i Apolo, a naspram njih njegovoj slavi se raduje i čitava priroda, a pogotovo dalmatinske rijeke Cetina, Krka i Krupa, koje svoje plodne struje izlivaju u Adrijatsko primorje. Pjesnik moli cara da svim dalmatinskim narodima ukrasi život onako kako su drevni Rimljani ukrasili taj prostor, a zauzvrat čitava Jadrija isplešće vijence slave i odanosti i time ukrasiti viševjekovni slavni presto svoga imperatora Franceska.

Dva prosvjetiteljska prozna teksta Uveselenija ili Zabave, kao i poučna crtica Pravi blagodjetelj dobro čini i muči, nastali su kasnijoj životnoj dobi Spiridona Aleksijevića i predstavljaju kompilacije različitih vjerskih i didaktičkih pouka na koje je nailazio u pročitanoj literaturi. Crtica Pravi blagodjetelj i muči nastala je kao razgovor nadmenog komarca i skromne svijeće u kome se komarac hvalisao da nema na svijetu korisnijeg i blagorodnijeg živog stvora od njega. Smatrao je da je najbolji učitelj čovjekov jer ga svojim oštrim ubodima uči trpljenju, budi ga istim tim bockanjima iz sna i zaboravnosti kad je dužan da uradi neki posao ili ispuni neku obavezu. Komarac je uz sve to još vjerovao da je i dostojanstven jer je imao trubu koja mu je omogućavala da oglašava svoje prisustvo i svoje pobjede nad čovjekom. Međutim, kada je u svojoj lakomislenoj nadmenosti nazvao svijeću „nevaljalom lijenčinom“ i zapitao je kakav je smisao njenog postojanja i koje dobro ona čini, svijeća mu je poučno odgovorila da sve to što on naziva dobrom koje čini za čovjeka, nije ništa drugo nego sebično činjenje za sebe da bi se naždro i napunio svoj trbuh. Nakon toga, svijeća je dodala da je jedina njena vrijednost da svijetli u mraku i olakšava ljudima da prohodaju koliko mogu. Učinila bi za dobro čovjekovo i više, ali joj to priroda njena ne dozvoljava. Zato ne trubi da bi svi čuli „za ovo malo što čini, no mučeći nastoji činiti dobro“.

Uveselenija ili Zabave predstavljaju raznoliki niz od 76 prosvjetiteljskih sentenci sa razvijenim komentarima i poukama koje je Aleksijević preuzeo i preveo iz neimenovanih književnih i filosofskih izvora. U sentencama iznijeta su razmišljanja o čovjeku, dobroti, pravdi, zlu, mržnji i ljubavi, o mudrosti i naivnosti, filosofiji, religiji, istini i laži. U razvijenim poučnim pričama kao junaci pojavljuju se znamenite istorijske ličnosti: Aleksandar Veliki, Darije persijski car, Velizarij vojvoda cara Justinijana, Alfons kralj od Aragonije i Neapolja; kao i brojni filosofi antičkog vremena: Sokrat, Aristotel, Platon, Pitagora, Diogen, Alkibijad Atinski, Aristip i sl. Osim što ima poučni karakter, ponuđeni tekst predstavlja tipičan izraz prosvjetiteljskog doba i pokazuje najrazličitija Aleksijevićeva interesovanja i dostupnu lektiru na kojoj je izgradio svoju životnu poziciju i svjetonazore.             

Posebnu analitičku pažnju zaslužuje Aleksijevićeva studija posvećena ispisivanju životopisa Nikanora Bogunovića Skočića (1735-1792), koja je objavljena u Srpsko-dalmatinskom magazinu 1840. godine u Zadru pod nazivom "Žitije blaženopočivšeg Nikanora Bogunovića Skočića, arhimandrita manastira Krke, hrama Svetog Arhistratiga Mihaila i pročih bezplotnih sil, u Dalmaciji; ukratko opisano od ljubitelja istine, i svoga roda".[4]

U uvodnom obraćanju čitaocima, koje je datirano u Zadru, u julu 1839. godine, Spiridon Aleksijević naglašava da je osjećao strah da izađe na „prostrano kritičesko polje književnosti“,[5] ali da mu je nepristrasna savjest dala slobodu da objelodani i sačuva od zaborava važne ličnosti i događaje. Zato je odlučio da priloži za Magazin kratko Žitije blaženopočivšeg arhimandrita Nikanora Bogunovića. Aleksijević se unaprijed skromno predstavlja kao slab poznavalac knjižestva, pa moli sve učene Srbe, kao „blagosrdečne ljubitelje svoga roda“,[6] da isprave sve ono što nađu da je pogrešno i da to oproste sa srdačnom ljubavi svome bratu koji iskreno ljubi svoj rod i neizmjerno će ga do groba ljubiti.  

Na početku životopisa, Aleksijević naglašava da je Nikanor Bogunović, prozvani Skočić, bio arhimandrit tri dalmatinska manastira srpske pravoslavne crkve: Krke, Krupe i Dragovića, te da je u doba vladavine Mletačke republike bio „generalni vikar crkve pravoslavne istočnog ispovjedanija u čitavoj Dalmaciji“.[7] Bogunović je Rođen 1735. godine u selu Sonković kod Skradina, od oca Georgija (Đorđa) i majke Marije Malešević iz sela Kanjane u Petrovom polju, a na krštenju je dobio ime Nikolaj. Bogunovićev otac bio je dobar i bogoljubiv čovjek, predani hrišćanin, zemljoradnik koji je lijepo živio sa svojim seljanima, tako da su ga bili prozvali „popom“ zbog ugleda koji je imao među sunarodnicima. Kad je dječak dostigao uzrast za obrazovanje, otac ga je dao da izuči italijanski jezik kod fratara u Šibeniku, u samostanu Visovac, jer u ono doba nije bilo srpskih škola u tome kraju, a jedan dalji rođak iz pokatoličenog dijela porodice Bogunović služio je tu kao fratar. Na školovanju je u tih nekoliko godina pokazao izraziti talenat, a pored italijanskog jezika izučavao je i filozofiju koju su fratri onoga vremena predavali. Kada se raširio glas da će fratri mladog Bogunovića pokatoličiti i zarediti, otac ga je odmah odveo kući, a ubrzo iza toga upisao ga je u Skradinu u srpsku školu kod nekog učitelja Jefrema koji je bio došao iz Ugarske. Kasnije je mladi Bogunović od 1759. godine posluživao u skradinskoj crkvi kao pomoćnik jeromonaha Jevgenija Blagojevića, a nakon što je paroh obolio, preuzeo je 1762. parohiju, a već 23. maja 1763. godine u Plaškom je rukopoložen na stepen sveštenstva od episkopa Danila Jakšića. Služio je kao paroh u Skradinu sve do 1766. godine, a zatim je prešao u manastir Krku, gdje ga je zamonašio arhimandrit Nikanor Rajević i dao mu monaško ime Nikanor. U to vrijeme manastir Krka je imao tešku parnicu pred sudom u Veneciji jer su neki kmetovi iz porodica Mažibrada, Krneta, Lalić i Bjelanović, htjeli da na Kistanjama prisvoje manastirsku zemlju. Manastir je pred sudom najprije branio monah Joanikije Jovanovićem, a kad je vidio da neće moći sam odbraniti parnicu, zatražio je da mu pošalju u pomoć i mladog Bogunovića koji je bio odličan poznavalac italijanskog jezika. Bogunović je tada pokazao izvrsnu inteligenciju i okretnost u pravnim pitanjima, tako da su uspjeli da odbrane parnicu a sud je obavezao pomenute porodice da moraju davati manastiru za porez petinu od svih žitnih prihoda.

Nakon smrti arhimandrita Nikanora Rajevića 1770. godine, Bogunović je jedno vrijeme vodio srpsku parohiju u Drnišu, a poslije smrti starca Nikifora Travice 1776. godine, na poziv monaštva vraćen je u manastir Krku i postavljen za namjesnika, da bi 1778. godine bio imenovan za namjesnika sva tri srpska dalmatinska manastira: Krke, Krupe i Dragovića. U čin arhimandrita proizveo ga je u januaru 1779. godine u Plaškom episkop Petar Petrović, a od 1783. godine Mletačke vlasti imenovale su ga za generalnog vikara srpske crkve u Dalmaciji. Bogunović je pokazao znatnu vještinu upravljanja manastirom Krka, koji mu je bio neposredno dodijeljen, kao i manastirima Krupa i Dragović, koji su vodili igumani pod njegovim starateljstvom i nadzorom. Aleksijević opisuje i probleme koji su se odigrali u manastiru Krupa 1782. godine jer se bratstvo bilo podijelilo oko izbora novog igumana. Jedna grupa je bila za Spiridona Simića, a druga za Josifa Došenovića. Među pristalicama Došenovićevim naročito se isticao mladi i „drznoveni“ sveštenik Gerasim Zelić, koji je nasilno bio oteo ključeve od manastirske riznice i istukao jednog monaha koji je podržavao Simićev izbor za igumana. Bogunović je uspio smiriti tu pobunu i postaviti Simića za igumana, dok je Zelić bio kažnjen i ubrzo je zatražio i dobio dozvolu da ide u Krf da izučava ikonopisanje.

Aleksijević je i kasnije na stranicama Bogunovićevog životopisa u negativnom svjetlu predstavio Gerasima Zelića kao samovoljnu i vlastoljubivu osobu, koja nije poštovala monaške norme ponašanja i crkvenog života. Ukazaće da je poslije Krfa, Zelić u Carigradu na sumnjiv način postao arhimandrit, da je u dva navrata preduzimao putovanja u Rusiju, gdje je stekao veliko bogatstvo. Kada se vratio u Zadar u junu 1789. godine, Zelić je držao  liturgiju u crkvi Svetog proroka Ilije „sa krstom na prsima i žezlom kao episkop“,[8] tako da se po vjernom narodu bio prosuo glas da je Zelić postao vladikom, da bi se tek kasnije razjasnile te njegove neprimjerene radnje i nemilosrdna borba najprije da postane generalni vikar i da smijeni Nikanora Bogunovića, a potom i da postane episkop u Dalmaciji. U tom smislu Aleksijević veoma precizno opisuje brojne dramatične događaje koji su se odigravali najprije u Zadru  sredinom avgusta 1790. godine, a potom i u oktobru iste godine u Veneciji, gdje je pred Mletačkim vlastima Bogunović morao da se odbrani od Zelićevih optužbi. Uspio je u tome tako da je zadržao funkciju generalnog vikara, a Zeliću su Mletačke vlasti naložile da se vrati u manastir Krupu i stavi pod zapovijed svog zakonitog generalnog vikara Bogunovića. Zelić se međutim nije time umirio, nego je kao čovjek koji nije poštovao monašku disciplinu i red ubrzo tajnim putevima i bez dozvole Bogunovićeve otišao preko Trsta u Beč, gdje je živio naredne dvije godine, sve do Bogunovićeve smrti sredinom 1792. godine.    

Aleksijević je opisao i sve korisne radnje koje je preduzeo Bogunović za četrnaest godina koliko je bio arhimandrit u manastiru Krka, a potom od 1783. godine i kao generalni vikar srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji. Posebno je prikazao gradnju novog zvonika i oltara, trpezarije i konaka u manastiru Krka, ali se osvrnuo i na bogoslužbeni red koji je uspostavio Bogunović u sva tri manastira pod njegovim starateljstvom, kao i u čitavoj Dalmaciji i Boki Kotorskoj. Pored svega toga, Bogunović je iskreno bio odan svom monaškom zavjetu i bio je primjer skromnosti i odanosti pravoslavnoj vjeri. Aleksijević ne zaboravlja da pomene kako su u Krki, Krupi i Dragoviću služili brojni monasi koji su iskreno bili odani Bogu, a kao isposnici posebno su cijenjeni oni koji čitavih šezdeset godina nisu porekli zavjet i nisu okusili meso, poput jeromonaha Makarija Krnete iz Krke, Joanikija Radinovića iz Krupe, Vikentija Stojisavljevića i Gavrila Crnčevića iz Dragovića.

Aleksijević je detaljno opisao kako je kratko bolovao od tegoba u stomaku i umro 27. juna 1792. godine Nikanor Bogunović, a za to su mu poslužila autentična svjedočenja dvojice monaha koji su bili neposredno prisutni. Radilo se o kasnijem arhimandritu Gerasimu Omčikusu, kao i proigumanu Joanikiju Iliću. Poslije jedne posjete Obrovcu početkom juna 1792. godine, gdje je bio na ručku kod venecijanskog zapovjednika Colatija, Bogunović je poslije popijene kafe osjetio bol u stomaku, od koga je i inače još od ranije bolovao. Vratio se u manastir Krku, gdje nije imao ljekara, nego se liječio travama, tako da mu se poslije tri nedelje stanje pogoršalo i upokojio se pošto je prethodno potpuno smireno ispovijedio se i oprostio sabraći za sve nesporazume i sagrešenja.

Kasnije su uslijedila brojna trvenja Gerasima Zelića da naslijedi Bogunovićevo mjesto generalnog vikara u Dalmaciji i to najviše sa Savatijem Vasiljevićem, koga je na Cetinju na predlog monaštva manastira Krka proizveo u čin arhimandrita, mitropolit Petar Petrović. Vasiljević je trebalo da naslijedi i Bogunovićevo mjesto generalnog vikara, ali zbog Zelićeve borbe za vikarski tron, na koji su ga na kraju postavile mletačke vlasti sredinom 1796. godine, Vasiljević nikada nije preuzeo tu funkciju.

Na završnim stranicama, Aleksijević se posebno osvrće na blag karakter i dobrodjeteljnu ličnost Nikanora Bogunovića. Prikazuje ga kao pouzdanog duhovnika, pravednog upravitelja, a iznad svega tihog i smirenog čovjeka, koji je malo govorio, ali sve što bi kazao bilo je sa mjerom i mudrim mislima. Posjedovao je izvrsne diplomatske sposobnosti i često je putovao u Veneciju, gdje mu je dobro poznavanje italijanskog jezika pomagalo da uspostavi bliske kontakte sa venecijanskim vlastima. Zbog toga je svake godine u doba mesojeđa, kada su bile velike karnevalske svečanosti, pohodio Veneciju, što je objašnjavao sljedećim riječima: „Ja ne idem kao besposlen provoditi vrijeme u Veneciji, no idem da se blizu naši vladjetelja uz one vesele dnevi nađem; ja nastojim za dobro, ako ne dobijem, a ja radim da me ne zaborave“.[9] Aleksijević se na kraju teksta sa dubokim ličnim poštovanjem i naklonom osvrće na činjenicu da je i sam, pošto je iz Žitomislića zbog turskog tirjanstva bio prebjegao u Dragović, imao sreću da upozna Bogunovića 11. maja 1790. godine u manastiru Dragović, prilikom jedne Bogunovićeve posjete. Tada je Bogunović, prema svjedočenju njegovih kaluđera Joanikija Ilića, Gerasima Omčikusa i Spiridona Novakovića, koji su to kasnije ispiričali Spiridonu Aleksijeviću, prepoznao da se radi o prosvećenom i bistrom mladiću, tako da je bio namjeravao da ga povede sa sobom i brine se o daljem njegovom prosvećivanju.                      

Nastaviće se...

PODELITE OVAJ TEKST NA: