detalj slike: KRK Art dizajn

Prvi dio možete pročitati OVDJE

Stradanja protosinđela Kirila Cvjetkovića - 2. dio

Prof. dr Goran Maksimović

Cvjetkovićev odnos sa episkopom Kraljevićem u znaku je dvije odjelite etape. Prva etapa je bila u znaku punog uzajamnog povjerenja i trajala je do povratka Kraljevićevog iz Beča 1818. godine, kada je išao na poklonjenje caru Francu Josifu I i kada je ideja o unijaćenju dalmatinskih Srba zadobila konačnu realizaciju. Tada je Kraljeviću odobreno otvaranje u Šibeniku pravoslavnog dalmatinskog učilišta, ali sa učiteljima unijatima iz Galicije. Iako je sve to urađeno u velikoj konspiraciji, Cvjetković je kao Kraljevićev sekretar nepogrešivo prepoznao tu zakulisnu igru i tada je donio odluku ne samo da neće učestvovati u tome nego i da će ovu veliku opasnost "Šibeničanima tajno obznaniti"(91). Druga etapa u saradnji episkopa Kraljevića i Kirila Cvjetkovića bila je zasnovana ne uzajamnim sumnjama i nepovjerenju, a trajala je do sredine 1821. godine, kada je Kraljević oduzeo Cvjetkoviću šibensku parohiju i poslao ga za igumana manastira Krka samo da bi ga što više udaljio od sebe i pogotovo od šibenskih Srba među kojima je Cvjetković bio veoma uticajan i poštovan.

Početne godine njihove saradnje bile su u znaku uvažavanja i povjerenja. Vladika je davao Cvjetkoviću najdelikatnije poslove, kao što je vođenje ekonomije episkopskog dvora, vodio ga je u misije obilaska i kontrole manastira i crkava u Dalmaciji i Boki, a zauzvrat ga nagrađuje brzim napredovanjem u svešteničkoj hijerarhiji (godine 1814. imenuje ga za arhiđakona, 1815. za sveštenika, sredinom 1817. imenuje ga za paroha šibenske eparhije, a krajem iste godine i za protosinđela). Period od 1818. do 1821. u znaku je razlaza i obostranog podozrenja zbog unijatskih ciljeva episkopa Kraljevića, te otvorenog stavljanja Cvjetkovića na čelo protivnika unije. Uprkos svemu tome, Cvjetković u svojim sjećanjima ne skriva Kraljevićevu znatnu popularnost i ugled među Srbima u Šibeniku neposredno u godinama po ustoličenju za episkopa. Za nas je indikativan primjer toga opšteg raspoloženja prikaz ispraćaja episkopa Kraljevića u Beč 1818. godine, kada je pošao u misiju traženja dozvole za otvaranje pravoslavnih škola u Dalmaciji. Tada je izvjesni stari i ugledni Šibeničanin Georgij Popović ovim riječima poželio vladiki srećan put: "Visokopreosvjaščenjejši gospodine! Vi odlazite u Beč da ištete školu za nas, koja je za nas tako nuždna kao hljeb što jedemo, no znam i to da naš dvor ima neku potajnu želju i težnju za unijatstvo i nastoji da ga mogu svud uvući, zato molimo vas, gospodine, Boga radi ne iznevjerite nas, a ako se bojite, da vam neće htjeti platu davati, evo mi koji smo ovđe učinićemo vam pismeno, i naša dobra utvrditi, bez da nama ko drugi ni krajcare ne da, da ćemo vami toliko plaće davati, koliko sad od cara imate..."(112-113). Kraljević ih je tješio i razuvjeravao ovim riječima: "Ne bojte se ljubezni moji, Bože sačuvaj da ja bi o tome što i pomislio, a kamo li učinio, volio bi kao najprostiji kaluđer živiti, pak najlakše bez nikakva blagodjejanija biti, nego to učiniti"(113).

Da bi pokazao koliko je Kraljević bio sposoban da brzo pridobije ljude i da ih oduševi svojom pojavom, Cvjetković kao najrječitije svjedočenje navodi pismo Gerasima Zelića, upućeno iz Splita 1808. godine parohu šibenskom Isaiji Omčikusu. Iako se već tad naslućivalo da će Zelić i Kraljević biti ljuti konkurenti za mjesto dalmatinskog episkopa, Zelić je nakon prvog susreta s njim bio gotovo egzaltiran, tako da u pomenutom pismu naglašava "da je sreću imao cjelivati desnicu g. Episkopu Kraljeviću, nadodajući, koliko je svijeta prošao, da blagogovjejnijeg episkopa kao ovoga nije vidio, a osobito junaka"(31).

Naročitu umješnost Cvjetković iskazuje u postupnoj motivaciji kazivanja o razobličenju unijatske ideje i svom tragičnom životnom stradanju i raspletu. Čini to gotovo uzgredno kroz kazivanja pojedinih epizoda koje su u labavoj vezi sa glavnim događajem. Na primjer, kada ga je 1811. godine, nakon posjete Boki Kotorskoj, poveo sa sobom vladika Kraljević u Šibenik, Cvjetković to komentariše sljedećim riječima: "Ja se počeh spremati što prije mogoh, ne voobražavajući kakva će me nesreća tamo dočekati"(72). Na putu prema Dubrovniku, gdje ga je prema dogovoru episkop čekao, slučajno se susreo i zaputio sa soldatima, a žitelji Župe dubrovačke su vjerovali da ga stražarno sprovode: "Hodeći ja ovako sa soldatima, videći me žitelji oni govorahu među sobom: o siroma mladoga popa, kako ga soldati vode, ovo ja slušajući smjejao sam se u sebi, ne nadajući se, da će me takovo što kadgod postići"(75). Ponovni dolazak austrijske vlasti u Dalmaciju septembra 1813. godine Srbi su dočekali kao oslobođenje, ali već tada Cvjetkovića razdire nejasna slutnja da ta vojska svojim ulaskom u Šibenik donosi zlo: "Kad ih vidjeh, ona radost koja čas pre bjaše obuzela moje srce, u onaj čas nestade je, nego na mjesto nje obuze me neka tuga i žalost takva, da je opisati ne mogu, i svi koji su sa mnom u rečenom zvoniku bili, to su na meni primjetili, i pitali su me: šta mi se dogodi , i ja nijesam znao šta da im otgovorim, i tako mi je to za dugo trajalo, i vavjek neka žica ostala, koja se s posljednjom gorom sojedinila, kako što će se vidjeti"(80).

Poseban pripovjedački osjećaj za postupnu najavu krupnih i dramatičnih zbivanja i za njihovu literarno uvjerljivu interpretaciju Cvjetković iskazuje u opisu snova, kao uvjerljive reakcije podsvijesti na opasnost koja se nadvijala nad Srbima u Dalmaciji. Pri tome, on moli čitaoce da njegovu priču o snovima "ne primi za dosadu" i da ga "ne bi za sujevjerna držao, jerbo nigda takvi nijesam bio"(103). Naprotiv, kasniji događaji daju mu za pravo da ustvrdi kako "posredstvom takovih snova, Bog koji put njekim sakrivenim ot čelovječeskoga uma načinom, predskazuje nam predbuduće slučaje"(103).

Onda kada su sumnje u opasnost od unijaćenja postale konkretne, kada su u Zadar stigli učitelji unijati, te kada je nezadovoljstvo u narodu postajalo sve očiglednije, a prezir i bojkot episkopa neskriven, Cvjetković otkriva svoju pravu aktivističku prirodu. Sa đakonom Andrijom Ličinićem došao je do skrivenih pisama sekretara episkopije Marka Ruđerija, koja su bila potvrda zavjere, i njihove prepise razdijelio širom Dalmacije, sastavio je pismo Bečkom dvoru, u kojem su sveštenici dalmatinske episkopije tražili smjenu vladike Kraljevića, i time se i protiv svoje namjere nametnuo za predvodnika i stožera pobune. Đakon Andrija Ličinić je bio srećnije ruke od Cvjetkovića i uspio je da pobjegne ispred austrijskih vlasti samo zahvaljujući tome što ga je episkop Kraljević bio otpustio iz službe još u ljeto 1820. godine. Otišao je najprije u Trst, odatle je krišom pobjegao u Kotor, a iz Kotora u Crnu Goru. Austrijske vlasti su tražile od Petra I Petrovića na Cetinju da im izruči Ličinića, iza čega je mladić prešao u Srbiju, a iz Srbije je otišao u Rusiju.

Jednovremeno nam Cvjetković u svojim sjećanjima prikazuje kako je vodio svojevrsnu psihološku igru sa protivnicima. Prema episkopu nije pokazivao otvorenu netrpeljivost, čak i kad ga on uporno pokušava navesti na pogreške u činodejstvovanju (traži od njega da obavi jedno vjenčanje protivno kanonskim pravilima), kako bi ga udaljio iz Šibenika. Sa druge strane, Marka Ruđerija je izvrgao ruglu uz pomoć komičnih dosjetki, potom i kroz ironične i zajedljive opaske, i tako ga navodio na psihološko i moralno razobličenje. Otuda elementi komičnog u Cvjetkovićevoj Avtobiografiji nisu nikako usputna pojava već imaju ulogu psihološkog katalizatora, samim tim i literarnog postupka karakterizacije cjelovitog portreta ljudi koji su bili duboko zagazili u izdaju i pokušali pounijatiti dalmatinske Srbe. U tom smislu, naročito je upečatljiva epizoda u kojoj komično postaje sredstvo saopštavanja neprijatne istine ("sunuti istinu u lice"). Izvjesni Noko Fumiš iz Knina jedanput je u episkopskoj kancelariji na Cvjetkovićevo pitanje o tada aktuelnim glasinama o dolasku ruske flote u Jadran, na čijoj će strani biti, unijatskoj ili ruskoj, upro prstom u Ruđerija i uzviknuo: "Pasje vjere, ono vam je unijat!"(122). To je, naravno, izazvalo smijeh prisutnih, ali je neprijatna promjena kod Ruđerija bila više nego očigledna. To su odmah Cvjetković i Ličinić iskoristili da ga i dalje bockaju, da bi mu na kraju očitali i posprdnu katoličku dalmatinsku molitvu "bokunić Boga".

Kasnije netrpeljivost između Cvjetkovića i Ruđerija postaje sve očiglednija i manifestuje se u postupku redukovane komike (ironija, cinične dosjetke, sarkastične invektive). Navešćemo samo neke primjere. Kada su oktobra 1819. godine, Kraljević i Ruđeri otišli u Boku Kotorsku, Ruđeri piše Cvjetkoviću o opasnosti koju su pretrpili na nemirnom moru i podrugujući se naglašava da su ih od takve opasnosti mogle sačuvati samo njegove molitve, te da to i ubuduće čini. Ovaj mu na to ironično uzvraća: "Čisto sam kao predvidio, da će vas kakvo iskušenije snaći, zato sam svesrdno za vas se Bogu molio, kojemu blagodarim da me grješnoga uslišio i vas spasio, za to g. Marko uzmite se na um, ovo je neko malo pretskazanije za vas"(131). Nekoliko nedelja kasnije, nakon jedne uobičajene posjete vladičanskom dvoru i polaska na redovno crkveno bogosluženje, Cvjetković vodi ovakav dijalog poslije Ruđerijeve zajedljive opaske da se pomoli Bogu i za njega: "Za moje prijatelje ja se vazda Bogu molim, a on otgovori mi: ja ne vidim nikakva napretka ot vašije molitava, a ja njemu rekoh: to je znak da ste malovjerni"(151).

U formi komičnih situacija, Cvjetković prikazuje i široke razmjere otpora koje je običan svijet pokazivao prema episkopu, u vidu bojkota bogosluženja koja je držao, pozdrava na ulici i sl. U funkciji potpune detronizacije njegovog autoriteta je prikazana epizoda sa šibenskim komesarom Burovićem, koji je naivno povjerovao da svojim prijetnjama i pritiscima može zaplašiti Srbe i natjerati ih da pozdravima odaju poštovanje Kraljeviću: "Onda je on otišao k vladiki (valjda su se dogovorili), i s njim iziđe u šetnju, i kad je već gotovo na kraj poljane s vladikom bio, al eto ti naši se vraćaju sa šetnje, i kad su već blizu bili, da pokraj njih prođu, a komesar prihvati se za svoj klobuk, pak naše s njim mahajući pozdravi, a naši sasvim učine se nevješti koliko da ga nijesu ni viđeli. A narod koga je puna poljana bila, smjejao se, a i sami komesar obazreo se, i gledajući na one, koji su blizu bili, pak se smješio"(181).

Kao osoben dokaz ignorisanja Kraljevića i njegovih zaštitnika i mentora predočena je komična situacija proizašla iz neočekivanog obrta. Vlasti šalju u Šibenik vojnu jedinicu da bi demonstracijom sile i svojim stalnim prisustvom umirila i zaplašila Srbe. Soldati su ušli u grad sa napunjenim i naperenim puškama, ali umjesto očekivanog otpora ili pokazivanja bilo kakvog straha šibenski mladići su im se podsmijavali i namigivali se jedni drugima: "A naši mladići koji su u prodavnicama bili na vratima su stajali, i jedan drugome namigivali i smjejali se, a soldati videći gdje se ovi smjeju, i oni su se smjejali, misleći da ovi so tim njih pozdravljaju"(149).

Kada piše o ljudima i događajima vezanim za sudbonosne godine svoga života, Cvjetkovića karakteriše izrazita odmjerenost i objektivnost. Uočljivo je njegovo nastojanje da se sopstvena uloga ne precijeni, a postupci ne uljepšaju ili opravdaju, što je gotovo redovni pratilac autobiografskog i memoarskog kzivanja. Nasuprot tome, Cvjetković pokazuje da ima razumijevanja i za tuđe pogreške. Ne opravdava ih, ali ih prihvata bez jeda i mržnje. Karakterističan je u tom smislu njegov odnos prema arhimandritu manastira Krupa Gerasimu Zeliću, koji je bio i generalni vikar za Boku Kotorsku u vrijeme francuske uprave. Mada je imao i lične razloge za revanšizam, jer Zelić zbog sukoba sa igumanom manastira Savina namjerno nije htio da zađakoni mladoga Cvjetkovića, i mada je neraspoloženje u Boki prema Zeliću bilo veliko, zbog njegovog grubog i nepromišljenog odnosa prema sveštenstvu (jedanput je u manastiru Praskvica u Paštrovićima u ljutnji razmonašio jednog sveštenika), Cvjetković mu je odao dužno priznanje za borbu protiv Kraljevićevih unijatskih planova i iskreno žali zbog njegovog progonstva iz Dalmacije 1820. godine: "Ove iste sedmice, na pravdu Božiju goveran udali ot otečestva ni kriva ni dužna Krupskoga arhimandrita g. Gerasima Zelića, koji je u Budimu svoj život okončao, koliko ogorčen lišen otečestva, toliko utješen, što je u ovom nevin bio, koga će ime besmrtno među nama živjeti, za poznato dobro, koje je otečestvu učinio"(161.

Sa naročitim pijetetom Cvjetković piše o dvojici uglednih srpskih pisaca toga doba: Pavlu Solariću i Savi Mrkalju. Solarića je upoznao u Mlecima, kada se 1816. godine s Kraljevićem vraćao iz tršćanske audijencije kod austrijskog cara, te kad su posjetili pored Venecije i Padovu, Modenu, te mjesto Arkvu poznato po tome što se u njemu upokojio veliki renesansni pjesnik Frančesko Petrarka (1304-1374) i sl. Cvjetković naglašava da je za vrijeme boravka u Mlecima svakoga dana, jednom ili dva puta, išao kod Solarića, koji se veoma blagonaklono odnosio prema njemu. Pošto je Cvjetkoviću poklonio tada popularnu svoju knjigu Mati Srbija i sin Srbin, Solarić iznosi ideju kako je namjeran doći u Dalmaciju i predložiti episkopuotvaranje srpskih škola. Prema toj zamisli trebalo je najprije preštampati značajne crkvene knjige i na tom temelju započeti snažan prosvjetiteljski talas obrazovanja mladih i sposobnih ljudi. Kad je, odmah po povratku iz Mletaka u Šibenik, u avgustu 1816. godine, Cvjetković sa Kraljevićem obilazio Imotski, Sinj i manastir Dragović, pronašao je za Solarića tada već rijetke i dragocjene primjerke Dositejeve Bukvice, a zatim mu ih je kasnije, zajedno sa još nekim sačuvanim rukopisima Dositejevim (pisma i stihovi), poslao bio u Trst 1821. godine. Međutim, Solarić je umro na Bogojavljenje iste te godine, tako da ga Kirilova pošiljka nije zatekla u životu, a naknadno je proslijeđena Dimitriju Frušiću.

Iz Cvjetkovićevog svjedočenja, može se zaključiti da su iza poznanstva u Veneciji Cvjetković i Solarić vodili plodnu prepisku, u kojoj je, između ostaloga, Solarić sa strepnjom upozoravao na nadošlu opasnost od unijaćenja dalmatinske pravoslavne eparhije: "Za Boga što mislite? Eto očevidno se zna, da su učitelji, koji su u Zadar došli, unijati, sljedovatelno da idu na to i naš narod da pounijate. Za to nemojte otlagati vreme, nego nastojte i radite udaliti to ot vas, da se s nama drugi narodi ne titraju. Car ne zahteva ot svoga naroda drugo nego vjernost i privrženost, za to obratite se k njemu s molbom a također i g. mitropolitu Stratimiroviću"(135). Cvjetković je docnije i sam tražio od Solarića savjete šta je najbolje uraditi da se dovede do potpunog razobličenja unijatske ideje u Dalmaciji.

Sava Mrkalj je došao u Šibenik iz Dubrovnika upravo u odsudnim godinama. Nasuprot ustaljene predstave o kontemplativnoj prirodi ovoga pjesnika i dragocjenog reformatora srpskog jezika i pisma, iz Cvjetkovićevog zapamćenja saznajemo i drugu, aktivističku stranu njegove ličnosti. Odmah se kao pisar vladičanskog dvora uključio u pružanje otpora unijatskoj ideji. Tako je, na primjer, prevodeći na italijanski jezik jednu "porugatelnu" pjesmu protiv vladike Venedikta Kraljevića, koju je dobio policijski zapovjednik u Šibeniku, uprkos strogoj opomeni da je "nikome ni za živu glavu ne kaže", napravio prepis i "tajno ga pokazivao i čitao, no i veoma se radovao i blagosiljajući pohvaljivao sočinitelja"(174). Sa učiteljima unijatima, po njihovom dolasku u Šibenik, često se upuštao "u prepirku o dogmi", tako da nikako "nijesu s njim na kraj mogli izići. Najposlje nosio im je i Glas narodoljubca, sočinjen od Lukijana Mušickog, i čitao ga je njima. Oni su ga pitali: ko je dozvolio onu knjižicu pečatati? On im je otgovorio: cenzura"(177). Na Cvjetkovićeve prijateljske i dobronamjerne savjete "da se toliko duboko s njima ne upušta, da ga ne bi kakva bjeda snašla", Mrkalj je prkosno odgovorio: "Hoću da bi znao ne znam što pretrpjeti, dokazujući im zabluždenije rimske crkve, pisanje ot njiovi sočinitelja, i kakvi su oni, koji za tim nastoje, i oni koji se za njima povedu. Braniću moj zakon i crkvu koliko više uzmogu, i učiniću svakoga što bolje budem znati, da postojan i tvrd u vjeri bude i svoju čest i zavičaj, koji se ni za kakvo blago kupiti ne može, da čuva i brani. Ovo ću činiti koliko iz dužnosti, toliko ne bi li mi Bog oprostio jednu moju nesmislenost, koju sam naumio učiniti. (Ovo mi nije bio kazao, šta je bio naumio učiniti, niti je pristojno bilo da ga pitam). Jošt mi je isti Mrkalj govorio, ako dočeka kad budu ispit polagali, da će im takve voprose zadati, da ni učenici ni učitelji, neće znati otgovoriti"(177).

Cvjetković je svjedok koji ne prosuđuje o savremenicima ishitreno, zato od njega nećemo čuti ružne riječi ni o glavnim protivnicima. Jedanput je, istina, za Ruđerija, opisujući njegovu ljutnju, napisao da se "srdio i trzajući se lupao nogama o tle grdeći i psujući mene kao pravi berekin i pjacirol kao što jest i bio"(236). Prevashodni mu je cilj da uvjerljivo predoči događaje i ulogu pojedinaca u njima, a čitaocima prepušta da sami izvode zaključke i ocjene. Otuda njegovo svjedočenje i karakteriše visok stepen objektivnosti, dokumentarne uvjerljivosti i nenametljive čitalačke prijemčivosti.

Književni talenat Kirila Cvjetkovića naročito dolazi do izražaja u opisu slika sa putovanja, te u karakterizaciji savremenika. Pošto je nosio u sebi neskrivenu strast za putovanjima, vjerovatno bi njegov životopis bio znatnije ispunjen putopisnim zapisima i epizodama, da su se ostvarile samo neke njegove želje. Najprije je namjeravao da otputuje u Rusiju sa ruskim majorom Simeonom Ivanovićem, u jesen 1807. godine, kako bi tamo učio škole, a potom 1808. godine je namjeravao da ide u Tursku da uči živopisanje, za šta je Cvjetković imao talenta, sa majstorom, sveštenikom Simenom Lazovićem,[1] koji je izradio raskošni ikonostas Velike savinske crkve. Poznato je i to da je 1813. godine episkop Kraljević namjeravao poslati Cvjetkovića, s nekim francuskim oficirima, preko Bosne u Carigrad, kako bi završio za njega neke poslove kod tamošnjeg patrijarha, ali se to putovanje nije ostvarilo zbog Napoleonovog pada i neizvjesnog položaja Kraljevićevog u Dalmaciji. To je i razlog što je Cvjetković bio u prilici samo da putuje u Crnu Goru, preko Njeguša i Krstaca, do Cetinja, zatim lađom od Boke Kotorske do Šibenika i natrag, bio je u prilici i da obilazi dalmatinsko zaleđe, a potom je kao Kraljevićev sekretar često bio njegov pratilac prilikom putovanja, između ostaloga i do Trsta i Venecije. Naročito je upečatljivo opisano prvo Cvjetkovićevo putovanje u Šibenik, u julu 1811. godine, na lađi kapetana Marka Rađenkovića iz Tople, iz kojeg posebno izdvajamo veoma lijep prikaz Omiša. Putnika je naročito impresionirao prirodni ambijent ovoga gradića smještenog kraj mora, pod jednom kamenitom planinom, a zatim i ušće rijeke Cetinje u more, kao i lijepa i očuvana tvrdinja opasana velikim kamenim bedemima, koja je mogla braniti grad podjednako sa mora i suva. Najpotpuniji putnički opis Cvjetković je ostavio o manastiru Krka, koji je posjetio u kasno ljeto 1811. godine. Najprije opisuje spoljašnju arhitekturu i unutrašnjost ove drevne građevine, a zatim posebno izdvaja predivni kameni zvonik, da bi se na kraju osvrnuo i na ljepotu rijeke Krke i bogatstvo i živopisnost čitavog podneblja u kome se nalazio manastir. Pedantno je izdvojena i opisana znatna manastirska imovina, sa bogatim stadima, rodnim vinogradima i bujnim poljima kukuruza, da bi na kraju predstavio i manastirsko bratstvo, te brojne probleme koje su im priređivali rimski biskupi za vladavine Mletačke republike.

Značajne putopisne epizode Cvjetković ispisuje prilikom prikaza Kraljevićevog putovanja u Trst, a potom i u Veneciju i Padovu, u proljeće i rano ljeto 1816. godine, na audijenciju kod austrijskog cara. Kao episkopov saputnik i bitan član šibenske delegacije, Cvjetković sa mnogo pažnje opisuje kako su iz Zadra, preko Obrovca, Velebita, Gospića i Rijeke, stigli u Trst 22. marta, a zatim iskazuje i svoje veliko razočaranje koje je doživio kada je prvi put ugledao cara Franju Josifa I. Svaki kasniji susret sa carem Cvjetkoviću je bio podjednako smutan i neprijatan, a naročito ga je porazio Kraljevićev susret sa knezom Meternihom, iz čije snishodljivosti se jasno naslućivala državnička namjera ovoga uticajnog političara da pridobije srpskog episkopa za podmukle unijatske planove. Cvjetković je već tad počeo da naslućuje kakva se opasnost nadvila nad dalmatinske Srbe, tako da više pažnje posvećuje obrazlaganju svojih sumnji, nego uzbudljivom putovanju po nemirnom moru u Piranskom zalivu, te divnim opisima italijanskih predjela, prije svega Venecije, Padove, Modene, ili živopisne Arkve, mjesta koje je najpoznatije po tome što se u njemu upokojio renesansni pjesnik Frančesko Petrarka, a zatim u povratku i opisa istarskih gradića Pirana i Pule. Cvjetković nešto potpunije opisuje zamak i posjed Duke od Modene, sa bogatom galerijom drevnosti, sa vodenim površinama i ribnjacima, sa velikom šumom prepunom različitih životinja i sl. Kada je riječ o susretima sa značajnim ličnostima, najveću pažnju sa puta po Italiji posvećuje srpskom književniku Pavlu Solariću, kojeg je upoznao u Veneciji, uspostavio s njim bliske i prijateljske odnose, kasnije krunisane dragocjenom prepiskom.

Po svojoj autentičnosti i aktuelnosti, po objektivnosti i literarnoj komunikativnosti, Avtobiografija Kirila Cvjetkovića predstavlja prvorazredan dokument za upotpunjavanje slike o kulturnoj, vjerskoj i političkoj istoriji Srba u Dalmaciji u početnim decenijama i prvoj polovini XIX vijeka. Po važnosti se može uporediti sa još nekim djelima memoarskoga i istoriografskog karaktera koja su pouzdano svjedočanstvo o godinama koje su prethodile i u kojima se odvijao pokušaj unijaćenja dalmatinskih Srba. Izdvajamo ovom prilikom Žitije arhimandrita Gerasima Zelića, objavljeno 1823. godine, knjigu Milorada Medakovića Prepiska o uniji dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljevića sa austrijskim praviteljstvom, objavljenu 1863. godine, te sjećanja monaha Spiridona Aleksijevića objavljena pod naslovom Spomenak Miloradov između 1904-1906. godine u zadarskom Glasniku Pravoslavne dalmatinske crkve.

Cvjetković je na svaki način ponosno isticao svoje bokeljsko porijeklo. Jedanput se na ciničnu opasku Marka Ruđerija da je tvrdoglavi Bokelj udario po grudima i uzviknuo prkosno: "Vazda pravi i vjerni sin moga otečestva!"(170). Ne sumnjamo da mu je ta krakterna crta i pomogla da istraje u višegodišnjem tamnovanju i stradanjima. Ako doista postoje ličnosti koje u nacionalnoj literaturi i istoriji opstaju kao pouzdani svjedoci i učesnici nezaobilaznih zbivanja epohe, onda je Kiril Cvjetković nesumnjivo jedan od njih, a zadatak našeg savremenog doba je da mu oda zasluženo priznanje i mjesto, podjednako u žanru srpske memoaristike, kao i u istoriji Srpske pravoslavne crkve, te da njegovu svetu žrtvu i podvižništvo ovjenča kanonizacijom i posvećenjem njegovog imena.[2]

---

[1] Na osnovu istraživanja savinskih dokumenata, Goran Ž. Komar je uočio da je u Cvjetkovićevoj Avtobiografiji pogrešnozapisano, ili se radi o štamparskoj greški, da se radi o Simeonu Lazareviću.  

[2]Predlog za kanonizaciju i posvećenje Kirila Cvjetkovića potekao je 1898. godine od protojereja Dimitrija Ruvarca, priređivača rukopisa Avtobiografije. Potom je sličan predlog za kanonizaciju časnog oca Kirila Baošićkog obnovio u proljeće 2000. godine istraživač Goran Ž. Komar iz Herceg Novog.

PODELITE OVAJ TEKST NA: